Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Volim pivu

Houblon - upoznajte mlade i ambiciozne pivare sa zagrebačke Trnovčice

Objava 19. srpnja 2016. 1 komentara 2750 prikaza
Nova pivovara temelji se na ambicioznosti i energiji mladića koji je pokreću
Nova pivovara temelji se na ambicioznosti i energiji mladića koji je pokreću
Belgijski blonde je prvo komercijalizirano njihovo pivo

Sjajno je vidjeti kako se svako toliko pojavi neka nova pivovara, a posebno kada se radi o mladim i ambicioznim ljudima, s vizijom onoga što žele postići. Houblon je jedna takva pivovara, Domagoja Marunicu, Tina Bobovčana i Petra Tandaru upoznao sam prošli tjedan i zaključio da je ovo priča vrijedna objave. Dečki su otvoreni za svaku suradnju, žele napredovati pa mislim da se isplati ovo pročitati i s njima popričati u prostorima njihove pivovare u bivšoj konobi Cesarica na zagrebačkoj Trnovčici. Da više ne duljim, neka dečki sve sami kažu o sebi.

S kuhanjem smo počeli 2012. godine, nakon što smo se kolega pivar Petar i ja vratili s putovanja srednjom Europom gdje smo obišli Budimpešta, Bratislava, Beč i Prag, gradove gdje smo imali priliku probati vrhunska piva manjih pivovara. Iako smo bili ljubitelji piva, bili smo možda nešto više od amatera u smislu poznavanja stilova. Naprosto, nismo ga toliko razumjeli i dotad smo mislili da pivo proizvode samo velike korporacije, ogromne tvornice i da to nije posao za male. Craft pokret u Zagrebu tada nije postojao, nismo bili svjesni činjenice da ljudi doma kuhaju pivo.

Jednom prilikom sjeli smo u malu pivovaru/pivnicu Schwarzer Rabe u četvrti Ottakring u Beču. Sjedivši tamo, vidjeli smo da sjedimo u pogonu, kušaonici piva koje on sam proizvodi na puno manjoj skali od one koje smo zamišljali. Pivo je bilo naprosto genijalno, puno okusa, mirisa, nešto čemu je u Hrvatskoj mogao parirati samo Medvedgrad, no Schwarzer Rabe je bio baš odmak od svega što smo dotad probali. Nakon što smo se dobro napili, sutradan smo nastavili za Prag, ali u prijestolnici piva, samo smo razmišljali kako da sami napravimo pivo kakvo smo u Beču probali. Nakon što smo se Petar i ja vratili iz Beča oduševljenje smo prenijeli na našeg dugogodišnjeg prijatelja iz osnovne škole, Tina. Spremno smo se uhvatili čitanja raznih foruma, online časopisa, slušanja raznih podcastova, apsolutno svega što ima veze sa proizvodnjom piva, i pogotovo s terminom "craft". Jedan od oslonaca u našem obrazovanju bio je kultni portal pivarstvo.info na kojem smo stjecali osnovna znanja, ali koja smo brzo premašili.

Htjeli smo više, htjeli smo bolje i kvalitetnije profi odgovore, i tražili smo ih na stranim forumima poput probrewera, brewersfrienda i sl. Počeli smo kao i svi, sa rezanjem pivskih bačava, kontrolerima i sondama, staklenim demižonkama, starim pljesnivim bocama od žuje, i šljakalo je. Sve se popilo. Prvi stil koji smo ikada napravili bio je Porter. Ni sami ne znamo zašto, imao nam je kul priču, nismo ni znali što je porter, a ispao je odličan. Htjeli smo totalnu kontru od svijetlog lagera, i to smo dobili, crno i gorko pivo gornjeg vrenja, još ga se i danas sjećam kao jedno od boljih piva koje smo napravili. Što se boja i stilova tiče, radili smo ih zbilja mnogo različitih, ali uvijek u sferi ale piva, lagere smo uvijek preskakali, makar smo dugo vodili razgovore uz čašicu bi li se trebali upustiti u donje vrenje, no nikad se zbilja nismo posvetili tome. Nakon što se San Servolo okušao u craft pokretu, 2013. godine, možda čak i prije nego što je Zmajska otvorila vrata, mi smo hopsali po carini i ispitivali što i kako, zašto mi našu ljubav ne bi pretočili u nekakvu sitnu pinku, kada radimo OK pivo, koje dobro prolazi u ekipi, dobro prolazi u restoranu kojeg vode moji roditelji.

Nakon nekoliko posjeta carini, sanitarnoj, uredima za gospodarstvo, konstantno smo dobivali zbunjujeće poglede i odgovore: Pivo? Pa kak se to radi? Od hmelja? A gdje, a kako? Jeste sigurni da vi to znate? Naposljetku nas je slomila informacija da moramo ostaviti bankovnu garanciju od cca 200.000 kn za ovlaštenog držatelja trošarinskog skladišta u sustavu odgode plaćanja trošarine, nitko nam nije spomenuo činjenicu da možemo biti izvan sustava odgode plaćanja trošarine i bez bankovne garancije, bez trošarinskog skladišta. Razočarani u cijeli sustav, nastavili smo po starome, gledali kako Zmajsko raste, kako se San Servolo u Zagrebu prodaje po 38 kn za pola litre i sjedili, šutili, mućkali po starome dok se nisu otvorile Nova Runda, Varionica, All In, Aircraft brewery, Black Hat i slične. Počeo sam intenzivnije razmišljati o tome, slagati neke excel tablice, gledati po internetu cijene opreme i odlučio za skok u nepoznato. Petar nije bio oduševljen i odlučio je preskočiti i ostati homebrewer, dok je Tin odlučio krenuti u projekt. I tu smo sada. Tin i ja, kao suosnivači, te Petar kao vjerni degustator i prva osoba za ispomoć. Roditelji su nas podržavali cijelim putem, slušali ideje, usmjeravali i pomagali u borbi sa silnom administracijom, financiranjem i sl. Blonde ale je iz nekakve svojevrsne želje da ponudimo tržištu nešto što nije nužno samo gorko. Probao sam dosta takvih piva koje nisu ništa drugo nego samo gorke. Mineralna sa gorčinom, tako smo je zvali. Htjeli smo nešto ukusno s bazom slada, da ispuni usta mekanim okusima. Pivo prodajem primarno u svome restoranu uz dalmatinsku i kontinentalnu hrvatsku hranu i htio sam nešto što mogu ponuditi ljudima kao entry level u craft, nekakvu sredinu koja paše uz mnogo hrane. Nismo htjeli ići u neke posebne stilove koje zahtjevaju posebnu i usku publiku, željeli smo pivo koje će svi moći popiti i reći da je objektivno dobro, a da u isto vrijeme barem 70% ljudi kaže da je to blizu njihovog đira. Ipak kao prvo pivo moramo ponuditi nešto što će mnogo ljudi probati, a ne 15 hopheadova na koje ne mogu računati da će popiti mjesečno 5000 litara. Blond ale je bio izbor jer je mekan i sočan, pun laganih nota hmelja i slada. Ničega previše, sam po sebi jednostavan, a opet zanimljiv za proizvesti jer nije jednostavno u toliko malih i finih okusa izbjeći brdo off-flavora koji spremno prate male pivare. Dalje, s rujnom, možda listopadom, planiramo pratiti boje jeseni i krenuti prema crvenome, ali opet sa sladom kao favoritom i nositeljem okusa, no to su slatke buduće brige, nadamo se da će se ova filozofija svidjeti široj publici koja će nam uz brdo opaski i review-ova dati pravi smjer i konačno kazati je li to kako mi poimamo pivo ispravno, ili treba mijenjati filozofiju.