Blogosfera Zastupnica čitatelja

Mala Romkinja Mirjana Paris neće trčkarati Cvjetnim placom, da je Sirijka - bi

Objava 13. prosinca 2015. 159 komentara 17450 prikaza
Tamnoputu djevojčicu dok je nitko nije razumio mnogi su htjeli posvojiti    Snimio Borna Filić/Pixsell
Tamnoputu djevojčicu dok je nitko nije razumio mnogi su htjeli posvojiti Snimio Borna Filić/Pixsell
Tamnoputu djevojčicu dok je nitko nije razumio mnogi su htjeli posvojiti

Zamislite, baš bi bilo zgodno piti kavu s prijateljima na gradskom placu, a na metar od vas trčkara djevojčica koju svi poznaju – Mirjana Paris. Ispričavam se, nije više Mirjana Paris (kakvo je to uopće ime!), nego je dobila novo ime i sada se zove  Tea, Rea, Lea, eventualno Ajla, Lejla, Esma  – da zadržimo egzotičnost priče. Mala bi imala uglavnom sve, igračke haljinice, išla bi na skijanje i more, sve što treba za školu – samo ne bi nikad doznala što je to roditeljska briga i strepnja, što je to roditeljska kazna, a što nagrada, što je roditeljska ruka, a što pogled. Jednostavno, mala bi imala skrbnike, ali ne i roditelje. Ali tko od snobova pita za djevojčicu, nema vremena, vodi računa o vlastitom imidžu. A njima bi mala i popularna Sirijka, Iranka, Pakistanka... jako dobro došla.

Sigurna sam, nema imalo obaviještenog čovjeka u Hrvatskoj da nije čuo za Mirjanu Paris, napuštenu djevojčicu iz velikogoričkog parka čija je tužna priča dospjela u javnost nakon što centri za socijalnu skrb i druge srodne ustanove nisu uspjele odgonetnuti čija je i odakle je ta preslatka djevojčica. Bila je to početkom studenoga priča broj jedan.

Pa tko može ostati ravnodušan na sliku vesele djevojčice tamnije boje kože i kovrčave kose. Emotivna smo nacija i tužne ljudske sudbine nas pogađaju, a kamoli ne bi dječja. S prilično je čvrstom pretpostavkom da je dijete nekim čudom skrenuto s izbjegličke staze i završilo u Velikoj Gorici, smješteno je u Dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Počeli su se u Domu nizati znalci arapskog, perzijskog, urdu, azerskog, turskog, kurdskog, farsi i hindi jezika, no, inače brbljava djevojčica, nije se obazirala na njih. Zagrijali su se telefoni u Domu od pitanja o uvjetima posvajanja djevojčice. Ubrzo je otkriveno da djevojčica govori romski dijalekt, da...

Nakon što joj je otkriveno porijeklo medijska je pompa jenjala. Bila sam uvjerena da novinari ponavljaju svoju čestu pogrešku, zaboravljaju završiti priču koju su tako snažno pratili, te da neću doznati što se događa ili što će se dogoditi s malom Mirjanom Paris. Ipak, eto članka novinarke Marine Borovac, koja nam ispod naslova „Ocu koji je ostavio kćerkicu u parku prijeti do tri godine zatvora“ donosi prikaz zbivanja oko curice. Posljednja rečenica tog teksta me potakla na ovaj post.   

„Otkako se otkrilo da je riječ o ostavljenoj romskoj djevojčici, a ne o djetetu izgubljenom u izbjegličkom valu, splasnulo je zanimanje potencijalnih posvojitelja.“ – obavještava nas Marina Borovac u Večernjem listi.   

Sva sreća da je splasnulo zanimanje potencijalnih posvojitelja. Ova nam je kratka i teška životna priča jednog djeteta, koja vjerojatno neće imati sretan kraj, pokazala tko smo i što smo. Snobovi ili ljudi puni predrasuda.

Premda su većina onih koji su mislili, ali, srećom, nikad neće posvojiti Mirjanu Paris snobovi dio tih ljudi koji su se javljali u Dom za nezbrinute s idejom o posvojenju su i ljudi s predrasudama.

Posvojiti malu Romkinju? Siroticu, prosjakinju, neprilagodljivo i besperspektivno stvorenje, prljavicu? Da, tako razmišljaju prikriveni širitelji mržnje i nasilja prema manjinama. Ovaj put prema Romima.

Neću pametovati, tek pitanje: Znate li da su Charlie Chaplin, Yul Brynner, Ava Gardner... bili Romi? Uz čiju se pjesmu otpuštamo kočnice? (Osobno: najbolja glazba iz filma „Cigani lete u nebo“).

Evo podataka na temelju kojih generaliziram zaključak da je većina nas ili snob ili čovjek s predrasudom? Prvi tekstovi o pronađenoj djevojčici  imali su na Večernjakovu portalu 48.654 pregleda, a posljednji 1859 pregleda.

  • nepoznatinetko:

    Kad je bila Sirijka, bila je ničija. Sad su joj poznati roditelji, i s njima će procedura biti duga i naporna dok ovo dijete eventualno, i to samo vrlo eventualno, zaista bude moglo na posvojenje. Javljat će se taman toliko ... prikaži još!o da ne izgube roditeljska prava, sud će biti popustljiv i svaki telefonski poziv uzimati u obzir, dijete će barem pubertet dočekati neriješenog statusa, kao i tolika druga po domovima. A čak i kad se sve to riješi, ako ju roditelji ikad nađu, taj posvojitelj može računati na puno problema s njima, dok budu pokušavali doći do svojeg djeteta ili izvući nešto od posvojitelja, radeći pritom što više buke cijeloj posvojiteljskoj obitelji kako bi se što više okoristili. (Vidjela par takvih slučajeva.) Nažalost nije stvar samo u jednoj djevojčici, već u cijelom paketu koji njeni roditelji nose sa sobom.

  • perfa57:

    Novinari, čast iznimkama, najveće zlo današnjeg društva.

  • abendblatt:

    Bravo gospodjo Cigler, da je to napisao slucajno Ilcic, digli bi se svi na zadnje noge, a Zoran pusic nebi vise koristio tramvaj iz straha da ne sretne Ilcica, koliko ljevih licemjera, nije za vjerovati, gad do gada.