Kalendarska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana sigurno ostavlja nam dovoljno vremena da se sjetimo i dragih ljudi koji su bili naši prijatelji, koji su više ili manje utjecali na nas, s kojima smo dijelili dobar dio života, a čija počivališta nismo obišli ovih dana.
Stoga, želim s vama čitateljima, naročito onim dugogodišnjima, podijeliti sjećanja na mnoge Večernjakovce koje ste vi poznavali s jedne, a ja s druge strane. Odmah isprika, niti bih znala, a niti je ovo prilika za nabrajanje svih pokojnih novinara, fotoreportera i drugih radnika, ovo je moje trenutno sjećanje na neke, vjerujem i vama, poznate ljude. Sigurno ću nekog važnog zaboraviti i zbog toga će mi biti žao, ali, što je tu je.
Najupečatljivije osobe iz doba Večernjeg lista u koje seže moje sjećanje bila su dvojica zamjenika glavnog urednika Zdravko Blažina, kojeg smo svi zvali Jura i Ladislav Melčicki, zvali smo ga Laci, svjetski gospodin bez kojeg prva stranica ne bi izlazila. Jura nas je učio predanom odnosu prema poslu, ali uz šalu, smijeh, dobru atmosferu. Laci je svojim manirima čuvao dostojanstvo redakcije, a od njega sam prvi put čula što je calvados. Sjećam se Stanka Juriše, čiju su školu i filter prošle mnoge novinarske generacije.
Naročito zanimljivo društvo bili su fotoreporteri Drago Lipić, urednik fotografije kojeg smo zvali gospon Lipić zbog dostojanstvena držanja i sijede kose, Pavao Cajzek, za nas Pablo, koji nikad nije otišao doma a da nije sredio svoju arhivu i bar dva puta provjerio je li zaključao ladice s negativima. Nešto mlađi Božo Kelemenić – Kembač simpatično je čangrizao i uvijek odradio i više no što je trebalo. Još mlađi Jovan Obrenović – Jole, samozatajna sveznalica bez i jednog promašenog zadatka.
Legenda nad legendama i danas je Mladen Stražimir, za nas i mnoge Zagrepčane Straža, novinar Crne kronike. Usput, znate li da je Večernji list (ne znam točno tko u redakciji) lansirao ime rubrike Crna kronika koje su poslije kopirali svi domaći, a poslije i neki inozemni mediji. Ponekad smušen, a uvijek najbolje informiran jer je imao najbolje kontakte, beskrajno simpatičan čovjek koji je svoj dom doselio u Večernji i Večernji u svoj dom. Kad su nam je falila koja crna informacija zvali smo Stražinu suprugu, za neke gospođu Šteficu, a za druge tetu Šteficu.
Zagrebački su se gradonačelnici, tada predsjednici Izvršnog vijeća Gradske skupštine, sa strahopoštovanjem odnosili prema Vladi Bizjaku. Oni su se izmjenjivali, a Vlado je bi konstanta u gradu, znao je sve i bio autoritet kojeg su političari molili za mišljenje. Bizjaka je poslije i u Večernjaku i u statusu u gradu naslijedio posebno duhovit i prerano preminuli novinar Bruno Sušanj.
Sigurno se i vi, dragi čitatelji, sjećate Ice Voljevice i njegova Grge. Vrhunski karikaturist, kritičar svog vremena, koji je smio nacrtati ono što novinari nisu smjeli napisati. Pamtim ga i po duhovitim podbadanjima drugog Večernjakovog karikaturiste Zvonima Gavranovića – Gage, koji je, za mene, crtao odlične portret-karikature i bio izrazito pravdoljubiv čovjek.
Premda nisam dobro poznavala Ivu Mihovilovića, zvali smo ga po njegovoj kolumni Spectator, prema njemu i danas osjećam veliko poštovanje. Mislim da je u glavi imao nekoliko svjetskih enciklopedija, rijetko je dolazio u redakciju, ali je svakodnevno po Večernjakovu vozaču slao svoj tekst koji je za mnoge bio orijentir u svjetskim zbivanjima. Njega sam samo slušala, nisam imala što reći.
Stariji bi se čitatelji, pasionirani „sportaši“ morali sjetiti Ice Kerhina, Vladimira Maćešića, za nas Maca i Vlade Bačića, za nas Bakija. Kerhin je bio urednik i autoritet u nogometu, a Mac i Baki, kao najniži među novinarima u redakciji, u košarci. Njih su treneri konzultirali pri sastavljanju momčadi.
Zlatko Franjić je davnih godina znao što za nas znači turizam i osmislio i danas živu Turističku patrolu, a Ivo Lajtman je bio odan poljoprivredi i pokrenuo je Vrt. Jedan je od najvećih uživatelja u životu koje sam srela. Uspješan naučnik bio mu je Vinko Česi.
Sve je o medicini i zdravstvu znala Zdenka Korošec, pa nikome od nas mlađih nije padalo na pamet da joj se umiješamo u sektor. A bila je kao osoba tako blaga da bi sigurno još i pomogla. Tekstove joj pamtim jer je i najkompliciraniju medicinsku temu napisala tako da znalcima bude zanimljiva, a drugima razumljiva.
O Zvonimiru Milčecu, književniku i novinaru u javnosti se puno zna, a ja ga pamtim po lakoći pisanja i umješnosti da i iz svojeg najmanjeg i ne bogzna kako bitnog teksta napravi priču dana u redakciji.
Jedna od najtalentiranijih i najmarljivijih novinarki Đurđa Đaković, prerano nas je napustila zbog multiple skleroze, ali je ostavila traga na stranicama, a među novinarima po izuzetnoj kolegijalnosti.
Eto, to je moje današnje prisjećanje na kolege s kojima sam podijelila mnoge dane, mnoga iskustva, šale i račune na Vuglecu (nekad birtija na uglu Savske i Odranske). Sjećate li se ili ste možda čuli za negog od njih?
