Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Zastupnica čitatelja

Sređivali bi sudstvo i novinarstvo jer se ne mogu dogovoriti s vlastitom suprugom

Objava 11. listopada 2014. 140 komentara 1008 prikaza
Najviše pate djeca    Foto: Thinkstock
Najviše pate djeca Foto: Thinkstock
dijete razvedenih roditelja

Večernjakova redakcija bila je proteklih dana doslovno bombardirana mailovima zbog članka novinarke Dijane Jurasić o novom Obiteljskom zakonu objavljenom u tisku i na portalu. Svakome je jasno da je pisan s namjerom da još jednom podsjeti na novost koja se tiče supružnika koji se razvode, a imaju zajedničku djecu, a naglaskom na „postupak obaveznog savjetovanja“ koji roditelji moraju proći u Centru za socijalnu skrb, te potpisati plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ako su se uspjeli dogovoriti, a ako nisu, onda mogu sudu podnijeti tužbu vezanu za skrb o djeci“.  

Večernjak piše da je očito velika novost u pitanju, jer na zagrebački Općinski građanski sud, na primjer, i dalje stižu tužbe roditelja koji nisu prošli postupak obaveznog savjetovanja u Centru za socijalnu skrb, a sud takve tužbe mora odbaciti.

Primili smo dva tipa pisama. Sigurno je pedesetak mailova bilo s različitih adresa, a potpuno istog sadržaja: „Poštovani! Osvrćem se na članak: Plan o skrbi: Razvod koji djecu manje boli Osim što u navedenom članku možemo pročitati hvalospjeve novom Obiteljskom zakonu i sutkinji Marini Parać Garma, nigdje ne možemo pročitati što o tome zakonu i radu Obiteljskog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu misle roditelji i djeca o čijim pravima odlučuju.

Naime, uvriježena je praksa da roditelji (najčešće je to otac!) s kojim dijete ne živi dobiju po nekoliko sati tjedno viđanja s djetetom i na taj način ne mogu ostvarivati odnos kakav bi željeli... Zašto su roditelji-neskrbnici i njihova djeca do te mjere diskriminirani da dijete, prema mišljenju sutkinje, ne može biti tjedan dana kod majke, tjedan dana kod oca, ako je to tehnički izvedivo? Ili barem 1/3 vremena?

I kako to da je diljem RH postotak dodjele djece majkama (bez obzira na to kakvih su kvaliteta!) iznad 90%, u nekim gradovima poput Splita i 95%?! Jesu li očevi doista tako nepodobni, nesposobni i redom zlostavljači?...

Stoga molim(o) da se objavi i mišljenje roditelja i djece koji bi željeli više vremena provoditi jedno s drugim. S poštovanjem, Igor Kovač, otac malog djeteta iz Rijeke

Drugi tip pisma išao je ovako: „Javljam se na osnovu članka Plan o skrbi: Razvod koji djecu manje boli autorice
koja svoju novinarsku dužnost NE OBAVLJA profesionalno. Govori se o pravima djece, o pravima roditelja (očeva), a nigdje nije napisano, što misle i djeca i roditelj...

Smatram da nikako nisu zaštićena prava djece, kao i nas očeva! Budući da ste novine usmjerene objektivnom informiranju hrvatske javnosti pozivamo vas da objavite članak sa pričama roditelja, posebno očeva.“

Jasno je, riječ o orkestriranoj kampanji u povodu članka, koji je, s profesionalne strane gledano, sasvim korektan, ali se sadržajem nekome ne sviđa. Članak u kojem novinarka sama i kroz razgovor sa stručnjakinjom samo objašnjava novosti iz Obiteljskog zakona nikako ne traži sučeljavanje mišljenja. Da je članak pisan, primjerice, u vrijeme javne rasprave uoči donošenja ovog Zakona tada bi bilo žurnalistički korektno imati dvije, pa i tri strane ili četiri strane (predlagatelj zakona, očevi, majke, djeca, a možda i centri za socijalnu skrb).

Brojni očevi koji su se Večernjaku proteklih dana javljali s gmail i yahoo adresa uložili su znatan trud u kopiranje pisama i otvaranje mail adresa, ali svojom kampanjom nisu ništa postigli. Prvo, mnoge činjenice iz objavljenog članka vrlo su proizvoljno tumačili, drugo, optužili su novinare za neprofesionalnost, a sami se tako nisu ponijeli.

Redoviti čitatelji ovog bloga sigurno se sjećaju da smo se ovdje svojedobno zalagali za prava očeva, činit ćemo to i dalje, ali ne zbog pritiska sa stotinu mailova u dva dana, nego zbog konkretnog i argumentiranog problema koji netko od njih ima. Obiteljski se zakon (ne kažem da je perfektan) ne piše za stotinjak, nego za tisuće razvedenih očeva. I čemu se ti nezadovoljni očevi tako obrušavaju na Zakon, sutkinju i novinarku, sređivali bi zakonodavstvo, sudstvo i novinarstvo, a nisu u stanju s vlastitom ženom dogovoriti kad će kod koga i koliko dugo biti njihova djeca.  

  • Jura.Luzer:

    Je ...... lako se dogovoriti s vlastitom ženom........ Teško se dogovoriti s vlastitom bivšom ženom. ......Da su se mogli dogovoriti ..... nebi bili ...... bivši.

  • livoguza2:

    "Bolje je da u slučajevima raspada obiteljske zajednice, djete, kao žrtva, pripadne samo jednom roditelju kao da drugi niti ne postoji."______________ Upravo ovako, Pustolove! Kada djetetu nije omogućeno da živi u skladnoj obiteljskoj zajednici, onako kako je Bog planirao, onda ... prikaži još! mu treba omogućiti da živi s jednim roditeljem. Kao da drugoga živa nema. Samo treba odrediti da živi s onim roditeljem koji za djetetovu nevolju kriv nije. A kada bi sudovi tako dodjeljivali djecu, većina bi ih živjela s očevima. Nažalost, obiteljski zakon u Hrvatskoj piše ministarstvo čija ministrica pojma nema što je majka, a što otac, što su majčinski trudovi, a što očinska ljubav i koja obvezno staje uz majke radodajke. Uzdižući ih u zvijezde. Makar takve idu malene ispod zvijezda. A djecu je moguće konzultirati tek kad su odrasla. Dok se to dogodi, jadna djeca ispaštaju sudske odluke. Upravo zato mi smeta da se naša Zastupnica čudi činjenici da oni koji se ne mogu sporazumjeti sa suprugom/supružnicom žele sređivati sudstvo i novinarstvo. koliko se meni čini, oni žele sređivati zakonodavstvo na što po ustavu imaju pravo. Jer je hrvatska činjenica da obiteljske zakone donose nekompetentne osobe. Ružica misli da je Milanka Opačić kompetentna. Lp.

  • livoguza2:

    Pustolove! Na prethodnom sam tekstu upravo pisao o logici i zdravorazumskom zaključivanju na osnovu jasno postavljenih premisa. I tvrdio da nemaš pojma o logici. Imotski i svi drugi pratri potiču sklapanje brakova, rađanje i skladan obiteljski život u kojemu djeca ... prikaži još! ostvaruju potpunu sreću. Milanka Opačić s njima nema ništa zajedničko. Pratrima je iz puno razloga sušta suprotnost. Znam i zašto, ali ne smin reć. Zbog Pravilnika. A ti si učenik onih opisanih učitelja klošara i klaunova pa znaš što bih rekao. A meni je najvažnije da se nas dvojica razumijemo. A ja se ne kanim nabacivati kamenjem na one koji su sami na se nabacali cijelu gomilu. Otkad smo zaboravili Kaštelanovu pjesmu VOLIO BIH DA ME VOLIŠ (Pjesmu nad pjesmama nikada u školi učili nismo), djeca više nemaju roditelje pa se o njima skrbe nekompetentni. Živjela logika! Lp.