Danima se preispitujem što je znak da sam nesigurna, a ta mi spoznaja nikako nije draga i zato bih je željela što prije razriješiti. Riječ je o temi – pomoć drugima, pomoć koju pružam posredno, jer je tome odlučio netko drugi.
Poticaj mi je dao susret s prijateljicom koja me isto onako, ispod glasa pitala: „A što ti misliš o ovim otpisima dugova? Je l' to ima smisla?“ Nasmijala sam se i rekla da ne vidim u tom Vladinu potezu baš previše koristi, naročito za neke kategorije dužnika. Vidjela sam da je i mojoj prijateljici odlaknulo, jer je naišla na istomišljenika ili barem sličnomišljenika. Dodala je da se ovih dana družila s nekolicinom ljudi s kojima je nekad radila i da se i ti ljudi pitaju koliko realno ima smisla opraštati dugove.
Čitam izjavu premijera Milanovića: “U registru FINA-e trenutačno je 75.000 građana koji ispunjavaju uvjete, a 12.500 dobilo je potvrdu o ispunjavanju uvjeta. Ovo je način da ljudi ponovno krenu naprijed... Ovo je recept za novi početak da se ljudi zbroje i da greške koje su napravili poprave i da se uz pomoć države, ali prije svega sami bore za sebe i svoju obitelji. To je ono što država može i dobro je da jedinice lokalne samouprave sve to više prepoznaju.“
Dakle, ljudi se trebaju „zbrojiti“ - što bi se moglo prevesti s „uozbiljiti“ ili „srediti se u glavi“ - i prestati griješiti, što bi se moglo prevesti s biti „odgovorniji“ ili „morali bi se popraviti“. Sve to uz pomoć države. I moje države.
Vlada kaže da su socijalnu osjetljivost pokazali teleoperateri, banke, gradovi, javna poduzeća i očekuje se da će ih iz dana u dan biti sve više. Osjetljivost i društvenu odgovornost oni pokazuju prema ljudima koji imaju do 35.000 kuna duga svrstanim u dvije kategorije: u prvoj su korisnici iz sustava socijalne skrbi i u drugoj samci s manje od 2500 i obitelji koja po članu ima manje od 1250 kuna mjesečno. Kriterij je i neposjedovanje imovine koja bi se mogla prodati te neimanje oročenog novca. Tvrtke u kojima je država većinski vlasnik, poput HEP-a, HRT-a, Hrvatskih šuma, Voda i drugih opraštat će najviše 25.000, a do 10.000 kuna opraštat će teleoperateri, liječnici, odvjetnici, revizori, porezni savjetnici, arhitekti i druge samostalne djelatnosti.
Imam susjedu, bliže je 80-ima, stjecajem okolnosti živi sama u kući (oko 70 kvadrata) i s mirovinom pokojnog supruga od nešto više od 2000 kuna. Nema mobitel, nego ima fiksni telefon, nema 150 televizijskih programa nego ima onih nekoliko domaćih i plaća tv pristojbu. Boležljiva je, ali joj je omanji vrt pun raznog povrća i uzorno obrađen. Od nekad ima centralno grijanje na zemni plin, ali ga ne koristi, jer, srećom ili nesrećom, još je vlasnica neke šume u moslavačkom kraju, pa otamo dovozi drva, plati dovoz i piljenje. Srećom zato što je to jeftinije grijanje, a nesrećom zato što joj ta nekretnina onemogućava traženje socijalne pomoći. Nikome nije dužna ni lipe. Puno se puta pitam kako uspijeva, ali nju se ne usudim pitati.
U svojoj okolici imam još sličnih primjera, pa mi se čini opravdanim pitanje kako se neki mogu pokrivati koliko im je pokrivač dug, a drugi ne mogu. Znam da nisu svi primjeri isti pa ni slični, ali dvojbe ipak imam, naročito zbog nekih dugova.
Otvoreno govoreći, moram li pokrivati troškove nečijeg mobitela? Odnosno, moram li kroz državni proračun ili kroz skuplju struju, plin, telefon i ne znam što sve još plaćati, kako premijer kaže, tuđe pogreške i nečije „zbrajanje“. Teško više mogu slušati ministricu Opačić kako hvali lokalne zajednice i pojedine tvrtke jer su odlučile brisati dugove građanima. Možeš mislit!
Znam da sam ovim tekstom, moralno gledano, na skliskom terenu, ali me muči pitanje: tko mi jamči da istu priču neću slušati opet za godinu dana?
