Blogosfera Ženski Faust

'Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma'

Pradoba, antika, (...) srednji vijek, (...) renesansa, (...) industrijalizam, modernizam, postmodernizam, postindustrijsko doba, postkapitalizam... A što je dalje?
Objava 12. rujna 2017. 0 komentara 284 prikaza
Pinterest
Pinterest
Ilustracija: evolucija čovjeka

Pradoba, antika, (...) srednji vijek, (...) renesansa, (...) industrijalizam, modernizam, postmodernizam, postindustrijsko doba, postkapitalizam... A što je dalje?

Ulazimo li u atlantidizam ili utopiju? S obzirom na društvene glasove koji okruglim vokalima viču kako je kraj blizu, čini se kako će naše društvo ubrzo nestati. Ljevica je sigurna kako je klima previše uništena, a majčica priroda pokosit će nas poplavama, uraganima i požarima. Desnica pak, s druge strane, tvrdi kako će islamistički imperijalizam stvoriti novo-staro društvo na europskim temeljima, kao što su nekad kršćani stvarali na rimskim. Sve to zvuči realno i nerealno, blizu, ali daleko - visi nam nad glavom kao Damoklova oštrica.

S druge strane, lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. I dok se beru njegovi plodovi od protivnika i zagovornika, kapitalizam, čini se, ima čvrstu oporbu koja je odlučila da on nije put do utopije već do pakla. No pakao u ubrzanju čovječanstva - to ne vide. Ubrzanje koje dovodi do raspadanja jastva micanjem stvarnih ciljeva u životu te nadomjestak istih iracionalnim, virtualnim stvarima. 

Osobno mi se čini kao da smo u petoj brzini, nesposobni sagledati vremensku liniju kojom nas vuku u neizvjesnu budućnost. Kao mravi čija je jedina uloga održavati postojeći sustav kojeg očito nešto koči jer ga smatraju faličnim. Gubi se ono ljudsko, tvrde mnogi, ni ne sluteći kako kapitalizam nije kriv već nedostatak ideja koje je pokopao nihilizam 20. stoljeća. Nihilizam koji je paralizirao ljude dajući im slobodu s kojom se tako teško nositi, umjesto da slobodni od svega stvaraju svoje vlastite ideale i ciljeve.

Ubrzanje ima manje veze s kapitalizmom, a više s tehnološkim napretkom koji, u službi naše produljene lijeve i desne ruke, postepeno svodi čovjeka na stroj u tvornici virtualne stvarnosti. Virtualnu stvarnost čovjek živi i izvan nje. Uvijek težimo za nečim nedostupnim, radimo, a ne živimo. Radimo za sutra. To je definicija čovjeka današnjice, u radu za sutra i radu za imaginarne stvari. Stvari koje su izvan njegovog dosega i stvari koje nikad neće moći pojmiti jer nemaju dušu. Niti ono što je komplementarno toj našoj istoj duši. Toliko guzica, penisa, sisa, želuca u našem dobu... vikao je slavni L. F. Celine. A ljubavi? To se može prebrojati na prste jedne ruke. 

Živimo u doba fatalizma. I što god bilo, najvjerojatnije neće doći u obliku kakvom se nadamo. Možemo samo zamisliti kako povijesne knjige uče o nama kao o završetku jedne civilizacije i početku druge. Što već živimo, ali što je put za ne-ljude. A ne nad-ljude, kao što se Nietzsche nadao.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.