Blogosfera Bumerang prošlosti

Domovinski rat dva desetljeća kasnije – naslijeđe, sjećanje i pomirba

Objava 21. studenoga 2013. 0 komentara 200 prikaza
Foto: VL
Foto: VL
Zvonimir Despot

Vaša Ekselencijo, poštovane dame i gospodo,

na početku bih želio reći da sam jako počašćen što sam večeras s vama i što pred vama ovdje u Londonu imam priliku održati predavanje. Želio bih zahvaliti fra Ljubomiru Šimunoviću i gospodinu Sandru Baričeviću na pozivu da govorim pred vama o Domovinskom ratu, u znak sjećanja na Vukovar i Škabrnju u kojima su u studenome 1991. godine srpske postrojbe, pobunjeni hrvatski Srbi i Jugoslavenska armija počinili stravične zločine nad hrvatskim civilima i vojnicima.

Zapravo, danas bih želio govoriti o jednoj važnoj temi, o našem odnosu prema Domovinskom ratu i zato sam moje današnje predavanje naslovio „Domovinski rat dva desetljeća kasnije – naslijeđe, sjećanje i pomirba“.

Naslijeđe, sjećanje i pomirba jesu dominantna pitanja svake nacionalne povijesti. U našoj povijesti pomirba je to više komplicirana jer imamo na jednoj strani ideološku podjelu hrvatskog nacionalnog korpusa na „ljevicu“ i „desnicu“, ali imamo i dugotrajan sukob između Hrvata i Srba.

Pitanje je kako možemo integrirati naše sjećanje u svakodnevni život, kako možemo učini povijest dijelom našeg društva i dijelom našeg identiteta.

Zapravo, danas stojimo pred brojnim pitanjima o povijesti. Je li povijest doista važna? Jel’ imamo previše povijesti? Može li povijest predstavljati i prijetnju društvu?

Kao što znate, rimski filozof Ciceron je rekao da je povijest učiteljica života. Danas se mnogi ljudi smiju takvoj tvrdnji zato jer smatraju da nitko nikad nije ništa načio iz povijesti. Još i gore, danas živimo u postmodernom dobu kada mnogi tvrde da se povijest ne može razumjeti, da je svaka povijesna interpretacija uvijek subjektivna, da je svaka povijesna istina zapravo mit.

Međutim, povijest jest važna! I moguće je naći objektivnu istinu, pa makar ona bila utvrđena i rekonstruirana samo u osnovnim crtama. I zato mi moramo utvrditi što je doista pravo naslijeđe Domovinskog rata i kako bi trebali održavati sjećanje na žrtve toga rata. Pored toga, znamo da je povijest puna sukoba. Zato je vrlo važno utvrditi koji su sukobi prethodili Domovinskom ratu i koji su sukobi u hrvatskom društvu ostali nakon njega. To je potrebno zato jer je za zdravo društvo potrebna i pomirba, pomirba Hrvata i Srba, ali i međusobna pomirba Hrvata.

Svaki je rat velika tragedija, ali isto tako i važno kolektivno iskustvo. Ratovi potvrđuju važnost postojanja zajednice, važnost solidarnosti njenih članova i važnost prepoznavanja temeljnih vrijednosti te zajednice. Za Hrvate Domovinski rat je bio velik test jesmo li mi doista zajednica (tj. nacija), želimo li sačuvati taj naš nacionalni identitet, jedinstvo naše nacionalne zajednice i dijelimo li zajedničke vrijednosti koje su potrebne za naš opstanak.

Najveći izazov za Hrvate u momentu raspada Jugoslavije bila je pomirba između takozvane lijeve i desne Hrvatske. Ta podijeljenost na lijevu i desnu Hrvatsku ozbiljno je naglašena od vremena Drugog svjetskog rata, ali sve do 1990. godine nije postojao ozbiljni pokušaj da ona bude prevladana. Zapravo, rekao bih da je komunistička Jugoslavija u određenoj mjeri i živjela na toj podijeljenosti Hrvata.

Podijeljenost između lijeve i desne Hrvatske je doista ogroman problem naše domovine danas. Doduše, Hrvati nisu jedina europska nacija koja pati od ovakve ideološke podijeljenosti. Slične podjele mogu se vidjeti u Španjolskoj, Italiji i Grčkoj. Ali za nas Hrvate ta je podijeljenost očigledno toliko opasna da ugrožava sam opstanak nacije. I zato se pred nas postavlja jedno veliko pitanje – je li uopće moguće prevladati tu podijeljenost ili je ona nesavladiva.

Gledajući iz te perspektive na Domovinski rat vidimo da je tijekom toga rata hrvatski narod stvorio nacionalno jedinstvo koje je jedno od temeljnih vrijednosti, koje je temelj našeg nacionalnog opstanka.

Pomirba među Hrvatima u trenutku agresije, početkom 1990-ih jedan je od najvećih uspjeha Domovinskog rata. Iz te pomirbe proizašao je drugi veliki uspjeh – pobjeda Republike Hrvatske nad srpskim agresorom. I to se zajedništvo nije dogodilo slučajno. Novo zajedništvo, pomirba lijeve i desne Hrvatske, bilo je temeljna odrednica političke vizije dr Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika. Dr Tuđman je bio pravi čovjek koji je mogao uvjeriti Hrvate da je pomirba nužan preduvjet stvaranja samostalne države (štoviše uvjet opstanka nacije) zato jer je i sam bio sudionik antifašističkog pokreta, ali i zato jer je bio iz obitelji koja je u vrijeme prije Drugog svjetskog rata podržavala Hrvatsku seljačku stranku. Dr Tuđman je vjerovao da je postizanje hrvatskog nacionalnog jedinstva moguće zato jer je dobro poznavao hrvatsku povijest i sam hrvatski narod.

Svoju ideju pomirbe među Hrvatima temeljio je na vrlo jednostavnim i povijesno jasnim premisama:
1. Na početku Drugog svjetskog rata ustaše su baš kao i komunisti imali svega nekoliko tisuća pristaša
2. Prevladavajuća većina Hrvata podržavala je uoči Drugog svjetskog rata prodemokratske političke stranke, ponajviše Hrvatsku seljačku stranku
3. To znači da je prevladavajuća većina Hrvata bila prodemokratski orijentirana i prije Drugog svjetskog rata, a tako je bilo i 1990-ih godina. To je razlog zašto je pomirba Hrvata bila moguća.

Za pomirbu je bila potrebno i ispravljanje povijesne slike Hrvata koju je komunistička historiografija nametala u razdoblju od 1945. do 1990. godine. U tome smislu tijekom zadnja dva desetljeća dogodilo se nekoliko važnih stvari:
- Prvo, dokazano je da su brojni Hrvati sudjelovali u antifašističkom pokretu ne kao komunisti nego kao pristaše demokratskih političkih opcija koji su željeli da se u Hrvatskoj nakon poraza NDH uspostave demokratski odnosi. Mnogi su od njih (pogotovo intelektualci), bez obzira na to što su bili antifašisti, stradali nakon rata od komunističke vlasti.
- Drugo, hrvatski su povjesničari na međunarodnoj povjesničarskoj sceni uspješno dokazali da je broj žrtava koncentracijskog logora Jasenovac u komunističkoj historiografiji višestruko preuveličan.
- Treće, istraživanja hrvatski povjesničara otkrila su i da je komunistički prikaz uloge Katoličke crkve u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske u mnogome bio tendenciozan i zlonamjeran, a nije se sustezalo ni od laži.
- Četvrto, danas mnogo više znamo i o partizanskim zločinima, posebice masovnim strijeljanjima bez suđenja i raznim vrstama progona koji su pokazali koliko je opasan komunizam kao takav, odnosno koliko je totalitaran bio taj sustav u Hrvatskoj nakon 1945. godine.

Želio bih ovdje reći samo nekoliko riječi o našim novijim spoznajama o ulozi Katoličke crkve tijekom Drugog svjetskog rata. Radi se o jednome mojem vlastitom otkriću do kojeg sam došao tijekom boravka u Yad Vashemu u Jeruzalemu 2007. godine. Tada sam iskoristio priliku i posjetio sam arhiv spomenute institucije u kojem se čuvaju spisi komisija koje odlučuju o proglašenju „Pravednika među narodima“, priznanja koje se dodjeljuje ljudima koji su u vrijeme Drugog svjetskog rata spašavali Židove riskirajući vlastiti život. Mene je zanimao slučaj Dragutina Jesiha, katoličkog svećenika, koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio župnik u Ščitarjevu pored Zagreba. Jesih je 1992. godine proglašen „Pravednikom među narodima“ na inicijativu Dana Barama, generala izraelske policije. U spisu vezanome uz Dragutina Jesiha našao sam i svjedočenje Thomasa Grossa koji je bio Baramov bratić. Gross je svjedočio da je njegov otac, po vjeroispovijesti katolik, 1942. godine otišao zagrebačkom nadbiskupu Stepincu s molbom da ovaj pomogne u spašavanju Thomasovog bratića Dana Barama (koji se tada zvao Milivoj) i njegove majke Erne jer su oni bili Židovi. Nadbiskup Stepinac uputio ih je da se jave Dragutinu Jesihu jer je on već skrivao neke druge Židove. Erna i Milivoj su se doista javili Jesihu i on ih je spasio. Milivoj je kasnije odrastao i postao izraelski general. Tako je blaženi Alojzije Stepinac tijekom Drugog svjetskog rata pomogao da se spasi jedan dječak koji je kasnije postao izraelski general. Radi se samo o jednoj priči, ali vrlo važnoj – rekao bih simbolički važnoj.

Te četiri stvari koje su se dogodile u hrvatskoj historiografiji tijekom zadnja dva desetljeća važne su za međusobnu pomirbu Hrvata jer čitav kontekst Drugog svjetskog rata daju u sasvim drugačijem svjetlu. One pokazuju da je i u vrijeme Drugog svjetskog rata hrvatski politički centar bio mnogo veći, a ekstremne ideologije mnogo manje nego što se isticalo i mislilo. Ali, komunizam je na gusjenicama ruskih tenkova ušao u mnoge istočnoeuropske države pa su demokratske snage u njima bile ušutkane.

Kada je došla 1990. godina Hrvati su željeli uvođenje višestranačkog, demokratskog sustava. Međutim, bilo je veliko pitanje hoće li stare komunističke strukture dozvoliti tako radikalnu društvenu promjenu. Kao što znamo, na kraju su pristaše Jugoslavije stale na stranu Miloševićeve Srbije pa je na Hrvatsku bila izvršena jugo-srpska agresija, pri čemu je jugoslavenstvo, tobožnja borba za multikulturalnu jugoslavensku državu, dobro došla kao izgovor za rušenje hrvatskih gradova i ubijanje hrvatskih građana.

Domovinski rat bio je u tome smislu zajedničko iskustvo hrvatske nacije. Tijekom srpske agresije Hrvati su shvatili koliko je važno njihovo jedinstvo. I doista, pojavilo se novo jedinstvo iskovano u ratu. Štoviše, Hrvati su na temelju toga jedinstva pobijedili. Hrvatska je pobjednica Domovinskog rata i to je nešto što ne smijemo zaboraviti. To je nešto što nam priznaju i neki od najuglednijih stranih aktera tih događaja, kao što je primjerice David Owen, visoki predstavnik tadašnje Europske zajednice, koji je u svojoj memoarskoj knjizi Balkan Odyssey 1995. godine zapisao: „The victors in the Yugoslav wars of 1991-5 have been the Croats and President Tuđman.“

Naša pobjeda nije važna zato jer Hrvati žele dokazati neku „superiornost“ prema susjednim narodima. Ona je za nas bitna jer je pokazala da ujedinjeni Hrvati doista djeluju kao prava nacija i da su kao takvi sposobni činiti velika djela, a pobjeda u uvjetima početne nenaoružanosti, međunarodne izoliranosti i nesklonosti velikih sila doista se može okarakterizirati kao velik hrvatski nacionalni uspjeh, još i više kao veličanstveni dokaz odlučnosti, požrtvovnosti i kreativnosti hrvatskog čovjeka.

Hrvati su, dakle, tijekom rata pokazali odlučnost, požrtvovnost i kreativnost, ali pokazali su i izrazitu ujedinjenost oko zajedničkog cilja borbe protiv srpskog agresora i stvaranja demokratske Republike Hrvatske. Naslijeđe i legitimitet hrvatskog Domovinskog rata još su više naglašeni činjenicom da su u tome ratu uz Hrvate stale i brojne nacionalne manjine (Bošnjaci, Česi, Talijani, Mađari, Rusini i drugi) čime se dokazuje da su i oni bili duboko uvjereni da će ta nova i slobodna Republika Hrvatska biti zemlja u kojoj će i oni moći slobodno živjeti i održavati svoj manjinski identitet. To nikada ne smijemo zaboraviti!

U borbi protiv velikosrpske agresije sudjelovali su na hrvatskoj strani i neki Srbi. Koliki je bio njihov stvarni broj i kakav je bio njihov angažman još uvijek ne znamo dovoljno, a bilo bi potrebno da se o tome u samoj srpskoj zajednici u Hrvatkoj progovori i da se to valorizira. Na temelju te pravedne borbe Hrvata, kojima su se pridružili i mnogi pripadnici nacionalnih manjina, Hrvatska je 1992. godine priznata kao članica Ujedinjenih naroda, 2009. godine je postala punopravna članica NATO-a, a ove 2013. i punopravna članica Europske unije.

Na temelju svega ovoga možemo zaključiti sljedeće: Premda su Hrvati bili duboko ideološki podijeljeni zbog Drugog svjetskog rata i politike Jugoslavije, Domovinski je rat odigrao ključnu ulogu u stvaranju hrvatskog nacionalnog jedinstva i pomirbe. Svi Hrvati su podržavali rat za neovisnost. Taj je rat simbolički pokazao da Hrvati u cjelini dijele iste vrijednosti demokracije i proeuropske osjećaje. Zbog očuvanja toga jedinstva trebamo biti odlučni u obrani demokratskih vrijednosti. To znači da moramo prepoznati opasnosti svakog totalitarizma, kako onog fašističkog tako i komunističkog. I tu se ne smije upasti u zamku usporedbe, pokušaja dokazivanja da je jedan bolji ili lošiji od drugoga. Ne smije se upasti u zamku relativiziranja koje takva diskusija povlači. Hrvati su iskusili i strahote fašizma i stahote komunizma. Te strahote nije potrebno, niti je moguće uspoređivati. Jedino je bitno utvrditi da i jedna i druga ideologija uništavaju demokraciju, slobodu pojedinca i da i jedna i druga ideologija čine zločine i na zločinima žive. A za to su pravi primjeri baš naš Vukovar i Škabrnja jer su zločini u tim mjestima učinjeni ne samo u ime Velike Srbije i srpskog nacionalizma, nego i u ime komunizma i Jugoslavije, koju su navodno agresori tada branili.

Hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu otvara pitanje pomirbe Hrvata i Srba. Predsjednik Tuđman je nakon Bljeska i Oluje odlučio učiniti nešto što je mnoge Hrvate tada ostavilo zatečenima. Odlučio je sjesti za pregovarački stol i ponuditi Srbima mogućnost mirne reintegracije istočne Slavonije i Baranje. Ako me pitate danas što mislim o toj odluci, reći ću da smatram da je to bila mudra odluka prije svega zato jer je dovela do prestanka rata, ali i zato jer je istočna Slavonija zajedno s Vukovarom doista bila reintegrirana, odnosno vraćena Republici Hrvatskoj. Međutim, ne smijemo zaboraviti jednu činjenicu. Ta je mirna reintegracija napravljena uz velik kompromis. Ona je donijela velike političke bodove Zagrebu, a Srbima u Hrvatskoj je osigurala aboliciju i visok stupanj zaštite manjinskih prava. Ali najveći teret toga kompromisa morali su nositi i moraju nositi vukovarski stradalnici, Vukovarci koji su 1991. godine preživjeli okupaciju, oni koji su bili u srpskim logorima i koji su kasnije živjeli kojekuda kao prognanici. Na žrtvu stradanja i progonstva morali su nadodati još jednu žrtvu same reintegracije. Što je to za njih značilo i što znači danas, o tome se ja ni ne usudim govoriti. Samo smatram da svi toga moramo biti svjesni.

Za pomirbu Hrvata i Srba potrebna je prije svega obostrana iskrena želja da se doista stvori novi suživot. Često se govori o suočavanju s prošlošću, ali se malo govori o tome da srpska zajednica u Hrvatskoj mora priznati da je nad Hrvatskom 1991. godine počinjena agresija. Ratni zločinci moraju biti kažnjeni, a nestali moraju biti nađeni. I srpska zajednica treba uvjeriti sve ostale građane Hrvatske da je doista prihvatila Hrvatsku kao svoju domovinu.

Sjećanje na žrtve rata također je vrlo važno pitanje, važno za oblikovanje nacionalnog identiteta. Uvijek je velik problem kako čuvati uspomenu na žrtve, kako to učiniti dostojanstveno i primjereno. Primjerice, postoji velika rasprava u stručnim krugovima kao i među običnim ljudima treba li na mjestima stradanja ili na izložbama vezanim uz stradanja prikazivati počinitelje ili ne. Jer čuvanje sjećanja na žrtve duboko je individualno za svakoga tko je obiteljski ili na drugi način vezan uz ta stradanja. I dok neki smatraju da samo stradanje i počinitelje zločina treba što eksplicitnije prikazati, drugi smatraju da je mnogo važnije čuvati dostojanstvo žrtve. Spomen-područja Domovinskog rata u Hrvatskoj uglavnom se uređuju u skladu s tim drugim mišljenjem. Ja osobno podržavam takvu praksu. Smatram da su Hrvati i u obilježavanju vlastitih žrtava pokazali visoku razinu dostojanstva i primjerenosti. Naglasio bi da je to i najbolji način da se mlade uključi u komemoriranje tih stradanja i da se njima prenese važnost i veličina žrtava Domovinskog rata.

I na kraju kao zaključak, Domovinski rat nam je pokazao put kojim treba kročiti u izgradnji zdravog, demokratskog društva. U njemu se je istaknula potreba nacionalnog zajedništva koje je potrebno i u miru. Tada se je pokazala i važnost solidarnosti i utvrđivanja zajedničkih vrijednosti na kojima želimo graditi svoje društvo. Podrška manjina hrvatskoj borbi za slobodu bila je velik dokaz legitimnosti hrvatski ciljeva. Ostaje još problem pomirbe kako među samim Hrvatima tako i između Hrvata i Srba. Obje su pomirbe moguće samo u uvjetima iskrene otvorenosti dijalogu, prihvaćanju različitosti i želje da se živi zajedno u jedinoj nam domovini Hrvatskoj. To su vrijednosti koje moramo razvijati i za koje se svi zajedno trebamo boriti.

___________________________________________________________

Govor dr. Roberta Skenderovića (Hrvatski institut za povijest) na Hrvatskom danu sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje u Londonu, 17. studenoga 2013. godine

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.