Blogosfera Bumerang prošlosti

Državna ubojstva u Titovo ime

Knjiga Danijele Lucić Državni terorizam iznimna je pojava u znanstvenoj produkciji te predstavlja iznimno socijalnoznanstveno djelo u kojemu je obrađena jedna od presudnih tema suvremenoga svijeta: terorizam – državni terorizam (Despot infinitus d.o.o.)
Objava 29. ožujka 2019. 3 komentara 3401 prikaza
Foto: Despot infinitus d.o.o.
Foto: Despot infinitus d.o.o.
Knjiga Danijele Lucić Državni terorizam iznimna je pojava u znanstvenoj produkciji te predstavlja iznimno socijalnoznanstveno djelo u kojemu je obrađena jedna od presudnih tema suvremenoga svijeta: terorizam – državni terorizam (Despot infinitus d.o.o.)

Nedavno izašla knjiga „Državni terorizam“ u izdanju Despot infinitusa d.o.o. rezultat je višegodišnjega znanstveno-istraživačkog rada dr. sc. Danijele Lucić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u sklopu njezinog doktorskog studija Komparativna politika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Knjiga predstavlja cjelovitu i neznatno izmijenjenu doktorsku disertaciju nešto dužeg naslova, Državni terorizam – između normativnoga i empirijskoga, koju je obranila 6. lipnja 2017. godine.

Autorica u uvodu knjige navodi sljedeće: „Državni terorizam, za razliku od terorizma nedržavnih aktera koji je posljednjih petnaestak godina jedna od najčešće raspravljanih tema unutar društvenih znanosti, ostao je na marginama znanosti i struke. Takvo stanje u znanosti kao i uvažavanje činjenice da je državni terorizam kroz povijest ostavio daleko veći broj ljudskih žrtava nego terorizam nedržavnih aktera bili su ključni da se ovoj tematici posveti gotovo pet godina znanstveno-istraživačkog rada. Intrinzična motivacija za tematiku dodatno je ojačana očiglednim manjkavostima suvremene borbe protiv terorizma. 

Stoga se u knjizi, između ostaloga, postavlja i pitanje o opravdanosti i svrsishodnosti suvremenih politika i strategija u borbi protiv toga neupitno velikog zla današnjice. Ozbiljno uzdrmana sigurnost razvijenoga zapadnog svijeta, čija je ranjivost u odnosu na nezamislivo odiozne spektakularne terorističke akcije posve evidentna, zasigurno su bitno utjecale na činjenicu da se država dominantno promatra kao objekt, a posve sporadično kao subjekt terorizma.

No empirija ne govori u prilog takvim stajalištima jer su države kroz povijest vrlo često bile aktivni kreatori i provoditelji terorističkog djelovanja. Osim izravnog terorizma koji provode države u razmatranja su uključeni i slučajevi državno sponzoriranog terorizma. Takav vid djelovanja pokazao se kao sofisticirana strategija, najčešće vrlo moćnih zemalja, koje posrednim putem nastoje ostvariti svoje političke ciljeve, a da pritom njihov međunarodni ugled ne bude kompromitiran. Racionalnost se stoga uzima kao jedna od ključnih premisa za objašnjenje terorizma, odnosno državnog terorizma.

Terorizam se promatra kao taktika i strategija raspoloživa svim akterima čime se nastoje izbjeći rasprave o terorizmu kao ekskluzivnom svojstvu nedržavnih terorističkih grupacija. Takav pristup nije čest u društvenim znanostima, odnosno sigurnosnim studijama i studijama o terorizmu čime se ovu knjigu može svrstati u korpus kritički orijentiranih studija. Specifičnost metodologije koja stoji u pozadini ove knjige neposredno se odražava na njezinu strukturu pa je, osim uvodnog i zaključnog poglavlja, moguće govoriti o njezina tri sastavna dijela. Prvi donosi pregled i kvalitativnu analizu osnovnih koncepata klasičnih i suvremenih autora važnih za razumijevanje državnog terorizma.


Knjiga Danijele Lucić Državni terorizam iznimna je pojava u znanstvenoj produkciji te predstavlja iznimno socijalnoznanstveno djelo u kojemu je obrađena jedna od presudnih tema suvremenoga svijeta: terorizam – državni terorizam (Despot infinitus d.o.o.)


 Drugi dio uključuje kvalitativnu i kvantitativnu analizu baze podataka koja sadrži 373 definicije terorizma nad kojom je provedena sadržajna i frekvencijska analiza na temelju koje su rangirani ključni elementi koji čine osnovu operacionalne definicije terorizma i državnog terorizma. U drugom dijelu daje se pregled znanja o terorizmu s naglaskom na kritički orijentirane studije dosadašnjih istraživanja državnog terorizma općenito te pregled istraživanja empirijskih primjera državnog terorizma.

U trećem dijelu knjige analizira se državni terorizam na empirijskim primjerima 21 države. Riječ je o fokusiranoj studiji s mnogo slučajeva (N=21) koji su izabrani iz stogodišnjega vremenskog raspona (1914. – 2014.) s dopunom suvremenih zbivanja u izabranim slučajevima, zaključno sa srpnjem 2017. godine. Treći dio uključuje politološku i sociološku analizu primarnih i sekundarnih izvora iz koje su nastali deskriptivni opisi slučajeva iz 21 države. Na temelju tih opisa u zaključnom su dijelu sintetizirani osnovni nalazi i iznesena određena predviđanja.“

U sklopu knjige analiziran je i državni terorizam koji je provodila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija pod vodstvom Josipa Broza Tita. U tom dijelu autorica, između ostaloga piše: 

„U jugoslavenskom slučaju predmet interesa ovog rada odnosi se na razdoblje od sredine 1960-ih pa do kraja 1980-ih. Ovo je razdoblje posebno značajno u kontekstu državnog terorizma jer je tada zaživio klasični državni terorizam u kojemu su ciljana ubojstva postala važan modus operandi u obračunu s političkim neistomišljenicima. No za razumijevanje naravi režima, a napose primjene državnog terorizma u razdoblju koje razmatramo, važno je poznavati kontekst koji mu je prethodio…
 Reforme zamišljene Ustavom iz 1974. nisu postigle željne rezultate jer je politički konsenzus u federaciji bilo sve teže postići.

Prepreka je bilo proturječje „između proširenih ovlasti republika i pretenzija preostalih saveznih institucija, prije svega Saveza komunista i Jugoslavenske narodne armije“ (Zakošek, 2012: XXIV). Takav kontekst odnosa unutar federacije kao i tekst republičkog Ustava bit će dodatan poticaj hrvatskim nacionalistima za aktivnosti usmjerene na stvaranje samostalne hrvatske države. Intenzivnije aktivnosti što nenasilne što nasilne, dovest će do sve nasilnijeg odgovora države. Ključnu ulogu u takvome političkom djelovanju imao je sigurnosno-obavještajni aparat nadziran od strane Tita i Partije.

Najvažniji akter bila je Služba državne bezbednosti (SDB) ili u hrvatskoj inačici Služba državne sigurnosti (SDS). Službe, kako savezna, tako i republičke, bile su vrlo aktivne u sprečavanju proturežimskih faktora i prije sredine 1970-ih, a državni terorizam koji su provodile od polovine 1960-ih do 1990. godine najistaknutiji je bio u inozemstvu. Inozemno djelovanje jugoslavenskih službi pravdano je „potragom za ratnim zločincima, odnosno sprečavanjem terorističkih akcija protiv Jugoslavije“ (Klinger, 2014: 146). Tako je „mekšanje režima“ u pojedinim unutarnjim sferama dovelo do jačanja represije izvan granica države. Povećana aktivnost jugoslavenskih službi zamjetna je od 1966. godine kada broj ubojstava, nestanaka i otmica hrvatskih emigranata značajno raste.

Osnovna ideja i konačni cilj hrvatskih političkih emigranata bilo je rušenje ustavnog poretka SFRJ-a i stvaranje neovisne hrvatske države. Državne su službe najčešće koristile izraz „ustaška emigracija“, a kasnije je to postala „hrvatska neprijateljska emigracija“. U autoriziranim tekstovima predavanja održanih u Školskom centru SSUP SDB-a jednoj grupi operativaca SDB-a, a koji su objavljeni 1969. godine, velik dio je posvećen upravo emigraciji.

Navodi se da je Jugoslavija 1965. godine brojila emigraciju između 240.000 i 250.000 tisuća ljudi, koja nije bila jedinstvena i koja je organizirana na nacionalnoj osnovi. Prema tadašnjim procjenama SDB-a ukazivalo se da je između 10.000 i 20.000 emigranta bilo aktivno protiv Jugoslavije, a neprijatelji Jugoslavije još od 1945. pripadali su različitim grupacijama kao što su „četnici, ustaše, ljotićevci, belogardejci i drugi“ (Leljak, 2016: 141-143). U tekstovima SDB-a opisane su specifičnosti svake emigracije: srpske, hrvatske, makedonske, albanske, slovenske, kao i nekih drugih grupacija koje su za režim predstavljale potencijalnu opasnost. 

Lučić (2013: 151) navodi kako je hrvatska emigracija bila organizirana u više od 30 organizacija, a najopasnijima su smatrane: Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), Hrvatsko narodno vijeće (HNV), Hrvatski narodni otpor (HNO) i Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB). Iako su težile istom cilju, hrvatskom samoodređenju, organizacije nisu bili unisone u svim stajalištima pa je to jedan od razloga njihove brojnosti. Tu su činjenicu kasnije vrlo često iskorištavale jugoslavenske službe koje su za mnoga politička ubojstva tvrdile kako je riječ o međusobnim obračunima emigranata pokušavajući time zataškati svoju uključenost u nelegalne radnje čime bi se narušio međunarodni ugled SFR Jugoslavije. 

Emigrantsko organiziranje i sve veći broj članova u osnovanim organizacijama zahtijevali su i sve bolju organiziranost državnih službi. Država je bila vrlo aktivna u stvaranju kvalitetne suradničke mreže „ugrađene u žarišta neprijateljske emigracije“, a najviše suradnika bilo je u SR Njemačkoj i Australiji (Tafra, 2000: 12). Angažiranje suradnika moglo je biti dobrovoljno, ali i prinudno.

Kada su hrvatski emigranti organizirani u Hrvatsko revolucionarno bratstvo, pod dominantnim vodstvom članstva iz Australije, u lipnju 1972. izveli diverzantsko-terorističku akciju blizu Bugojna u SR Bosni i Hercegovini s ciljem podizanja ustanka i rušenja jugoslavenskog režima, došlo je do brutalnog odgovora države. Poznata pod nazivom „Akcija Fenix 72“ slomljena je od strane jugoslavenskih vlasti. Od ukupno 19 članova takozvane Bugojanske skupine, koji su aktivno sudjelovali u akciji, četiri su poginula u sukobu s jugoslavenskim snagama, 13 ih je zarobljeno od kojih je devet likvidirano bez suđenja.

Četvorici je suđeno i svi su dobili smrtne kazne u kojima je navedeno da je obrazloženje „izostavljeno kao nepotrebno“, a jedan od njih je pomilovan i smrtna kazna zamijenjena je kaznom 20 godina zatvora (Vukušić, 2012a: 102-118). Iako slomljena, „Akcija Fenix 72“ bila je vrlo značajna jer je potaknula hrvatsku emigraciju na još jače djelovanje pa i nasilne akcije, a s druge strane i državni terorizam SFR Jugoslavije postat će još intenzivniji. Odmah po izbijanju akcije, savezne i republičke službe pokrenule su sustavnu akciju progona i ubojstava svih onih za koje su smatrali da su suradnici feniksovaca, a na posebnom su udaru bili iseljenici iz Australije.

U lipnju i srpnju 1972. uhićeni su i osuđeni Ivo Ivkić, Mato Kopić, Josip Barišić i Stjepan Čolig iako, kako navodi Vukušić, „nisu pronađeni nikakvi relevantni dokazi za optužbe“ (Vukušić, 2012a: 119). Uskoro su zbog sumnje za vezu s „Akcijom Fenix 72“slijedile i egzekucije od strane države. Među ubijenima su Ante Miličević, hrvatski emigrant iz Australije, koji je uhićen u Dubrovniku krajem lipnja 1972., a njegova sudbina nikada nije rasvijetljena niti su pronađeni njegovi posmrtni ostaci.

Stjepan Crnogorac, koji je studirao u Salzburgu, također je bio pod tretmanom SDB-a i republičkih službi, nestao je početkom srpnja 1972. i njegova sudbina također je ostala nepoznata javnosti. Nikola Raspudić, član Hrvatskoga revolucionarnog bratstva u Australiji, bio je sljedeća žrtva jugoslavenskih vlasti. Kada je došao u Hercegovinu krajem srpnja 1972. uhićen je i određen mu je pritvor. Na teret mu se stavljalo pomaganje ustaškim teroristima kao i sudjelovanje u ratu u Vijetnamu protiv oslobodilačkih snaga, a 7. kolovoza 1972. njegovoj je obitelji poslana obavijest da je „izvršio samoubojstvo“ u mostarskom zatvoru (Vukušić, 2012a: 127).

Najviše odjeka u javnosti dobio je slučaj likvidacije Stjepana Ševe i njegove obitelji. Ševo je bio aktivni hrvatski politički emigrant u Njemačkoj i smatralo ga se jednim od ključnih aktera HRB-a u Europi. Prema dokumentaciji Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Službe državne sigurnosti (RSUP SDS), Stjepan Ševo praćen je od nekoliko suradnika republičkih službi te je na temelju saznanja o njegovoj djelatnosti donesena odluka da bude ubijen.

To je i učinjeno u 24. kolovoza 1972. u blizini Venecije gdje je Ševo sa svojom suprugom i njezinom devetogodišnjom kćeri bio na ljetovanju. Istragu o slučaju vodile su talijanska i njemačka policija, a utvrđeno je da je obitelj ustrijeljena za vrijeme vožnje u automobilu. Svjedoci u istrazi utvrdili su da je te večeri s obitelji Ševo u automobilu bila četvrta osoba za koju se pretpostavlja da je egzekutor, odnosno agent SDS-a (Vukušić, 2012a: 133).

Iako nitko nije kazneno odgovarao za ovu kao ni za druge smrti koje se smatraju dijelom osvetničkog plana za „Akciju Fenix 72“, dostupna dokumentacija ukazuje da iza svega stoji SDB, odnosno sam državni vrh – Tito i Komunistička partija Jugoslavije koja je usmjeravala aktivnosti službi, a za ubojstvo obitelji Ševo najčešće se vezuje ime agenta SDS-a Vinka Sindičića (Tomašević, 2014). Ovaj slučaj kao „sramoćenje“ jugoslavenskih službi spominje se i u pravomoćnoj presudi u slučaju ubojstva političkog emigranta Stjepana Đurekovića, gdje se govori o reakcijama unutar Službe državne bezbednosti nakon obavijesti o Đurekovićevom ubojstvu. 

Za likvidacije u inozemstvu korištena je suradnička mreža koju je trebalo „posebno obučiti i pružiti svaku pomoć pri izvršavanju zadataka“ (SSUP, 1974: 83 prema Leljak, 2016: 709). U dokumentu SSUP-ova Centra za stručno obrazovanje „Operativna obrada – Materijal – II deo“ u dijelu koji govori o okončanju obrade koja može rezultirati „realizacijom“ ili „obustavom“ navedeno je kako realizacija uključuje: „(1) krivična gonjenja lica, podnošenjem krivične prijave; (2) fizičkim uništenjem lica – objekta obrade; (3) angažovanjem objekta obrade; (4) upozorenjem objekta obrade i (5) protjerivanjem iz zemlje/ako je u pitanju stranac/itd (SSUP, 1974: 76 prema Leljak, 2016: 702).“

O političkim ubojstvima i zatvaranjima u bivšoj SFR Jugoslaviji govori se i u izvješćima Amnesty Internationala. Slučaj ubojstva dvojice hrvatskih emigranta, Brune Bušića i Nikole Miličevića ubijenog u Frankfurtu 1980. godine, spominje se u izvješću iz 1981. godine kao i slučaj ubijenoga srpskog emigranta Dušana Sedlara, koji je ubijen u travnju 1980. u Düsseldorfu (AI, 1980: 5). U izvješću iz 1985. godine Amnesty International ukazuje na slučaj Josipa Majerskog koji je na sudu u Münchenu priznao da je bio suradnik SDS-a i da mu je zadatak bio infiltracija u redove hrvatske emigracije. U sudskom procesu je rekao kako mu je bilo zapovjeđeno da ubije Brunu Bušića u Parizu, ali da je on to odbio (AI, 1985: 8-9).

Amnesty International izražavao je u svojim izvješćima zabrinutost zbog kršenja ljudskih prava, a posebno su bila istaknuta uhićenja i zatvaranja ljudi zbog njihova nenasilnog nastojanja ostvarenja ljudskih prava, prije svega prava na slobodu izražavanja, informiranja i udruživanja (AI, 1980: 9; 1985: 9-10). Samo u travnju i svibnju 1981. godine za političke prekršaje osuđeno je 553 osoba, od čega je 84 posto presuda bilo za verbalni delikt.

Krajem 1979. i početkom 1980-ih najviše je uhićenja i osuda bilo na Kosovu, budući da su proturežimska kretanja kosovskih Albanaca i njihova težnja za neovisnošću od Srbije bile sve izraženije. Masovni prosvjedi doveli su i do toga da su jugoslavenske vlasti 1981. godine proglasile izvanredno stanje. Najmanje je 2000 ljudi uhićeno, a 506 njih je po kratkom postupku osuđeno na različite kazne, od toga ih je 245 osuđeno na kazne zatvora od jedne do 15 godina (AI, 1981: 7; 1985: 12-14).

U izvješćima se navode primjeri otmica emigranata u inozemstvu koji su potom izvođeni pred sudove u Jugoslaviju. Vjenceslav Čižek, hrvatski emigrant koji je pisao članke i crtao karikature u emigrantskim publikacijama, otet je 1977. godine dok je bio na putu u Milanu, a sljedeće godine je u Sarajevu osuđen na 15 godina zatvora zbog, kako se navodi, „kontrarevolucionare uloge i subverzivnog djelovanja prema jugoslavenskom socijalističkom sustavu“ (AI, 1980: 6; AI, 1985: 9). Navedeni su i primjeri suđenja istaknutim hrvatskim intelektualcima poput Vlade Gotovca, Franje Tuđmana i Marka Veselice koji su zbog svoga disidentskog djelovanja također bili osuđeni na zatvorske kazne (AI, 1981: 8; 1985: 14-15).

Sudski proces u slučaju Đureković koji je svoj pravomoćni epilog dobio u svibnju 2018. samo je otvorio problematiku terorističkog djelovanja bivše države prema „neprijateljskoj emigraciji“. 

Prema drugim dostupnim podacima u razdoblju od 1966. do 1989. godine jugoslavenske su službe ubile 69 hrvatskih emigranata, dva su nestala, dvadeset ih je preživjelo atentate, četvero ih je oteto, a na jednog je izvršen pokušaj otmice (HNV, 2015). 

U dokumentarnom filmu „Ubojstvo u Titovo ime“ njemačkih autora Philipa Grülla i Franka Hofmanna, svjedoci vremena i različiti stručnjaci također govore o seriji (desetinama) nerazjašnjenih ubojstava hrvatskih emigranata. U filmu se prikazuje kako je jugoslavenski režim, odnosno Tito, 1972. izradio tajnu direktivu za vođenje „specijalnog rata“. Njome su tajne službe dobile ovlasti za progon pripadnika političke opozicije u inozemstvu, a u potpisu direktive bilo je Titovo ime. Neki akteri u filmu te događaje opisuju kao „vođenje rata na njemačkom teritoriju“ za koji je Njemačka država znala, ali na koji nije reagirala, budući da joj je opstanak Jugoslavije bio u interesu (ARD/BR&DW, 2014). 
Jugoslavenske službe nisu bile usmjerene samo na hrvatske emigrante, iako su oni bili najčešća meta s obzirom na to da su njihove političke aktivnosti bile najizraženije i da su bili najbrojniji. 

U slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića, za kojega je proces vođen pred Zemaljskim sudom u Münchenu, svjedočio je i Gerhart Baum koji je u Njemačkoj obnašao dužnost saveznog ministra unutarnjih poslova od 1978. do 1982. Baum je priznao kako je „barem na kraju svog mandata pretpostavljao kako je jugoslavenska Vlada inicirala atentate i ubojstva na teritoriju Savezne Republike Njemačke“ (VZS München, 2016: 68). U nastavku se navodi kako je u „vezi 'atentata u Stuttgartu' 1981. godine kojom su prilikom ubijena tri kosovska aktivista doslovno je (Baum, op. D.L.) rekao: 'Ovo djelo definitivno predstavlja državni terorizam.' Pri tome je očito mislio na atentat na Jusufa Gervalla, Bardosha Gervalla i Zeku Kadri u mjestu Untergruppenbach pored Heilbronna.“

Jedno od posljednjih ubojstava u izvedbi sigurnosnih službi SFRJ-a dogodilo se u veljači 1990. godine. Tada je u Bruxellesu ubijen Enver Hadri, albanski emigrant. Za njegovo su ubojstvo na belgijskom sudu u odsustvu osuđeni bivši agenti SDB-a, Andrija Drašković i Veselin Vukotić. Hadri je bio predsjednik Odbora za zaštitu ljudskih prava Albanaca. Dok je u svom automobilu čekao na semaforu, iz automobila, koji je stajao pored njega, pogođen je hicem u glavu. Istraga je pokazala da je riječ o političkom ubojstvu iza kojega stoji državna sigurnosna služba. Osim dvojice osuđenih, s tim se ubojstvom povezuje još nekoliko osoba čija se imena vežu i s kriminalnim miljeom u Srbiji i Crnoj Gori (Qirezi, 2016).

I u jugoslavenskom slučaju, posebno na primjerima politički motiviranih ubojstava, evidentni su svi ključni elementi državnog terorizma. Vlasti su sustavno koristile silu i prijetile silom, a sve s ciljem širenja straha na one koji nisu pristajali na nametnuti jugoslavenski ideal koji je proizlazio iz monističkog centra utjelovljenom u Titu i Partiji. Posredstvom širenja straha, a na temelju anticipiranih reakcija psiholoških učinaka na širu populaciju, nastojao se ostvariti politički cilj – očuvati multinacionalni jugoslavenski okvir te njegovo nužno i idealno unutarnje socijalističko uređenje. Jugoslavenski režim uvidio je kako tu ideju bez upotrebe nasilja neće moći očuvati, stoga je terorizam bio racionalan izbor vlasti jer su smatrali kako je društveno opasne elemente, odnosno političke neprijatelje, najsigurnije fizički eliminirati.

No jugoslavenski je primjer opetovano pokazao kako logika državnog terorizma, kojom se nastoje anulirati društvene proturječnosti, može dovesti do još izraženijih rascjepa, a time i do intenzivnijeg nasilja. Pokazalo se da je uspjeh državnog terorizma bio ograničenog trajanja i da nije mogao sačuvati režim u kojemu su ispod prividnog zajedništva i uniformnosti, odnosno „bratstva i jedinstva“, sve izraženije postajale društvene proturječnosti. Ideološko i ograničeno fizičko nasilje koje je država provodila nad dijelom neistomišljenika, a posebno nad onima koji su željeli njezin raspad, vrlo brzo će se preliti u nasilje širokih razmjera koje će označiti početak kraja te multinacionalne države. „

Knjiga se može nabaviti OVDJE

  • desnoispravno:

    Zločin u genima stvaratelja Jugoslavije je naslijefan.

  • HR:

    Tu knjigu bi bilo naj bolje upotrijebiti u toaletu...svaki pravi drzavnik cuva svoju drzavu pa tako i tito bar dok je bio ziv...u toj njegovoj tvorevini radnik je bio na prvom mijestu tvornice ravnopravnost ...sa druge strane se zaduzivao ali ... prikaži još! kako???ne da bi se politicari nakrali vec da narodu bude bolje..i to je bitna razlika sa ovim danas...tito nije glup...pustio vas je da odete pa kmecite vani ali svoju tvorevinu je cuvao...a vi ne mozete sacuvati ni jednu industriju... vi ste zagovornici te migracije ...doslo je i vase vrijeme imamo Hr...pa vidimo kako je vama dobro a nama malima jos bolje...vrlo jednostavno mogli ste zivjeti raditi imali ste svoj socijalni mir...a danas duznicko ropstvo...ali onaj Veliki Tito svoju zemlju nije prodavao..

  • Avatar Prigor
    Prigor:

    Pa kaj je trebalo sa onima koji su upadali na teritorij Jugoslavije da dižu bune , koji su postavljali bombe u kina , otimali i postavljali bombe u avione ,krali tankere nafte, i tak,....?? Danas kriminalci otimaju na očigled i ... prikaži još! smiju se narodu u brk , okruženi ljigavim advokatima koji vode perfektno svaki lopovluk u zastaru. Samo zastara TV pretplate 20 godina stara ne zastarijeva. Da je Joža živ još uvijek bi ta silna poduzeća funkcionirala i bila bi državna ne tuđinska.