Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Bumerang prošlosti

Hrvati u borbi s problematičnom prošlošću

Objava 25. studenoga 2020. 0 komentara 943 prikaza
Studia Carpathico-Adriatica
Studia Carpathico-Adriatica
Izazov bavljenja problematičnom prošlošću u Hrvatskoj

U Bratislavi je izašao zbornik radova pod naslovom “Studia Carpathico-Adriatica”. u njemu je i članak dr. sc. Aleksandra Jakira, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, na engleskome, hrvatskome i slovačkome jeziku, pod naslovom “The Challenge of Dealing with a Difficult Past in Croatia / Izazov bavljenja problematičnom prošlošću u Hrvatskoj / Výzva riešenia zložitelj minulost v Chorvátsku”.

Profesor Jakir u sažetku članka naglašava srž problema o kojemu piše i koji nas već dugo muči kao društvo: „Konkurirajuće interpretacije tzv. 'bolnih' ili 'osjetljivih' tema suvremene hrvatske povijesti ne izazivaju samo rasprave u historiografiji nego i u javnosti u Hrvatskoj, a nerijetko i političke prijepore. Ako pogledamo javne rasprave koje se vode u Hrvatskoj o različitim povijesnim temama koje se odnose na povijest 20. stojeća, mogli bismo čak govoriti o 'ratovima sjećanja' koji se vode u javnom prostoru.

Zasigurno ne postoji manjak tekstova i izjava u javnom prostoru u Hrvatskoj o tome što se smatra 'ispravnom' interpretacijom različitih aspekata povijesti 20. stoljeća, naročito kad se radi o takozvanim 'osjetljivim pitanjima' kao što je, primjerice, masovno nasilje počinjeno od pobjedničkih komunista 1945. godine. Suprotstavljene interpretacije ovakvih tema suvremene hrvatske povijesti ne pokreću samo rasprave među povjesničarima nego čak u većoj mjeri izazivaju javne rasprave u Hrvatskoj, s tim da se rasprave oko različitih interpretacija prošlosti često pretvaraju u neku vrstu nadmetanja na političkom bojištu.“

Ovdje prenosim cijeli njegov članak.


Ako želimo razumjeti zašto je tema masovnog nasilja počinjenog od pobjedničkih komunista 1945. godine i danas predmet nepomirljivih rasprava u Hrvatskoj, korisnim se čini razmišljanje o tome kako je povijest prikazana i tumačena u Hrvatskoj za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Način na koji se režim na vlasti nakon Drugoga svjetskog rata odnosio prema događajima na kraju rata, a koji je tijekom manje ili više cijelog vremena postojanja socijalističke države i njezine ideologije ostao na snazi, još uvijek se čini važnim za razumijevanje i današnjih rasprava u hrvatskom društvu o tim povijesnim događajima.

Moglo bi se općenito reći da je pitanje, kako se režim za vrijeme socijalizma odnosio prema problemu traumatičnog povijesnog iskustava, od velike važnosti i za razumijevanje povijesnih procesa koji su doveli do urušavanja i konačno do propasti socijalističke države i ideologije, nakon čega je došlo do uspostave demokratske hrvatske države 1990. godine. Međutim, tu se radi o vrlo kompleksnom pitanju, a cilj ovoga kratkog priloga mnogo je skromniji, i namjera je dati samo nekoliko kratkih napomena o izazovima suočavanja s bremenitom prošlošću u Hrvatskoj na primjeru rasprava u javnosti i u historiografiji koje su povezane s traumatičnim povijesnim nasljeđem masovnoga nasilja na kraju Drugog svjetskog rata.1 

Općenito govoreći, kontroverze vezane za sjećanje i zaboravljanje određenih aspekata prošlosti, naravno, nisu tema o kojoj se samo u Hrvatskoj raspravlja. Sa priličnom sigurnošču možemo reći da predmetne kontroverze upućuju na to da uzajamno suprotstavljeni narativi i oprečna tumačenja povijesnih događaja koji su vezani za Drugi svjetski rat i poraće označavaju duboki jaz koji postoji u hrvatskom društvu. U tom smislu doista možemo govoriti o „teškoj“ ili „problematičnoj“ prošlosti. Francuski sociolog Maurice Halbwachs davno je tvrdio u svom radu o kolektivnom pamćenju da je sva memorija društveno konstruirana.

Pri tom se čini prilično sigurnim da svi oblici institucionaliziranog kolektivnog pamćenja i interpretacije prošlosti  podliježu potrebama sadašnjosti. To se odnosi na interpretacije koje stvaraju političke elite, i oni koji ih podržavaju, ali i na tumačenja njihovih protivnika, isto kao i na individualno pamćenje – svi oblici sjećanja upućuju na zaključak da je pamćenje društven a ne individualan fenomen, a historija, kao znanstvena disciplina koja istražuje, uređuje ali i propisuje znanje o prošlosti, sigurno je tek jedno od mjesta proizvodnje značenja vezanih uz prošlost, tek jedno od područja kolektivnog pamćenja kao nadređenog pojma. Malo koji promatrač političkih rasprava u Hrvatskoj o povijesnim temama bi valjda osporio zaključak da su oko tumačenja povjesnih događaja u vremenu „Doba ekstrema“ (Eric Hobsbawm) u hrvatskom društvu prisutne duboke podjele. Traumatična sjećanja duboko su ušla u društveno tkivo, pogotovo u odnosu na ratove koji su se vodili u 20. stoljeću, i na posljedice tih ratova. 

Suočavanje s prošlošću u doba socijalističke države značilo je prvenstveno postojanje određenih službenih narativa sa strane režima, koji je nekoliko desetljeća imao moć značajno utjecati na oblikovanje politike sjećanja kao i na oblikovanje društvenog pamćenja. Zasigurno ne bi trebalo podcjenivati ulogu koju je konstrukcija prošlosti imala kod legitimiranja socijalizma. Ako uzmemo u obzir da su revolucionarni počeci socijalističke Jugoslavije 1945. izravno bili povezani s politikom masovnog nasilja koje je uključivalo i politiku „etničkog čišćenja“2, moramo se upitati kako se to odražavalo u službenim interpretacijama prošlosti?

Nisu li jednostrana službena tumačenja prošlosti tijekom socijalističkoga razdoblja jedan od razloga za duboku podjelu unutar hrvatskoga društva oko nekih povijesnih tema? Čak trideset godina nakon kraja socijalizma dio hrvatskoga društva još uvijek, izgleda, nije voljan suočiti se s dimenzijama masovnog nasilja kojim je bio popraćen dolazak na vlast Komunističke partije Jugoslavije (a, na žalost, također, izgleda, postoji i dio društva koji se nije voljan suočiti sa dimenzijom zločina koji je počinjen od ustaša tijekom Drugog svjetskog rata za vrijeme NDH, marionetske države stvorene 1941. od sila Osovine). U ovom se prilogu želim usredotočiti na razmatranje činjenice da je aspekt masovnog nasilja kojim je povezana uspostava vladavine KPJ nakon 1945. vrlo često zanemaren u povijesnim prikazima jugoslavenskog socijalizma.

Nedvojbeno su jugoslavenski komunisti nakon svoje pobjede 1945. uveli sustav s ključnim totalitarnim obilježjima kao što je bio jednopartijski sustav, masovna izvansudska pogubljenja, kontrola masovnih medija s propagandom službene komunističke ideologije, formiranje političke oružane sile koja je bila podređena Komunističkoj partiji itd. Činjenicu masovnog nasilja kojim je komunistička revolucija bila popraćena (koja je uključivala i etničko nasilje3) smatram da bismo mogli nazvati, ako ćemo se poslužiti naslovom poznatog romana Josepha Conrada, srcem tame jugoslavenskoga socijalizma. Društveni sistem koji se dugo vremena, nakon raskola Tito-Staljin 1948. prema vanjskom svijetu predstavljao kao najotvoreniji i najslobodniji tip socijalizma, nikad se nije suočio s masovnim zločinima koji su počinjeni s ciljem dolaska na vlast KPJ.

Nije se raspravljalo o tome da je socijalistička revolucija u Jugoslaviji podrazumijevala ljudske žrtve u velikom broju. Koliko su bili radikalni napori u uspostavljanju socijalizma u Jugoslaviji postaje jasno kad pogledamo broj "neprijatelja" i "izdajnika" koji su ubijeni na kraju rata i nakon što je Drugi svjetski rat službeno već bio završio. Mnogi od onih koje je Komunistička partija identificirala kao stvarne ili potencijalne neprijatelje, i kao prepreku uspostavljanju novog režima, ubijeni su bez ikakvog suđenja u proljeće 1945. godine.

Jedan od najpriznatijih stručnjaka za ovu temu, povjesničar Vladimir Geiger iz Zagreba, koji se tim pitanjima bavi već desetljećima, ukazuje na činjenicu (nakon što je analizirao velik broj dostupnih izvora i postojeću znanstvenu literaturu, i uzimajući u obzir različite metodološke metode izračuna), da broj žrtava u neposrednom poslijeratnom razdoblju - a ovaj broj ne uključuje (!) ratne žrtve - iznosi „najmanje“ 70.000 do 80.000 mrtvih, uključujući „oko 50.000 do 55.000“ Hrvata.4 I da ovdje navedem još jednog inozemnog istraživača: Michael Portmann je također u svojim radovima broj ubijenih procijenio na 80.000.5 

Ne može biti osnovane sumnje da su pobjednički partizani 1945. godine koristili masovno nasilje i teror protiv stvarnih ili zamišljenih neprijatelja. Dokazi za tu tvrdnju pružaju mnogi izvori i objavljeni dokumenti i rezultati historiografskih istraživanja koji su prezentirani u novijim monografijama6, čiji se zaključci također temelje na velikom broju izvora.7 Zasigurno se može reći da bez nasilja i terora Komunistička partija teško da bi bila osvojila vlast 1945. godine.

Međutim, ta se činjenica nije spominjala niti se o njoj moglo raspravljati tijekom socijalističkoga razdoblja, a ona, dakako, nije našla mjesto u tadašnjim službenim prikazima i narativima. Desetljećima se nasilje nakon završetka rata nad poraženim vojnicima i civilima u Jugoslaviji smatralo tabu temom, a uspostava komunističke vlasti u Hrvatskoj i drugdje u Jugoslaviji 1945. godine prikazivala se uljepšano, bez spominjanja žrtava na „krivoj“ strani. Valovi uhićenja i likvidacija, te kako su protivnici ili pretpostavljeni protivnici komunističke vlasti masovno i nemilosrdno uklonjeni, dugih desetljeća nisu bila tema ozbiljnih istraživanja.

Za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata nova vlast, iza koje je stajala KPJ, koristila je optužbe za suradnju sa stranim silama koje su okupirale Jugoslaviju između 1941. do 45. protiv velikoga broja onih koji su smatrani klasnim neprijateljima i protivnicima novoga poretka. Tzv. klasni neprijatelji, kao i drugi ideološki i politički protivnici, eliminirani su pod optužbama da su tijekom Drugog svjetskog rata bili suradnici okupatora. U očima novog režima neprijatelji i oni koji su se smatrali takvima morali su biti uklonjeni bez milosti. Cilj te strategije bio je ušutkati, marginalizirati i demotivirati potencijalne političke suparanike i njihove pristaše, kako bi se u društvu stvorila što veća politička homogenost.

Čini se razumnim pretpostaviti da je uloga koju je nasilje igralo u uništavanju dotadašnjeg društvenoga tkiva zajednice bila ogromna. U svim tim procesima moramo biti svjesni ključnih implikacija koje je imala vodeća uloga Komunističke partije u politici i u procesu oblikovanja društva. Politička volja pobjednika bila je izvanredno snažna neposredno nakon 1945. To je također značilo da su odnosi između novog režima i vjerskih zajednica u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata bili izuzetno loši i da je režim i tu često koristio represivna sredstva i nasilje, kako pokazuju izvori.

U Hrvatskoj je Katolička crkva bila daleko najvažnija antikomunistička institucija, a režim ju je nakon osvajanja vlasti tretirao kao ideološkog protivnika. 8 Neki su autori u tom kontekstu čak govorili o „ratu protiv organizirane religije“ u prvim godinama Titove Jugoslavije.9 Jozo Tomasevich navodi 354 ubijenih katoličkih svećenika za vrijeme rata i 31 koji je ubijen nakon završetka rata, ukupno 385 pripadnika katoličkog klera koji su izgubili život.10 S druge strane se mora spomenuti i to da je bilo i katoličkih svećenika koji su sudjelovali u antifašističkom otporu za vrijem rata pod vodstvom komunista, a 46 svećenika ubijeni su kao pripadnici partizanskoga pokreta.11 

Sve u svemu možemo reći da se službene jugoslavenske brojke nikada nisu približile stvarnom obimu nasilja nakon Drugog svjetskog rata. Jugoslavenska historiografija dugo je jedino raspolagala podacima da su ratni sudovi u Jugoslaviji izrekli 5.484 smrtne kazne tijekom 1945. godine, od čega je 4.864 izrečeno civilima (mada bi se čak i ove brojke mogli smatrati jasnim pokazateljem stupnja nasilja kojim je novi režim došao na vlast). Međutim, u stvarnosti su ti brojevi bili mnogo mnogo veći. Utemeljene procjene polaze od toga da je broj onih koji su lišeni života na teritoriju Jugoslavije od pripadnika vojske koju su vodili komunisti, ili od drugih institucija komunističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata i u poraćau, najmanje šestoroznamenkast.

Dakako da kod tih procjena dolazi do odstupanja, ovisno o metodama izračuna. Međutim, sa priličnom sigurnošću se može reći da je proces uspostave komunističke vladavine u Jugoslaviji značio progon i smrt stotina tisuća stvarnih ili zamišljenih ratnih zločinaca, suradnika i "narodnih neprijatelja", a milijuni ljudi (uglavnom civila) protjerano je i bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Ovo kolektivno iskustvo masovnog nasilja dugo je držano „pod tepihom“, ali nikad nije prestalo postojati u sjećanjima onih koji su ga preživjeli, a zasigurno se unutar njihovih obitelji prenosilo i na sljedeće generacije. Monopol službenog tumačenja povijesti, dok je postojao za vrijeme socijalističke države, to nije mogao spriječiti, ali je stvorio potpuno drugačiju percepciju među onima koji nisu direktno bili pogođeni tim masivnim nasiljem, i kod njihovih potomaka.

Do današnjega dana se, iako u međuvremenu možemo govoriti o tome da je nesporno utvrđeno da su ljudski gubici i među borcima i među civilima tijekom i nakon Drugog svjetskog rata bili iznimno visoki, i mada je to tema o kojoj se kontinuirano zadnjih desetljeća javno raspravlja, u Hrvatskoj ne nazire konsenzus ni o nekim osnovnim činjenicama vezano za žrtve rata i poraća, niti unutar historiografije niti u društvu. Kad je u pitanju broj žrtava, ni u pogledu broja žrtava rata ni što se tiče broja žrtava revolucije, ne postoji što bi se moglo nazvati opće prihvaćenim činjenicama. Međutim, ono što postoji su suprotstavljeni „narativi ogorčenosti i međusobnog okrivljavanja“, kao ih je nazvala Sabrina Ramet.

Nažalost, do danas se broj žrtava često namjerno preuveličava ili umanjuje iz političkih razloga. Također su i dalje česti sporovi oko pripadnosti i strukture žrtava, a koriste se (i zloupotrebljavaju) vrlo različiti brojevi u političkim i ideološkim raspravama. Rasprave se u današnjoj Hrvatskoj još uvijek često vrte oko postojanja ili nepostojanja nekog oblika (kolektivne) krivnje i odgovornosti o čemu onda postoje vrlo oprečna mišljenja, naročito kad se radi o tome čija je i kolika odgovornost. Mišljenja sam, ako u cjelini želimo shvatiti i taj aspekt ostavštine komunističkog sustava, ne smijemo odvratiti pogled od činjenice da za vrijeme postojanja tog sustava nikada nije utvrđena nikakva odgovornost, ni moralna ni pravna, za nijednog počinitelja.

Historiografija za vrijeme socijalističkog razdoblja "rješavala" je problem žrtava masovnih smaknuća 1945. na način da se uopće njima nije bavila, kamoli da je pitala za odgovornost, a čak je vezano za te događaje postojao (prešutan) stav kod nekih, koji se i danas, na žalost, kadkad može čuti i pročitati, da su svi oni koji su tada osuđeni na smrt ili koji su ubijeni bez suđenja takvu sudbinu i zaslužili. S druge strane, revizionistička je historiografija, poglavito ona koja je nastajala u krugovima hrvatske emigracije, znala tumačiti počinjeni zločin ponekad vrlo površno i shematski, kao izljev mržnje prema svemu hrvatskom, ili kao mržnju prema Katoličkoj crkvi, kada se bavila zločinima kojima su bili pogođeni pripadnici klera.

Zasigurno je često nedostajala analiza šireg hrvatskog i jugoslavenskog povijesnog konteksta. I danas se ponekad čini da su povijesna znanost, kao i javnost u Hrvatskoj, izgleda, vrlo daleko od nekog bar minimalnog suglasja vezano za faktografiju kao i za pitanje odgovornosti za sudbinu koja je pogodila velik broj ljudi koji su na kraju Drugog svjetskog rata, uglavnom bez ikakvog prethodnog suđenja, izgubili život u obračunu komunističkih vlasti s „narodnim neprijateljem“.

Kao i pitanje ukupnog broja žrtava nakon 1945., tako je i pitanje ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu dugo bilo i ostalo, na žalost, političko pitanje u hrvatskoj javnosti. Problem ni tu u prvom redu nije, čini se, nedostatak izvora i pouzdanih pokazatelja, nego više nedostatak „dobre volje“ da se konkretna pitanja sustavno istraže bez obzira na bilo kakve ideološke implikacije.

U ovom se kratkom prilogu ne mogu baviti procjenama i brojkama, ali bih želio izraziti uvjerenje da smatram potrebnim da se nužna daljnja istraživanja o masovnim ubojstvima nakon rata i o poslijeratnim prisilnim migracijama stanovništva pokušavaju provesti u većoj mjeri putem komparativnih i transnacionalnih projekata koji će, uvjeren sam, omogućiti nove uvide kroz napuštanje Prokrustove postelje nacionalne historiografije. Takav komparativni i transnacionalni pristup i u odnosu na pitanja koja su povezana s komunističkim osvajanjem vlasti i značajkama tih sustava općenito bi nam, vjerujem, bio koristan kod razumijevanja mnogih pitanja suvremene povijesti u bivšim socijalističkim zemaljama, pa tako, naravno, i u hrvatskom slučaju. 

Za kraj bih se još jednom želio vratiti fenomenu različitog poimanja „povijesne istine“ o Drugom svjetskom ratu i poraću u hrvatskom javnom diskursu. (Ne)suočavanje s događajima neposredno nakon rata stvorilo je vrlo različite oblike povijesnog pamćenja, koji često ovise o pojedinačnim biografskim i obiteljskim iskustvima. Diskurs suprotstavljenih „povijesnih istina“ ostaje političko bojno polje u Hrvatskoj jer je bivša "službena" povijesna pripovijest za vrijeme vladavine Komunističke partije, tada jedina s pravom glasa u javnosti, ostavila svoj duboki trag u dijelu društva, makar je drugi dio društva u potpunosti osporavao tu verziju povijesti koja je do 1990 predstavljala „službenu istinu“.

Unutar mnogih obitelji prenosila se po svemu suprotstavljena interpretacija onoj službenoj, i time stvaralo potpuno oprečno povijesno sjećanje. Pri tome moramo uzeti u obzir da je za vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije pobjeda partizana u Drugom svjetskom ratu predstavljala osnovni legitimacijski mit te države, koji je služio kao obilježje i identifikacijska matrica unutar Jugoslavije isto kao i prema vani, u odnosu prema zapadnim zemljama kao i prema drugim socijalističkim zemljama. Socijalistička Jugoslavija bila je ponosna na svoj autohtoni pobjednički partizanski pokret koji je sam oslobodio zemlju od okupatora i domaćih izdajnika, kako je glasila službena verzija povijesti. U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata socijalistički se režim neprestano pozivao na postignuća

Narodnooslobodilačke borbe, predvođenu Titom i Komunističkom partijom, čime je KPJ legitimirao svoju vodeću ulogu u društvu. Sukladno tome se za vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije partizanska borba nekritički slavila u javnom prostoru, a o tamnim mrljama na blistavoj pobjedi dugo uopće nije smjelo biti govora, tek pred kraj socijalizma su se otvarali neke od bolnih tema. Svejedno se povijesno sjećanje i tumačenje povijesti unutar hrvatskoga društva, upravo zbog različitih sjećanja, bar u jednom dijelu tog društva, znantno razlikovalo od službene verzije povijesti, bar kod onih čiji su se predci na kraju rata zatekli na „krivoj“ strani.

Zasigurno službena verzija sjećanja na Drugi svjetski rat u socijalističkoj Jugoslaviji nije odražavala nikakav pluralizam, niti je uopće pokušavala integrirati različita stajališta i povijesna iskustva. Jedino su se promicala sjećanja i interpretacije događaja koja su podržavala režim i njegovu ideologiju, drugi su se narativi potiskivali. Nakon kraja socijalizma se o mnogim pitanjima vezano uz partizanski pokret i Drugi svjetski rat počelo javno potpuno drugačije raspravljati, i uočljiva je tendencija prevrednovanja u velikom dijelu javnosti mnogih prijašnjih „povijesnih istina“.

No, očito je da u hrvatskom društvu do danas opstaju različiti narativi, koji se međusobno isključuju. Međutim, zadatak današnjih povjesničara, u Hrvatskoj kao i bilo gdje drugdje, trebao bi biti provođenje metodički osmišljenih i utemeljenih istraživanja čiji će rezultati moći služiti kao temelj i poticaj suočavanja društva s "teškim povijesnim nasljeđem", što po svoj prilici neće biti moguće bez šire kontekstualizacije „bolnih“ ili „osjetljivih“ tema oko kojih je hrvatsko društvo danas podijeljeno. Ostaje nada da će nova istraživanja jedne nove generacije povjesničara uspjeti potaknuti dijalog u društvu12, što se čini jedinim ispravnim putem da se bar ublaže današnje podjele oko interpretacija tzv. „osjetljivih“ pitanja u društvu i da se stvore nužni preduvjeti da se otvoreno mogu razmjenjivati argumenti i stavovi vezano za kontroverzna pitanja suvremene hrvatske povijesti.

Ali, kako je i navedeno u Dokumentu dijaloga, pitanje kršenja ljudskih prava ne može i ne smije biti relativizirano te je potrebna nedvojbena osuda kršenja ljudskih prava koja uključuje masovne žrtve svih nedemokratskih režima, osudu takve prakse te pravnih normi i nezakonitih radnji koje su to omogućile. Time se iz rasprave odmiču ideološki, vjerski, nacionalni, socijalni i klasni razlozi i objašnjenja te na njima zasnovane osude ili opravdanja i nema takvoga političkog cilja koji bi opravdao masovne ljudske žrtve i sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava. 

Društveno suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima zasigurno neće biti moguće bez sustavnog istraživanja i utvrđivanje činjenica o naravi i posljedicama tih režima. Sukobe i podjele u hrvatskom društvu se ne mogu razumjeti bez kontekstualizacije koja ih smješta u političke, svjetonazorske, kulturne, vjerske i druge antagonizme kojima je obilježena europska i svjetska povijest u 20. stoljeću. Traumatično povijesno nasljeđe i isključiva i međusobno suprotstavljena kolektivna sjećanja doveli su do suprotstavljenih i nepomirljivih razlika u shvaćanju te povijesti. 

Nedemokratski karakter vlasti kroz, takoreći, cijelo 20. stoljeće u Hrvatskoj imao je značajne posljedice za cijelo društvo, a jedna od njih je stvaranje ideologiziranih narativa koji su još uvijek prepoznatljivi u dijelu društva, ovisno o individualnoj i obiteljskoj biografiji koja utječe na takve političke i svjetonazorske stavove. Znanstveno utemeljen način bavljenja prošlošću i kontekstualizacija činjenica na koje nailazimo u izvorima, mogu dati važan doprinos prevladavanju ideologizacije. Stoga je i neophodna potpuna dostupnost arhivskog gradiva, kao jednog od glavnih preduvjeta znanstvenog istraživanja. 

Osuda svih zločina, otklon od svih nedemokratskih režima te prihvaćanje multiperspektivnosti i činjenice da postoje pluralna sjećanja moraju ići usporedno sa zalaganjem za društveni konsenzus koji se temelji na prihvaćanju ustavnih vrednota. Pri tom valja izbjegavati svako pripisivanje kolektivne krivnje bilo koje kategorije. Zločin je uvijek individualan. Bez multiperspektivnog i pluralnog pristupa prema najkontroverznijim pitanjima naše prošlosti držim da nećemo moći doći ni do dubljeg razumijevanja, ni do pomirenja međusobnog uvažavanja i dugoročno nužne, demokratski posredovane kohezije hrvatskoga demokratskog društva.


  1. Ovdje ću iznijeti neke argumente koje sam djelomično koristio već u ovim svojim radovima, gdje se mogu naći i bibliografski podaci o literaturi i izvorima: Jakir, Aleksandar: Memories in Conflict. Remembering the Partisans, the Second World War and Bleiburg in Croatia. U: Zimmermann, Tanja (ur.): Balkan Memories: Media Constructions of National and Transnational History. Bielefeld: transcript, 2012, str. 187-205 i Jakir, Aleksandar - Vulić, Paulinka: Recepcija Bleiburga u hrvatskoj javnosti kao tema povijesnog istraživanja. U: Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Splitu, br. 6/7 (2015), str. 195-206.
  2. Misli se na protjerivanja Nijemaca i Talijana nakon 1945., tema koja se zasigurno kod pokušaja interpretacije mora staviti u širi kontekst zbivanja u ratu i nakon njega. Na kraju Drugog svjetskog rata cijelu je srednju i istočnu Europu obilježio proces masovne migracije stanovništva. Kao što je poznato, na konferenciji u Potsdamu u srpnju 1945. saveznici su potvrdili plan koji je raspravljan već tijekom rata, koji je priželjkivao poslijeratnu Europu formiranu na temelju, gdje god bi to bilo moguće, „etnički homogenih“ država. Moderni razvoj nacionalnih država doprinio je nedojbeno uspostavljanju ove ideje, kako je to ustvrdio Michael Mann u svojoj studiji "Mračna strana demokracije" (2005.). U prvom redu bila je zapečaćena sudbina takozvanih Folksdojčera, etničkih Nijemaca, koji su izgubili svoje domove gdje su stoljećima živjeli. Računa se da je više od 12 milijuna civila koji su govorili njemačkim jezikom u Europi protjerano iz svojih domova nakon Drugog svjetskog rata. Sve zemlje središnje i istočne Europe svjedočile su manje ili više prisilnim migracijama u obliku protjerivanja, deportacije, razmjene stanovništva itd. jer su se manjine u principu smatrale izvorom nestabilnosti, a nakon povijesnog iskustva Trećeg Reicha posebno se to odnosilo na postojeću njemačku manjinu. U slučaju Jugoslavije, iako Saveznici nikada nisu službeno odobrili deportacije, protjerivanja Nijemaca izvršeno je uz veliko nasilje. Za vrijeme socijalizma se, takoreći, nije spominjala činjenica da je pola milijuna bivših građana Kraljevine Jugoslavije nestalo s teritorija države nasljednice.
  3. Nijemci, uglavnom iz Vojvodine i Slavonije, kojih je bilo preko pola milijuna, kao i talijanski tzv. „optanti“ bili su ubrzo nakon završetka rata bili prisiljeni napustiti Jugoslaviju.
  4. Usp. Geiger, Vladimir: Brojčani pokazatelji o ljudskim gubicima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, u: Horvat, Romana (ur.): Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj. Zbornik radova. Zagreb 2012, 51-90, ovdje 77 i Grahek Ravančić, Martina: Razmišljanje o broju pogubljenih i stradalih na Bleiburgu i Križnom putu, u: Časopis za suvremenu povijest, 40/3, Zagreb 2008, 851-868 i od iste autorice: Bleiburg i Križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura, u: Časopis za suvremenu povijest, Jg. 40/3, Zagreb 2008, 317-333 i Bleiburg i Križni put. Zagreb 2009; također Geiger, Vladimir: Josip Broz Tito i ratni zločini: Bleiburg – Folksdojčeri. Zagreb 2013. 
  5. Usp. Portmann, Michael: Kommunistische Abrechnung mit Kriegsverbrechern, Kollaborateuren, „Volksfeinden“ und „Verrätern“ in Jugoslawien während des Zweiten Weltkriegs und unmittelbar danach (Magisterarbeit). Wien 2002 i Portmann, Michael: Die kommunistische Revolution in der Vojvodina 1944-1952. Politik, Gesellschaft, Wirtschaft, Kultur. Wien 2008.
  6. Usp. Jera Vodušek Starič: Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946. Zagreb 2006;  Horvat, Romana / Lukić, Zorislav/ Vukušić, Luka / Zednik, Vesna (ur.): Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj. Zbornik radova. Zagreb 2012; Matkovich, Blanka: Croatia and Slovenia at the End and After the Second World War (1944–1945): Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime. Brown Walker Press 2017.
  7. Usp. Hrvatski državni arhiv (ur.): Zapisnici Politbiroa Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945-1952., Svezak 1 1945-1948. priredila Branislava Vojnović. Zagreb 2005;  Hrvatski državni arhiv (ur.): Zapisnici Politbiroa Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske 1945-1952., Svezak 2 1949-1952. priredila Branislava Vojnović. Zagreb 2006;  Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje (ur.): Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, knjiga 4 Dalmacija. Zagreb 2011; Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje (ur.): Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti (drugo izdanje). Slavonski Brod 2005; Matković, Blanka / Štimac, Stjepan (ur.): Vrgorska krajina, Makarsko primorje i neretvanski kraj u dokumentima Ozne i Udbe i Narodne milicije (1944.-1965.). Likvidacije i progoni. Zagreb 2018; Matković, Blanka (ur..): Split i srednja Dalmacija u dokumentima OZN-e i UDB-e (1944.-1962). Likvidacije i zarobljenički logori. Trilj 2017.
  8. Usp. Akmadža, Miroslav: Crkva i država: Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji sv. 1: 1945-1952, sv. 2: 1953-1960, sv. 3: 1961-1963. Zagreb – Slavonski Brod 2008-2012. Akmadža, Miroslav: Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966. Rijeka 2004; Akmadža, Miroslav: Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi i crkveno-državni odnosi od 1945. do 1966. godine: Primjer Zagrebačke nadbiskupije. Zagreb 2003; Akmadža, Miroslav: Stradanja svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije 1944.-1960. Slavonski Brod – Đakovo 2012; Akmadža, Miroslav: Položaj Katoličke crkve u Hercegovini u prvim godinama komunističke vladavine, u: Lučić, Ivica (ur.): Hum i Hercegovina kroz povijest: Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Mostaru 5. i 6. studenoga 2009., knj. II. Zagreb 2011, 491-508; Alexander, Stella: Church and State in Yugoslavia since 1945. Cambridge 1979; Karaula, Marijan: Žrtve i mučenici stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjeskom ratu i komunizmu. Sarajevo 1999; Kožul, Stjepan: Stradanja u zagrebačkoj nadbiskupiji za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća. Zagreb 2004; Krišto, Jure: Katolička crkva u totalitarizmu 1945-1990.: Razmatranja o Crkvi u Hrvatskoj pod komunizmom. Zagreb 1997.
  9. Usp. Ramet, Sabrina P.: Die drei Jugoslawien. Eine Geschichte der Staatsbildungen und ihrer Probleme. München 2011, 277.
  10. 1Usp. Tomasevich, Jozo: War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945. Occupation and Collaboration. Stanford 2001, 572. Također Akmadža, Miroslav: Primjena represivnog sustava prema Katoličkoj crkvi, u: Komisija Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovina za hrvatski martirologij (ur.): Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012. godine. Zagreb 2013, 85-106.
  11. Usp. Petešić, Ćiril: Katoličko svećenstvo u NOB 1941-1945. Zagreb 1982, 274-276 i Matijević, Margareta: Između partizana i „pristojnosti“. Život i doba Svetozara Rittiga (1873.-1961.). Zagreb 2019.
  12. Usp. Dokument dijaloga dostupan putem poveznice https://vlada.gov.hr/dokument-dijaloga-temeljna-polazista-i-preporuke-o-posebnom-normativnom-uredjenju-simbola-znakovlja-i-drugih-obiljezja/23424 i moje izdvojeno mišljenje vlada.gov.hr i http://www.matica.hr/vijenac/630/reagiranje-27849/ 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.