Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Bumerang prošlosti

Država propada, a većina intelektualaca šuti - imaju li pravo šutjeti?

Dvije godine nakon smrti Milana Jajčinovića izlazi ova knjiga izabranih novinskih kolumni, koje su objavljivane u „Večernjem listu“, a mi smo za nju odabrali one kolumne koje su izlazile od početka 2009. do druge polovice 2017. godine.
Objava 21. studenoga 2019. 1 komentara 866 prikaza
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Društvo hrvatskih književnika

Hrvatska ima malo angažiranih intelektualaca, država propada, a većina ih šuti

Trebaju li Hrvatskoj književnici? Vidjet će se to i po odnosu na stambeni problem Društva hrvatskih književnika. To bi Društvo, naime, moglo biti prisiljeno iseliti se sa svoje stare zagrebačke adrese na Trgu bana Jelačića. Privatno traženje četvrtine sadašnjega prostora DHK možda će pisce prisiliti i na iseljavanje. Ako se to dogodi, nestat će jedno od kultnih okupljališta hrvatskih kulturnjaka. Ne samo da su se na tome mjestu sastajali hrvatski književnici i intelektualci bliski kulturi, nego je u tim prostorijama i “zgusnuta povijest”.

Uglednici koji su se okupljali u DKH uvelike su 1967. sudjelovali i u donošenju revolucionarne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Upravo će na temeljima Deklaracije nekoliko godina kasnije početi i “demokratska revolucija” 1971. Tek će se krajem osamdesetih ponovo početi događati povijest. U veljači 1989. dr. Franjo Tuđman upravo je u tadašnjem DKH, u svojemu prvome javnome nastupu, usprkos represiji, govorio o položaju Hrvatske unutar Jugoslavije. Pri mogućem zatvaranju DHK neće se respektirati povijest. Niti će se uvažavati potrebu hrvatskoga društva za kritičkom i društveno angažiranom inteligencijom koja bi svojim idejama bitno utjecala na hrvatsku stvarnost, a pogotovo na nacionalnu budućnost.

Intelektualna entropija hrvatskoga društva se nastavlja. U prošlosti je puku, u odsudnim povijesnim trenucima, nedostajalo upravo “intelektualne soli” onih čiji bi savjeti bitno utjecali na smjer i plovidbu nacionalne korablje. Zapravo, u Hrvatskoj intelektualna entropija traje gotovo cijelo stoljeće. Austrijskoj vladavini baš i nije bilo osobito stalo da Hrvatska ima najvrsniju javnu pamet. Karađorđevićevskoj kamarili i njezinim hrvatskim slugama pogotovo nije odgovaralo da Hrvati imaju takve intelektualce. Usprkos tome, njih je bilo. Od pravaša dr. Milana Šufflaya do ljevičara Miroslava Krleže. Pravi intelektualni pomor dogodio se u NDH. Ustaški stekliši u Kerestincu su strijeljali gotovo cijeli naraštaj hrvatske lijeve inteligencije.

Ondje su poginuli August Cesarec, Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani... Ustaški ideološki antipodi, partizanski boljševici, uzvratili su odmazdom 1945. godine. Partizanski su ortodoksi protjerali i politički zabranili svakoga tko je mislio svojom glavom, ako već nije prije toga ostao bez nje. Tako su ni zbog čega još onda uzeli građanska i ljudska prava velikome pjesniku Tinu Ujeviću te mnoge hrvatske značajnike za kaznu potjerali izvan Zagreba. To su raseljavanje zvali “preodgojem”. Primjerice, glasoviti je dirigent Lovro Matačić za kaznu zbog “fašističke prošlosti” morao čak u Skoplje. Drugi intelektualci, nepoćudni komunističkome režimu, neprestano su bili pod prismotrom režimskih komesara. U manje od jednog desetljeća, hrvatska je kultura pretrpjela nemjerljive intelektualne gubitke.

Intelektualna oporba novoj vlasti javlja se tek 22 godine nakon Drugog svjetskog rata u obliku Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Njezino će oblikovanje uvelike biti poticano i rađeno i u prostorijama Društva književnika Hrvatske. Bez toga krucijalnoga dokumenta Hrvatska bi nacionalna samobitnost sigurno vrlo brzo nestala. Mnogo je poznatih intelektualaca zbog nje politički stradalo, no na njezinim je temeljima počelo Hrvatsko proljeće. I nakon toga demokratskoga događanja i nacionalnoga osvješćivanja stradali su mnogi hrvatski intelektualci koji su u tim zbivanjima sudjelovali. Mnogi su završili u zatvoru, dok su oni politički sretniji “samo” ostajali bez posla.

To je politički tmurno vrijeme poznato po egzistencijalnoj zebnji znanoj kao “hrvatska šutnja”. Istaknutim hrvatskim novinarima poput Nede Krmpotić, Drage Tovića i Krešimira Džebe zabranjeno je pisanje, dok je Antunu Vrdoljaku zabranjeno snimanje igranih filmova, a dopušteno tek snimanje reklamnih spotova! Književnik Vlado Gotovac otjeran je na robiju, a sveučilišne su katedre oduzete dr. Franji Tuđmanu (zbog teza o hrvatskoj potlačenosti i knjige Velike ideje i mali narodi), dr. Nerkezu Smailagiću (autor Hrvatskog ustava iz ‘71.), Šimi Đodanu (znanstveno dokazivao da Beograd ekonomski eksploatira Hrvatsku), Vlatku Pavletiću (jedan od autora Deklaracije), Marku Veselici (ekonomski teoretičar poznat kao hrvatski Mandela)... Svi su oni označeni kao “neprijatelji naroda” i kao “hrvatski šovinisti”.

Za novi uzlet nacionalne svijesti i smjelosti trebalo je gotovo dva desetljeća. Sve je počelo 1989. spomenutim Tuđmanovim javnim slovom o stanju nacije održanom upravo u Klubu književnika. Stvaranjem hrvatske države nastaje ne samo nacionalni trijumf nego i zaziranje od toga trijumfa pa i otklon od njega. Predrag Matvejević, Slavenka Drakulić, Rade Šerbedžija i Mira Furlan odlaze u emigraciju, dok se drugi, također neskloni hrvatskoj državi, povlače u “unutrašnju emigraciju”.

Ali nova vlast nije ni zatvarala ni oduzimala katedre. Profesorsko mjesto na sveučilištu zadržao je čak i komunistički notorni dr. Stipe Šuvar. Isto su doživjeli i svi jugounitaristički profesori praksisovci koji su desetljećima imali monopol na isključivo tumačenje društvene i političke realnosti. Neki su i danas ostali takvim tumačima postavši “mjerilom svih stvari”. Nove ideje, nužne današnjoj kriznoj Hrvatskoj, ne mogu dati ljudi staroga, ideološki uvjetovanoga načina mišljenja. Zbog povijesnih nelagoda i trauma, koje su uvijek završavale na štetu hrvatske inteligencije, današnji je intelektualni naraštaj siromašniji. Intelektualna je elita ponovo utonula u depresiju i šutnju opravdavajući se da se ništa ne može promijeniti, odnosno da društveni angažman nije njihov posao!

Šuti se od nominalno nacionalne Televizije do isto takve Akademije. Sudbina Kluba književnika ujedno će biti i test hrvatske političke zrelosti. Taj klub nije samo hrvatski duhovni toponim nego i mjerilo razine nacionalne svijesti i indikator trebaju li nam još intelektualci i književnici! Hrvatska ima malo društveno angažiranih intelektualaca, država propada, a većina intelektualaca šuti. Imaju li pravo šutjeti!?!

24.12.2014.



Dvije godine nakon smrti Milana Jajčinovića izlazi ova knjiga izabranih novinskih kolumni, koje su objavljivane u „Večernjem listu“, a mi smo za nju odabrali one kolumne koje su izlazile od početka 2009. do druge polovice 2017. godine. Knjiga nosi naslov „Politička šahovnica“, upravo prema nazivu njegove kolumne u Večernjaku, i u knjizi su mahom tekstovi tih kolumni. No Jajčinović je pisao i komentare izvan svoje redovne tjedne kolumne. Pisao je neke komentare na dnevnoj bazi, potaknut određenim događajem. A pisao je i šire analize, posebice iz područja povijesti i kulture.

Sve te tekstove na kraju smo u ovoj knjizi sabrali u nekoliko područja, po poglavljima: Hrvatsko društvo, Politika, Hrvatski predsjednici, Hrvati i Srbi, Bosna i Hercegovina i Balkan, Europska unija, Kultura, Povijest i Sport. I na kraju smo dodali razgovor s Jajčinovićem koji je polovicom 2013. godine vodio kolega Darko Pavičić povodom izlaska Jajčinovićeve knjige „Od Jugoslavije do Euroslavije“. Kroz taj razgovor upoznat ćete Jajčinovića, jer on govori o svojoj karijeri, pisanju, novinarstvu…

Milan je bio svestran u pisanju. Mnoga su ga područja zanimala, od politike do sporta. O tome svjedoče ne samo nazivi poglavlja u knjizi nego još i više naslovi tekstova. Dovoljno je samo proći sadržaj knjige, baciti oko na naslove, da shvatite koji je raspon tema Milan obrađivao u svojim tekstovima. Mnogi od njih su antologijski, bezvremenski, čitaju se kao da su danas pisani.

S Milanom sam se upoznao vrlo brzo, nakon što sam počeo raditi u Večernjaku polovicom 1997. godine. Često smo se družili, razgovarali i raspravljali, i oko mnogočega se slagali. Tako smo raspravljali i o njegovim tekstovima iz ove knjige. Zato mi je posebno drago što sam s njegovom suprugom Verom uredio ovu knjigu i da je izašla u zajedničkoj nakladi moje nakladničke kuće i „Večernjega lista“.

Knjigu možete nabaviti OVDJE!

 

  • Malenkost:

    Intelektualaca? ili Pseudo-Intelektualaca! HR je leglo korupcije i Mita, kupovanja Titula i Diploma. Rezultanta tih tipicno balkanskih nacina zivota i karijera jest upravo ovo sto se vidi u HR: siromastvo, nepotizam, korupcija, kupovanje titula i diploma, Justicija i Jurisdikcija traljave ... prikaži još! i same produkti tih radnji, HAZU nedorecena te i sama puna ljudi stasalih u komunizmu gore navedenim putem, Univerziteti jad, javne sluzbe neproduktivne ljene i trutovi postavljeni od politickih struja. A sto ste ocekivali nakon Ne-Lustracije povijesti i drustva? Zar to nije signal: ne boj se nitko te nece dirati bez obzira sto si napravio ili na sebe navalio. Lopovluk se isplati! Megalopvi su bili, sve do otkrica, uzori !! HR je ostala komunisticko-socijalisticka po svemu, narocito po mentalitetu i razmisljanu politicke Vrhuske, mahom iz komunistickih obitelji. Nikad, nikad tu nece biti moguce zivjeti na nivou srednje- a kamoli na nivou zapadno europiskih nacija. Kofere u ruku i bjezi iz balkanske Regije/Hrvatske, cim prije, ili budi siromah ponosit na "Hrvatstvo" i "Katolicizam". Moj narastaj nikad nece tu vise zivjeti. Kuca mog oca u dalmatinskoj zagori zjapi prazna, Domoljub i Gastarbeiter sagradio kucu n svojoj rodnoj grudi u nadi da ce nakad biti bolje i na Balkanu/HR. Umro je u dubokj starosti uvidjevsi uzaludnost njegove nostalgije i ljubavi prema rodnom kraju. Kakva je to tragedija. Ja, 2. Generacija u Njemackoj, itekako kriticno i s gnjevom promatram tu HR Drzavicu. Ljigavo.