Blogosfera Bumerang prošlosti

Ivo Goldstein oživljava komunističke mitove koji raspiruju mržnju i podjele

Objava 03. kolovoza 2010. 0 komentara 168 prikaza
Foto: VL
Foto: VL
Zvonimir Despot

U temeljima je demokracije da se o svemu može raspravljati, da nema tabu tema, i da se ne sotoniziraju oni koji drugačije misle. To posebice vrijedi za znanost i znanstvene rasprave u kojima se sučeljavaju argumenti. Kad argumenata ponestane, onda neki posegnu za rječnikom koji nije primjeren akademskoj raspravi. Zapravo, počinju se koristiti omalovažavanjem, vrijeđanjem, pa čak i prijetnjama. Jer ne mogu podnijeti da netko drugi misli drugačije, i još da su mu argumenti jači.

To se upravo dogodilo u raspravama o karakteru tzv. ustanka u Srbu 27. srpnja 1941. godine, o čemu nisam mislio ovdje više ništa pisati. No, dr. Ivo Goldstein zaslužio je i te kakav odgovor, nakon što su mu u Jutarnjem listu 31. srpnja objavili najobičniji pamflet koji je sve samo ne na akademskoj razini. Naslov njegovog teksta jest „Tko kaže da je 27. srpnja datum četničke pobune, taj ustašoidno bulazni“. Naslov i tekst možda je neke zgrozio, ali ne i one koji dobro poznaju Goldsteina. On se u tekstu na vrlo prizeman način pokušao obračunati sa svima koji drugačije misle o ustanku u Srbu, od mene do niza svojih kolega povjesničara. No to i ne čudi kad on očito svojim tumačenjima prošlosti opslužuje sadašnjeg šefa države Ivu Josipovića, kao i SDSS, čiji je član i potpredsjednik Vlade Slobodan Uzelac čak i čitao njegov uradak pred kamerama HTV-a. A opsluživao je i Stipu Mesića. Josipović očito čita knjige samo jednog autora, Goldsteina, iako bi trebao posegnuti i za drugim autorima, kako bi dobio toliko potrebnu širinu. Jer drugačije se ne mogu protumačitu povijesne eskapade koje svakodnevno izvodi Josipović. Također su i zabrinjavajuće poruke koje Josipović šalje, da udžbenici povijesti ništa ne valjaju, kao što je to grmio stalno i Mesić. Možda je u pozadini toga također Goldstein, koji bi rado svoje udžbenike pokazao kao podobnima? Šteta je samo što je njegove udžbenike struka puno puta odbacila, a da su kod odabira nastavnika i profesora u školama neslavno završili. Zato mu valjda treba politička potpora.

Odgovor Goldsteinu prepustio sam kolegi dr. Mariju Jarebu s Hrvatskog instituta za povijest, koji je također napadnut u Goldsteinovu pamfletu. Stoga čitateljima bloga prepuštam da pročitaju Jarebov tekst i da sami donesu zaključke o Ivi Goldsteinu.

Dr. sc. Mario Jareb:

Pripadnici srpske nacionalne manjine svake godine u Srbu 27. srpnja organiziraju svečanosti kojima obilježavaju nekadašnji praznik u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj koji se nazivao „Dan ustanka naroda Hrvatske“, pa je takva bizarna proslava održana i ove 2010. godine. Može se reći da je ovogodišnja proslava toga više negoli kontroverznog nadnevka dosegla svoj vrhunac zbog činjenice da je u njoj sudjelovala i osoba koja obnaša dužnost predsjednika Republike Hrvatske, a svečano je otkriven i obnovljeni socrealistički spomenik čiju su obnovu hrvatski porezni obveznici usred krize i recesije financirali s čak tri milijuna kuna.
Na prvi bi pogled to slavlje, popraćeno divljenjem partizanskim trorogim kapama i kapama Titovih pionira na sijedim glavama sljedbenika neumrloga vođe i učitelja druga Tita, trebalo priskrbiti tek zanimanje novinara koji prate zanimljive i bizarne događaje na estradi i među poznatim osobama, no tome ipak nije tako. Činjenica da su na njemu sudjelovali predsjednik Republike i niz osoba iz političkog i javnog života pokazuje da 27. srpnja 1941. neki smatraju važnim nadnevkom iz novije hrvatske povijesti koji treba dostojno obilježiti, a tadašnje događaje istaknuti kao uzor hrvatskim građanima. Dapače, osoba koja obnaša dužnost predsjednika Republike istaknula je i da se udžbenici „moraju promijeniti, moraju odražavati istinu“. S obzirom na govor koji je održao u Srbu izvjesno je kako bi ta njegova „istina“ trebala izgledati, a nema ni dvojbe da se je po tko zna koji put politika grubo umiješala u struku zanemarivši sve spoznaje do kojih je hrvatska historiografija došla u posljednja dva desetljeća.

Nije neobično da su događaji u Srbu izazvali reakcije u hrvatskoj javnosti, pa i među povjesničarima. U tome sam sklopu i osobno u izjavi za Hrvatsku televiziju iznio što mislim o karakteru ustanka iz srpnja 1941., čiji su dijelovi preneseni u nekoliko emisija HTV-a tijekom 27. srpnja 2010. godine.

Među onima koji su se javili bio je i dr. Ivo Goldstein s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njegov je dopis o značenju ustanka od 27. srpnja 1941. prigodom svojega nastupa u trećem dnevniku HTV-a 27. srpnja 2010. koristio istaknuti dužnosnik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) dr. Slobodan Uzelac. S obzirom da je SDSS putem Srpskoga nacionalnog vijeća zapravo i organizirao proslavu u Srbu, razložno je pretpostaviti da su organizatori koristili i razmišljanja dr. Goldsteina o karakteru toga ustanka. A on u njemu ne vidi ništa sporno i očito je da smatra da bi ga trebalo obilježavati kao osobitu vrijednost koja bi trebala biti uzor hrvatskoj javnosti. Nije zbog toga neobično što su ga mnogi istupi u javnosti koji na taj događaj gledaju drugačije naljutili, ili, da parafraziram naslov jednog njegovog rada, izazvali u njemu osvetnički gnjev prema svima koji su se drznuli dirnuti u nešto što on drži neupitnim i potpuno ispravnim. Riječ je o njegovu prilogu u „Magazinu“ Jutarnjeg lista od 31. srpnja 2010., str. 28., koji u skladu s visokim ljetnim temperaturama koje dovode do usijanja nosi bombastični naslov „Tko kaže da je 27. srpnja datum četničke pobune, ustašoidno bulazni“.

Iako bi čitatelj toga duljeg priloga zbog njegova nadnaslova „Što se zapravo dogodilo ’41 u Srbu“ očekivao da će dr. Goldstein opširno progovoriti o tome što se je uistinu događalo u istočnoj Lici i jugozapadnoj Bosni potkraj srpnja i početkom kolovoza 1941., on je tome posvetio neznatan prostor i tek nekoliko rečenica. Ostatak teksta posvetio je nekim drugim temama, ali i etiketiranju svih onih koji su kritički govorili o tome ustanku. Pritom nije prezao ni od agitpropovskih konstrukcija o tome da tvrdnje „o 27. 7. kao datumu četničke pobune od sada valja nazivati pravim imenom – ustašoidnim bulažnjenjem te direktnim negiranjem antifašističkog karaktera ove države.“ Vrhunac je svakako optužba da količina „neznanja, laži, gluposti i mržnje u tim istupima je nevjerojatna, usporediva s tvrdnjom otprije 15-ak godina da su sarajevski branitelji sami granatirali tržnicu Markale kako bi ubili vlastite civile i izazvali inozemnu intervenciju.“ Na kraju je sve začinio i svojevrsnom prijetnjom da „htjeli-ne htjeli, negatori 27. srpnja uhvatili su se za ustaški mit i morat će podnijeti svu odgovornost za takvu rabotu.“ Takav rječnik dostojan fanatiziranoga člana Partije i AGITPROP-a iz godine 1945. zasigurno ne pripada u krug akademskih i ponajprije argumentiranih rasprava o nekom povijesnom događaju. On također upućuje na nedostatak argumenata, pa je razložno pretpostaviti da je pisac teksta dr. Goldstein to pokušao prikriti bombastičnim izjavama kojima je etiketirao sve one koje drugačije misle.

U najvećem dijelu priloga pisac nam je ponovno iznio dobro poznate podatke o ponašanju (odnosno teroru) ustaša i vlasti NDH prema Srbima u Lici u razdoblju od travnja do kolovoza 1941. godine. Taj svoj postupak najavio je tvrdnjom da će u „ovom (…) tekstu na osnovi dokumenata pokušati prezentirati slijed događaja u Lici koji je doveo do 27. 7. Svi citirani dokumenti nalaze se u arhivima ili su već objavljeni.“ S obzirom na područje koji je ustanak obuhvatio nema odgovora na pitanje zbog čega nije obuhvatio i područja sjeverne Dalmacije (ponajprije Kninsku krajinu) i jugozapadne Bosne. Čak da je to i učinio, i dalje nema odgovora na pitanje zbog čega je izbjegao javnost detaljnije upoznati s onim o čemu govori spomenuti nadnaslov, a to je upravo ustanak pokrenut 27. srpnja 1941. godine. Pritom i sam priznaje da su dio „ustanika u Lici organizirali (…) i pročetnički elementi koji su nakon 27. srpnja počinili osvetničke zločine u bosanskohercegovačkim selima Krnjeuša i Vrtoča te u ličkom Brotnju, ali to se ni u brojkama, ni u razmjerima ne može usporediti s ustaškim zločinima.“ Uistinu je teško vagati razmjere zločina, a uz to se jedan zločin ne može opravdavati drugim zločinom, no činjenica je da su ustanici na cijelom području na kojem su djelovali u tek nekoliko dana „očistili“ Hrvate i bosanskohercegovačke muslimane. Pritom treba podsjetiti ne samo na mjesta koja spominje dr. Goldstein: ličko selo Brotnjo u kojem su ustanici 28. srpnja ubili 37 članova hrvatske obitelji Ivezić, bosansko mjesto Vrtoče u kojem su ustanici (gerilci) 2. kolovoza i kasnije ubili više mještana na osobito okrutan način te susjedna Krnjeuša u kojoj je 9. kolovoza prema nekim procjenama ubijeno najmanje oko 240 Hrvata (među njima i župnik Krešimir Barišić kojega su prije toga gerilci okrutno mučili). Dr. Goldstein je u svojemu prilogu zaboravio spomenuti da je dana 2. kolovoza ubijeno 55 Hrvata (11 staraca i 44 žena i djece) sela Boričevca koji nisu željeli napustiti svoje selo te su u njemu dočekali gerilce. Zaboravio je spomenuti i stradanje hodočasnika iz Drvara, njih oko 200 koji su se 27. srpnja predvođeni župnikom Waldemarom Maximillianom Nestorom vlakom vraćali u to mjesto s hodočašća sv. Ani u Kosovu kod Knina. Istoga su dana ustanici (gerilci) zauzeli i samo mjesto Drvar, gdje je ubijeno još oko 300 Hrvata i oko 200 muslimana koji su radili u tamošnjoj tvornici celuloze. Također istoga dana ubijeni su i brojni hodočasnici u mjestu Oštrelj. Ustanici su 27. srpnja zauzeli i Bosansko Grahovo. U njemu je tijekom toga i sljedećih dana ubijeno najmanje 62 Hrvata, među njima i župnik Juraj Gospodnetić kojega su prije toga ustanici također zvjerski mučili. Ubojstava Hrvata i muslimana na području zahvaćenom ustankom bilo je i u drugim mjestima, pri čemu se posebice izdvajaju masovna ubojstva muslimana u podgrmečkim selima u jugozapadnoj Bosni. Spomenute činjenice ciničnom čine izjavu osobe koja obnaša dužnost predsjednika Republike o tome da su „Hrvati i Srbi (…) ovdje znali tko je za slobodu i izabrali su partizane“, s obzirom da Hrvata (i muslimana) na području kojim su zavladali ustanici nakon nekoliko dana njihova djelovanja jednostavno nije više ni bilo zbog spomenutih zločina.

Te su zločine nakon 1945. promidžba i publicistika uglavnom prešućivali, ili se je o događajima u nekima od tih mjesta govorilo tek kao o kažnjavanju pojedinih ustaša za prije počinjene zločine. Kasnije su o nekima od njih progovorili neki od istaknutih sudionika ustanka, pri čemu su isticali svoje zalaganje da do njih ne dođe. Činjenica je ipak da su u svim mjestima gdje su zatečene veće skupine hrvatskoga i muslimanskoga stanovništva počinjeni masovni zločini. Pritom Goldsteinovu tvrdnju da su četnički elementi bili ti koji su počinili „osvetničke zločine“ nakon 27. srpnja 1941. opovrgava jedan od organizatora toga ustanka u istočnoj Lici i istaknuti komunist Gojko Polovina u knjizi Svedočenje. Sećanje na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Beograd 1988., koji je na stranicama 339.-342. opširno progovorio o uništenju Boričevca. On nije doduše spomenuo ubojstvo preostalih mještana nego je detaljno opisao pljačku i palež sela, a na stranici 342. naveo je da „ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti.“ Polovina na stranici 338. izričito tvrdi da je „grupa naših boraca, čija imena nikad nisam uspio saznati, i pored naše naredbe izvršila napad na Iveziće.“ Slično je o uništenju Boričevca progovorio i drugi istaknuti organizator ustanka u istočnoj Lici i član Komunističke partije Đoko Jovanić u svojoj knjizi Ratna sjećanja, Beograd 1988., str. 79. On također ne spominje četnike i ubojstva preostalih stanovnika sela kao one koji su uništili Boričevac, te ističe da „tek 2. augusta oko 11 sati naše jedinice ulaze u Borićevac. Sa ustanicima se izmiješalo i mnoštvo golorukog naroda. U tom metežu opljačkani su dućani i napušteni domovi, krcati robom, uglavnom opljačkanom u Donjem Lapcu i drugim mjestima.“ Polovina i Jovanić uz to u svojim knjigama na više mjesta ističu kao svojevrsno pravilo da su gerilci i dobar dio srpskog stanovništva na područjima zahvaćenim ustankom sve Hrvate i muslimane izjednačavali s ustašama te su mislili da ih treba kazniti. O tome kakvi su bili razmjeri takvog razmišljanja svjedoči i činjenica da se je istaknuti lički komunist hrvatskoga podrijetla Jakov Blažević po svojem dolasku na ustaničko područje javno iskazivao kao Srbin i koristio je pseudonim koji je to trebao dokazati kako bi izbjegao opasnost da ne bude uhićen ili ubijen.

Spomenuta sjećanja Gojka Polovine i Đoke Jovanića su i inače bogat i zanimljiv izvor podataka o ustanku od 27. srpnja na području istočne Like, pa i o četničkoj komponenti toga ustanka. Uz to nema dvojbe da je ustanak koji je izbio bio isključivo srpski ustanak, u koji se je kasnije uključilo nekoliko komunista Hrvata. Njihova uloga nije bila važna samo u tim prvim ratnim danima, nego su tijekom cijeloga ratnog razdoblja imali zapaženu ulogu u događajima u Lici kao istaknuti komunisti i partizanski rukovodioci. Jovanić je još tijekom rata promaknut u čin generala NOVJ, a nakon rata je zauzimao visoke položaje u Jugoslavenskoj armiji (kasnije JNA).

Kao i svim ostalim radovima memoarske naravi, i njihovim knjigama treba prići s nužnim oprezom. Nema dvojbe da su obojica nastojala istaknuti svoju ulogu u događajima o kojima pišu, a kao tadašnji članovi Partije veličali su i njezinu ulogu. Pritom dakako ima i prešućivanja činjenica, kao što to pokazuju njihovi opisi događaja u Boričevcu. Obojica naime pišu o pljački i paljenju kuća, no prešućuju spomenuta ubojstva više desetaka preostalih mještana.

Opisujući izbijanje ustanka i događaje iz prvih tjedana njegova trajanja obojica ističu svoju ulogu i ulogu Partije, pa površan čitalac uistinu može steći dojam da je bila riječ o događajima koje je isključivo ona i pokrenula i organizirala. Ipak pozornije čitanje teksta i njegova raščlamba otkrivaju da su od samog početka monarhistički i velikosrpski elementi bili u ustaničkom vodstvu i da su obnašali odgovorne dužnosti. Tako obojica spominju kasnijeg četničkog vođu Paicu Omčikusa, o kojemu govore podcjenjivački i s prezirom. Činjenica je ipak da je on od početka bio član ustaničkog vodstva, a tek posredno se može vidjeti da je unatoč takvom prikazu u spomenutim memoarskim radovima ipak igrao značajnu ulogu u događajima nakon 27. srpnja 1941. godine. Monarhističkih elemenata koji su kasnije postali četničkim vođama na području Like bilo je i među zapovjednicima gerilskih postrojbi, o čemu govori i primjer časnika Jugoslavenske kraljevske vojske Miloša Torbice. Činjenica je također da su monarhisti u prvoj polovici kolovoza bili dovoljno jaki da organiziraju razgovore s Talijanima u mjestu Otriću, gdje je 9. kolovoza 1941. potpisan i poznati Otrićki sporazum između talijanske strane i gerilaca. U delegaciji srpskih gerilaca nalazio se je i spomenuti Đoko Jovanić, koji je također potpisao taj sporazum. On je događaje u Otriću i potpisivanje sporazuma opširno opisao u spomenutoj knjizi na stranicama 95.-102. Temelj toga sporazuma bilo je nenapadanje između Talijana i gerilaca. Jovanić je, pišući svoja sjećanja osamdesetih godina prošlog stoljeća, taj događaj i sporazum pokušao prikazati kao nevažnu epizodu kojom su gerilci nastojali dobiti na vremenu. Činjenica je ipak da i prije nije bilo sukoba gerilaca s Talijanima, iako su navodno komunistički elementi među gerilcima pokušali svoje suborce potaknuti i na borbu protiv njih. Uz to i Polovina i Jovanić na brojnim mjestima spominju da je raspoloženje velikoga broja gerilaca bilo usmjereno protiv borbe protiv Talijana. Zbog toga na Otrićki sporazum treba gledati kao na logičnu posljedicu dotadašnjeg razvoja događaja, a sukobi nekih gerilaca s Talijanima zabilježeni su tek kasnije, kada je već diferencijacija među njima jasno naznačila obrise budućih partizanskih i budućih četničkih postrojbi.

Zajedničko je i Polovini i Jovaniću što u svojim opisima ustanike-gerilce na području istočne Like na kojem su djelovali drže zajedničkom vojnom snagom, a takvo je stanje potrajalo nekoliko mjeseci. Pojam gerilac koji je uveden već potkraj srpnja 1941. ostao je u uporabi još mjesecima, na što nije utjecalo ni raslojavanje među njima. Đoko Jovanić na str. 84. opisuje raspoloženje među ustanicima na području Srbskog klanca početkom kolovoza 1941. te ističe da se „nešto promijenilo u njihovom raspoloženju. Nije bilo početnog oduševljenja. Nastupilo je raslojavanje na prave gerilce, koji su za oslobodilačku borbu protiv svih okupatora i ustaša, za novu Jugoslaviju, i na one koji su za borbu samo protiv ustaša i za staru monarhističku Jugoslaviju. Ta podjela nije bila potpuno jasna i određena za veliku većinu boraca. Isticali su se pojedinci na i na jednoj i na drugoj strani, koji su branili i propagirali jednu ili drugu liniju.“ Spomenuto raslojavanje došlo je do izražaja tek od jeseni 1941., kada je proces diferencijacije među gerilcima udaljio one pročetnički orijentirane od onih prokomunistički orijentiranih u tolikoj mjeri da je došlo i do podjele dotad jedinstvenih gerilskih postrojbi na četničke i na partizanske postrojbe. Taj proces u Lici nije bio ni jednosmjeran, niti kratak, pa je proces diferencijacije na nekim područjima dovršen tek u proljeće 1942. godine. Činjenica je tek da su i partizanske i četničke postrojbe u istočnoj Lici imale svoje ishodište u gerilskim odredima koji su nastali nakon 27. srpnja 1941., pa nema dvojbe da se zbog toga taj ustanak i može označiti i četničkim ustankom. Uvid u postojeću literaturu pokazuje da problematika toga ustanka još uvijek čeka znanstvenu obradu, pa bi bilo dobro kada bi oni koji s puno strasti posljednjih dana obnavljaju komunističke mitove o „Ustanku naroda Hrvatske“ umjesto toga potaknuli upravo takva istraživanja koja bi dokraja rasvijetlila događaje pokrenute potkraj srpnja 1941. godine.

Nadu da bi se u budućnosti takvo što moglo dogoditi bude javni istupi i drugih povjesničara, pa i kolega dr. Goldsteina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tako je u nekoliko emisija HTV-a 27. srpnja 2010. prenesena izjava dr. Ive Banca, u kojoj su događaji od 27. srpnja 1941. ocijenjeni u najmanju ruku kontroverznima zbog toga što su među ustanicima bili i budući četnici i budući partizani.
I dr. Neven Budak s istog Odsjeka je u izjavi za tportal iznio da je „u Srbu (…) došlo do spontane pobune protiv ustaškog terora, a ono što je nažalost uslijedilo bio je isti takav teror protiv hrvatskog naroda u tom kraju. Nisam siguran da je 27. srpnja najsretniji datum za obilježavanje antifašističke borbe.“ Iznio je i da je povezanost partizanskog pokreta s događajem u Srbu upitna, odnosno uvijek je nezgodno birati određeni datum za proslavu borbe protiv fašizma: „Ustanak je složena pojava do koje je došlo na razne načine u različitim dijelovima i u BiH. Osobno, ja bih odabrao neki drugi datum za obilježavanje antifašizma.“ To je obrazložio riječima da „treba imati razumijevanja za one koji su se oružjem suprotstavili strahovitom teroru, ali to ne opravdava zločine koji su nakon toga počinjeni nad isto tako nevinim ljudima.“ Naglasio je i da prema antifašističkom pokretu treba imati pozitivan stav, no stvari se ne smiju previše uljepšavati i ne treba zanemariti sve što je pratilo taj pokret. Budak je doduše istaknuo da je stručnjak za srednjovjekovnu povijest, no držim da to ne umanjuje doseg njegovih izjava. Uostalom, ta činjenica nije priječila dr. Goldsteina, koji je u Beogradu doktorirao na temi iz bizantske povijesti (kasnije je godinama predavao opću povijest srednjeg vijeka), da se posljednjih godina pokuša baviti suvremenom hrvatskom poviješću.
Naposljetku navodim da je o događajima u Srbu u Jutarnjem listu od 27. srpnja 2010. („Ustanak u Srbu: što se dogodilo 27. srpnja 2010.?“) više nego li oprezno pisao dr. Tvrtko Jakovina s istog Odsjeka, koji je inače u javnosti višekratno istupio kao branitelj lika i djela Josipa Broza Tita te antifašizma kako ga shvaća i dr. Goldstein. Iako je u članku preuzeo mitomanske i nedokazane brojeve žrtava Jadovnog koje je u svojim kontroverznim radovima objavljenim u Beogradu iznio dr. Đuro Zatezalo, problematici samog ustanka je ipak pristupio opreznije. Nije se doduše izričito izjasnio što misli o karakteru ustanka, no na kraju svojega članka istaknuo je da baš „kao što je narodna pjesma nastojala stvari uljepšati, tako je i proslava 27. srpnja 1941. bila nešto drugo od onoga što se stvarno dogodilo.“

Nadam se da zbog prethodno spomenutih navoda dr. Goldstein neće i svoje kolege s Odsjeka za povijest optužiti za „ustašoidno bulažnjenje“. U ovom tekstu spomenuti javni istupi i mnoge druge argumentirane reakcije u javnosti pokazuju da je dr. Goldstein usamljen u svojemu tumačenju događaja od 27. srpnja 1941. i da ponovno oživljavanje starih komunističkih mitova ne počiva na činjenicama. Burne reakcije uz to pokazuju da takvi mitovi samo raspiruju mržnju i podjele, pa tako hrvatskom društvu ne donose ništa dobroga.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.