Blogosfera Bumerang prošlosti

Jugoslavija je poslije svake Titove pobjede nad onima koji su drugačije mislili bila sve slabija, a on sve jači 

Ono što je radio i govorio nije za njegova života bilo na provjeri njegovih suradnika, a kamoli podanika. Nije se toleriralo ni najobičnije pitanje: je li sve što Tito čini dobro ili bi moglo biti i bolje i drukčije? Oni koji su mislili da ga imaju pravo kritizirati, nisu imali prilike da u to još jedanput povjeruju.
Objava 30. lipnja 2017. 3 komentara 1453 prikaza
Titov susret s Miroslavom Krležom u njegovu domu u Zagrebu, 29. rujna 1977. (Izvor: Muzej istorije Jugoslavije, Beograd)
Titov susret s Miroslavom Krležom u njegovu domu u Zagrebu, 29. rujna 1977. (Izvor: Muzej istorije Jugoslavije, Beograd)
krleza1

Vodio je zemlju čije su reforme više bile simulacija napretka nego što su služile njezinim vitalnim interesima. Njezin ekonomski i politički sustav više je sličio oponašanju suvremenosti, nego samoj suvremenosti.

Na to se, u krajnjoj liniji, svodilo i samoupravljanje, po kojem su se Tito i Jugoslavija, uz nesvrstavanje, ponajviše pročuli u svijetu.

Ono je milijunima ljudi stvaralo privid da mnogo više odlučuju o svojoj sudbini nego što su uistinu odlučivali, a Jugoslavija je postajala poligon neprestanog eksperimentiranja u kojoj su se društveno uređenje i pravni propisi mijenjali češće nego u bilo kojoj drugoj državi.

Tražeći orginalnost po svaku cijenu, stvorio je državu koju povijest ne poznaje.

U cijelom svijetu pripadnici manjinskih naroda nazivaju se nacionalnim manjinama – u Jugoslaviji narodnostima. Bolje zvuči.

U Europi lokalne zajednice imaju lokalnu samoupravu, koja je podređena i posvećena razvoju i napretku – u Jugoslaviji su lokalne zajednice često bile države u malom, predstavljajući nerijetko i čimbenik njezine nestabilnosti.

U drugim se državama nacionalnim manjinama omogućuje izražavanje i zadovoljavanje osnovnih kulturnih, obrazovnih i informativnih potreba – u Titovoj Jugoslaviji albanskoj manjini su iz državnog budžeta osiguravani (pred)uvjeti za stvaranje vlastite (para)države i za pronošenje programske parole „Kosovo – Republika“ još 1968. godine. U takvim uvjetima, koji su sustavno pothranjivali najrazličitije separatizme i nacional-socijalističke feude, emancipacija ove manjine iz godine u godinu sve je manje bila u funkciji ekonomskog razvoja Kosova i povezivanja i integracije albanske manjine u ovoj pokrajini s drugim narodima i manjinama u jugoslavenskoj federaciji, već je postajala instrument njezina zatvaranja i odvajanja od drugih.

Zemlje suvremenog čovječanstva imaju jednog šefa države – Jugoslavija je imala dva: pojedinačnog, Tita, i kolektivnog, Predsjedništvo države, koje je samo formalno upravljalo državom.

Većina zemalja ima jednu akademiju znanosti – Jugoslavija je imala sedam, a od polovine 1979. osam akademija.
Većina država jedinstven je ekonomski prostor, a Jugoslavija je bila toliko podijeljena i isparcelizirana da je bolje surađivala s pojedinim zemljama na drugim kontinentima, nego što su to činile neke njezine republike međusobno.

Ovdje se državno vlasništvo nazivalo – društvenim, logori za neistomišljenike – centrima za društveno-koristan rad, seljaci – individualnim poljoprivrednim proizvođačima, poduzeća – organizacijama udruženog rada, emigranti – radnicima na privremenom radu u inozemstvu, razbijanje države – decentralizacijom.

Sve dok je on bio na njezinu čelu, Jugoslavija je bila njemu podređena, njemu posvećena. I zato je, uz veliku odgovornost njegovih nasljednika, ali i revanšističkih krugova iz Drugoga svjetskog rata, i vijek trajanja Tita i njegove Jugoslavije bio podudaran.
On je u toj jaltskoj tvorevini bio mjera svega.

Ono što je radio i govorio nije za njegova života bilo na provjeri njegovih suradnika, a kamoli podanika. Nije se toleriralo ni najobičnije pitanje: je li sve što Tito čini dobro ili bi moglo biti i bolje i drukčije? Oni koji su mislili da ga imaju pravo kritizirati, nisu imali prilike da u to još jedanput povjeruju. I zato je Jugoslavija poslije svake Titove pobjede nad onima koji su drugačije mislili bila sve slabija, a on sve jači i neprikosnoveniji. 

  • Neonacionalist:

    Po mom osobnom mišljenju jedina Jugoslavija koja je imala šanse i koja bi možda bila uspješna država je bila kratkotrajna Država SHS odnosno Jugoslavija koja bi obuhvačala južnoslavenske zemlje bivše Habsburške Monarhije tj. Slovenija, Hrvatska, BIH i Vojvodina jer ona ... prikaži još! bi bila uspostavljena na ravnopravnim i demokratskim parlamentarnim osnovama naroda koji su imali dugotrajan suživot u AU , koji su imali ujednačenu razinu političke kulture i ekonomski bile na sl.razini , Jugoslavija sa Srbijom koja ju je ukratko vidjela kao proširenu Srbiju i koja je prvenstveno služila srpskim interesima i ciljevima nije imala nikakve šanse od samoga početka a pogotovo nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra i ideja te i takve Jugoslavije je propala sa ubojstvom Stjepana Radića , to je zapravo bilo ubojstvo Jugoslavije i svaki kasniji pokušaj uspostave nove kao što su to komunisti nastojali bio je unaprijed osuđen na neuspjeh ali i na tragične sudbine mnogih ljudi jer su se u rijekama krvi raspale i prva i druga Jugovina sa velikim negativnim posljedicama za sve njene narode koje itekako osječamo do danas.

  • iantol43:

    TITO, za godinu dana riješio granicu s :Albanijom, Grčkom, Bugarskom, Rumunskom, Mađarskom, Austriom, Italijom, a ovi nesposobnjakovići ne mogu s jednom prijateljskom Slovenijom za 27 godina.!!! Kada će riješiti granice s Bosnom, C.Gorom i Srbiom ????? tuđman je sve iskompliciro ... prikaži još! i od jedne napredne Hrvatske stvorio jad i bijedu!!!