Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Bumerang prošlosti

Lažnjaci o Bruni Bušiću

U nespokojnoj hrvatskoj svakodnevici, u emocionalnoj mješavini turobnosti, sjete i razočaranja, “Bušićevo upozorenje” mnogima sliči na nepobitnu anticipaciju.
Objava 27. prosinca 2019. 0 komentara 2037 prikaza
Foto: Arhiva Julienne Bušić
Foto: Arhiva Julienne Bušić
Bruno Bušić

Svako malo netko zdvojan, ljutit i ogorčen današnjom neuzoritom Hrvatskom razočarano odmahne rukom govoreći: “Imao je pravo pokojni Bruno Bušić.” I počne s citatom: “Da smo složni i čestiti...” Dalje se i ne citira, jer se uglavnom zna na što se misli. Navod se već nekoliko godina rabi za oslikavanje hrvatskoga stanja i slovi kao Bušićevo proročanstvo. Kako poznati navod korespondira s našim sumornim raspoloženjima i nespokojnom realnošću, mnogi se i ne pitaju je li citirano doista Bušićevo ili nije. Jer, rečenice koje slove kao Bušićeve doimaju se šokantno, proročki, kao bljesak spoznaje. Pa i kao otkriće i prosvjetljenje, kada se jedino može izustiti: “To je to!”

Mit “Tako je govorio Bruno Bušić!” počeo se širiti nakon razgovora s don Ivanom Grubišićem u Slobodnoj Dalmaciji (20. rujna 2007.) pod naslovom: “U Hrvatskoj nikad nije bilo gore”. Don Grubišić, da bi ilustrirao socijalno i duhovno stanje Hrvatske, naveo je i citat: “Da smo složni i čestiti, davno bismo imali državu. A bit će, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema države bez krvavih gaća. Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako. Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas velika ptica grabljivica. Kako tada nas spasiti od nas?”

Grubišić je Hrvatsku ocrtao kao turobnu realizaciju navodne bušićevske antiutopije, a legendarnog hrvatskog revolucionara kao navjestitelja takvog sumornog hrvatskog stanja!? A kao godinu nepoznatog proročanstva daleku 1975.! Od tada taj su navod, kao autentičnoga Bušića, preuzeli mnogi braniteljski portali, Marko Perković Thompson stavio ga je na svoj CD, preuzeo Google, pod odrednicu o Bušiću uvrstila Wikipedia. Počelo ga se citirati po novinama i u svakodnevnom govoru. Samo nekoliko mjeseci prije isti se navod mogao pročitati u Hrvatskom slovu. Bio je to tekst zagrebačkoga književnika Ante Matića (rođen u Borčanima kod Duvna, u BiH), bivšeg urednika BiH izdanja Večernjaka. Objavljen je prigodom smrti književnika Mile Maslaća. Matićevu literarnu fikciju Hrvatsko je slovo objavilo 4. svibnja 2007.

U Matićevim “Beogradskim sjećanjima” posvećenima “pokojnom suputniku i pjesniku Mili Maslaću” navedene su i “rečenice Brune Bušića”. “Ostalo mi je u sjećanju kad je jedne prilike...”, napisao je Matić, navevši da ih je Bušić izgovorio 1975. u nekoj gostionici u Frankfurtu na Majni. Očito je Grubišić to što je rekao u Slobodnoj Dalmaciji nekoliko mjeseci prije pročitao u Hrvatskom slovu. U nespokojnoj hrvatskoj svakodnevici, u emocionalnoj mješavini turobnosti, sjete i razočaranja, “Bušićevo upozorenje” mnogima sliči na nepobitnu anticipaciju. Unatoč upozorenjima da deseterački leksik s “krvavim gaćama”, s “pticama grabljivicama” i “krvavim carstvima” nije bio svojstven Bušiću. Kao ni politički govor gdje se (tadašnje) bosanskohercegovačke Muslimane pogrdno naziva “Turcima”. Kako bi bilo moguće da ih Bušić, sljedbenik starčevićanske filozofije o hrvatstvu od katoličke i islamske sastavnice, zove pogrdnim – “Turci”!?

Kolega Milan Ivkošić i nekadašnji naš londonski dopisnik Željko Toth ne dijele mišljenje da je posrijedi autentičan Bušić. Naprotiv. Ivkošić, koji je Bušića znao i po pisanju i “po imotskoj liniji”, kaže da spomenuto nikada nije ni čuo ni pročitao, dodavši da mu navedeno nije znano ni iz onoga što su o Bušiću znali i svjedočili i oni koji su ga poznavali i bolje od njega. Toth, koji ga je znao iz emigrantskih francuskih dana, osporio je i politički i jezični izričaj kao Bušićev. Jezično mu je navod “sasvim nebušićevski”, “jer on tako nije govorio”, a politički pogotovo, “jer to nije Bušićeva politička filozofija”. Toth tvrdi da u emigraciji nikome ni u primisli nije bila bilo kakva mogućnost rata “s Turcima”. To nije imanentno emigraciji, koja je u nacionalnom pogledu mahom bila starčevićanska.

Ako se uvijek i nije zastupao spomenuti integralistički princip, nikada se pak nije palo ispod razine da su Hrvati i Muslimani prirodni saveznici. I dr. Anđelko Mijatović, koji je nekoć s Bušićem radio u Institutu za historiju radničkog pokreta, a slovi za najboljeg poznavatelja njegova djela, spori naziv “Turci” kao Bušićev. U knjizi Bruno Bušić: Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.- 1978.) piše da je izraz Turci “upotrebljavao samo kad je govorio o osmanlijskim vremenima ili o suvremenoj Turskoj, a o bosanskohercegovačkim Muslimanima, držeći da su velikim dijelom potomci poislamljenih Hrvata...”, da je “govorio i pisao u svojim tekstovima s velikim poštovanjem”.

Ivkošić i Toth uvjereni su da spominjani navod ne odgovara ni Bušićevu psihološkom profilu. Slažu se da je bio osebujan politički sanjar, ali nikako ne i istraživač neke skrivene hrvatske kvarnosti koja bi se u samostalnoj Hrvatskoj pojavljivala kao njezina fatalnost. Znali su ga kao političkog idealista i zanesenjaka koji je maštao ne samo o samostalnoj nego i o demokratskoj Hrvatskoj. U takvoj i idealiziranoj Hrvatskoj ni ljudi nisu mogli biti ispod te povijesne i idealističke razine. Jer, da je mislio da su naši ljudi nepošteni i bez časti, ni njegova borba za Hrvatsku ne bi imala ni svrhe ni smisla. Doista, kakvog bi smisla imalo maštati o slobodnoj Hrvatskoj, boriti se za nju, založiti i izgubiti život za nju, ako bi bila domovina kradljivaca, lopova, švercera i zelenaša!? Dr. Mijatović pak piše: “Više su me puta, kao dobra poznavatelja Bušićeva života i djela, pitali je li to Bušićev tekst. Neki su odmah prihvaćali tu ‘poruku’ i u njoj vidjeli Bušićevu pronicavost, a neki su posumnjali u njezinu autentičnost. Ponajprije zbog izraza ‘Turci’, a i ostalog promišljanja, odbacio sam navodno Bušićevo autorstvo toga teksta i zaključio da je riječ o nečijoj podvali. Međutim, u lipnju 2009. s ing. Antom Ledićem i još nekoliko prijatelja navratio sam na terasu kafića pokraj ‘Zrinjevca’, poduzeća za hortikulturu.

Tu nam se nametnuo Ante Matić, novinar i književnik. Kada je upoznao ing. Ledića, zažalio je što nije i prije znao da je Imoćanin jer bi i njega opisao u svojoj knjizi Imoćani (vl. nakl., Zagreb, 2006.). Navodeći koga je sve opisao u tom tekstu, spomenuo je i Bušića, govoreći kako je upamtio sliku iz 1975. u Njemačkoj kada je Matićevoj punici koja je razvlačila tijesto za zeljanicu Bušić objašnjavao kako će doći do oslobođenja Hrvatske. Tada je, prema Matićevim tvrdnjama, izgovorio citiranu rečenicu, a on shvatio “da je on izvor ‘vizionarske poruke’ pripisane Bušiću”, u što se osvjedočio knjigom “Imoćani” u kojoj je “pronašao navedeni tekst (n. dj., str. 51.-52.)”. Toga pak apokrifnoga navoda nema u Bušićevim tekstovima, ni u jednom izvorniku. Nigdje, osim “u sjećanju” Ante Matića!

16.10.2010.



Dvije godine nakon smrti Milana Jajčinovića izlazi ova knjiga izabranih novinskih kolumni, koje su objavljivane u „Večernjem listu“, a mi smo za nju odabrali one kolumne koje su izlazile od početka 2009. do druge polovice 2017. godine. Knjiga nosi naslov „Politička šahovnica“, upravo prema nazivu njegove kolumne u Večernjaku, i u knjizi su mahom tekstovi tih kolumni. No Jajčinović je pisao i komentare izvan svoje redovne tjedne kolumne. Pisao je neke komentare na dnevnoj bazi, potaknut određenim događajem. A pisao je i šire analize, posebice iz područja povijesti i kulture.

Sve te tekstove na kraju smo u ovoj knjizi sabrali u nekoliko područja, po poglavljima: Hrvatsko društvo, Politika, Hrvatski predsjednici, Hrvati i Srbi, Bosna i Hercegovina i Balkan, Europska unija, Kultura, Povijest i Sport. I na kraju smo dodali razgovor s Jajčinovićem koji je polovicom 2013. godine vodio kolega Darko Pavičić povodom izlaska Jajčinovićeve knjige „Od Jugoslavije do Euroslavije“. Kroz taj razgovor upoznat ćete Jajčinovića, jer on govori o svojoj karijeri, pisanju, novinarstvu…

Milan je bio svestran u pisanju. Mnoga su ga područja zanimala, od politike do sporta. O tome svjedoče ne samo nazivi poglavlja u knjizi nego još i više naslovi tekstova. Dovoljno je samo proći sadržaj knjige, baciti oko na naslove, da shvatite koji je raspon tema Milan obrađivao u svojim tekstovima. Mnogi od njih su antologijski, bezvremenski, čitaju se kao da su danas pisani.

S Milanom sam se upoznao vrlo brzo, nakon što sam počeo raditi u Večernjaku polovicom 1997. godine. Često smo se družili, razgovarali i raspravljali, i oko mnogočega se slagali. Tako smo raspravljali i o njegovim tekstovima iz ove knjige. Zato mi je posebno drago što sam s njegovom suprugom Verom uredio ovu knjigu i da je izašla u zajedničkoj nakladi moje nakladničke kuće i „Večernjega lista“.

Knjigu možete nabaviti OVDJE!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.