Blogosfera Bumerang prošlosti

Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, koje su prouzročili “okupatori i njihovi pomagači” – Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)

Objava 22. listopada 2012. 0 komentara 7301 prikaza
Foto: VL
Foto: VL
Zvonimir Despot

Dugotrajnost i intenzitet Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske odnosno Nezavisne Države Hrvatske i prisutnost znatnih okupacijskih snaga Trećeg Reicha, Italije i Mađarske te djelovanje Oružanih snaga NDH, četničkog i partizanskog pokreta imalo je za posljedicu izravne sukobe zaraćenih strana, što je dovelo i do velikih ljudskih gubitaka i među vojnicima i među stanovništvom. Nepomirljive ideologije i politički i vojni interesi suprotstavljenih strana u ratnom sukobu i građanskom ratu umnožili su ljudske gubitke.

Tijekom Drugoga svjetskog rata izrazito su veliki ljudski gubici i tragična sudbina Roma i Židova te Srba u NDH. Naime, NDH je rasnim zakonima odredila odnos prema ponajprije Židovima i Romima, dok su i Srbi bili izloženi različitim oblicima diskriminacije, progona i nasilja. Na udaru progona i represivnih mjera bili su i oni Hrvati i ostali koji su proglašeni neprijateljima “novog poretka” i koji bi se ogriješili o interese hrvatske države. Represija i teror prema svim neprijateljima i protivnicima NDH rezultirali su velikim gubicima stanovništva, mnogobrojnim pojedinačnim i masovnim ubojstvima, napose u logorima. Znatne su žrtve stanovništva Hrvatske, i Jugoslavije, i u logorima u Trećem Reichu i u logorima ostalih okupacijskih zemalja. No o navedenim ljudskim gubicima postoje različite procjene, izračuni i poimenični popisi.

Najveća i najnečasnija mistifikacija jugoslavenske, i hrvatske, politike i znanosti, naročito historiografije i demografije, do raspada SFR Jugoslavije, bila je mistifikacija o ljudskim gubicima Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu, posebice o broju i strukturi žrtava i stradalih te stradalnika, i ljudskim gubicima koje su prouzročili okupatori i njihovi suradnici, ponajprije u Hrvatskoj, odnosno na području NDH.
Utvrđivanje ljudskih gubitaka nije samo znanstveno-istraživačka, nego i civilizacijska potreba i nužnost.

No pobornici mistifikacija i zamagljivanja činjenica o ljudskim gubicima Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu, nisu posustali niti poslije raspada SFR Jugoslavije.

Zbog nedostatka sustavnih istraživanja mnogi i danas navode proizvoljne procjene, uvećavajući ili, pak, umanjujući pojedine kategorije ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću. Uvećavanje ili umanjivanje, pa i prešućivanje, pojedinih kategorija ljudskih gubitaka, uz nepoznavanje činjenica, najčešće proizlazi iz osobnih, nacionalnih ili političkih razloga, jer stradali i žrtve su “naši”, a počinitelji “njihovi” ili, pak, stradali i žrtve su “njihovi”, a počinitelji “naši”.

Raspravljati o ljudskim gubicima i Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću i danas je nezahvalan zadatak. Naime, ljudski gubici Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu, unatoč mnogobrojnim procjenama, izračunima i popisima, jedna je od najkontroverznijih istraživačkih i štoviše najosjetljivijih (dnevno)političkih tema.

U Jugoslaviji je poslije Drugoga svjetskog rata namjerno preuveličavan broj i prešućivano i zamagljivano porijeklo i struktura žrtava i stradalih te stradalnika, što je olakšavalo manipulaciju ljudskim gubicima. Najprije je Josip Broz Tito u svibnju 1945., u Zagrebu 21. svibnja i u Ljubljani 26. svibnja, objavio da je u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu poginulo 1,7 milijun osoba. Zatim je taj broj, kao vjerodostojniji, naime povišen na 1,706.000, Federativna Narodna Republika Jugoslavija službeno prijavila Međunarodnoj reparacionoj komisiji u Parizu 1946. No kasniji su izračuni i popisi žrtava i stradalih Drugoga svjetskog rata mogli potvrditi da su demografski gubici, a ne stvarni gubici Jugoslavije mogli biti oko 1,7 milijun. Prvi poslijeratni popis stanovništva Jugoslavije, kao jedini pouzdani temelj za svako izračunavanje ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu, obavljen je početkom 1948., a rezultati popisa su obrađeni i postali poznati 1951., te se prije toga nije moglo ni približno utvrditi broj ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. No početni je navod o 1,7 milijun stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu dobio status službene brojke i bio zaštićen sve do raspada Jugoslavije autoritetom države. Svaka sumnja ili kritika postala je opasna i zakonski kažnjiva. Tako stvoreni mit ušao je u jugoslavenski i međunarodni optjecaj te su onemogućeni odnosno znatno otežani kasniji napori povjesničara i demografa da se ljudski gubici Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu nepristrano i znanstveno istražuju.

Prema uporno, i desetljećima, promicanim megalomanskim tvrdnjama Jugoslavija je imala više ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu nego svi zapadni saveznici zajedno ili, pak, znatno više ljudskih gubitaka od bilo koje savezničke države izuzev SSSR-a i Poljske, pa je u Europi veće ljudske gubitke u Drugom svjetskom ratu od Jugoslavije imala samo još Njemačka, te je proizlazilo, da su borbe i stradanja i vojnih osoba i civilnog stanovništva u Jugoslaviji bile veće i teže nego na svjetskim bojištima i u mnogoljudnijim državama.

Prema službenim jugoslavenskim navodima iz neposrednog poraća gubici boraca Narodno oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslavenske armije tijekom Drugoga svjetskog rata iznosili su 245.549 poginulih, 399.880 ranjenih, 31.200 umrlih od posljedica ranjavanja, 28.923 nestalih, ukupno 305.672 ljudskih gubitaka. Neprijateljske vojne snage, prema tim navodima, imale su na području Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata gubitke od 447.000 poginulih i 559.434 zarobljenih. No navodi i podaci koliko je osoba na području Jugoslavije, i Hrvatske, tijekom Drugoga svjetskog rata izgubilo život kao pripadnici NOV i POJ/Jugoslavenske armije u izvorima i literaturi, ovisno o različitim procjenama, izračunima i poimeničnim popisima, često su i znatno različiti.

U Jugoslaviji su obavljena tri popisa ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata, 1944. do 1947., 1950. i 1964. Navedeni su se popisi odnosili na one stradale i žrtve koje su uzrokovale u prvom redu okupacijske snage i njihovi suradnici. Prvi popis ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu načinila je Državna komisija za ratne zločine odnosno Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije. U Hrvatskoj je popis od 1944. do 1947. radila Zemaljska komisija za ratne zločine odnosno Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Drugi je popis ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu obavljen 1950. u organizaciji Glavnog odbora Saveza udruženja boraca Narodno oslobodilačkog rata Jugoslavije. U Hrvatskoj je popis provodio Republički odbor SUBNOR-a Hrvatske, Komisija za sakupljanje podataka o žrtvama NOR-a. Treći popis ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu obavljen 1964. na temelju odluke Vlade Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, provodila je Komisija za popis žrtava rata Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije, u organizaciji Saveznog zavoda za statistiku i republičkih zavoda za statistiku s ciljem pribavljanje poimeničnog popisa stradalih i žrtava za pregovore sa SR Njemačkom, koja je mirovnim ugovorom bila obvezna isplatiti odštetu Jugoslaviji za ljudske gubitke i ratna pustošenja.

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Hrvatskoj je popisala 1945. prema jednim pokazateljima i izračunima 109.002, prema drugim 132.098 i prema trećim 138.984 žrtava Drugoga svjetskog rata, s tim da se radilo o žrtvama civilnog stanovništva čiju su smrt prouzročile okupacijske snage i njihovi suradnici, ali popisom nisu obuhvaćeni i nisu uračunati stradali i žrtve iz redova partizanskih boraca. Korekcije rezultata popisa Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača pokazale su, ipak, nešto manji broj žrtava civilnog stanovništva Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata od najvećeg navedenog. Prema nepotpunim podacima Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NKOJ-a iz 1946., tijekom Drugog svjetskog rata na području NR Hrvatske lišeno je života 104.409 osoba. No podaci Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za NR Hrvatsku su kontradiktorni i zbunjujući. Naime, navodi se i da je na području NR Hrvatske 208.637 osoba izgubilo život, od čega je u logorima 142.256. Prema podacima Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području NR Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata ukupan broj ubijenih, ozlijeđenih, uhićenih i interniranih iznosio je 705.166 osoba.

Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1945., tijekom Drugoga svjetskog rata okupacijske su snage i njihovi suradnici odgovorni za smrt 132.098 civilnih osoba na području Hrvatske. Prema ovim pokazateljima, po okruzima, život je izgubilo: Kordun 19.528, Banija 16.916, Daruvar 14.763, Nova Gradiška 14.703, Lika 13.144, Bjelovar 8.198, Slavonski Brod 5.811, Istra 5.664, Gorski kotar 5.098, Osijek 4.588, Zagreb okrug 3.870, Srednja Dalmacija/Split 3.697, Varaždin 3.305, Zagreb grad 3.291, Šibenik 2.975, Hrvatsko primorje 2.745, Dubrovnik 1.427, Zadar 1.355 i Biokovo/Neretva 1.020 osoba. No po utvrđenim počiniteljima zločina, život je izgubilo 109.002 osobe. Prema ovim pokazateljima, gubitak života civilnog stanovništava Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata prouzročili su: Ustaše 68.410, Nijemci 29.046, Talijani 8.101, Četnici 1.729, Nijemci i Talijani 1.247, Ljotićevci 185, Bijela garda 108, Mađari 71, Čerkezi 61, Bugari 15, Domobrani 15, Gestapovci 8, Albanci 4 i Rupnikovci 2 osobe. (Tablica 1)

Prema podacima Komisije za sakupljanje podataka o žrtvama NOR-a Republičkog odbor SUBNOR-a Hrvatske, iz 1950., koja je prikupaljala podatke za borce Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslavenske armije, suradnike partizanskog pokreta na oslobođenim i okupiranim područjima i neboračko stanovništvo u pozadini i na okupiranim područjima, u Hrvatskoj je bilo između 155.000 i 156.000 stradalih odnosno žrtava. Naime, broj ljudskih gubitaka iskazan po kategorijama nije jedinstven i neznatno se razlikuje. Po načinu na koji su izgubili život popisano je 155.954 osoba, po nacionalnosti je popisano 155.142 osobe, po spolu je popisano 155.688 osoba i po zanimanju je popisano 156.226 osoba. Najviše je osoba stradalo kao vojnici: 46.377, zatim kao žrtve u logorima: 34.711 i u zbjegovima: 10.397. Po nacionalnosti život je izgubilo najviše Srba: 84.709, zatim Hrvata: 55.802, Židova: 6.002 i Roma: 5.341. (Tablica 2) U Hrvatskoj je planirano popisati najmanje 300.000 ljudskih gubitaka, no pokazalo se kako je taj broj nerealan i nedostižan te rezultati popisa nisu obznanjeni.

Prema prethodnim podacima Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske 1964. na području Hrvatske je popisano 185.327 stradalih i žrtava tijekom Drugoga svjetskog rata. U logorima, zatvorima, deportaciji i na prisilnom radu život je izgubilo: 64.245 osoba. Od toga, život je izgubilo u logorima: 51.534 osobe, u zatvorima: 5.654 osobe, u deportaciji: 1.785 osoba, na prisilnom radu: 788 osoba, kao pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije: 737 osoba, kao pripadnici NOV i PO Jugoslavije: 3.747 osoba. U borbama od 6. travnja do 7. srpnja 1941. život je izgubilo: 685 osoba, u narodnooslobodilačkoj borbi i savezničkim vojnim postrojbama život je izgubilo: 51.949 osoba, prilikom borbe i bombardiranja život je izgubilo: 11.587 osoba, u izravnom teroru život je izgubilo: 50.806 osoba te ostali i nepoznato: 6.055 osoba. (Tablica 3)

Prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., utvrđeno je da je tijekom Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije život izgubilo 597.323, na području Hrvatske 194.749, a na području Bosne i Hercegovine 177.045 osoba. Od ukupnog broja 597.323 stradalih i žrtava tijekom Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije ubijeno 352.560, poginulo 198.758, umrlo 37.143 i nestalo 8.862 osoba, od čega 346.740 Srba, 83.257 Hrvata i 45.000 Židova. Najveći broj stradalih i žrtava tijekom Drugoga svjetskog rata je u Hrvatskoj, od čega 97.731 Srba, 72.819 Hrvata, 11.294 Židova i 12.905 ostalih i nepoznatih pripadnosti. U Hrvatskoj je život izgubilo 134.618 civilnog stanovništva, od čega 71.016 Srba, 41.014 Hrvata i 11.294 Židova te 61.833 pripadnika NOV i POJ/JA, od čega 32.497 Hrvata i 28.216 Srba. (Tablica 4 i 5) U Bosni i Hercegovini život je izgubilo 128.040 Srba, 29.545 Muslimana, 10.550 Židova, 7.328 Hrvata i 1.582 ostalih i nepoznatih pripadnosti. Korekcija podataka Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., pokazala je nešto veći broj ljudskih gubitaka i Hrvatske i Bosne i Hercegovine tijekom Drugoga svjetskog rata od navedenog.

Kako radom Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. nije dobiven očekivani, službeni i javni, te poželjni broj ljudskih gubitaka od 1,706.000, nego dva puta manji broj stradalih i žrtava, zaključeno je poprilično neuvjerljivo, uz navođenje što je sve uslovilo nepotpunost odnosno neuspješnost popisa, da je učinjen niz propusta pri izradi popisnika, da je popis nepotpun i da je popisom obuhvaćeno oko 56 do 59 % ili, pak, 60 do 65 % osoba, bez objašnjenja na temelju kakvog izačuna je takav zaključak moguć, ako su popisani samo stradali i žrtve koje su uzrokovale u prvom redu okupacijske snage i njihovi suradnici te je odlučeno da se na popis stavi embargo. Uz to, sve republičke komisije, osim makedonske, koje su radile na popisu žrtava Drugoga svjetskog rata, nakon terenske provjere obuhvata popisa žrtava, koja je nasustavnije provedena u Hrvatskoj, ocijenile su popis uspješnim. Naime i Komisija za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije procijenila je, očito svjesna mogućeg broja stvarnih gubitaka, da bi popisom trebalo obuhvatiti od 1,016.000 do 1,066.000 osoba. Iako popis ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu iz 1964. nije ispunio očekivanja teško je prihvatiti da nije proveden sustavno. Popisa ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu iz 1964., osim što nije iskazao ljudske gubitke na “neprijateljskoj” strani, i očito mnogobrojne kolateralne žrtve civilnoga stanovništva, manjkav je ponajprije zbog utjecaja greške pamćenja ili zaborava (Memory effect), što se je moglo i očekivati. U ovisnosti o metodološkom pristupu odnosno o političkom prilagođavanju metodologije, sve procjene/izračuni Saveznog statističkog ureda o ljudskim gubicima Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu iznosile su stvarne gubitke u velikom rasponu od 600.00 do 1,800.000, a demografske gubitke u rasponu od 1,200.000 do 3,250.000. No i pod pretpostavkom da je popis ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu iz 1964. manjkav, pridodamo li poginule i ubijene na neprijateljskoj strani, njih najmanje 200.000, koji nisu popisani ni iskazani, ukupan broj ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu u okvirima je mogućeg i statističke prihvatljivosti.

Popis ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu iz 1964. koji je iskazao najveći broj stradalih i žrtava za Hrvatsku prouzročenih od okupatora i kolaboracionista, imao je poslužiti kao dokumentacija u svrhu dobivanja ratne odštete od SR Njemačke te se može postaviti i pitanje jesu li prethodni popisi ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata za Jugoslaviju, i Hrvatsku, iz 1945. odnosno 1944./1947. i 1950. bili obavljeni površno ili je kod ovog popisa došlo do omekšavanja kriterija.

Zajedničko je jugoslavenskim popisima ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata, iz 1944./1947., 1950. i 1964., da su se temeljili na osobnoj identifikaciji žrtava, a ne na procjenama i obavljeni su u vrijeme kada su davaoci podataka imali uglavnom dobro sjećanje na ratne događaje i osobe koje su izgubile život. Nemoguće je očekivati da su navedeni popisi obuhvatili sve stradale i žrtve, koje se namjeravalo popisati te da su svi prikupljeni podaci točni. No sličnost prikupljenih podataka u popisima ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu iz 1944./1947., 1950. i 1964. navodi na zaključak da treba imati visok stupanj povjerenja prema navedenim popisima, uz moguće i potrebne korekcije, koje nikako ne mogu znatnije odstupati od skupnih rezultata. Jugoslavenski popisi ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu nisu, očito je, namjeravali prikupiti podatke odnosno popisati i obznaniti sve stradale i žrtve, i vojne i civilne, sa naznakom svih počinitelja zaraćenih političkih i vojnih strana, bez obzira na nacionalnu/etničku, vjersku, političku ili vojnu pripadnost. Popisima iz 1944./1947., 1950. i 1964. nisu bili obuhvaćeni stradali i žrtve koji su u ratu izgubili život od Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslavenske armije ili snaga protuosovinske koalicije. Kako rezultati navedenih popisa nisu bili objavljeni, posljedica je bila ekstremno umnožavanje ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, a posebice srpskih žrtava u NDH i žrtava logora Jasenovac.

No mnogo toga oko broja ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu postalo je očito i jasno kada su potkraj 1989. rezultati Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. dospjeli u javnost.

Pitanje ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu postalo je u neposrednom poraću prvorazredno političko pitanje i ostalo takvo do danas. Naime, najveći broj rasprava o ljudskim gubicima Hrvatske, i Jugoslavije, tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, nije znanstveno utemeljen i ima prepoznatljivu ideološko-promidžbenu podlogu. Pojednostavljeno, najčešće je riječ o tome tko i(li) koja strana više, upornije i uvjerljivije izmišlja i laže.

U istraživanjima ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu i poraću, prioritet su najčešće imali oni ljudski gubici, u pravilu naši, koji su izazivali nemali emocionalni naboj, potreban za javne rasprave lijevih i(li) desnih, zaboravljajući da svi stradali i žrtve imaju pravo na grob i sjećanje.

Posebno je o logoru Jasenovac i slučaju Bleiburg mnogobrojna literatura, koja često spominje različite neutemeljene i štoviše izmišljene brojke, što je dovelo do stvaranja “jasenovačkog mita” s jedne i “bleiburškog mita” s druge strane. U dnevnopolitičkim prepucavanjima ljudski gubici Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću uglavnom se svode na Jasenovac i Bleiburg odnosno na ljudske gubitke koje su prouzročili ustaše i partizani. No pitanje ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću znatno je složenije i slojevitije, i po stradalima i žrtvama, i po onima koji su prouzročili ljudske gubitke.

Poslijeratni jugoslavenski sustav i društvo pokazali su neuljuđenost i krajnju ideološku pristranost dijeleći ljudske gubitke na podobne i nepodobne odnosno na poželjne i nepoželjne, kao što je primjerice bio slučaj sa najmanje nekoliko tisuća žrtava savezničkih bombardiranja u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, tijekom Drugoga svjetskog rata. No žrtve savezničkih bombardiranja često su u jugoslavenskim iskazima žrtava rata označene kao žrtve nacističkog odnosno fašističkog terora.

Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske prikupljala je, od 1992. do 1999., podatke o ljudskim gubicima Hrvatske (i Bosne i Hercegovine) u Drugome svjetskom ratu i poraću i u popisivanju stradalih i žrtava posvetila je pozornost ponajprije Hrvatima i to uglavnom onima koje prethodni popisi ljudskih gubitaka Hrvatske (i Bosne i Hercegovine) u Drugom svjetskom ratu nisu iskazivali, a tek usput popisivani su i drugi. Takvim selektivnim pristupom Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH popisala je 153.700 osoba s područja Hrvatske i 99.228 s područja Bosne i Hercegovine, uglavnom Hrvata, koje su život izgubile tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću. U Hrvatskoj je tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, prema tim podacima, najviše osoba, pretežito Hrvata, život izgubilo kao pripadnici Oružanih snaga NDH: 43.855, kao pripadnici NOV i PO Hrvatske/Jugoslavije odnosno Jugoslavenske armije: 38.732 te kao civilno stanovništvo: 38.000. (Tablica 6) Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH ukinuta je u svibnju 2002. te popisivanje ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću nije dovršeno.

I među ozbiljnijim, naime statističkim, izračunima ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu postoje značajne razlike. Polazeći od razlike u rezultatima popisa stanovništva 1931. i 1948. većina izračuna demografskih i stvarnih gubitaka izrađena je sličnom metodologijom. Reparaciona komisija pri Vladi FNR Jugoslavije iznijela je 1946. odnosno 1947., bez pouzdanih podataka o broju stanovnika Jugoslavije nakon Drugoga svjetskog rata, procjenu o 1,706.000 žrtava.

Unatoč neprekinutih i upornih javnih ponavljanja dežurne istine o ljudskim gubicima Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu sve do raspada SFR Jugoslavije, pojedini jugoslavenski statističari i povjesničari, primjerice: I. Lah 1952., I. Klauzer 1967., B. Bušić 1969., V. Stipetić 1987., F. Tuđman 1989., V. Žerjavić 1989. iznose brojke i gledišta, manje ili više utemeljena, no znatno različita od službenih jugoslavenskih navoda o demografskim i stvarnim gubicima.

No sustavna javna preispitivanja ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu javljaju se tek osamdesetih godina 20. stoljeća kada su jugoslavenska vlast i komunistička ideologija počele nezaustavljivo gubiti uvjerljivost. Najsustavniji, i najprihvatljiviji, statistički izračuni ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, u emigraciji B. Kočovića iz 1985. i u Jugoslaviji V. Žerjavića iz 1989., neznatno se razlikuju u nacionalnoj/etničkoj i regionalnoj strukturi, ali ne i u ukupnom broju stradalih i žrtava.

Kočovićeva je procjena stvarnih gubitaka za Jugoslaviji 1,014.000 i demografskih gubitaka 1,985.000, a Žerjavićeva je procjena stvarnih gubitaka za Jugoslaviji 1,027.000 i demografskih gubitaka 2,022.00. Kočovićeva je procjena stvarnih gubitaka za Hrvatsku 295.000 i demografskih gubitaka 605.000, a Žerjavićeva je procjena stvarnih gubitaka za Hrvatsku 271.000 odnosno 295.000 i demografskih gubitaka 604.000. (Tablica 7 i osam) Smanjenje nataliteta stanovništva Jugoslavije zbog ratnih prilika bilo je prema Kočoviću 333.000, a prema Žerjaviću 326.000. Broj migriralih iz Jugoslavije zbog ratnih prilika bio je prema Kočoviću 638.000 odnosno 654.00, a prema Žerjaviću 669.000. Tijekom Drugoga svjetskog rata najviše žrtava i stradalih bilo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, naime na području NDH.

Prema Kočoviću od 1,014.000 stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, najviše je imala Bosna i Hercegovina: 382.000, od čega 209.000 Srba i Crnogoraca, 79.000 Hrvata, 75.000 Muslimana, 10.000 Židova i 9.000 Ostalih, zatim Hrvatska: 295.000, od čega 125.000 Srba i Crnogoraca, 124.000 Hrvata, 17.000 Židova i 29.000 Ostalih te uža Srbija: 141.000, od čega 114.000 Srba i Crnogoraca, 1.000 Hrvata, 5.000 Muslimana, 8.000 Židova i 13.000 Ostalih. (Tablica 7) Prema Žerjaviću od 1,027.000 stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, najviše je imala Bosna i Hercegovina: 316.000, od čega 164.000 Srba, 64.000 Hrvata, 75.000 Muslimana, 9.000 Židova i 4.000 Ostalih, zatim Hrvatska: 271.000, od čega 131.000 Srba, 106.000 Hrvata, 2.000 Muslimana, 10.000 Židova i 22.000 Ostalih te uža Srbija: 167.000, od čega 142.000 Srba, 13.000 Muslimana, 7.000 Židova i 5.000 Ostalih. Žerjavić izračunima stvarnih ljudskih gubitaka po republikama i pokrajinama i nacionalnim/etničkim skupinama dodaje i oko 80.000 Jugoslavena, od čega 33.000 Srba, 24.000 Židova, 14.000 Hrvata, 3.000 Muslimana i 6.000 Ostalih, koji su tijekom Drugoga svjetskog rata život izgubili u inozemstvu. (Tablica osam) Tako ukupni brojevi stvarnih ljudskih gubitaka prema Žerjavićevim izračunima po republikama i nacionalnim skupinama mogu biti neznatno različiti odnosno veći. Naime, prema Žerjaviću, Hrvatska je tijekom Drugoga svjetskog rata izgubila oko 295.000 osoba, od čega 137.000 Srba i 118.000 Hrvata. Bosna i Hercegovina je izgubila oko 328.000 osoba, od čega 170.000 Srba, 78.000 Muslimana i 66.000 Hrvata.

No postoje i noviji opsežni kritički osvrti na Kočovićeve i Žerjavićeve izračune demografskih i stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, kao primjerice K. Katalinića, R. Petrović, Ž. Đorđevića, J. Jurčevića, T. Dulića i D. Vrućinića, manje ili više utemeljeni i održivi.

Na temelju jugoslavenskih popisa ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata, iz 1944./1947., 1950. i 1964., jugoslavenskih popisa stanovništva iz 1931. i 1948. te pretpostavkama o ratnim i neposrednim poslijeratnim migracijama izvan Jugoslavije i Jugoslavenima koji su život izgubili na neprijateljskoj strani, dobiva se okvirni broj demografskih i stvarnih gubitaka. No izračuni demografskih i stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu poprilično su različiti. Tako, primjerice: D. Tasić 1951. izračunava 2,428.000 demografskih i 1,400.000 stvarnih gubitaka, D. Vogelnik 1952. izračunava 2,850.000 do 3,250.000 demografskih i 1,800.000 stvarnih gubitaka, I. Lah 1952. izračunava 2,100.000 demografskih i 1,000.000 stvarnih gubitaka, B. Kočović 1985. izračunava 1,985.000 demografskih i 1,014.000 stvarnih gubitaka, V. Žerjavić 1989. izračunava 2,022.000 demografskih i 1,027.000 stvarnih gubitaka, Ž. Đorđević 1997. izračunava 2,825.000 demografskih i 1,838.000 stvarnih gubitaka.

Na temelju raspoloživih statističkih podataka, očito je, nije moguće pouzdano procijeniti broj ljudskih gubitaka Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću. Naime, zadnji popis stanovništva Kraljevine Jugoslavije obavljen je deset godina prije rata, a prvi poslijeratni popis stanovništva FNR Jugoslavije tri godine nakon rata. Ne postoje pouzdani pokazatelji, ni poimenični niti brojčani, o gubicima civilnog stanovništva Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata. Prvom sustavnom popisu ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu pristupilo se tek dvadeset godina nakon rata i nije bio dostupan javnosti kako bi se dopunio i ispravile netočnosti, u vrijeme kada je bilo mnogo suvremenika događaja. Poteškoća je i u tome što su se promijenile i granice Jugoslavije, a i učinjena je potpuno nova teritorijalna podjela države. Tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću masovno je iseljavanje/protjerivanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zatim i Nijemaca, Talijana, pa i Mađara te političkih/ideoloških protivnika novog sustava u Jugoslaviji. Navedeni razlozi unose u izračune o demografskim i stvarnim ljudskim gubicima Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu i poraću veliki stupanj nesigurnosti, koji se povećava traženjem detaljnijih odgovora po teritorijalnim klasifikacijama ili različitim kategorijama ljudskih gubitaka.

Ipak, uvažavajući sve pokazatelje i pretpostavke nezaobilazne u izračunavanju ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, demografski gubici mogu iznositi oko 2 milijuna, a stvarni gubici oko 1 milijun. Znatnija povećanja demografskih i stvarnih gubitaka Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu najčešće su prilagođavanje metodologije izračunavanja za potrebe prihvatljivih demografskih i stvarnih gubitaka pojedine nacionalne/etničke skupine.

Jugoslavenski popisi žrtava Drugoga svjetskog rata, iz 1944./1947., 1950. i 1964., kao niti kasniji dopunjavani i revidirani popisi, ne potvrđuju da je u logorima NDH život izgubilo stotine tisuća ili, kako su neki navodili, ili još uvijek navode, više od milijun ljudi.

U izdanju Vjesnika Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske objavljena je u lipnju 1944. knjižica naslovljena Dokumenti ustaškog terora. Koncentracioni logori, u kojoj je navedeno da je u logorima NDH umoreno do 800.000 osoba. Jugoslavenska Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NKOJ-a dostavila je potkraj 1945. Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu tvrdnju da je u logoru Jasenovac do potkraj 1943. ubijeno najmanje 600.000 osoba, najviše Srba, zatim Židova, Roma i Hrvata. Tako je neutemeljena procjena ušla i u međunarodni optjecaj i postala odrednicom za sva kasnija preuveličavanja žrtava logora Jasenovac. Izvješće Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, naslovljeno Zločini u logoru Jasenovac, navodi 1946. slično, naime ustvrđuje da je u logoru Jasenovac život izgubilo 500.000 do 600.000 osoba. Izvješće Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946., načinjeno bez dokumenata, na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja i 18. lipnja 1945., prepuno pretjeranih, nevjerojatnih pa i apsurdnih navoda i tvrdnji, ishodište je na kojem se zasniva mit o logoru Jasenovac. No prema prvom popisu ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, naime prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1947. u logorima NDH život je izgubilo 25.773 osobe s područja Hrvatske, a broj žrtava logora Jasenovac s područja Hrvatske iznosi 15.792 i logora Stara Gradiška 2.927. (Tablica 13) Prema, pak, podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. u svim logorima na području Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo 89.851 osoba. No znatne su žrtve stanovništva Jugoslavije, i Hrvatske, i u logorima u Trećem Reichu i u logorima ostalih okupacijskih zemalja. Naime, prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., život je izgubilo u logorima u Trećem Reichu 24.752, a u logorima ostalih okupacijskih zemalja 19.861 osoba. Prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., u logorima su tijekom Drugoga svjetskog rata život izgubile 134.464 osobe. (Tablica 9) Prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., u logorima NDH najviše je žrtava u Jasenovcu 49.874, Staroj Gradiški 9.587 (ukupno 59.188), od čega je u logorima Jasenovac i Stara Gradiška život izgubilo 33.944 Srba, 9.044 Židova, 6.546 Hrvata i 1.471 Rom. (Tablica 10, 13 i 14)

Unatoč svemu, Enciklopedija Leksikografskog zavoda 1958. odnosno 1959. navodi različito, najprije da je u logoru Jasenovac život izgubilo 500.00 do 600.000 te da je brojka jasenovačkih žrtava oko 350.000. Zatim Vojna enciklopedija 1967. i Enciklopedija Jugoslavije 1971. donose navode o oko 600.000 žrtava logora Jasenovac i oko 75.000 žrtava logora Stara Gradiška. (Tablica 13)

U licitiranju žrtavama logora Jasenovac srpska se strana zabarikadirala brojkom od 700.000. No brojka žrtava logora Jasenovac, navođena u jugoslavenskoj historiografiji i publicistici, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, iskazivala je, posebno kod srbijanskih autora, tendenciju rasta. Povjesničari u Jugoslaviji koji su, pak, procjenama i izračunima utemeljenim na mnogobrojnim relevantnim pokazateljima nastojali ukazati na znanstvenu neodrživost službenih navoda o brojkama žrtava u logorima NDH, ponajprije žrtvama logora Jasenovac, imali su znatnih neugodnosti.

No mit o stotinama tisuća, pa i više od milijun žrtava logora Jasenovaca, uglavnom Srba, urušio se 1998., kada je Bošnjački institut objavio poimenični popis Jasenovac. Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije, naime strogo čuvane podatke Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. Uza sva nagađanja kako je do popisa pod embargom došao Bošnjački institut, a i proturječnih reakcija, mnogo toga postalo je očito i jasno.

Komisija za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije, 1964., kao i prethodno Komisija za sakupljanje podataka o žrtvama NOR-a Republičkog odbora SUBNOR-a Hrvatske, 1950. i Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 1944. do 1947., popisivali su ponajprije ljudske gubitke koje su uzrokovale okupacijske snage i njihovi suradnici. Popisani su, ponekad, i oni koji su izgubili život od zapadnih saveznika i partizana, i u pravilu su proglašavani ljudskim gubicima nastalim u drugo vrijeme i(li) na drugom mjestu i(li) na drugi način. Tako, i u poimeničnim podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., kao žrtve logora Jasenovac nalazimo i osobe koje su nedvojbeno izgubile život tijekom Drugoga svjetskog rata, ali je zbog potrebe velikog i nestvarnog broja žrtava nacizma i fašizma te njihovih suradnika, lažiranjem vremena, mjesta, i okolnosti smrti izveden transfer ljudskih gubitaka iz jedne kategorije u drugu. Među žrtvama logora Jasenovac, stoga i nalazimo poginule u savezničkim bombardiranjima, umrle u zbjegu u El Shatu i u zbjegovima u južnoj Italiji, zatim i osobe koje je ubila njemačka i talijanska vojska, kao i žrtve četničkih pokolja, i partizane poginule u bitkama na Neretvi i Sutjesci, pa i one koji su poginuli kao domobrani i ustaše.

Prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. navodi o osobama koje su život izgubile u logorima NDH, ponajprije u Jasenovcu i Staroj Gradiški, nepotpuni su i nisu konačni, neke su osobe iskazane dva ili više puta, mnogobrojne žrtve iskazane su samo brojčano i kao žrtve navodene su osobe koje su prošle kroz logor Jasenovac i logor Stara Gradiška, a život su izgubile drugdje. Mnogobrojne žrtve logora Jasenovac nisu iskazane nacionalno/etnički ili je, pak, njihova nacionalna/etnička pripadnost netočno iskazana. Podaci Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. uz sve nedostatke dobar su temelj za utvrđivanje žrtava logora Jasenovac, i prema nacionalnoj/etničkoj pripadnosti žrtava, i za utvđivanje ukupnog broja jasenovačkih žrtava.

No oni koji prihvaćaju zaključak Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. da je popisom obuhvaćeno oko 56 do 59 % osoba koje je trebalo popisati (držeći niže procjene prihvatljivim i vjerodostojnim), kao primjerice Muzej žrtava genocida, Beograd procjenjuju da je u logoru Jasenovac i logoru Stara Gradiška život izgubilo od 122.300 do 130.100 žrtava. (Tablica 13) Uz to, prema navedenom zaključku Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. Muzej žrtava genocida procjenjuje 2009. da je u logorima NDH život izgubilo između 173.800 i 184.800 osoba, među kojima je najviše Srba 101.400 do 106.700. Hrvata je prema toj procjeni u logorima NDH izgubilo život 11.900 do 13.100, uz napomenu, da je za “dosta osoba”, koje je Komisija za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije, 1964. iskazala žrtvama logora NDH, preliminarnim analizama utvrđeno da su Romi i Židovi, a ne Hrvati, tako da iskazani broj Hrvata koji su u logorima NDH izgubili život treba uzeti sa zadrškom. (Tablica 12)

A. Miletić, uporni i dugogodišnji zastupnik teze da je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje 700.000 osoba, najnovijim “istraživanjem”, zbrajajući sadašnje pokazatelje dopunjenog i revidiranog poimeničnog popisa Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., naime podatke Muzeja žrtava genocida te poimenične i brojčane pokazatelje iz mnogobrojnih i različitih izvora 2010./2011. olako zaključuje da je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje 146.401 odnosno 146.248 osoba (81.408 odnosno 80.192 žrtava prema poimeničnom popisu te 64.900 odnosno 66.056 žrtava utvrđenih brojem), pretežito Srba. (Tablica 13 i 14)

Pobornik mistifikacija i zamagljivanja činjenica o ljudskim gubicima Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu, Jasenovac Research Institute, Brooklyn, New York, USA, podatke Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., ukupno poimenično utvrđenih 597.323 stradalih i žrtava tijekom Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije, na internet stranicama uporno predstavlja popisom žrtava (Victims List) logora Jasenovac.

Procjene, izračuni i popisi navode različite brojeve o stvarnim gubicima hrvatskih Srba u Drugom svjetskom ratu. Nedvojbeni su i jasni pokazatelji da je najviše Srba tijekom Drugoga svjetskog rata život izgubilo u NDH. Prema svim pokazateljima i istraživanjima broj Srba koji su život izgubili u Drugom svjetskom ratu izuzetno je velik. Srpski nacionalisti enormno povećavaju broj žrtava logora Jasenovac, a hrvatski nacionalisti broj jasenovačkih žrtava potpuno minimaliziraju. No jednako su neprijatna i srpska nacionalistička pretjerivanja o broju stradalih i žrtava Srba u NDH, posebno žrtava u logoru Jasenovac, i hrvatska nacionalistička minimaliziranja tih brojeva.

Prema poimeničnom popisu Muzeja žrtava genocida, koji provodi reviziju podataka Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., život je tijekom Drugoga svjetskog rata izgubilo 114.709 hrvatskih Srba. Muzeja žrtava genocida na temelju zaključka da je podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. obuhvaćeno tek oko 56 do 59 % osoba koje je trebalo popisati, procjenjuje da je tijekom Drugoga svjetskog rata život izgubilo od 165.646 do 174.520 hrvatskih Srba.

Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske, koja je u popisivanju ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata i u poraća posvetila pozornost ponajprije Hrvatima stradalim i žrtvama, i to uglavnom onima koje raniji popisi nisu iskazivali, popisala je tek 18.410 Srba. (Tablica 6)

Napose su različiti i dvojbeni navodi o stradanju hrvatskih Srba tijekom Drugoga svjetskog rata u logorima NDH, ponajprije u logoru Jasenovac.

Zagovornici teze o genocidnosti Hrvata rado zanemaruju činjenicu da je tijekom Drugog svjetskog rata na području NDH izrazito velik broj Srba poginuo kao pripadnici partizanskog i četničkog pokreta, a i da su za smrt velikog broja Srba odgovorne njemačke i talijanske okupacijske snage, kao i da je znatan broj Srba život izgubio kao kolateralne žrtve, u epidemijama zaraznih bolesti, ponajprije tifusa pjegavca te proizlazi da su Srbi samo ili uglavnom žrtve ustaša, s posebnim naglaskom na logor Jasenovac.

Unatoč evidentnim pokazateljima svih popisa ljudskih gubitaka Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu, dugotrajnom i upornom kampanjom dokazivanja o stotinama tisuća ubijenih u logorima NDH, u kojoj su određeni znanstveni, ponajprije povjesničarski krugovi poslužili kao transmisija, brojka žrtava logora Jasenovac postupno je eskalirala i poslije Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti 1986. dosegnula više od milijun ubijenih Srba samo u logoru Jasenovac.

D. Lukač navodi 1988., da je u logoru Jasenovac ubijeno više od oko polovine civilnih žrtava Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Pozivajući se na najverodostojnije podatke, naime izjave nekih dužnosnika Trećega Reicha, D. Lukač navodi, da je Vjekoslav Maks Luburić “svojom rukom” usmrtio oko 10.000 Srba u logoru Jasenovac, te da je takvih zlikovaca u logoru Jasenovac bilo “na desetine”.

Prema preciznom izračunu R. Bulatovića iz 1990. u logoru Jasenovac je umoreno 1,110.929 osoba, pretežito Srba. (Tablica 13) Temelj Bulatovićevom genijalnom izračunu antropološka su istraživanja na području Jasenovca. No svi provedeni terenski uvidi, zračna snimanja i antropološka istraživanja na području logora Jasenovac, na Gradini i na Ciglani, rezultirala su pronalaženjem ukupno oko 1.000 do najviše 1.500 ljudskih posmrtnih ostataka.

Posebnu ulogu u očuvanju, nadogradnji i širenju “jasenovačkog mita” imao je 1992. osnovani srbijanski Muzej žrtava genocida pod ravnateljstvom Milana Bulajića, jednog od najupornijih zagovornika teze o protusrpskoj usmjerenosti Katoličke crkve, genocidnosti Hrvata i stotinama tisuća žrtava logora Jasenovac, uglavnom Srba.

No u Hrvatskoj su se kao odgovor na srbijanske stare i staro-nove interpretacije zločina počinjenih u NDH, a napose o žrtvama logora Jasenovac, oglasili mnogobrojni znanstveno više ili manje utemeljeni, ali i revizionistički nastrojeni, osporavatelji genocidnosti Hrvata i “jasenovačkog mita”.
Primjetno je u Hrvatskoj da oni kojima se brojke poimeničnih popisa žrtava logora Jasenovac čine premalima navode odoka da je u logoru Jasenovac život izgubilo do 100.000 osoba.

Prema Žerjaviću u logoru Jasenovac život je izgubilo oko 85.000 osoba (prvotne su Žerjavićeve procjene bile 100.000), od čega 45.000 do 52.000 Srba, 13.000 Židova, 10.000 Roma, 10.000 Hrvata i 2.000 Muslimana. (Tablica 13 i 14) Neki hrvatski povjesničari bez provjere preuzimaju netočan navod V. Žerjavića, da B. Kočović procjenjuje/izračunava da je u logoru Jasenovac život izgubilo oko 70.000 osoba. No Kočović, što i sam naglašava, nikada nije procjenjivao/izračunavao broj žrtava logora Jasenovac. Kočović je, naime, samo procijenio mogući ukupni broj srpskih žrtava u logorima NDH, i to na 150.000 do 200.000.

Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Republike Hrvatske, ideološki pristranom podjelom ljudskih gubitaka na poželjne i nepoželjne, popisala je od 1992. do 1999. tek 2.238 žrtava logora Jasenovac (Tablica 13) i tek 293 židovske žrtve, ukupno, (Tablica 6) te objašnjavala takav pristup činjenicom da postoji nekoliko opsežnih popisa jasenovačkih žrtava, kao i da postoje opširni popisi u Židovskoj općini u Zagrebu i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. No to ustvari, uza sve ograde koje je iznosila Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH, nije bilo točno, jer dotada jedini sustavniji popis žrtava logora Jasenovac bio je poimenični popis Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964, koji je objavljen 1992. i 1998., a poimenični popisi žrtava u zagrebačkoj Židovskoj općini i HDA u Zagrebu (ponajprije “Dotršćina”), nepotpuni su i nesređeni. No znakovito je, da su uzbunu u hrvatskoj i srpskoj javnosti potaknule brojke Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH ponajprije jasenovačkih i židovskih žrtava, iako u kroatocentričnom i selektivnom pristupu i popisu, uz navedene kategorije ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH popisuje i iskazuje i zanemarive brojke ljudskih gubitaka ostalih nacionalnosti/etničkih skupina izuzev Hrvata 79.318, pa i Srba 18.410, primjerice Austrijanaca/Nijemaca 4 + 752, Roma 701, Mađara 119, Talijana 65. (Tablica 6)

Popis žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška koji su načinili odnosno revidirali, prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., Muzej žrtava genocida i Savezni zavod za statistiku SR Jugoslavije 1997., donosi podatke za 78.163 osobe, od čega je najviše žrtava Srba: 47.123, zatim Židova: 10.521, Hrvata: 6.281 i Roma: 5.836. Prema procjenama Muzeja žrtava genocida, koji bez zadrške prihvaća zaključak da je podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. obuhvaćeno tek oko 56 do 59 % osoba koje je trebalo popisati, u logoru Jasenovac i logoru Stara Gradiška život je izgubilo 77.000 do 81.000 Srba, 18.000 do 19.000 Židova, 18.000 do 20.000 Roma, 7.000 do 7.500 odnosno 6.000 do 6.400 Hrvata, 1.300 do 1.500 Muslimana i 1.000 do 1.200 odnosno 2.000 do 2.200 ostalih i nepoznate nacionalne/etničke pripadnosti. (Tablica 14) Najnoviji, pak, dopunjeni i revidirani, popis žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška, koji je načinilo Spomen-područje Jasenovac 2007., donosi podatke za 72.193 osobe, od čega je 59.376 (odnosno 59.403) osoba život izgubilo u logoru Jasenovac, a 12.790 u logoru Stara Gradiška. Prema tom popisu najviše je žrtava Srba: 40.251, zatim Roma: 14.750, Židova: 11.723 i Hrvata: 3.563. (Tablica 11) No A. Miletić najnovijim preciznim “istraživanjem” 2010./2011., tvrdi da je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje 146.401 odnosno 146.248 osoba, od čega 98.252 odnosno 97.972 Srba, 26.268 odnosno 26.535 Roma, 15.759 odnosno 15.707. Židova i 3.637 odnosno 3.668 Hrvata. (Tablica 13 i 14)

Ni najnoviji srpski udžbenici povijesti nisu se udaljili od uporno promicane “pogibeljomanije” i mitskih brojki jasenovačkih žrtava, pa i dalje navode, uz živopisne opise logora Jasenovac, pozivajući se na poslijeratnu procjenu Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, da je u logoru Jasenovac život izgubilo 600.000 osoba, ili, pak, na procjenu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, da je u logoru Jasenovac život izgubilo 500.000 do 600.000 osoba, te da se u historiografskoj literaturi najčešće spominje podatak o 700.000 ubijenih. Tek izuzetno srbijanski udžbenici povijesti, spominju uz navedene i najčešće spominjane procjene, da je poimenično “do sada evidentirano” oko 73.000 žrtava logora Jasenovac.

Srpskim nacionalistima i dalje su revizionisti svi oni, od Franje Tuđmana do Slavka Goldsteina, koji ne podržavaju brojku od 700.000 ili barem 600.000, ako već ne 1.000.000 i više žrtava logora Jasenovac, kojima je uporno i neprekinuto do danas u javnim istupima uglavnom sklona srpska politika, napose u Republici Srpskoj, većina srpskih medija i znatan dio srpskih povjesničarskih i znanstvenih krugova.

Jedno od neriješenih i kontroverznih pitanja je broj žrtava skupine gospićkih logora (Gospić, Jadovno, Pag), a navodi procjena, izračuna i(li) popisa su u preširokom rasponu od 1.794 do 120.000 žrtava, te znatno različiti od autora do autora, i uvjetovani podosta (dnevno)političkim ozračjem.

O žrtvama logora Jadovno odnosno skupine gospićkih logora (Gospić, Jadovno, Pag) prve je brojke iznio Milan Ljuština iz Donjeg Lapca, koji je od travnja do kolovoza 1941. bio zatočen u kaznionici Okružnog suda u Gospiću, i koji 1942. u izjavi Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu navodi, da su, po njegovoj procjeni (koju temelji na njegovom, navodno, svakodnevnom praćenju uhićenika koji su dovođeni, a zatim i odvođeni), ustaše otpremile u logor Jadovno, njegove pomoćne logore i na stratišta 120.000 osoba, od kojih 118.000 Srba, 1.800 Židova i 120 Hrvata. No Komisija za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., poimenično je utvrdila u logoru Jadovnu 1.794 žrtve. Kako su rezultati Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. stavljeni pod embargo, navodi koji su zatim uslijedili, i održali se desetljećima, znatno su preuveličavali procjene žrtava, uglavnom Srba. Tako je za logor Jadovno, tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, najčešći službeni, “enciklopedijski”, navod oko 72.000 žrtava. Ipak, F. Jelić-Butić 1977. iznosi, na temelju podataka i navoda u izvorima i literaturi, procjenu oko 35.000 žrtava logora Jadovno. No A. Miletić je 1988., na temelju kako navodi mnogobrojnih dokumenata i svjedočanstava izračunao, da je u logoru Jadovno bilo 30.000 do 48.000 žrtava. M. Peršen 1990., pak, na temelju mnogobrojnih i različitih izvora i literature, procjenjuje, da bi broj žrtava skupine gospićkih logora (Gospić, Jadovno, Pag) mogao biti između 15.000 i 25.000. I. Graovac 1992. na temelju poimeničnog popisa utvrđuje 94 žrtve logora Jadovno – Gospić sa područja Dalmacije. G. Vezmar, koji je na temelju mnogobrojnih pokazatelja sustavno istražio pokazatelje o ljudskim gubicima stanovništva Like, ponajprije Srba, koje su prouzročile ustaše, navodi 2004. da je broj žrtava Ličana koji su našli smrt u jamama i bezdanima 2.188, od čega se na stradale iz logora Gospić – Jadovno odnosi 919 žrtava. Uz navod da se broj ukupno ubijenih i bačenih u ličke jame i bezdane iz ostalih krajeva NDH, koji se procjenjuje na nekoliko desetina tisuća, G. Vezmar iznosi mišljenje, da su u zabludi istraživači koji do broja žrtava logora Gospić – Jadovno dolaze različitim zbrajanjem: broja kapaciteta logora, broja dana postojanja logora, broja dnevnih pogubljenja logoraša i slično. Prema prejednostavnom izračunu/procjeni Slavka Goldsteina 2001., utemeljenoj na dosjeu Ustaškog kaznenog i stegovnog suda o istrazi i sudskom postupku, koji se zbog likvidacije logora Jadovno vodio, od listopada 1941. do veljače 1942., protiv Stjepana Rubinića, ravnatelja Župskog redarstva u Gospiću (koji ne donosi nikakve brojčane pokazatelje o žrtvama), te navodnoj Rubinićevoj izjavi Iliji Jakovljeviću u Staroj Gradiški (u kojoj se također ne spominju nikakve brojke likvidiranih), broj žrtava logora na Velebitu, Pagu i Gospiću iznosi oko 24.000. Goldsteinove brojke o žrtvama logora Jadovno preuzimaju, bez zadrške, neki hrvatski povjesničari. No i neki najnoviji prilozi, kao primjerice istraživanja Đ. Zatezala 2007., broj žrtava logora Jadovno, uglavnom Srba, znatno uvećavaju i poimeničnim popisima: 10.502 (Srbi 9.663, Židovi 762, Hrvati 55, Ostali 22) i brojčanim procjenama: 40.123 (Srbi 38.010, Židovi 1.988, Hrvati 88, Ostali 27) na temelju izvora i metodologije upitne vjerodostojnosti. Zatezalo je još 1989. navodio, da je u Jadovnu utvrdio 17.500 žrtava i da pretpostavlja da bi žrtava moglo ukupno biti 43.000. D. Lastavica 2008. ustvrđuje da je procjena žrtava logora Gospić – Jadovno od 30.000 do 40.000 te da je Šaranova jama najveće grobište 1941. u NDH. M. Deverić i I. Fumić 2008., pak, pozivajući se na nalaz Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, navode za Jadovno 32.103 žrtve, a za Pag 8.020 žrtava, ukupno 40.123 žrtve za skupinu gospićkih logora (Gospić, Jadovno, Pag), uz napomenu, da se samo može pretpostavljati koliko je ubijeno na drugim lokacijama oko Gospića. No nalaz Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača navodi tek 35 poimenično utvrđenih žrtava logora na Pagu, ali spominje i procjenu od 8.000 žrtava logora na Pagu, koja se najčešće i navodi(la) u historiografiji i publicistici. Nalaz, pak, talijanske vojske, nakon što su u rujnu 1941. istražili ispražnjeni ustaški logor Slana i okolicu na Pagu, navodi 791 žrtvu. Prema Z. Dizdaru 2002., broj ubijenih na Pagu, u logorima Slana i Metajna i(li) stratištima u okolici, mogao bi biti oko 1.000 ili nešto više, a ukupni broj žrtava uključujući i odvedene iz logora na Pagu i ubijene u drugim logorima i stratištima NDH, mogao bi iznositi nekoliko tisuća. Prema procjeni Muzeja žrtava genocida iz 2009., utemeljenoj na zaključku Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964. da je popisom žrtava Drugoga svjetskog rata obuhvaćeno oko 56 do 59 % osoba koje je trebalo popisati, u skupini gospićkih logora (Gospić, Jadovno, Pag) život je izgubilo između 15.300 i 15.900 osoba. Među žrtvama je 13.400 do 13.800 Srba, 1.800 do 2.000 Židova i 0,64 % Hrvata te ostalih i nepoznatih nacionalnosti oko 100 osoba. Ipak, pitanje broja žrtava logora na Pagu, bilo da su ubijeni na Pagu, u logoru ili u okolici ili, pak, na Velebitu, te u drugim logorima i(li) stratištima, unatoč mnogobrojnim uvjerljivim navodima i tvrdnjama ostaje otvoreno. (Tablica 15)

Primjetno je, da hrvatski i srbijanski mediji i politika u novije vrijeme bez zadrške promiču brojku od oko 40.000 žrtava logora Jadovno odnosno skupine gospićkih logora (Gospić, Jadovno, Pag).

“Prva međunarodna konferencija o kompleksu ustaških logora Gospić-Jadovno 1941.”, u organizaciji Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Gospić-Jadovno 1941., Instituta za savremenu istoriju iz Beograda i Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, održana u Banja Luci u lipnju 2011. očito je trebala “znanstveno” potvrditi brojku žrtava koju se u novije vrijeme neumorno promiče.

U istraživanju i broja i imena i etničke/nacionalne pripadnosti i vjerske i socijalne i zavičajne i rodne i starosne strukture logorskih žrtava u NDH problem je ponajprije pomanjkanje izvornog arhivskog gradiva. No u istraživanju ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću problem je najčešće, ne samo pomanjkanje izvora i vjerodostojnih pokazatelja, nego i “dobre volje” da se određena pitanja valjano obrade.

O ljudskim gubicima Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću te njihovoj nacionalnoj/etničkoj strukturi postoje različite procjene, izračuni, pa i poimenični popisi. No ni poimenični popisi stradalih i žrtava u Drugom svjetskom ratu i poraću ne mogu se smatrati konačnim. Promjene su moguće i prema povećanju i prema smanjenju broja pojedinih kategorija stradalih i žrtava.

Podaci Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije iz 1964., nepotpuni su ponajprije za romske, ali i muslimanske/bošnjačke ljudske gubitke, koje su prouzročile i njemačke i talijanske okupacijske snage na području NDH, no znatnim dijelom i ustaše te četnici, ali i partizani. Prema Kočoviću tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo oko 27.000 (odnosno moguće i 20.000 do 35.000), a prema Žerjaviću oko 18.000 jugoslavenskih, Roma, od toga, obojica izračunavaju, bilo je oko 15.000 hrvatskih Roma. N. Lengel-Krizman, istraživanjem utemeljenim na poimeničnoj identifikaciji žrtava, navodi 5.611 hrvatskih Roma, a uključujući imenom neidentificirane procjenjuje da je mogući skupni broj 8.570 hrvatskih Roma, koji su izgubilo život tijekom Drugoga svjetskog rata, znatnim dijelom u logoru Jasenovac. Prema istraživanjima R. Đurića i A. Miletića, te poimeničnom popisu i brojidbenim pokazateljima u logoru Jasenovac život je izgubilo 23.000 Roma (17.960 utvrđenih imenom i 5.273 utvrđenih brojem), od kojih je bilo 5.273 hrvatskih Roma. Prema, pak, procjeni Muzeja žrtava genocida u logorima NDH život je izgubilo između 22.200 i 23.800 Roma, od čega najviše u Jasenovcu 18.000 do 20.000. (Tablica 12 i 14)

Prema J. Romanu tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo 67.287 jugoslavenskih Židova, među kojima je bilo 20.000 Židova iz Hrvatske, Slavonije i Srijema, 148 iz Dalmacije i 10.000 iz Bosne i Hercegovine. Prema Kočoviću tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo oko 60.000, a prema Žerjaviću oko 57.000 jugoslavenskih Židova, od toga prema Kočoviću oko 17.000, a prema Žerjaviću oko 10.000 do 16.000 hrvatskih Židova. Prema, pak, poimeničnom popisu M. Švob život je izgubilo oko 12.500 hrvatskih Židova. Procjene, izračuni i popisi navode različite brojeve o Židovima koji su život izgubili u logorima NDH i Trećeg Reicha. Prema nekim procjenama tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo oko 12.000 Židova iz Bosne i Hercegovine, oko 11.000 u logorima NDH i u logoru Auschwitz. No I. Goldstein, koji navedene procjene, izračune i poimenične popise drži netočnim i brojčano premalim, prejednostavnim izračunom/procjenom zaključuje da je u logoru Jasenovac oko 17.000 židovskih žrtava, što neki bez zadrške preuzimaju. Prema procjeni Muzeja žrtava genocida u logorima NDH život je izgubilo između 27.800 do 29.900 Židova, od čega najviše u Jasenovcu 18.000 do 19.000 (Tablica 12 i 14), a tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo 29.000 do 31.000 Židova iz NDH.

Posebno je tijekom Drugoga svjetskog rata bila tragična sudbina srpske, romske i židovske djece u progonima stanovništva i u logorima NDH. No izvorno arhivsko gradivo za utvrđivanje i broja i etničke/nacionalne pripadnosti i vjerske i zavičajne i rodne strukture logorskih žrtava djece u NDH nedostatno je, a poslijeratni jugoslavenski izvori, i hrvatska i srbijanska i historiografija i publicistika sklone su subjektivnom pristupu i različitim i oprečnim tumačenjima, pa i brojkama dječjih žrtava u logorima NDH. Prema poimeničnim pokazateljima, koji uvijek nisu utemeljeni na imenima nego na brojkama NN, među žrtavama je logora Jasenovac primjerice prema D. Lukiću i poimeničnom popisu JUSP Jasenovac više od 19.000 djece do 14 godina, a prema A. Miletiću više od 19.000 odnosno 29.000 djece do 15 godina, pretežito srpske, zatim romske i židovske.

Istraživanjima su ustanovljeni različiti, a za mnogobrojne događaje i mjesta i relevantni pokazatelji uz moguća neznatna odstupanja, o razmjerima sustavne represije nad Romima, Židovima i Srbima te i nad svima onima koji su proglašeni neprijateljima “novog poretka” u NDH.

Poimenični popisi ljudskih gubitaka te procjene povjesničara i izračuni demografa često su znatno različiti. Postoje i suprotstavljena mišljenja o pouzdanosti odnosno nepouzdanosti poimeničnih popisa stradalih i žrtava Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugome svjetskom ratu odnosno je li poimeničnom identifikacijom moguće ili, pak, nemoguće utvrditi stvarne gubitke. Upozorenje na oprez kod poimeničnih popisa ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata i poraća, a koji su pretežito nastali na temelju iskaza, spoznaja je da mnogobrojni davaoci podataka o stradalim i žrtvama najčešće nisu bili u stanju znati okolnosti, vrijeme i mjesto gubitka života, ponekad i prouzročitelja gubitka života odnosno počinitelja zločina. Uz potrebne i neizbježne dopune i ispravke podataka u poimeničnim popisima primjetna su i znatnija mijenjanja broja i strukture stradalih i žrtava odnosno transfer iz jedne nacionalne/etničke i ideološke/vojne skupine u drugu, pa i jednog mjesta gubitka života na drugo mjesto, što upućuje i na moguće manipulacije.

U hrvatskoj iseljeničkoj historiografiji i publicistici brojevi Hrvata koji su tijekom Drugoga svjetskog rata život izgubili od četnika su različiti, uglavnom prenaglašeni sve do nemogućih navoda, da su četnici i komunisti pobili milijun Hrvata. U hrvatskoj historiografiji, pak, navodili su se različiti brojevi o stradalim i žrtavama od četnika i na području Hrvatske, i do 20.000 i na području NDH, i do 50.000 odnosno 65.000. Navodi poimeničnih popisa stradalih i žrtava te procjene povjesničara i izračuni demografa su često i oprečni.

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 1945. je popisala 1.729 osoba, civilnog stanovništva, čiju su smrt na području Hrvatska prouzročili četnici. Pozivajući se na dostupne izvore, F. Tuđman, 1989. navodi da su na području Hrvatska četnici odgovorni za smrt 1.372 osobe, uglavnom pripadnike NOV i PO Jugoslavije, što je brojčano najmanji navod u historiografiji. Nakon toga, M. Sobolevski, Z. Dizdar, I. Graovac i S. Žarić na temelju istraživanja, ponajprije poimenične identifikacije, 1993. procjenjuju da su četnici na području Hrvatske odgovorni za smrt oko 3.500 osoba. Izračuni odnosno procjene V. Žerjavića o broju onih čiju su smrt na području Hrvatske prouzročili četnici su različiti. Žerjavićevi su prvotni navodi 1994. da su četnici odgovorni za smrt oko 20.000 osoba na području Hrvatske i oko 45.000 osoba, od čega oko 12.000 Hrvata i 33.000 Muslimana, na području Bosne i Hercegovine, ukupno oko 65.000 osoba. Kasniji su Žerjavićevi navodi da su na području NDH četnici odgovorni za smrt oko 47.000 osoba, od čega oko 18.000 Hrvata i oko 29.000 Muslimana. Z. Dizdar je 1995. procjenjivao da su na području Hrvatske četnici odgovorni za smrt oko 3.750 osoba, a zatim, pozivajući se na Žerjavićeve izračune odnosno procjene, izvodi nagli zaokret i navodi da su četnici odgovorni za smrt oko 32.000 Hrvata, oko 20.000 na području Hrvatske i oko 12.000 na području Bosne i Hercegovine te oko 33.000 Muslimana, ukupno oko 65.000 osoba. M. Sobolevski, pak, na temelju poimenične identifikacije 1999. procjenjuje da su na području Hrvatske četnici odgovorni za smrt oko 3.000 osoba, a na području Jugoslavije, na temelju Žerjavićevih izračuna odnosno procjena, oko 20.000 Hrvata. (Sobolevski je kasnije pojasnio da brojka od 20.000 nije njegov navod.) I. Graovac najprije procjenjuje da su četnici na području Hrvatske prouzročili smrt oko 3.500 osoba, a zatim 1995. na temelju poimenične identifikacije utvrđuje da je broj stradalih i žrtava najmanje 2.786, odnosno kasnijom korekcijom brojku povećava na 2.905 osoba, i tada je naprasno stao, i sa istraživanjima i sa zaključkom. Naime, razvidno je da I. Graovac u staro-novom uradku iz 2011. arhivsko gradivo i literaturu, u međuvremenu dostupne i objavljene nije konzultirao. Da bi broj stradalih i žrtava koje su na području Hrvatske prouzročili četnici trebao biti drukčiji upućuje uz mnogobrojne objavljene žrtvoslove za Hrvatsku i izvješće Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina RH, koja je u utvrđivanju ljudskih gubitaka posvetila pozornost ponajprije Hrvatima i to uglavnom onima koje raniji popisi, koji su bili temelj poimeničnom popisu na koji se poziva I. Graovac, nisu iskazivali. Naime, Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina RH, do 1999. popisala je 4.203 osobe čiju su smrt na području Hrvatska prouzročili četnici. (Tablica 16)

Četnički pokret u NDH bio je usmjeren prvenstveno protiv Hrvata, ali i protiv pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA i njihovih suradnika, bez obzira na nacionalnu pripadnost te i protiv Srba koji su iskazivali lojalnost NDH. Među žrtvama i stradalima, uz civilno stanovništvo i poginuli su u borbama s četnicima, a dio ih je ubijen kao zarobljenici. No primjetno je da se ponekad, i u izvorima i u literaturi, zločine koje je počinila talijanska i njemačka vojska, pa i partizani pripisuje četnicima.

Pitanje za smrt koliko Hrvata i Bošnjaka su tijekom Drugoga svjetskog rata odgovorni četnici, unatoč često i žestokim raspravama o načinu utvrđivanja toga broja, ostalo je otvoreno. Naime, i dalje se uporno zastupaju različito utemeljeni pokazatelji i brojevi, čiji se pobornici pozivaju ili na poimenične popise ili na izračune ili, pak, na procjene te ignoriraju drukčiji pokazatelji. Primjetno je da se uglavnom reciklira, a ustvari nema sustavnih istraživanja.

Posljedice Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije, i Hrvatske, bila su velika materijalna razaranja, a i ljudski gubici, i demografski i stvarni, bili su izrazito veliki.

Dosadašnja istraživanja demografskih i stvarnih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću omogućuju spoznaju o približnom, i mogućem, broju stradalih i žrtava. U utvrđivanju demografskih i stvarnih ljudskih gubitaka Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugome svjetskom ratu i poraću među istraživačima nema znatnijih razilaženja, ali ozbiljne su dvojbe oko broja stradalih i žrtava prema nacionalnoj/etničkoj i ideološkoj/vojnoj pripadnosti, kao i prema mjestu gubitka života i počinitelju odnosno prouzročitelju smrti.

Prema izračunima/procjenama V. Žerjavića tijekom Drugoga svjetskog rata život je izgubilo 1,027.000 Jugoslavena, u Jugoslavije oko 947.000 te ostali pod različitim okolnostima u inozemstvu, a u Hrvatskoj 271.000 osoba, od čega 66.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije, 52.000 pripadnika kolaboracionista i kvislinga, 153.000 iznose žrtve civilnog stanovništva, od kojih 48.000 u logorima. (Tablica 17) Prema Žerjavićevim izračunima/procjenama tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću život je izgubilo 175.000 odnosno 178.000 Hrvata, kao pripadnici Oružanih snaga NDH 69.000 odnosno 71.000, kao pripadnici NOV i PO Jugoslavije/Jugoslavenske armije 46.000 odnosno 43.000 i kao civilno stanovništvo 60.000 odnosno 64.000 u izravnom teroru i u logorima. (Tablica 18)

Pribrojimo li ovim izračunima/procjenama kolateralne žrtve Hrvata u Drugom svjetskom ratu, naime osobe umrle od gladi i iznemoglosti te u epidemijama zaraznih bolesti, ponajprije tifusa pjegavca i osobe poginule od eksplozivnih sredstava, ponajprije u zračnim napadima, proizlazi da bi stvarni gubici Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću mogli iznositi oko 200.000, s nevelikim pomacima prema višim ili nižim vrijednostima.

Prema sustavnijim i detaljnijim izračunima/procjenama V. Žerjavića, tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, život je izgubilo 106.000 Hrvata iz Hrvatske, 28.000 kao pripadnici NOV i PO Jugoslavije/JA, 45.000 kao pripadnici Oružanih snaga NDH i 33.000 kao civilno stanovništvo, zatim 5.000 Hrvata iz istočnog Srijema, 1.000 kao pripadnici NOV i PO Jugoslavije/JA, 2.000 kao pripadnici Oružanih snaga NDH i 2.000 kao civilno stanovništvo te 2.000 Muslimana iz Hrvatske, 1.000 kao pripadnici Oružanih snaga NDH i 1.000 kao civilno stanovništvo. Nijemci su prouzročili smrt 12.000 osoba, 8.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA i 4.000 civilnog stanovništva. Talijani su prouzročili smrt 6.000 osoba, 3.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA i 3.000 civilnog stanovništva. Oružane snage NDH su prouzročile smrt 19.000 osoba, 10.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA i 9.000 civilnog stanovništva. Četnici su prouzročili smrt 20.000 osoba, 8.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA i 12.000 civilnog stanovništva. NOV i PO Jugoslavije/JA prouzročila je smrt 56.000 osoba, 48.000 pripadnika Oružanih snaga NDH i 8.000 civilnog stanovništva. Prema Žerjaviću, tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, život je izgubilo 64.000 Hrvata iz Bosne i Hercegovine, 17. 000 kao pripadnici NOV i PO Jugoslavije/JA, 22.000 kao pripadnici Oružanih snaga NDH i 25.000 kao civilno stanovništvo. Nijemci su prouzročili smrt 5.000 osoba, 2.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA i 3.000 civilnog stanovništva. Talijani su prouzročili smrt 3.000 osoba, 1.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA i 2.000 civilnog stanovništva. Oružane snage NDH su prouzročile smrt 16.000 osoba, 8.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA i 8.000 civilnog stanovništva. Četnici su prouzročili smrt 12.000 osoba, 6.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA i 6.000 civilnog stanovništva. NOV i PO Jugoslavije/JA prouzročila je smrt 28.000 osoba, 22.000 pripadnika Oružanih snaga NDH i 6.000 civilnog stanovništva. Prema Žerjaviću, tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, život je izgubilo 75.000 Muslimana iz Bosne i Hercegovine, 11. 000 kao pripadnici NOV i PO Jugoslavije/JA, 28.000 kao pripadnici Oružanih snaga NDH i 36.000 kao civilno stanovništvo. Nijemci su prouzročili smrt 10.000 osoba, 5.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA, 1.000 pripadnika Oružanih snaga NDH i 4.000 civilnog stanovništva. Talijani su prouzročili smrt 5.000 osoba, 1.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA, 1.000 pripadnika Oružanih snaga NDH i 3.000 civilnog stanovništva. Oružane snage NDH su prouzročile smrt 10.000 osoba, 3.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA i 7.000 civilnog stanovništva. Četnici su prouzročili smrt 33.000 osoba, 2.000 pripadnika NOV i PO Jugoslavije/JA, 11.000 pripadnika Oružanih snaga NDH i 20.000 civilnog stanovništva. NOV i PO Jugoslavije/JA prouzročila je smrt 17.000 osoba, 15.000 pripadnika Oružanih snaga NDH i 2.000 civilnog stanovništva. Tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, od 175.000 Hrvata i 77.000 Muslimana iz NDH koji su izgubili život, Nijemci su prouzročili smrt 27.000, Talijani 14.000, Oružane snage NDH 45.000, četnici 68.000 i NOV i PO Jugoslavije/JA 101.000 osoba. Pribrojimo li 17.000 Hrvata i Muslimana iz NDH koji su na različite načine, kao pripadnici Oružanih snaga NDH, kao pripadnici NOV i PO Jugoslavije/JA i kao civilno stanovništvo, izgubili život izvan NDH, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću život izgubilo 189.000 Hrvata i 80.000 Muslimana iz NDH. (Tablica 19)

No istraživači koji zastupaju nezaobilaznost poimenične identifikacije stradalih i žrtava ovakvim Žerjavićevim izračunima/procjenama ljudskih gubitaka, primjenom standardne statističke metode i metode sabiranja podataka iz različitih izvora, uputili su ozbiljne prigovore, ukazujući da je takav pristup nedostatan i nepouzdan u utvrđivanju broja i pripadnosti stradalih i žrtava, kao i pripadnosti počinitelja.

Prema izračunima/procjenama K. Katalinića, znatno drukčijim od Žerjavićevih i Kočovićevih izračuna, demografski gubici Hrvata (uključujući i muslimane) u NDH tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću iznose 543.000 (Hrvatska 279.000, Bosna i Hercegovina 264.000), od čega Hrvata – katolika 384.000 (Hrvatska 274.000, Bosna i Hercegovina 110.000), a Hrvata – muslimana 159.000 (Hrvatska 5.000, Bosna i Hercegovina 154.000). Prema Kataliniću demografski gubici Srba (uključujući i Crnogorce) u NDH tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću iznose 351.000 (Hrvatska 137.000, Bosna i Hercegovina 214.000). Stvarni, pak, gubici Hrvata (uključujući i muslimane) u NDH tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću iznose 427.000 (Hrvatska 228.000, Bosna i Hercegovina 199.000), od čega Hrvata – katolika 307.000 (Hrvatska 225.000, Bosna i Hercegovina 82.000), a Hrvata – muslimana 120.000 (Hrvatska 3.000, Bosna i Hercegovina 117.000). Naime, prema Kataliniću stvarni gubici Hrvata (uključujući i muslimane) u NDH tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću iznose minimalno 326.000, vjerojatno 427.000 i maksimalno 553.00 osoba. Stvarni gubici Hrvata – katolika u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, prema Katalinićevim izračunima iznose minimalno 168.000, vjerojatno 225.000 i maksimalno 323.00 osoba. Prema Kataliniću stvarni gubici Srba (uključujući i Crnogorce) u NDH tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću iznose 273.000 (Hrvatska 115.000, Bosna i Hercegovina 158.000). (Tablica 20)

Prema izračunima V. Stipetića na području Hrvatske je 1931. bilo 3.785.300 stanovnika, od čega 2.680.900 Hrvata, i 1941. trebala je imati 4.235.000 stanovnika, od čega 3.025.300 Hrvata, 1945. trebala je imati 4.326.900 stanovnika, od čega 3.063.000 Hrvata, 1948. trebala je imati 4.495.000 stanovnika od čega 3.180.600 Hrvata. U razdoblju od 1931. do 1948. iselilo je izvan Jugoslavije 40.000 Hrvata iz Hrvatske, a ukupno je izvan Jugoslavije iselilo 239.000 stanovnika Hrvatske. U istom je razdoblju iz drugih područja Jugoslavije u Hrvatsku doselilo 15.000 osoba, od čega 6.000 Hrvata, a iz Hrvatske je u druga područja Jugoslavije odselilo 91.000 stanovnika, od čega 7.000 Hrvata. Različite asimilacije stanovništva Hrvatske od 1931. do 1948. iz jedne etničke skupine/nacionalnosti u drugu iznose najvjerojatnije oko 62.000., i što uz brojke migriralih pojedinih etničkih skupina/nacionalnosti unosi podosta nesigurnosti u utvrđivanju ljudskih gubitaka. Prema izračunima V. Stipetića ljudski gubici Hrvatske u razdoblju od 1931. do 1948., sa naglaskom na događaje u Drugom svjetskom ratu iznose: demografski gubici ukupno 716.000, od čega najviše Srba 227.000, zatim Hrvata 190.000, Nijemaca i Austrijanaca 102.000 i Talijana 83.000, a stvarni gubici ukupno 337.000, od čega najviše Hrvata 149.000, zatim Srba 130.000, Roma 20.000 i Židova 18.000. (Tablica 21)

Prema izračunima J. Gele zbog posljedica Drugoga svjetskog rata broj stanovnika Hrvatske se smanjio sa 4.095.000 početkom 1940. na 3.779.858 koliko je zabilježio popis 1948. U tom razdoblju broj stanovnika Hrvatske opao je za 315.142 osobe. No kako je broj živorođenih od 1939. do 1947. iznosio 631.774, zbog rata je Hrvatska izgubila znatno više stanovnika. Prema Gelinim izračunima, u vrijeme Drugoga svjetskog rata, od 1941. do 1945., u Hrvatskoj je umrlo 666.100 stanovnika, od čega 435.000 neprirodnom smrću. (Tablica 22)

Prema, pak, izračunima I. Nejašmića, demografski i stvarni ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, nešto su veći od Kočovićevih i Žerjavićevih izračuna. Demografski gubici iznose 620.000, a stvarni gubici 310.000, od čega je 170.000 civilnog stanovništva žrtava rata, 125.000 poginulih kao vojnici i 15.000 kolateralnih žrtava umrlih u epidemijama zaraznih bolesti, uglavnom tifusa pjegavca. (Tablica 23)

I među statističkim izračunima ljudskih gubitaka i Jugoslavije, i Hrvatske, u Drugom svjetskom ratu postoje razlike, ponekad i značajne, iako je većina izračuna demografskih i stvarnih gubitaka izrađena sličnom metodologijom.

Pitanje ljudskih gubitaka i Hrvatske, i Jugoslavije, u Drugom svjetskom ratu i poraću zbog mnogih je razloga jedno od najzamršenijih istraživačkih tema koje treba propitivati i dopunjavati. U utvrđivanju ljudskih gubitaka, i vojnika i civilnog stanovništva, poginulih, ubijenih, od posljedica rata umrlih te nestalih osoba ne može se pristupati na temelju improvizacija, već na temelju određenih stvarnih pokazatelja, kako bi se došlo do najpribližnijih podataka o broju i imenima stradalih i žrtava. Tako i o ljudskim gubicima Hrvatske, i Jugoslavije, koje su tijekom Drugoga svjetskog rata prouzročili “okupatori i njihovi pomagači”, unatoč mnogobrojnim prilozima u historiografiji, publicistici, demografiji i viktimologiji ostaje i niz otvorenih pitanja i protupitanja.

VLADIMIR GEIGER
Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Objavljeno u: Časopis za suvremenu povijest, god. 43, br. 3, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., str. 699.-749.

 

Ovdje možete vidjeti sve tablice spomenute u tekstu

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.