Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Bumerang prošlosti

Mitomanija Đure Zatezala oko Jadovnog

Objava 24. lipnja 2010. 0 komentara 850 prikaza
Foto: VL
Foto: VL
Zvonimir Despot
Đuro Zatezalo

Đuro Zatezalo

Srpska mitomanija i manipulacije oko broja žrtava Drugog svjetskog rata nemaju kraja. Nije dovoljno da i danas još uvijek ustraju na 700.000 žrtava Jasenovca, nego s manipulacijama izlaze i u pogledu drugih ustaških logora. Nije sporno da je ustaški režim počinio mnoge masovne zločine, ali broj žrtava treba nastojati staviti u realne okvire, sa što više činjenica i podataka, sa što više provjerljivim podacima, jer to nije samo profesionalni zahtjev, nego istinu zavrijeđuju i žrtve. A i ne treba ponovno spominjati što je značilo manipuliranje brojem žrtava za srpske agresije na Hrvatsku 1991. godine.

No srpski povjesničar Đuro Zatezalo, potpomognut srpskim organizacijama u Srbiji i Hrvatskoj, mitomaniju Jasenovca širi i na kompleks ustaških logora Jadovno. Od prošle godine ondje se održava komemoracija, na kojoj je bio i sad već bivši šef države Stipe Mesić, koji je tada poručio da se na te žrtve ne smije zaboraviti i da se ne smije dopustiti manipuliranje povijesnim činjenicama kojima se danas, kako je rekao, nastoji zatrovati ponajprije mlade generacije. Ne znam na koga je Mesić mislio, ali upravo je Zatezalo taj koji truje odnose Srba i Hrvata, a onda i oni koji ga podržavaju, između ostaloga i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske koji su u Zagrebu promovirali njegovu najnoviju dvotomnu knjigu “Jadovno: kompleks ustaških logora 1941.” na čak 1727 stranica velikog formata.

Prema Zatezalu, od 11. travnja do 25. kolovoza 1941., kada su se zbog talijanske reokupacije ustaše morale povući, taj se kompleks sastojao od koncentracijskog logora Gospić u zgradi kaznionice Okružnog suda, Ovčare i sabirališta na gospićkoj željezničkoj stanici, gubilišta Jadovno, Risove glave, Slane i Furnaže (Pag), pomoćnog gubilišta Stupačinovo i ženskog logora Metajna (Pag). Najproblematičniji dio njegove knjige jesu podaci o broju žrtava, a njegove brojke su se spominjale i na nedavnoj ovogodišnjoj komemoraciji. Konkretno, on tvrdi da su u tom sustavu logora ubijene 40.123 osobe, od toga 32.103 u Jadovnu, a 8020 u logorima Slana i Metajna na Pagu. I dalje, da je poubijano 38.010 Srba, 1988 Židova, 88 Hrvata, 11 Slovenaca, devet Muslimana, dva Čeha, dva Mađara, jedan Rus, jedan Rom i jedan Crnogorac. Zanimljivo je, međutim, kako on zna točno u jedinku broj žrtava, onda dolazimo do toga da je Zatezalo do kraja 1990. sastavio popis žrtava po imenima, zanimanju, starosti, vjeri i naciji, ukupno 10.502 osobe. Opravdanje zašto nema više osoba u popisu nalazi u izgovoru da je rat na ovim prostorima 1991. onemogućio daljnju identifikaciju ubijenih, što je najobičnija neistina. Jer mu nitko nije branio da svih ovih godina radi u hrvatskim arhivima. Osim ako mu je malo nelagodno.

Treba, naime, napomenuti da je Zatezalo 1960. postao sekretar Komisije za historiju kotara Karlovac, a onda i direktor Historijskog arhiva u Karlovcu, da bi mu se 1991. godine izgubio svaki trag, odnosno danas živi u Beogradu i tamo izdaje svoje knjige, pa i ovu, i žali što nisu objavljene u Hrvatskoj. Tko je i kakav bio Zatezalo kao direktor Historijskog arhiva u Karlovcu, najbolje govori dopis koji je 23. svibnja 1986. sastavio Petar Strčić, tadašnji direktor Arhiva Hrvatske u Zagrebu. On je dopis uputio svim historijskim arhivima u Hrvatskoj, u kojemu stoji: „U ‘Nedjeljnoj Dalmaciji’ od 4.V 1986. optuženi su arhivski radnici SRH da su nacionalisti te da rade pod utjecajem svećenika, stavljeni su u kontekst prethodnice ‘specijalnog rata protiv Jugoslavije’, a kao centra organiziranog kontrarevolucionarnog rada u Republici naznačeni su Arhiv Hrvatske i Historijski arhiv Zagreb. Direktno je apostrofirano niz arhivskih radnika, a u negativan kontekst stavljeni su i arhivi u Pazinu, Rijeci i Zadru. U priloženom intervju je istome novinaru ‘Poleta’ (23.5.1986.), naš kolega dr Đuro Zatezalo, direktor Historijskog arhiva Karlovac, podržao tvrdnju toga novinara da su se ‘u pojedine arhive uvukli (…) i problematični ljudi’, te pored ostalog tvrdi: ‘Svoj posao loše rade i partijske organizacije u arhivima.“

Zanimljivo, Zatezalov napad na hrvatske arhivske djelatnike izašao je u Nedjeljnoj Dalmaciji, baš kao što je nedavno izašao i veliki pozitivni prikaz njegove knjige o Jadovnom, koji je potpisao Danko Plevnik, nekadašnji autor lista „Komunist“.

Jadovno

Jadovno

Koliko je Zatezalo pak tendenciozan, najbolje svjedoči naslovnica knjige na kojoj je u prvom planu zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. On je valjda kriv za Jadovno, kao i za sve druge srpske žrtve ustaškog režima.
No, čudi zašto na njegove brojke ne reagira Slavko Goldstein, čiji je otac pogubljen u Jadovnom, ili Ivo Goldstein, koji je ondje ostao bez djeda. Primjerice, Slavko Goldstein u svojoj knjizi „1941. Godina koja se vraća“ o Jadovnom piše: „Mirko Peršen u knjizi Ustaški logori drži da bi se ‘broj žrtava u cijeloj grupaciji gospićkih logora mogao kretati između petnaest i dvadeset pet tisuća’, a Đuro Zatezalo govori o brojci većoj od 40.000.

Prema Rubinićevim izjavama koje je zabilježio Ilija Jakovljević u logoru Stara Gradiška, Župsko redarstvo u Gospiću vodilo je točnu evidenciju o pristiglim zatočenicima, a ukupno ih je od 18. lipnja do 23. kolovoza 1941. bilo zaprimljeno oko 28.700. Budući da je potkraj kolovoza oko 3500 zatočenika iz Gospića otpremljeno u druge logore (Jastrebarsko, Jasenovac, Loborgrad), a nekoliko stotina (najviše 500) pušteno je na slobodu, proizlazi da je u logorskom sustavu Gospić-Velebit-Pag ubijeno najmanje oko 24.000 zatočenika, od kojih je barem pola stradalo u velebitskim jamama i u logoru Jadovno.“

Spomenuti Rubinić je Stjepan Rubinić, upravitelj Župske redarstvene oblasti u Gospiću tijekom ljeta 1941. godine. On je osnovao logor Jadovno i vršio nadzor nad logorom u Pagu po nalogu Eugena Dide Kvaternika. Prvi transporti za Jadovno stigli su u Gospić 18. lipnja 1941., a logor je postojao do 23. kolovoza iste godine.

No to nije prvi put da Zatezalo izokreće povijesne činjenice. Tako je prije nekoliko godina u javnosti hladno i nezainteresirano primljena izuzetno sporna njegova knjiga u kojoj je objavio svjedočanstva o ustaškom genocidu nad Srbima u Drugom svjetskog ratu na Kordunu, Banovini, Lici, Pokuplju i Gorskom kotaru pod naslovom “Radio sam svoj seljački i kovački posao”. Urednik knjige bio je Čedomir Višnjić, pomoćnik za knjige i nakladništvo ministra kulture Bože Biškupića. Štoviše, ta je knjiga financirana i novcem hrvatskih poreznih obveznika, a kosu na glavi povjesničarima je podignula zbog njezina sadržaja koji je na tragu velikosrpske propagande kakvu smo čitali iz famoznih djela Milana Bulajića ili Vladimira Dedijera.

Zatezalo u njoj nije donio ništa novoga niti je knjiga očito ima cilj profesionalno prikazati određeno razdoblje i problematiku. Knjizi nije ni pristupio kao povjesničar ni arhivist jer joj je cilj očito bio drugi, a to je ponovno optuživanje Hrvata za genocidnost. On, naime, u kontekst ne stavlja počinjene zločine, no zato ponavlja teze i brojke koje su već nebrojeno puta demantirane, ali su uvijek služile za manipulacije, kao i u njegovu slučaju sada. Nevjerojatan je njegov zaključak da se za komunizma šutjelo o ustaškim zločinima, ali i njegova neizravna poruka da za njih još nisu dovoljno svi kažnjeni, pa bismo valjda mi danas trebali snositi krivnju. A povjesničari jako dobro znaju da su komunisti ustaše proganjali tako da bi za njima išli i na Mjesec da su se tamo skrili.

Tako ponavlja Bulajićevu brojku od gotovo 20.000 ubijene djece u Jasenovcu, pa još i na drugim mjestima, stalno spominje starce i civile, ali nigdje četnike i zločine nad Hrvatima. Po njemu bi Srbi bile jedine žrtve Drugog svjetskog rata. Dakako da bi mu teze pale u vodu da je išao u raščlanjivanje jer onda ne bi mogao prešutjeti koliko su ti “genocidni” Hrvati pomogli Srbima. Zašto se stalno prešućuje koliko je kozaračke djece spasio nadbiskup Stepinac?

Kad se u uvodu pročita kako on to razdoblje povezuje s Domovinskim ratom, onda je jasno da je bila riječ o pritisku na međunarodnu zajednicu pred suđenje Gotovini i ostalima za Oluju. Očito je da još ima onih koji ne mogu prežaliti što danas nemaju “Srpski Karlovac”. Žalosno je samo što se to radi uz blagoslov i plaćanje hrvatskih državnih institucija zbog tri saborska glasa SDSS-a. Zaista pravi put za izgradnju suživota između Hrvata i Srba. Zapravo se čini kako bi neki s one strane rado ponovno u rat protiv Hrvata. Oluja očito još neke nije opametila.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.