Blogosfera Bumerang prošlosti

Niti 70 godina od ustaškog pogubljenja seljačkog tribuna i HSS-ovca Mihovila Pavleka Miškine ne zna se
 gdje je ubijen

Objava 19. ožujka 2012. 0 komentara 500 prikaza
Foto: VL
Foto: VL
Zvonimir Despot

Ovo će se ljeto navršiti 70 godina od ustaškog umorstva seljačkog tribuna i književnika Mihovila Pavleka Miškine. Rođen u Đelekovcu pokraj Koprivnice 1887., Miškina se već 1905. susreo sa Stjepanom Radićem, a u politiku se uključio 1925. godine. Jedno je vrijeme bio i načelnik općine, a ozbiljnije se u politiku upustio 1935. kada je na izborima u koprivničkom kotaru dobio više od deset tisuća glasova. Na izborima 1938. na koprivničkom području za listu dr. Vladka Mačeka, odnosno Miškinu, glasovalo je još više ljudi, ali ni jednom nije postao zastupnik u Skupštini jer je izborni zakon bio takav da je pogodovao režimskom kandidatu. Te 1938. objavio je brošuru „Zašto hrvatski seljak nije komunista“, a pretpostavlja se da je njome želio onemogućiti komuniste da izađu na izbore zajedno s oporbom HSS-a. Prema povjesničarki dr. sc. Miri Kolar, Miškina je zacijelo od povratnika koji su došli iz Rusije, iako su komunisti skrivali pravu istinu, čuo i saznao za zločine i represiju koja se događa u toj komunističkoj zemlji. Stoga je u knjizi napisao kako “seljak vjeruje, da se (dobar) ljudski život može postići jedino prosvjetom i znanjem, organizacijom i slogom, a ne nasiljem”.

S druge strane, Miškina je već prije rata bio na meti ustaških emigranata. Primjerice, ustaški emigrant iz Koprivnice Martin Nemec još je 1939. iz Italije pisao poznatom tiskaru Valku Loborcu u Koprivnicu da će se ustaše uskoro vratiti u Hrvatsku te mu je poručio da kaže Miškini neka ih ne čeka jer da će se s njime obračunati. Nakon proglašenja NDH, ustaška je vlast krenula s pristupanjem mjesnih organizacija HSS-a u ustaški pokret. Potpisivanjem izjava članovi stranke i deklarativno su se očitovali za ustaški pokret te su njima izražavali potporu i pomoć ustaškom vodstvu. No, najuže vodstvo, predvođeno Mačekom, tu izjavu nikada nije potpisalo, dok su je mnogi potpisali nakon pritisaka vlasti. U Koprivnici je došlo do sukoba nekih članova stranke s proustaškim dijelom HSS-a koje je željelo preuzeti Gradsko poglavarstvo. Želeći neposredno od Mačeka dobiti daljnje smjernice za rad, u Zagreb su se uputili Miškina, Stjepan Prvčić i Tomo Čiković. U Zagrebu, međutim, nisu uspjeli doći u dodir s nekim iz užega vodstva stranke.

Ustaše su posebnu pažnju usmjerile na Miškinu. Njemu je Povjerenstvo Glavnog ustaškog stana za Koprivnicu, na čijem je čelu bio ustaški povratnik Nemec, već od 26. travnja 1941. ograničilo kretanje samo na područje đelekovečke općine. Nekoliko su puta njega i njegove suradnike ustaše zatvarali i zatim puštali ne bi li ih natjerali da pristupe ustaškom pokretu. U srpnju su tako bili uhićeni Miškina, Franjo i Tomo Gaži te Stjepan Prvčić, članovi Kotarske organizacije HSS-a. U zatvoru su proboravili više od mjesec dana bez ikakva saslušanja.

Kod poglavnika Ante Pavelića 22. srpnja na primanju bilo je koprivničko izaslanstvo pod vodstvom doglavnika Andrije Betlehema (likvidiran nakon rata), rodom također iz okolice Koprivnice, pozvano da dade izvješće o razvoju ustaškog pokreta u Podravini. Tada je Betlehem zatražio da se Miškina pusti iz zatvora i upozorio ga da ga napose mrzi Ivan Kraljić. Na to mu je Pavelić pokazao pismo koje je potpisao sam Kraljić, u kojem se navodi da se “u koprivničkom kotaru ne može uspješno raditi dok je tamo Miškina, jer je on komunist, pa je i čitav kotar postao komunistički”. Bio je to dovoljan razlog za daljnje Miškinino proganjanje. A Miškina je najviše smetao Kraljiću koji je želio što više haesesovaca uključiti u ustaški pokret.

Miškini je o glavi radio i ustaški doglavnik Mijo Bzik koji se s Pavelićem i Nemecom vratio u Hrvatsku iz Italije, a rodom je bio iz okolice Koprivnice (također likvidiran nakon rata). Iako je bio na različitim položajima u Zagrebu, Bzik je povremeno dolazio u Koprivnicu te je nakon povratka u Zagreb pisao izvješća o svojim zapažanjima. Jedno takvo izvješće sastavio je 2. ožujka 1942. te ga uputio Ustaškoj nadzornoj službi (UNS), tajnoj ustaškoj policiji. U njemu je Miškinu naveo kao jednog od protuustaških „tipova“.

Miškina je ponovno uhićen 9. svibnja 1942. godine. O tome je koprivnički kotarski predstojnik Leo Poljac uputio 13. svibnja pismo UNS-u. Prije toga je predstojniku Poljcu pisao đelekovečki općinski bilježnik te ga upozorio na taj događaj. Bilježnik je napomenuo da o tom uhićenju nije bila obaviještena ni civilna ni vojna vlast u Đelekovcu. Poljac je napisao da je Miškina odveden u Zagreb na ispitivanje. Miškina se, međutim, više nije vratio kući. Otpremljen je 10. svibnja u logor Jasenovac. U ustaškim je krugovima bilo različitih gledanja na Miškinin slučaj. To nam nedvojbeno kazuje pismo ustaškog logornika Mije Uđbinca, upućeno 22. veljače 1943. ustaškom stožeru u Bjelovar: “U njegovu ga kotaru jedni jako hvale, drugi kude. Najviše ga možda kudi g. Ivan Kraljić, seljak iz Koprivnice, Radićev narodni zastupnik prije Miškine. No, za Kraljića se može primietiti, da od naroda nema nikoga za sobom. Slično ga kude i svi oni koji stoje pod uplivom Kraljićevim. Drugi pak Miškinu hvale. Istina je po svojoj prilici negdje u sredini. Miškina nije komunista boljševik, ali u pitanju, koga Hrvati moraju više voljeti: Nijemce ili Ruse, on odgovara Ruse… Ustaški je pokret podupirao u vrijeme najjače diktature, narod pripravljao na borbu… Ponovno iznosim svoje mišljenje, da Miškina Jasenovac nije zaslužio…”.

Čini se da Uđbinac i mnogi drugi tada još nisu znali da je Miškina ubijen ubrzo nakon što je prebačen u Jasenovac. No, zanimljivo svjedočanstvo o Miškininu slučaju iznio je Eugen Dido Kvaternik, zapovjednik UNS-a do listopada 1942., jer je i on bio optužen da je skrivio njegovo pogubljenje. U svojim je sjećanjima nakon rata napisao: “Mihovil Pavlek Miškina uhićen je zbog prokomunističke djelatnosti nakon stalnih prijava jedne grupe ustaša iz Podravine. Glavni pokretač tog uhapšenja bili su Mijo Bzik i Martin Nemec – obojica ustaše povratnici. Ova dvojica imali su uvijek pristup do dr. Pavelića, napose Bzik, čija je riječ bila uvijek uvažavana. Nema sumnje, da je staro političko i osobno neprijateljstvo između ove dvojice ustaša i Miškine bilo odlučujuće za hajku, koja se protiv Miškine vodila. Ali isto tako ne može biti ni najmanje sumnje da je Miškina bio ljevičar. Ne mogu s točnošću utvrditi konkretni odnos Miškine spram komunističkih partizana. Da li je bio komunist, kako su tvrdili ustaše iz Podravine (osobno u to ne vjerujem), ili je bio pripadnik one grupice HSS, Granđa, Gaži and Co., a koja i danas surađuje s komunistima ili je bio samo jugoslavenski orijentirana budala kao Šubašić i Šutej… Sigurno je, da sam izdao nalog, da se Miškinu pusti na slobodu. Sjećam se da je to učinjeno sporazumno s dr. Pavelićem nakon što su za Miškinu intervenirali neki članovi vlade i zastupnici HSS-a. Osobno ne bih mogao s točnošću ustvrditi, tko je kriv za Miškinino umorstvo. Ono koindicira s potpuno kaotičnim stanjem u logorima Jasenovac i Gradiška… Tako je Miškina a i mnogi drugi bio žrtva tog kaotičnog stanja. Tko je dakle ubio Miškinu? Tada je bilo uvjerenje svih nas na redarstvu, da su oni ustaše iz Podravine, od kojih je po koji bio u logorskoj straži, iskoristili kaotično stanje, da obračunaju sa svojim starim neprijateljem.”.

Nakon rata, pred Gradskom komisijom za utvrđivanje ratnih zločina u Koprivnici 19. siječnja 1946. o Miškininu slučaju bio je ispitivan i sam Kraljić. Njega su svojim izjavama teretili dr. Stjepan Baneković, S. Prvčić i T. Gaži. Na saslušanju je izjavio: “Ja nisam Paveliću pisao nikakvo pismo u pogledu rada pokojnog Mihovila Pavleka Miškine, niti uopće nisam nikada pisao nikakvo pismo Paveliću. Ako je takvo pismo kod Pavelića postojalo, onda to nije bilo od mene. Kako je mogao Andrija Betlehem izjaviti da je to pismo od mene, to ja ne znam. Nisam uopće nikada bio kod bilo koje vlasti da se interesiram za pokojnog Mihovila Pavleka Miškinu, jer se u ono vrijeme nisam bavio politikom i to od onog vremena kada sam pušten s robije, na koju sam bio osuđen za vrijeme bivše Jugoslavije”.

Tiskar Loborec, iz čije su tiskare izašla i neka međuratna djela Miroslava Krleže, u svojim je memoarima također spomenuo Kraljićevo pismo Paveliću: “…Poznato je da sam imao knjižaru i tiskaru i da bi prodao školske knjige i tiskarski materijal, moram sam ići po našim općinama i tamo sam nudio školske knjige i sklapao poslove. Po takvom sam poslu došao u Peteranec i sreo se sa tadanjim doglavnikom Stjepanom Betlehemom. U Peteranec sam došao da im prodam pisaću mašinu, a onda sam otišao do Betlehema da ga zamoli da nešto poduzme u vezi Miškine. Betlehem je prije rata bio poznat i dobar sa Pavelićem, ali nije bio ustaški zadrt, iako je bio doglavnik i uvijek je nosio ustašku uniformu. Bio je, rekao bih, primitivac. Točno se sjećam kada sam ušao u sobu k njemu, on je čitao ustašku štampu. Poznavali smo se otprije pa sam mu rekao: ‘Predsjedniče, vi dobro poznate Miškinu a i poglavnika Pavelića pa zašto ništa ne učinite da se Miškina pusti, dobro znate da Miškina nije ništa kriv, on je seljak i uvijek se borio za seljake i za sav naš narod’. On je malo pošutio, a onda mi je rekao da je on već nešto poduzeo za Miškinu, da je išao s prijateljima u Zagreb i da je bio kod Pavelića. Rekao je: ‘Pavelić nas je primio i ja sam ga zamolio da mi kaže šta je sa Miškinom i da bi ga trebalo pustiti. Pavelić mi nije ništa odgovorio nego je otvorio svoju ladicu, izvadio pismo i pročitao mi ga. U pismu je stajalo da mi sve radimo da se ovdje u Podravini raširi ustaški pokret, ali mi ništa ne možemo dok je tu komunist Miškina jer on djeluje na narod pa ga se mora obavezno maknuti. Potpisali su to pismo Ivan Kraljić i župnik Pavunić.’ Ovoga se dobro sjećam. Možda je koja riječ izrečena drugačije, ali smisao je Betlehemovih riječi točan, dobro se toga sjećam. Betlehem mi je dalje pričao ovo: ‘Mi smo šuteći izašli iz poglavnikovog kabineta, ali sam ja još nešto htio reći Paveliću pa sam se vratio u kabinet. Kada sam otvorio vrata, našao sam Pavelića kod telefona i upravo je govorio da se Miškina ima odmah likvidirati. Jasno, da nisam više govorio o Miškini nego sam ga zamolio uslugu za jednog svog poznanika.’”

Na velikom sudskom procesu u Zagrebu bivšim ustaškim dužnosnicima u srpnju i kolovozu 1948. ispitivani su neki od njih i o Miškininu umorstvu. Na upit što zna o Miškininoj sudbini, bivši veliki župan iz Bjelovara dr. Vladimir Sabolić odgovorio je da mu je poznato da je Miškina ubijen u logoru, ne znajući sigurno je li u Jasenovcu ili u Staroj Gradiški. Prvooptuženi na tom suđenju Ljubo Miloš svjedočio je da je s Miškinom razgovarao u Jasenovcu te da ga je ubrzo likvidirao dopukovnik Ivica Matković po nalogu istražitelja Viktora Tomića. Drugooptuženi Ante Vrban potvrdio je da je također razgovarao s Miškinom u Jasenovcu, da ga je osobno poznavao, da se u logoru nalazio u grupi “K” u zgradi među katolicima, ali je dodao da nije znao da se nad Miškinom vodi bilo kakva istraga niti da je ikada čuo za nekog Tomića.

Kao službeno mjesto Miškinina ubojstva navodi se logor Jasenovac, a kao dan vjerojatno 6. lipnja 1942. godine. No povjesničar dr. sc. Davor Kovačić u svojim istraživanjima navodi da je Miškina bio jedna od najpoznatijih osoba zatočenih u logoru Stara Gradiška te dokazuje da je on tamo i ubijen. Prema njemu, “bivši logoraš Šime Klaić smatra da su Miškinu ubili Nikola Gagro i Dinko Šakić 5. i 10. srpnja 1942. godine u Staroj Gradiški, a to su mu potvrdili, kako je rekao, i neke ustaše koji su se hvalili kako znaju o tome. Klaić je također rekao da su logoraši bili ustašama ‘divljač za odstrijel’ jer su ih mogli ubijati kako god su htjeli, a da zbog toga nikome ne odgovaraju.” I još jedan detalj navodi: „Pojedini preživjeli zatočenici i danas tvrde kako su čuli da je Miškina ubijen u Jasenovcu, zajedno sa slikarom iz Sarajeva Danijelom Ozmom.

Međutim u svom iskazu danom Komisiji za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Miroslav Filipović Majstorović u dijelu iskaza u kojem govori o pojedinačnim slučajevima ubojstava koja su se događala u vrijeme njegova upravljanja logorom Stara Gradiška spominje i ubojstvo seljačkog pisca Miškine za kojeg kaže da ga je ubio ili dao ubiti Viktor Tomić, ustaški potpukovnik i visoki funkcionar UNS-a“.

Prema povjesničaru dr. sc. Hrvoju Petriću, iako se Miškina nikada nije smatrao ‘ljevičarem’, jugoslavenska historiografija nastojala ga je prisvojiti i prišiti mu “etiketu” vođe tzv. lijevog krila HSS-a. Tako se često eksploatirala njegova pjesma „Crveni makovi“ iako ona nije imala veze s komunizmom. Ali propagandi je dobrodošla. Kako ta pjesma, tako i ustaško umorstvo. Petrić zaključuje da je Miškina bio „dosljedni sljedbenik nauka, ideja i načina rada braće Radića, opredijelivši se za nenasilnu, ali vrlo intenzivnu borbu za hrvatsku državnost i bolji položaj hrvatskog seljaka“.

P. S. Tekst je objavljen u prilogu “Obzor” Večernjeg lista 17. ožujka 2012. godine.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.