Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Bumerang prošlosti

Odnos prema Zvonku Bušiću slika je današnje Hrvatske

I nakon filma Ljubavnici i luđaci Zvonko Bušić će za jedne i dalje biti “terorist” i “luđak” čija je žrtva bila uzaludna, a za druge nacionalni heroj čija je žrtva bila povijesna. Ni poslije stvaranja Hrvatske te dvije Hrvatske nisu postale jedna, a pitanje je hoće li ikada i postati!
Objava 15. siječnja 2020. 40 komentara 3084 prikaza
Foto: Stojan Lasic/PIXSELL
Foto: Stojan Lasic/PIXSELL
Svi oni kojima je zadaća obezvređivati hrvatske veličine nastojali su i nastoje umanjiti i Bušićevu

Subotnji HTV-ov dokumentarac Ljubavnici i luđaci nije samo potresna priča o nemjerljivoj osobnoj žrtvi Zvonka Bušića, ljubavi i idealima, nego ujedno i priča o Hrvatskoj. Jednako o nekadašnjoj, čijega se potonuća u povijesni zaborav Bušić strašio, ali i o današnjoj Hrvatskoj nastaloj i na Bušićevoj žrtvi za nju. Životi Zvonka i Julie Eden Bušić nisu bili samo njihovi nego i životi za Hrvatsku, protiv njezina nestanka u “bratstvu i jedinstvu”, u živome pijesku Titove Jugoslavije. Premda već i sami životi Zvonka i Julie Bušić, koji imaju sve elemente grčke drame, zaslužuju da budu spominjani kao esencija ljubavi, samožrtve i nacionalnog idealizma, Bušići u zajedničkom hrvatskom pamćenju nemaju mjesto sukladno onome što su činili za Hrvatsku. O njima u Hrvatskoj nije napisana nijedna drama, nije snimljen nijedan igrani film!

U vremenu političkoga bezizlazja i hrvatskoga očaja nakon ‘71., Bušić i njegovi prijatelji kao krajnji čin, da bi upozorili ravnodušni svijet na hrvatsko nacionalno pitanje i represiju titoističkoga režima, čine nešto sasvim novo u borbi za hrvatsku samobitnost. Njihov upad u američki avion na relaciji New York – Chicago 1976. imao je samo jedan cilj: upozoriti da u Hrvatskoj postoji jugorepresija. Njihov tobožnji eksploziv oko pojasa bio je samo hinjen, bili su to tek leci koje su htjeli razasuti nad Parizom i Londonom da bi očajnički upozorili na zatiranje hrvatstva unutar Jugoslavije. No njihova namjera nije bila uperena protiv sigurnosti američkih putnika i nije sličila današnjim otmicama zrakoplova, ali je na koncu završila slučajnom smrću američkog policajca.

Doživotni zatvor Zvonku Bušiću i njegovoj Julie bio je drakonska kazna. Razdvojene svojim samoćama i zatvorskom tragedijom, spajali su ih prijateljstvo, poštovanje i ljubav. Nije prestala ni njihova ljubav prema Hrvatskoj. Dapače. Za dugih i turobnih zatvorskih godina (Julie je u zatvoru bila 13 godina) njihova je ljubav dobila zapravo mitsku i biblijsku dimenziju, teško shvatljivu današnjemu vremenu često lišenomu suosjećanja, poštovanja, ljubavi i idealizma. Julie je postala suvremena Penelopa koja je svoga Odiseja čekala 32 godine. Bez nacionalnih ideala, ljubavi voljene žene te vjere da je slobodna Hrvatska jednoga dana ipak moguća, Bušićev bi zatvor sigurno bio samo dugogodišnja tjeskoba, ogorčenje i muka.

Nakon višegodišnjih molbi i bezuspješnih zalaganja predsjednika Franje Tuđmana i drugih hrvatskih političara za njegovu slobodu, Bušić je u Hrvatsku došao 2008. Politički rascijepljena pa i ravnodušna Hrvatska nije jednodušno dočekala njegovu slobodu. Dok ozareni domoljubi na zagrebačkom aerodromu nisu krili svoju radost, politički i medijski zlonamjernici nisu pak skrivali svoju netrpeljivost. Kao i obično u Hrvatskoj, u tome su prednjačili intelektualni i politički pigmeji koji su u javnosti etablirani kao arbitri onoga što bi se trebalo misliti.

Svi oni kojima je zadaća obezvređivati hrvatske veličine nastojali su i nastoje umanjiti i Bušićevu. Oprečni odnos prema Zvonku Bušiću zapravo i ne čudi. Taj je odnos posljedica one nikada razriješene traumatične podjele na djecu hrvatskih Hrvata i djecu jugoslavenskih Hrvata koju je tako lucidno i tako dojmljivo ostavio pokojni Krsto Papić u svojemu sjajnom filmu Priča iz Hrvatske. Na kraju filma nekadašnji udbaš koji je organizirao ubojstvo sina čovjeka čiji se drugi sin ženi s kćeri toga udbaša postaje jednim od šefova hrvatske tajne policije, ali u duši ostaje udbaš. Njihov zajednički obiteljski Uskrs s turobnom atmosferom i prituljenom svečanošću u stvari je prava slika i današnje Hrvatske u kojoj je izostala pravda i nacionalna katarza.

Stoga će i nakon filma Ljubavnici i luđaci Zvonko Bušić za jedne i dalje biti “terorist” i “luđak” čija je žrtva bila uzaludna, a za druge nacionalni heroj čija je žrtva bila povijesna. Ni poslije stvaranja Hrvatske te dvije Hrvatske nisu postale jedna, a pitanje je hoće li ikada i postati!

13.3.2013.



Dvije godine nakon smrti Milana Jajčinovića izlazi ova knjiga izabranih novinskih kolumni, koje su objavljivane u „Večernjem listu“, a mi smo za nju odabrali one kolumne koje su izlazile od početka 2009. do druge polovice 2017. godine. Knjiga nosi naslov „Politička šahovnica“, upravo prema nazivu njegove kolumne u Večernjaku, i u knjizi su mahom tekstovi tih kolumni. No Jajčinović je pisao i komentare izvan svoje redovne tjedne kolumne. Pisao je neke komentare na dnevnoj bazi, potaknut određenim događajem. A pisao je i šire analize, posebice iz područja povijesti i kulture.

Sve te tekstove na kraju smo u ovoj knjizi sabrali u nekoliko područja, po poglavljima: Hrvatsko društvo, Politika, Hrvatski predsjednici, Hrvati i Srbi, Bosna i Hercegovina i Balkan, Europska unija, Kultura, Povijest i Sport. I na kraju smo dodali razgovor s Jajčinovićem koji je polovicom 2013. godine vodio kolega Darko Pavičić povodom izlaska Jajčinovićeve knjige „Od Jugoslavije do Euroslavije“. Kroz taj razgovor upoznat ćete Jajčinovića, jer on govori o svojoj karijeri, pisanju, novinarstvu…

Milan je bio svestran u pisanju. Mnoga su ga područja zanimala, od politike do sporta. O tome svjedoče ne samo nazivi poglavlja u knjizi nego još i više naslovi tekstova. Dovoljno je samo proći sadržaj knjige, baciti oko na naslove, da shvatite koji je raspon tema Milan obrađivao u svojim tekstovima. Mnogi od njih su antologijski, bezvremenski, čitaju se kao da su danas pisani.

S Milanom sam se upoznao vrlo brzo, nakon što sam počeo raditi u Večernjaku polovicom 1997. godine. Često smo se družili, razgovarali i raspravljali, i oko mnogočega se slagali. Tako smo raspravljali i o njegovim tekstovima iz ove knjige. Zato mi je posebno drago što sam s njegovom suprugom Verom uredio ovu knjigu i da je izašla u zajedničkoj nakladi moje nakladničke kuće i „Večernjega lista“.

Knjigu možete nabaviti OVDJE!
 

  • Avatar SheriffWoody
    SheriffWoody:

    Vidim da dosta srba i njihovih petokolonaša u RH (ljevičara) komentiraju. Samo da podsjetim da su oni oficira JNA koji je raznio sebe i pola Bjelovara proglasili za narodnog heroja.

  • laptopxp1:

    Kako vam heroj može biti netko tko je na civilni aerodrom postavio bombu i tom bombom ubio policajca koji nema nikakve veze s Hrvatskom, Jugoslavijom, UDB-om, komunistima, fašistima.... To je bio i ostao klasični oblik terorizma.

  • Kultura:

    Covjek je robijao 32 godine za Hrvatsku. Za nas Hrvate - heroj, za djecu koja su odgajana u jugoslavenskom duhu -terorist. Samo bih podsjetio one koji kazu da je terorist, da je i njihov idol tito osudjen za terorizam u bombaskom procesu.