Blogosfera Bumerang prošlosti

Pero Simić - sjajan čovjek i publicist koji je posvetio život rasvjetljavanju najzatamnjenijih stranica naše novije povijesti

Objava 13. listopada 2016. 0 komentara 801 prikaza
Pero Simić i Zvonimir Despot (Marko Lukunić/Pixsell)
Pero Simić i Zvonimir Despot (Marko Lukunić/Pixsell)
Pero Simić i Zvonimir Despot

U Beogradu je umro moj veliki prijatelj i predobar kolega - PERO SIMIĆ. Kako je napisao kolega beogradski povjesničar Srđan Cvetković njemu u spomen na vijest o smrti, Simić je bio sjajan čovjek i publicist koji je najveći dio života posvetio rasvjetljavanju najzatamnjenijih stranica naše novije povijesti. Simić je, piše Cvetković, srpsku publicistiku podigao na najvišu razinu i značajno doprinio razbijanju mnogih tabua i mitova. Sve se slažem s njime! Ali ne samo da je dignuo srpsku, nego i hrvatsku publicistiku, pa čak i hrvatsku historiografiju koja je bila totalno prazna što se tiče istraživanja lika i djela Josipa Broza Tita. Bilo je prijevoda stranih autora, ali ni jedno djelo domaćih istraživača. Ni jedan hrvatski povjesničar dugo nije ušao u Titov arhiv, niti je išta itko objavio na temu Tita.

Sve to znam iz prve ruke. Jer sam Simića upoznao prije gotovo deset godina u Beogradu, kad sam išao pisati biografiju Josipa Broza Tita. Simića sam znao po njegovim dotadašnjim knjigama i tekstovima, ali ga nisam imao prilike uživo upoznati. Kad sam krenuo istraživati, Titov arhiv se još nalazio na Dedinju, u prostoru nekadašnjeg Muzeja "25. maj" koji je kasnije, nakon raspada Jugoslavije, postao dio beogradskog Muzeja istorije Jugoslavije. Ondje sam počeo istraživati i jednog me dana arhivistica upozorila da je došao Pero Simić koji također istražuje Titov arhiv. Upoznala nas je i nas smo dvojica otišli na kavu, i na toj kavi odmah našli zajednički jezik, i na njoj odmah uglavili naš veliki projekt koji se kasnije pokazao jako, jako uspješan.

Simić i njegova obitelj bili su mi tih beogradskih dana i tjedana druga obitelj. Radio sam u arhivu i spavao u hotelu, a između toga nisu mi dali da budem sam u Beogradu. Brinuli su za mene gdje sam, jesam li gladan, žedan, trebam li bilo što... A Pero i ja smo počeli raditi na zajedničkom projektu, na knjigama o Josipu Brozu Titu. Kasnije je Titov arhiv preseljen u Arhiv Jugoslavije na Topčideru, a Pero mi je pomogao da bez traženja novih dozvola za istraživanje odmah krenem dalje gdje sam stao na Dedinju. On i njegova supruga bili smo se toliko već zbližili da smo se gotovo svaki dan družili nakon rada u arhivu, oni po mene dolazili, tako da sam im doživotno ostao dužan za sve što su mi pomogli, a sad im i javno zahvaljujem.

Pero i ja smo na kraju u Hrvatskoj, u izdanju „Večernjeg lista“, izdali čak četiri knjige. Prvo je izašla njegova knjiga "Tito-fenomen stoljeća", zatim moja "Tito-tajne vladara", pa naša zajednička "Tito-strogo povjerljivo" i na kraju moja "Pisma Titu". Sve su knjige doživjele velike prodane naklade. Pero je i u Beogradu objavio u više izdanja spomenutu prvu knjigu, kao i na mnogim stranim jezicima, a u Beogradu je izašlo i srpsko izdanje naše zajedničke knjige „Tito-strogo povjerljivo“ koje je doživjelo čak tri izdanja.
Pero je bio borac, rudar, čovjek koji je mislio svojom glavom, neopterećen, koji je tragao za istinom, koji se nije dao smesti pred mnogim napadima jer su njegovi odgovori imali činjenice u sadržaju, a ne ideologiju. 

On je veliki dio svog života proveo u arhivima, beogradskim i moskovskim. Neću pogriješiti ako ću ustvrditi da je u arhivima proveo više nego mnogi profesionalni povjesničari, iako Simić profesionalno nije bio povjesničar. Ali se prometnuo u najboljeg poznavatelja Titove biografije. A povjesničar nije samo onaj koji formalno završi studij, nego svatko tko savlada temeljne postulate povijesne struke, koji istražuje, zna se koristiti arhivima, zna čitati dokumente, analizirati, pisati… Pero Simić je u tom smislu bio vrhunski povjesničar, i to specijalist – titolog. Stoga nitko tko se bavi istraživanjem Titove biografije ne može zaobići njegova djela.


Ivan Miladinović, Simićev kolega iz beogradskih „Večernjih novosti“, napisao je kratki Simićev životopis u povodu njegove smrti, pa ga ovdje u cijelosti prenosim:

U utorak je u Beogradu, nakon duge i teške bolesti, preminuo Pero Simić. Novinar "Večernjih novosti" Simić je postao 1973. godine. Njegov dolazak u list u kome će docnije biti i glavni i odgovorni urednik, nije bio baš jednostavan. Primljen je na konkursu u leto 1972. s napomenom da mu staž miruje do isteka mandata u omladinskoj organizaciji. Ali avaj! Kako primiti omladinca koga je Tito ražalovao. Smišljeno je da je zagubljen zapisnik o njegovom zapošljenju, te je posle brojnih peripetija ponovo primljen na isto radno mesto.

Do dolaska u "Novosti", od jula 1970. Simić je bio član najužeg rukovodstva, a od 1971. do Titovog obračuna sa srpskim liberalima, 1973, predsednik Saveza omladine Srbije i pripadao je onom delu koji se direktno suprotstavio Brozu. Učestvovao je u pokretanju beogradskih listova "Književna reč" i "Omladinske novine", koje su kasnije promenile ime u "Nedeljne omladinske novine", NON. Kuriozitet svoje vrste je da kada se pajavio prvi broj "Omladinskih", Simić je bio smenjen.

Rođen je 1946. u selu Skočić kod Zvornika u BiH. Novinarstvom je profesionalno počeo da se bavi 1968. u fabričkom listu "Viskoza" u Loznici, a u to vreme bio je saradnik i beogradskih listova "Mladost", "Rad" i "Politika ekspres".

U "Novostima" je bio novinar-saradnik unutrašnje i privredne rubrike, urednik regionalnih izdanja, pomoćnik urednika unutrašnje i privredne rubrike, urednik političkog života, komentator, urednik feljtona i pomoćnik glavnog i odgovornog urednika. Početkom novembra 1998. Upravni odbor izabrao ga je za glavnog i odgovornog urednika i direktora Kompanije "Novosti" DD, koja je septembra 1999. postala akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu njenih novinara.

U tom kratkom periodu uspeo je da u teškim i neizvesnim okolnostima, u zemlji koja je bila u izolaciji, ekonomski stabilizuje već posrnulu kuću i dovede "Novosti" u red profitabilnih firmi. Smenjen je početkom marta 2000. odlukom Savezne vlade SR Jugoslavije, kojom je na neustavan i nezakonit način poništena legalno sprovedena privatizacija "Novosti", koje su, zbog neposlušnosti prema ondašnjem režimu, pripojene Saveznoj javnoj ustanovi "Borba".

Sa zrelijim godinama publicistika postaje njegova preokupacija. Više od tri decenije u jugoslovenskim, srpskim, sovjetskim i ruskim arhivima istraživao je najkontroverznije događaje iz naše novije istorije. Pre svega one vezane za Josipa Broza Tita i KPJ. Od toga kada je Tita Kominterna postavila za sekretara CK KPJ i kakvu je ulogu imao u tragičnim sudbinama nekoliko stotina jugoslovenskih komunista likvidiranih uoči Drugog svetskog rata u Sovjetskom Savezu, pa sve do toga s koliko je vojnika Staljin 1944. izveo invaziju na Srbiju da bi Tita doveo na čelo Jugoslavije, šta su bili pravi uzroci njihovih nesporazuma 1948, zašto se Tito posle razlaza sa Staljinom staljinistički obračunavao sa hiljadama svojih stvarnih i nabeđenih oponenata.

O tom njegovom istraživačkom radu istoričar Ljuba Dimić će reči da, kada bi njegove kolege po arhivama provodile deo vremena koje je Simić, imali bismo mnogo bolju istoriografiju.

Pero Simić je objavio 19 publicističkih i istoriografskih knjiga. Njegova knjiga "Tito, tajna veka", koja predstavlja prvu Titovu kompletnu političku biografiju, objavljena je 2009-2010. na svim jezicima naroda bivše Jugoslavije u tiražu od 57.000 primeraka.
Posle izlaska ove knjige, hrvatski i slovenački istoričari i novinari su ga proglasili "najboljim poznavateljem Tita u svijetu". Ova knjiga je objavljena u Bugarskoj, Poljskoj, Austriji i Nemačkoj.

Knjiga "Tito - strogo povjerljivo", koju je priredio sa Zvonimirom Despotom, jeste prva zajednička knjiga jednog srpskog i jednog hrvatskog autora u poslednjih pedesetak godina posvećena kontroverznim temama iz novije istorije dvaju najvećih naroda bivše Jugoslavije.

Dobio je dve godišnje novinarske nagrade "Večernjih novosti". Dobitnik je Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije za 1999, a januara 2000. Komanda Prve armije Vojske SR Jugoslavije dodelila mu je spomen-medalju "za saradnju u odbrani otadžbine od NATO agresije".

Peru Simića sreo sam prvi put s kraja proleća 1987. godine u legendarnom klubu "Borbe", na šestom spratu ovog novinskog zdanja. Upoznao nas je kolega Milivoje Glišić, inače Perin kum. Simić je tih dana završio knjigu u kojoj su napisani prvi kritički tonovi o Josipu Brozu Titu. U to vreme sam bio urednik "Duge" i po svaku cenu sam hteo da objavim delove tog rukopisa. Pero se premišljao, odugovlačio sa odgovorom, ali ne iz bojazni da će postati predmet političke hajke, jer je sadržaj njegove knjige bio jeres za tadašnju partijsko-državnu oligarhiju, već zato što te redove, u tim rovitim vremenima, kada se halabuka oko Memoranduma SANU još nije smirila, ne može da objavi u svom matičnom listu, u "Večernjim novostima".

Pedantni hroničari, ako ih još ima, svakao se sećaju da se beogradsko novinarstvo delilo na do, i od pojave njegovog feljtona "Kada Tito, Kako Tito, Zašto Tito".


Krajem prošle godine u mojoj nakladi objavio sam hrvatsko izdanje njegove najnovije knjige pod naslovom „Broz protiv Tita“ i u podnaslovu „Kako je doista počeo raspad Jugoslavije“. Ovdje izdvajam Simićev uvodni tekst koji je briljantan: 
„U životu Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika bivše Jugoslavije, praktički se sve vrtjelo oko Rusa i Rusije. Ponajviše oko sovjetskog diktatora Josifa Visarionoviča Staljina.

Od 1915. do 1920. godine Rusi su ga zarazili virusom boljševizma, a god. 1928, čim je izabran sekretarom komunističke organizacije Zagreba, pažnju Moskve skrenuo je na sebe udvoričkim zahtjevom da Staljin Komunističku partiju Jugoslavije stavi pod svoju prinudnu upravu. Sedam je godina kasnije u sovjetskoj agenturnoj organizaciji Kominterni počeo krčiti put dolaska na čelo KPJ-a, a kada su mu sovjetski agenti u Kominterni u jesen 1940. omogućili da postane generalni sekretar KPJ-a, sanjao je kako Jugoslaviju pretvoriti u protektorat Staljinova Sovjetskog Saveza. San mu se ostvario već u listopadu god. 1944. kada ga je 414 000 sovjetskih vojnika dovelo na vlast u Beogradu.

U prve četiri godine svoje vladavine bio je najvjerniji Staljinov oslonac u svijetu, ponoseći se titulom najvećeg staljinista izvan Sovjetskog Saveza.

Kad je god. 1948. zbog prevelike ambicije izgubio titulu »malog Staljina«, koji je »zaslužio Balkan cio i Evrope jedan dio«, mjesecima je pokušavao umilostiviti svog moskovskog dobrotvora, dokazujući mu i riječima i djelima da je bio i ostao nepokolebljiv staljinist, a tek kad su pale u vodu sve nade da će ga odobrovoljiti, instinktivno se okrenuo na drugu stranu. Potražio je zaštitu Amerikanaca, kojima je, prelaskom na njihovu stranu, omogućio da ostvare prvu pobjedu u Hladnom ratu nad Sovjetima, zbog čega će ga Bijela kuća nagraditi s više od stotinu milijardi dolara.

I preostali dio njegove karijere bio je u znaku Kremlja.

Dvije godine nakon Staljinove smrti, god. 1955, pomirio se s novim gospodarima Kremlja, da bi sljedećih 25 godina, lavirajući između Moskve i Washingtona, gradio bistu svjetski važne ličnosti. Na njezinu postamentu piše da je bio jedan od utemeljivača, a kasnije, nakon rane smrti indijskog premijera Džavaharlala Nehrua i egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, i neokrunjeni kralj pokreta nesvrstanih zemalja.

Pragmatični Zapad, tvrd na tuđe patnje, progledao mu je kroz prste što je širom Jugoslavije osnovao desetak koncentracijskih logora i gulaga, u kojima se njegova tajna policija surovo obračunavala sa stvarnim i tobožnjim jugoslavenskim staljinistima. Staljinovi nasljednici brzo su mu zaboravili flert sa Zapadom, ali Tito je bio još pragmatičniji i vještiji. Prije Staljinove smrti s Amerikancima je napravio nagodbu da mu jamče doživotni opstanak na vlasti, a iste garancije ubrzo je dobio i od novih sovjetskih vođa.

Kad je prebrinuo sve brige vezane uz neograničen opstanak na vlasti, đavo je, ipak, počeo kucati i na njegova vrata. Kako je stario, s nostalgijom se sve više sjećao svog prvog dolaska u Moskvu god. 1935. kada je kao obični Josip Broz postao moskovski »drug Walter«, pa najveći jugoslavenski staljinist, pa neprikosnoveni vođa Jugoslavije koji je sve više sam o svemu odlučivao.
Čežnja za ideologijom vlastite mladosti i modelom boljševičke partije koji su ga doveli na vrh Jugoslavije, ali čega se, poslije razlaza sa Staljinom, formalno morao odreći, prvi je put javno izbila iz njega 1962. godine na mitingu u Splitu:

»Komunisti moraju biti odgovorni za sve«, rekao je tada, a to je značilo samo jedno: da se jugoslavenski komunisti, kao i prije raskida sa Staljinom, moraju ponovno pitati za sve i o svemu odlučivati.

»Neki će, možda, izvana«, dodao je, »reći da smo opet počeli sa stezanjem, da su komunisti ponovo sve uzeli u svoje ruke. Neka pričaju šta hoće, mi znamo šta je nama potrebno.«

S melankoličnim zovom prošlosti i sve većim izazovima demokratskih procesa započetih nakon odvajanja od Staljina i uvođenja samoupravljanja borio se sve do listopada god. 1972. Tada je, deset mjeseci nakon obračuna s vodećim hrvatskim komunistima, koje je prije toga svesrdno podržavao, odlučio i službeno napustiti titoizam, političku filozofiju koja ga je proslavila u svijetu, a Jugoslaviji omogućila da postane najsnošljivija i najprosperitetnija zemlja Istočne Europe.

Odlučio je Jugoslaviju i njezinu vladajuću partiju, zajedno sa svojim najbližim suradnikom, učiteljem Edvardom Kardeljom, vratiti dvadesetak godina unatrag:

»Naša Partija je izgubila mnogo na prestižu poslije Šestog kongresa KPJ, 1952.«, kada je, inače, započeo proces demokratizacije Jugoslavije i destaljinizacije KPJ-a, koji je tada promijenio ime u Savez komunista Jugoslavije.

I dijagnoza i rješenje bili su zaokruženi do kraja:

»Sa demokratijom smo išli u preveliku širinu.«

»Ne možemo dozvoliti da se demokratijom koristi svako.«

»Vraćamo se nazad tamo gdje smo griješili, gdje smo pustili da se ode predaleko.«
Jasnije nije moglo.

Stranim promatračima nije trebalo dugo da shvate o kakvom se obratu radi:

»Jugoslavija napušta liberalnu orijentaciju u privredi i politici i vraća se ortodoksnomkomunizmu«, javljali su iz Beograda zapadni analitičari i informatori.

»Jugoslovenski put se gubi – umesto države i samoupravljanja, istinskog federalizma i relativno liberalne atmosfere, iznenada se pojavljuje diktatura koja pokazuje zube; zemlja u kojoj armija i policija imaju poslednju reč.«

»Titoizam je likvidiran zbog straha od reformskog kursa.«

Kazna za napuštanje titoizma i povratak »sovjetiji« brzo je stigla.
Tijekom četiri godine akumulacija je jugoslavenskog gospodarstva prepolovljena, a u posljednjoj godini Titove vladavine Jugoslavija je dostigla onaj stupanj ekonomske ovisnost o Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima koji je imala prije njegova raskida sa Staljinom!

Jugoslavensko je gospodarstvo bilo toliko nekonkurentno da je zemlja, da bi došla do deviza i izvozila svoje proizvode na konvertibilna tržišta, neke od njih morala subvencionirati čak i sa 200 posto i da tako »rasprodaje supstancu«, kako je god. 1979, godinu dana prije Titova odlaska s vlasti, govorio tadašnji jugoslavenski ministar financija.

Tako je Tito u posljednjih osam godina života i neprikosnovena vladanja Jugoslavijom u suštini poništio ono čime su ga i svijet i povijest prepoznavali i prihvaćali.

Bila je to jedna od ključnih odluka cjelokupne Titove karijere, koju je historiografija svih republika bivše Jugoslavije praktički prešutjela.

Ova knjiga govori o tome kako je došlo do tog historijskog prevrata.“


Pere Simića više nema među nama, ali s nama i dalje ostaju njegova nezaobilazna djela!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.