Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Bumerang prošlosti

Rat u tzv. Bosni i Hercegovini nije nikada završen, samo je postao gorim…

Objava 17. lipnja 2011. 0 komentara 50 prikaza
Foto: VL
Foto: VL
Zvonimir Despot

Posljednjih su dana, od strane medija pod kontrolom muslimansko-bošnjačkih elita a u stilu goebelsovske propagande, dočekana na nož zdravorazumska i znanstveno utemeljena upozorenja doc. dr. Ive Lučića o mogućoj obnovi sukoba u Bosni i Hercegovini, pod postojećim pravno-političkim odnosima i u svijetlu unutar muslimansko-bošnjačke elite dominantnih političkih diskursa. Ta su upozorenja, dobronamjerna i utemeljena na isključivo činjeničnoj analizi, doživljena kao ratno huškanje, kao prizivanje agresivne hrvatske politike iz prošlosti, i slično. Svrha ovoga komentara nije braniti bilo koga, posebice ne one kojima obrana uopće nije potrebna, nego načelno objasniti kako stoji sa pitanjem rata i mira u tzv. Bosni i Hercegovini, i posebno upozoriti na činjenicu da se, u posljednjih petnaest godina, muslimansko-bošnjačka elita nije primaknula niti za milimetar mirotvornom, dijaloškom, kompromisu sklonom mentalitetu, te da je stoga besmisleno, u postojećim uvjetima, govoriti o implementaciji bilo kakvog mirovnog sporazuma u tzv. Bosni i Hercegovini, a Daytonskog posebno.

Ukratko, rat u tzv. Bosni i Hercegovini nije završen, on je samo transformiran iz oblika izravnog oružanog sukoba u politički sukob tijekom kojega je mirovni sporazum korišten samo kao oružje kojim se ratni ciljevi nastoje doseći prividno ‘civiliziranim’, odnosno ne-oružanim sredstvima. Dakle, ukratko, od mirovnog je okvira napravljena farsa i svatko tko misli svojom glavom u tzv. Bosni i Hercegovini, svjestan je da je vrijeme Daytonskog sporazuma zapravo već daleko iza nas. U spomenutoj je pak transformaciji muslimansko-bošnjačka elita odigrala ključnu ulogu, a Alija je Izetbegović to povremeno, ali vrlo jasno i javno, i priznavao. On sam doživio je Daytonski mirovni proces kao nastavak rata drugim sredstvima, što je dovoljno često naglasio, a jedna od najjasnijih izjava, koju je dao već 29. studenog 1997. na Tribini Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca, opisuje sam Daytonski ustav kao posebni oblik ‘nečujnog rata’ koji se vodi između nekih ‘odredbi’ tog ustava. Drugim riječima, za Izetbegovića je sam mirovni sporazum jedan poseban oblik rata, čime je jasno iskazan i Izetbegovićev odnos prema ratu (‘rat nije prestao’), i prema miru (‘ovaj mir samo je prividni mir’), i prema kompromisu (‘Daytonski kompromis nije moguć, stoga se rat nastavlja’).

Drugim riječima, Izetbegović nije nikada ozbiljno shvatio Daytonski mirovni okvir; protiv elemenata tog okvira koji mu se nisu dopadali objavio je rat, i stoga prvo ozbiljno poslijeratno, ali ratno huškanje možemo bez problema pripisati Aliji Izetbegoviću kao i naravno stranci koju je vodio (SDA), i strankama koje je podržavao ili s kojima je koalirao (primjerice, Stranka za BiH). U istome je tonu, i sa istim odnosom, obilježeno političko djelovanje Harisa Silajdžića koji je mnogo puta Republiku Srpsku nazvao ‘genocidnom tvorevinom’, što je još jedan, vrlo ozbiljni izraz ratno-huškačkog mentaliteta među muslimansko-bošnjačkom elitom. Sulejman Tihić često je izjavljivao kako on ne mora pristajati na neke kompromise usporedive sa onima na koje je pristao A. Izetbegović, što je još jedan iskaz ratno-huškačkog mentaliteta. Nadalje, kada Lagumdžija prije nekoliko dana (13. lipnja) otvoreno kaže da je on spreman i na sukobe, te da u njih ipak ne vjeruje jer „oni koji budu kršili Daytonski sporazum završit će na Haškome sudu“, on nastavlja tradiciju ratnih huškača iz tabora muslimansko-bošnjačke elite, i sam pokazuje koliko je izgubio vezu sa realnošću i koliko je sam opijen ratno-huškačkim mentalitetom. Naime, političar, koji može izgraditi cijelu jednu pseudo-konstrukciju od Vlade kroz izravno kršenje ustavnih provizija, a onda se kao pozivati na Daytonski sporazum, taj političar ne pokazuje dovoljno razboritosti da bismo ga mogli kvalificirati kao mirotvornog ili miru (ili dijalogu, ili kompromisu) sklonog. I sam Lagumdžija pokazuje da period tzv. implementacije Daytonskog mirovnog okvira zapravo doživljava kao oblik rata, jer kompetenciju Haškoga suda (koji je nadležan isključivo za zločine počinjene tijekom rata) širi, iz samo njemu poznatih razloga, na pitanja i probleme implementacije mirovnog sporazuma. Dr. Lagumdžija je izgleda izgubio svaki kompas, počeo je govoriti besmislice, a svi znamo da su takvi ljudi najopasniji.

Lagumdžija je nedavno Federaciju BiH usporedio sa Zapadnom Njemačkom. I to je ratno huškanje. Zbog čega? Prvo, jer ta je izjava u stvari citat Alije Izetbegovića, a drugo, jer ona implicite uspoređuje Republiku Srpsku sa Istočnom Njemačkom, koja je kao propala jer je bila retrogradna, pa bi, po Lagumdžiji, istu sudbinu trebala doživjeti i Republika Srpska (Izetbegović je tu implikaciju namjerno naglašavao kako bi sugerirao da za muslimansko-bošnjačku viziju BiH još uvijek ima nade). Drugim riječima, Lagumdžija je samo jedan u nizu ratnih huškača iz tabora muslimansko-bošnjačke elite. Lagumdžijin ‘mandatar’, Dr Slavo Kukić, na pitanje ‘kolika je trećina od šesnaest?’, javno daje odgovor kako „Znate, u ustavu može i ovako i onako.“ Još jedna ratno-huškačka izjava, jer pokazuje da iza nje stoji osoba koja se ne želi obvezivati nekom jezičkom formulom, osoba koja ne želi poštovati riječ dogovora. Sa takvom osobom ne bih se nikada usudio potpisati bilo kakav mirovni sporazum.

Nedavno je Bakir Izetbegović naglasio da se „BiH približava vremenu u kojem će Bošnjaci-Muslimani sačinjavati 50% cjelokupnog stanovništva“, što će ih učiniti relativno većinskim narodom. To je zasigurno izrečeno s namjerom da se pripremi teren za kasnije radikalnije zahtjeve revizije Daytona, odnosno zahtjeve usuglašavanja tobože zastarjelog Daytonskog okvira s tom novom činjenicom bošnjačko-muslimanske demografske ‘nadmoći.’ Ponovno, izjava koju je mogao formulirati samo ratno-huškački, prijeteći, i empatijom u odnosu na druge (narode i građane) neobilježeni mentalitet/identitet.

Ratno huškanje postalo je odavno i dijelom svakodnevne političke kulture koja se prenosi kroz obrazovne institucije, u medijima, kroz razne udruge tipa Nezavisni Krug 99, i slično. Studenti na sarajevskom Fakultetu Političkih Nauka završavaju studij čitajući Dnevni Avaz, a za opis rata u tzv. Bosni i Hercegovini za njih vrijedi neupitna definicija: Mali je David, u sukobu sa istočnim i zapadnim Golijatom kao zlim agresorima, spasio Bosnu i Hercegovinu od nestanka. Ta definicija nema nikakve veze sa povijesnim činjenicama, dapače, nespojiva je s tim činjenicama, i stoga i sama predstavlja iskaz ratno-huškačkog mentaliteta (Primijetimo također da je kroz tu definiciju rat u tzv. BiH predočen kao pozitivno iskustvo, kao isključivo pozitivni, izrazito herojski čin). Identična iskustva imao sam sa turskim studentima na Internacionalnom Univerzitetu Sarajevo, koji ne znaju skoro ništa o povijesti početka sukoba u tzv. Bosni i Hercegovini, ali s druge strane dolaze sa ideološki nevjerojatno tvrdim, ponekad čak na činjenice otpornim, stavom o tome tko je zao, a tko dobar u BiH, odnosno tko je (bio) agresor, a tko žrtva. Nema nikakve dvojbe da su takvi studenti mnogo spremniji ‘latiti se mača’ od onih koji o društvenim odnosima nastoje razmišljati racionalno, kritički, otvorenoga duha, i na temelju činjenica. Asim Mujkić, izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, tvrdi da kada Srbi i Hrvati za sebe tvrde da jesu Srbi i Hrvati, onda oni pate od nečega što Mujkić naziva ‘esencijalističkom iluzijom.’ Još jedna ratno-huškačka izjava. Pravni teoretičar, i profesor prava u Leipzigu, Edin Šarčević, koji često gostuje u Sarajevu, ali isključivo unutar bošnjački, ili ideološki ‘ispravno’ orijentiranih institucija, između ostaloga otvoreno zagovara ukidanje naziva entiteta ‘Republika Srpska’ i uvođenje ‘vladavine većine’ u tzv. BiH. Još dvije ratno-huškačke izjave. Itd. itd.

Ratno huškanje ima i svoje sofisticiranije oblike. Primjerice, kada neki visoki dužnosnik SDA kaže da je Visoki Predstavnik konačni tumač Daytonskog sporazuma jer to tako ‘tamo piše’, onda taj dužnosnik dokazuje da nije niti pročitao taj sporazum, jer u tom sporazumu tako nešto ne piše. Drugo, dotični dužnosnik dokazuje da je sklon iskrivljavanju, ili falsificiranju istine. I treće, on dokazuje da nije pročitao dokument koji bi trebao predstavljati za sve obvezujuću definiciju ustavnih i pravno-političkih odnosa. Dakle, on dokazuje da uopće nema ozbiljan i obranjiv stav prema jednom mirovnom okviru. I to je jedan oblik ratnog huškanja jer je riječ o iskazu kojim se pokazuje nespremnost obvezivanja riječju, odnosno, pokazuje spremnost nepoštivanja potpisane riječi, i gore, spremnost iskrivljavanja, fiktivnog dopisivanja nepotpisanih riječi.

Osim toga, govoreći posve općenito, svaki dovoljno obrazovan politolog, već pri prvom pogledu na trenutno ustavno-pravno stanje u tzv. BiH, shvatit će da je riječ o teritoriji na kojoj rat nije završen. Naime, činjenica da u tzv. BiH djeluje jedna instanca sa neograničenim pravnim ovlastima, tj. Visoki Predstavnik, sama po sebi dokazuje da se dotična pseudo-država nalazi u tzv. „izvanrednom stanju“, stanju u kojem ne postoji dovoljno unutarnjeg konsenzusa za održanje dotične pseudo-države; upravo zbog toga, sve je ovlasti preuzeo međunarodni namjesnik koji nastupa na način i u ulozi diktatora. Takvo izvanredno stanje identično je stanju neposredne ratne opasnosti, odnosno, stanju u kojem ljudi i politike ‘unutra’ stalno žive na rubu izbijanja oružanoga sukoba. Budući da se oni ‘unutra’ nisu sposobni dogovoriti, sve ovlasti preuzima jedna figura koja treba ublažiti ‘izvanredno stanje,’ pomoći da ljudi i politike unutra dospiju do točke u kojoj će njihovo stanje postati ‘redovno,’ odnosno normalno i samo-održivo.

Svaki normalan čovjek u takvoj će situaciji sebi postaviti jedno očekivano i ljudsko pitanje: Djeluju li naši visoki predstavnici na način koji ulijeva nadu; je li uočljiva neka vrsta barem minimalnog pokreta od ‘izvanrednog stanja’ ka ‘redovnom’?

Tu počinju pravi problemi. Nikakva vrsta takvog minimalnog pokreta nije uočljiva. Umjesto da djeluju kao stabilizatori odnosa, visoki predstavnici djeluju kao netko tko produbljuje polarizaciju, tko pomaže ratnim huškačima, posebice unutar muslimansko-bošnjačke elite, da nastave promicati ratno-huškački mentalitet. Nije li čudna podrška, posebice američka, primjerice Harisu Silajdžiću? Nije li čudna podrška protuustavnom izbornom zakonu koji omogućuje izbor Komšića za člana Predsjedništva BiH? Nije li čudna ‘Petritscheva’ odluka (Odluku je zapravo donio Ustavni Sud većinom glasova bošnjačkih i inozemnih sudaca, a preglasavanjem hrvatskih i srpskih članova Suda, dan nakon što je Visoki Predstavnik Petritsch posjetio inozemne sudce) o konstitutivnosti konstitutivnih narodã na cijeloj teritoriji BiH, odluka koja Hrvate nastoji učiniti ‘manje’ konstitutivnim narodom u Federaciji BiH, a od RS kao nastoji napraviti ‘multietnički entitet’? Nije li čudna Inzkova odluka o privremenoj suspenziji Odluke Središnjeg Izbornog Povjerenstva, kojom je ‘privremeno’ (unedogled) kao legitimirana vlast ‘platformaša’ u Federaciji BiH, vlast formirana kroz izravno kršenje ustavnih procedura? Na koncu, nije li čudno i američko i europsko prešutno slaganje sa turskim neo-otomanskim djelovanjem na Balkanu, a posebice i izrazito u tzv. BiH, djelovanjem koje je strateški osmislio Davutoglu, turski ministar vanjskih poslova koji je jednom prilikom izjavio da će Turska natjerati Srbe „da se izvinu zbog zločina počinjenih nad Turcima (sic.!) u Srebrenici“? Sva djelovanja spomenuta u posljednjih pet rečenica neuvijeno zaslužuju naziv ratno-huškačkog djelovanja.

Staro-grčki povjesničar i zemljopisac Strabon odavno je primijetio da je sklonost rješavanju problema pregovorima obilježje civiliziranog čovjeka, dočim barbari pokazuju veću sklonost rješavanju nesuglasica ratom. Iskustvo posljednjih petnaest godina u tzv. BiH kaže mi da veliki segment muslimansko-bošnjačke elite ne pokazuje nikakvu sklonost rješavanju problema i nesuglasica pregovorima. Strabon nam također jasno kazuje što je to što istinskog mirotvorca razlikuje od ratnog huškača. Naime, istinski mirotvorac poštuje sebe prije svega kao jezično biće, kao biće koje razgovara, pregovara, dogovara se, uživa u unutarnjem jezičkom eksperimentiranju, mjeri svoju riječ, njeguje ju, o njoj kritički reflektira, i slično. Barbarin sebe tako ne doživljava. Za njega je jezik samo jedno od mnogih sredstava prevare, nešto što mu nadomješta i(li) pojačava mač ili toljagu. Barbarina jezik ne obvezuje; stoga, u njegovu svijetu pojam ‘mirovnog sporazuma i kompromisa’ ne igra nikakvu ulogu. I stoga, on naprosto ne može dospjeti do razine na kojoj se razmjenjuju argumenti; njegov jezični kapacitet, uz velike napore i tegobe, dobacuje samo do najjednostavnijih atributa kao što su ‘Tuđmanov obavještajac,’ ‘Dodikovi Hrvati’, ‘Čovićevi glasnogovornici’ i slično. On nikada neće razumjeti zašto tvrdim da rat u tzv. BiH nije završen nego je postao gorim. Naime, od onih koji jednom počine neku pogrešku mnogo su gori oni koje drugi pripremaju na počinjenje iste pogreške po drugi put. Mi danas živimo u tome među-razdoblju.

Doc. dr. sc. Dražen Pehar
Rat u tzv. BiH nikada nije završen, samo je postao gori

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.