Blogosfera Bumerang prošlosti

Slučaj generala Ivana Miškovića – kako je smijenjen Titov poseban savjetnik za sigurnost

Objava 09. veljače 2016. 2 komentara 3400 prikaza
General Ivan Mišković (u uniformi) predvodio je Tehničku komisiju na prijemu kod Tita koja je istraživala famozno prisluškivanje
General Ivan Mišković (u uniformi) predvodio je Tehničku komisiju na prijemu kod Tita koja je istraživala famozno prisluškivanje
General Ivan Mišković

Iz tiska je upravo izašla ekskluzivna knjiga koja donosi najnovija istraživanja o slučaju Aleksandra Rankovića, afere prisluškivanja i Rankovićeve smjene na poznatom Brijunskom plenumu, i to u prvom redu na temelju istraživanja arhivske građe KOS-a, moćne vojnosigurnosne službe bivše JNA. Autori knjige su beogradski autori Svetko Kovač, Bojan Dimitrijević i Irena Popović, a knjiga nosi naslov „Slučaj Ranković: iz arhiva KOS-a“ u izdanju zagrebačkog Despot Infinitusa.

Autori u uvodu knjige pišu: „Pitanje Brijunskog plenuma 1966. godine, pitanje političke sudbine Aleksandra Rankovića, nekih njegovih suradnika i uopće osuda na račun Uprave državne sigurnosti (bezbednosti) aktualizirano je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. U tadašnjoj Jugoslaviji i Srbiji, u valu pluralizma 1989/1990. godine, otvoreno je i ovo pitanje. U javnosti se pojavilo nekoliko naslova koje su pisali suvremenici – sudionici tih događaja iz sastava UDBA-e (Vojin Lukić, Sećanja i saznanja, 1989; Selim Numić, Dobra zemljo, lažu, 1990) odnosno publicisti (Zoran Sekulić, Pad i ćutnja Aleksandra Rankovića, 1989), a kragujevački studentski list Pogledi postao je šire poznat upravo objavljujući na naslovnoj strani fotografiju Aleksandra Rankovića.

Međutim nove povijesne dileme, ponajviše one koje su se odnosile na Drugi svjetski rat, pojedine ličnosti ili pokrete u Srbiji, uglavnom su zasjenile tu temu. I politička platforma tada vladajuće stranke u Srbiji pokušala je, iako ne formalno, baštiniti političku tradiciju nastalu upravo posljedično Brijunskom plenumu. Zbog nedostupnosti arhivske građe državnih i sigurnosnih institucija koje su bile povezane s tim događajima, historiografija se nije upuštala u potrebna istraživanja. Tako je ta tema ponovno maknuta u drugi plan.

To je kasnije, krajem devedesetih godina 20. stoljeća i početkom 2000. god., pokušalo »ispraviti« nekoliko naslova neposrednih sudionika tih događaja: Slavka Ranković, Život uz Leku (1998) i Aleksandar Ranković, Dnevničke zabeleške (2001) odnosno studija Miloša Mišovića Tamna strana Brionskog plenuma (1997) ili Ivana Dragovića Brionski plenum (2002).

Ipak su te knjige uglavnom ostale manje poznate publici (Mišović, Dragović) ili nisu donijele ključne spoznaje o samoj aferi (Slavka Ranković ili Rankovićeve bilješke), pa je tako tema Brijunskog plenuma i Rankovića ponovno nedovoljno istražena i javnosti razjašnjena na kompleksan način. 

Svi sudionici tih događaja uglavnom su ostavili svoja osobna viđenja, ili su dali širu sliku događaja na temelju znanja ili materijala kojima su raspolagali, uz, reklo bi se, obavezno isticanje svoje osobe ili uloge u cijelom događaju. Većina je, ipak, naglasila kako očekuje da će povijest u budućnosti dati potpunije odgovore. U razgovoru sa svojim prijateljima Rankovićeva supruga Slavka u srpnju 1971. godine iznosi mišljenje da je »Tito u slučaju njenog muža pogrešio«, da je »to teška greška koju će sigurno istorija ispraviti« i da »će doći dan kada će istina izaći na videlo i ljudi pobediti«. I Aleksandar Ranković često je govorio da će »istina pobediti« i da »treba pustiti vremenu da do toga dođe«. Ivan Dragović u svojoj knjizi kao poseban problem ističe činjenicu da je »Tehnička komisija radila do 09. 12. 1966. godine«, a da »javnosti nikada nije prezentovan izveštaj te komisije«.

Vrijeme i političke promjene u Srbiji učinili su da dio arhivske građe postane dostupan. Tako se državna i partijska građa može pregledati u Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Tamo se čuva građa tadašnje jugoslavenske Vlade, Saveznog izvršnog vijeća, a također i građa Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. U oba fonda nalazi se značajna građa o tim događajima. Riječ je prije svega o građi Centralnog komiteta SKJ-a o pripremama i radu Brijunskog plenuma, radu Državne komisije na čelu s Krstom Crvenkovskim, materijalima Saveznog izvršnog vijeća, a djelomično i Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove.

U beogradskom Vojnom arhivu, koji je u sastavu srpskog Ministarstva odbrane, dostupan je, naravno, uz posebno odobrenje, fond vojne službe bezbednosti, odnosno ranije Kontraobavještajne službe, poznate po skraćenici KOS. Taj materijal sadrži arhivsku građu vezanu uz formiranje i rad Tehničke komisije koja je istraživala prisluškivanje od sredine lipnja do jeseni 1966. godine. Sadrži također i materijale koji se odnose na praćenje aktivnosti samog Aleksandra Rankovića u vremenu nakon Brijunskog plenuma. Rad Tehničke komisije  potpuno je nepoznat i pored sačuvane arhivske građe, osobito kada se usporedi s radom Državne komisije Krste Crvenkovskog. To je upravo razmjerno rezultatima Tehničke komisije i važnosti njezinih zaključaka za čitav tijek afere.

U pripremi pisanja knjige Dnevničke zabeleške obitelj Ranković 4. je svibnja 2001. godine uputila pismo načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije i ministru za obranu Savezne Republike Jugoslavije s molbom da im se »omogući korišćenje izveštaja Vojno-tehničke komisije o zloupotrebama Službe državne bezbednosti koji je pripremljen posle Brionskog plenuma i koji i pored zaključaka Savezne skupštine, nikada nije objavljen«. Također molili su da im se omogući korištenje »jednog broja izveštaja Vojne službe bezbednosti koji su nastali povodom praćenja aktivnosti pokojnog Aleksandra Rankovića posle Brionskog plenuma, posebno onih koji su spremani za Josipa Broza Tita«. Nakon što su dobili informaciju da je načelnik Generalštaba odlučio izići im ususret, obitelj Ranković 21. mu je lipnja 2001. godine uputila i drugo pismo s istim zahtjevima. Odgovor na taj zahtjev dobili su iz kabineta načelnika Generalštaba 16. srpnja 2001. godine. Suština odgovora bila je ta da u Vojnom arhivu nije pronađen materijal koji je obitelj Ranković htjela uzeti u uvid. 

Zaista, u to se vrijeme u Vojnom arhivu nije nalazila tražena dokumentacija. Vojnobezbednosna agencija Ministarstva odbrane Republike Srbije krajem je 2006. i početkom 2007. godine predala Vojnom arhivu oko 50 000 stranica arhivske građe. U okviru te građe nalazio se i materijal koji se odnosio na Brijunski plenum i Aleksandra Rankovića. Prilikom pisanja monografije Vojna služba bezbednosti u Srbiji (objavljene 2013. u Beogradu) primijetili smo da arhivska građa koja se nalazi u Vojnom arhivu može doprinijeti razjašnjavanju događaja koji se odnose na Četvrti plenum CK-a SKJ-a i da ona do sada nije korištena u literaturi koja se bavila tim događajima. Zbog toga smo odlučili napisati knjigu o Brijunskom plenumu, uz korištenje materijala iz Vojnog arhiva i djelomično iz fonda Vojnobezbednosne agencije. Iako taj materijal još nije arhivski sređen, nastojali smo za sve važnije podatke navesti i njihove izvore.

S druge strane istraživanjem smo ustanovili da i u arhivskoj građi (u Arhivu Jugoslavije) državnih organa koji su sudjelovali u događaju o kojem je riječ nedostaje jedan dio građe koji bi u suštini bio značajan za razumijevanje događaja. Većina ključnih dokumenata i materijala očišćeni su od priloga, posebnih materijala ili drugih dokumenata koji bi razjasnili pojedine optužbe iznesene na Rankovićev ili račun UDBA-e. To je značajna okolnost koja ometa stvaranje potpune slike o ovim događajima te ostavlja istraživačima na raspolaganju samo ono što su sastavljači dokumenata željeli da iza njih ostane. Dakle samo službene verzije dokumenata i vrlo malo mogućnosti za sučeljavanje podataka ili provjeru u nekim drugim dokumentima.

Odlučili smo se da knjiga bude naslovljena Slučaj Ranković: Iz arhiva KOS-a. Za ovaj smo se naslov odlučili zbog toga što je Aleksandar Ranković nakon Brijunskog plenuma vrijeme određivao izrazima »prije mog slučaja« i »poslije mog slučaja«. Događaje oko Brijunskog plenuma, čija je bio glavna tema, jednostavno je nazivao »moj slučaj«. Drugi dio naslova vezan je uz činjenicu da je arhiv vojne kontraobavještajne službe bio glavni izvor u pisanju ove knjige. 

Osim slučaja Aleksandra Rankovića, obrađeno je još nekoliko slučajeva koji su vezani uz njega i praktički su njegov dio. To su, prije svega, slučajevi generala Miloja Milojevića, Radivoja Jovanovića – Bradonje, Rade Hamovića, Ivana Gošnjaka, Ivana Miškovića i pukovnika Dušana Rusića. Obuhvaćeni su samo u opsegu koji je značajan za bolje razumijevanje slučaja Aleksandra Rankovića. Pripadnici UDBA-e Selim Numić i Vojin Lukić sami su opisali ono što se događalo s njima, pa smo te događaje i Svetislava Stefanovića navodili samo onoliko koliko je bilo neophodno za razumijevanje njihove uloge. Međutim i njihovi su predmeti sadržani u slučaju Aleksandra Rankovića te smo ih osvijetlili i razjasnili onoliko koliko je bilo potrebno.

Knjiga Slučaj Ranković: Iz arhiva KOS-a sadrži deset cjelina. U prvom su dijelu opisani život i aktivnosti Aleksandra Rankovića od razdoblja njegova početka u Komunističkoj partiji Jugoslavije, pa tijekom vremena kada je bio organizator službe sigurnosti nove Jugoslavije te sve do vremena prije Brijunskog plenuma 1966. godine kada je obnašao dužnost potpredsjednika Jugoslavije. U drugom dijelu dan je pregled događaja koji su doveli do toga da Ranković bude predmet istrage i sazivanja Brijunskog plenuma, usredotočujući se na političke i osobne nesuglasice te na tehničku pripremu same afere.

Treća cjelina odnosi se na političku i tehničku pripremu Četvrtog plenuma. Obrađene su sjednice Izvršnog komiteta CK-a SKJ-a održane 16, 22. i 30. lipnja, sastanak kod Tita 20. lipnja i rezultati rada raznih komisija, prije svega Vojno-tehničke i Državno-partijske. Četvrti dio detaljno opisuje sam Brijunski plenum, s naglaskom na raspravama Tita, Rankovića i Stefanovića, koje do sada nisu detaljno razmatrane u ranijim djelima koja su se bavila ovom problematikom. U petom dijelu knjige donesen je pregled poduzetih istražnih radnji tijekom ljeta 1966. godine, a posebno su obrađeni izvještaji Vojno-tehničke komisije od 21. i 27. lipnja, 25. srpnja i 22. kolovoza 1966. godine te izvještaj Istražno-tehničke komisije od 20. srpnja i 13. rujna 1966. godine. 

Radi sagledavanja promjena politike u Srbiji, dan je pregled rada Šeste sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, a u sklopu poduzetih mjera razmotrili smo izvještaje Komisije Saveznog izvršnog vijeća i saveznog javnog tužitelja te prijedlog abolicije za Rankovića i ostale. U sedmom poglavlju istražili smo efekte odluka Brijunskog plenuma na sigurnosne službe Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U osmom dijelu knjige obrađene su najvažnije aktivnosti Aleksandra Rankovića nakon Brijunskog plenuma, komentari nekih osoba o njemu te njegovi komentari o aktualnim događajima, na temelju izvještaja vojne službe sigurnosti (bezbednosti). U ovom dijelu kratko su iznesene prijetnje Aleksandru Rankoviću atentatom te odnosi Rankovića i Josipa Broza – Tita. Potom su u devetom dijelu navedeni slučajevi visokih dužnosnika JNA koji su na razne načine kasnije povezivani s Rankovićem te smijenjeni s dužnosti.  

Deseto poglavlje, ili »Umjesto zaključka«, daje zaključnu ocjenu o tome kome je bila potrebna cijela afera. Sučeljavajući izvještaje tehničkih komisija izvodimo zaključak je li bilo prisluškivanja ili nije.

Smatramo da će ova knjiga doprinijeti još boljem razumijevanju Brijunskog plenuma i njegovih posljedica. Također smatramo da smo ponudili odgovore na nekoliko pitanja, od kojih su najvažnija: zašto je bila potrebna afera prisluškivanja, je li zaista bilo prisluškivanja i što je doprinijelo da se iskonstruira ta afera, kakve su bile posljedice za sigurnosne službe tadašnje Jugoslavije i zbog čega je Aleksandar Ranković šutio te se nije suprotstavljao neosnovanim optužbama prije, tijekom i nakon Brijunskog plenuma.

Prvo izdanje ove knjige objavljeno je u Beogradu u jesen 2014. godine. Nakon velike promocije u beogradskom Klubu Vojske Srbije i druge na Sajmu knjiga, knjiga je potpuno rasprodana u manje od mjesec dana. Ovo svjedoči o velikom interesu za ovu temu i nova saznanja o Rankoviću u Srbiji. Vjerujmo da će ovo izdanje privući pažnju stručne i šire javnosti u Hrvatskoj, jer donosi plodove novih istraživanja izvršenih u arhivima koji su još uvijek pod posebnim režimom istraživanja.“


U knjizi je posebno ispričan slučaj s generalom Ivanom Miškovićem. Evo taj dio u cijelosti: „Tehničar iz Uprave sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (UB SSNO-a), po nalogu svojih pretpostavljenih, ušao je 25. siječnja 1972. godine u međurazdjelnik kako bi izvršio tehničko priključenje za kontrolu jednog telefona. Do Četvrtog plenuma CK-a SKJ-a u međurazdjelnik su ulazili isključivo radnici SDB-a SSUP-a te vršili usluge i za Odjeljenje SDB-a Beograd i za Upravu sigurnosti Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Nakon Četvrtog plenuma, bez nekog strogo propisanog režima, samostalno su ulazili ovlašteni radnici SDB-a SSUP-a i UB-a SSNO-a. Tehničaru je naređeno da prekontrolira telefon u stanu generala Ivana Miškovića jer se ranije, a i tih dana, njegova supruga žalila na smetnje na privatnom telefonu u njihovu stanu. Iako im je bilo poznato da se prilikom prisluškivanja ne pojavljuju smetnje, izvršili su neophodne provjere.

Budući da je ranije sudjelovao u priključenju i kasnije u zaštiti tog telefona, tehničar je primijetio da se pretplatnički telefon prisluškuje. Odmah je pozvao svoje pretpostavljene, koji su došli u razdjelnik i potvrdili njegove navode. Nakon toga s tim su upoznali načelnika Uprave sigurnosti SSNO-a generala Stjepana Domankušića, koji je naredio da se izvrši fotografsko dokumentiranje zatečena stanja i da se prostorije razdjelnika osiguraju. Također je utvrđeno da je Miškovićev telefon prespojen na linije Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove.

Sljedećeg dana, 26. siječnja, general Domankušić obavijestio je o tome generala Ivana Miškovića, tada savjetnika za sigurnosne poslove predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika. Mišković je pozvao u svoj ured Slavka Zečevića, republičkog sekretara za unutrašnje poslove Srbije, i Ivicu Čačića, koji je mijenjao odsutnog saveznog sekretara za unutrašnje poslove, te ih obavijestio o tome da je njegov telefon ozvučen. Napisao je i akt u kojem je zahtijevao da se provede istraga, utvrdi činjenično stanje i podnese izvještaj. Odmah nakon sastanka posjetili su centar SSUP-a i utvrdili da linija kućnog telefona generala Miškovića preko SSUP-a vodi u prislušni centar Odjeljenja SDB-a Beograd, gdje su našli uključen magnetofon s vrpcom na kojoj je bila snimka razgovora između Ivana Miškovića i Slavka Zečevića, vođena u noći između 25. i 26. siječnja. Blokiran je razdjelnik u SSUP-u, a kasnije i zapečaćen. Zečević, Čačić i Domankušić formirali su od predstavnika SDB-a SSUP-a, RSUP-a Srbije i UB-a SSNO-a zajedničku komisiju, čiji je  zadatak bio razjasniti navedeni slučaj i utvrdi odgovornost počinitelja.

Komisija je utvrdila da su 20. prosinca 1971. godine nastupile promjene na magnetofonskoj vrpci na kojoj su snimani razgovori jednog stranog predstavništva, odnosno da su na toj vrpci osim razgovora iz stranog predstavništva registrirani i razgovori članova obitelji Ivana Miškovića. Tog dana u međurazdjelnik je ulazio tehničar SDB-a SSUP-a kako bi otklonio kvar na prisluškivanju tog stranog predstavništva. Komisija je procijenila da je tehničar nakon otklonjena kvara greškom umjesto vraćanja na slušanje stranog predstavništva priključio telefon generala Miškovića, čije su linije bile neposredno pored onih na kojima je otklanjan kvar. Utvrđeno je da je Miškovićev privatni telefon prisluškivan 37 dana, i to od 20. prosinca 1971. do 26. siječnja 1972. godine. Snimatelji i tehničari registrirali su kako ima dosta razgovora koji se vode na »srpskohrvatskom« jeziku, u kojima se spominje čak i general Mišković, iako bi bilo normalno da se gotovo svi razgovori vode na stranom jeziku, ali tome nisu pridavali značenje niti su, navodno, izvještavali svoje pretpostavljene.

Na sastanku kod saveznog sekretara za unutrašnje poslove 28. siječnja utvrđeno je da nalazi Komisije nisu potpuni, da zbog kratkoće vremena Komisija nije poduzela sve mjere i da je potrebno nastaviti daljnju istragu. Odlučeno je da se osnuje »druga proširena i na višem nivou komisija od predstavnika zainteresovanih službi bezbednosti«. Komisija je, osim predsjednika, koji je bio podsekretar u RSUP-u Srbije, imala osam članova, od čega troje članova iz SDB-a SSUP-a, troje iz RSUP-a Srbije i dvoje iz UB-a Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Predlagano je da se istraga usmjeri i u pravcu službi sigurnosti SSNO-a, ali je general Mišković smatrao da to nije potrebno jer su završene provjere i krivca treba tražiti u SSUP-u, zbog čega su sljedeća provjeravanja usmjerena prema SSUP-u i Odjeljenju SDB-a Beograd.

Novoosnovana komisija trebala je utvrditi kada je Miškovićev telefon stavljen pod kontrolu, tko je to učinio i na koji način, tko stoji iza neposrednih izvršitelja te je trebala utvrditi odgovornost i moralno-političku podobnost osoba koje rade na provedbi tih postupaka. Komisija je ovlaštena u vršenju operativnih provjera svih osoba te u korištenju svih metoda i sredstava rada Službe državne sigurnosti.

Komisija je 18. veljače 1972. godine završila izvještaj i pripremila ga u 12 primjeraka, a činila su ga dva dijela: A (39 stranica), B (28 stranica) te pet priloga. U izvještaju te komisije utvrđeno je da je najvjerojatnije tehničar SDB-a SSUP-a izvršio tehničko uključenje telefona generala Miškovića te da je za to odgovoran neovisno o tome je li to učinio namjerno ili nenamjerno. Komisija je ustanovila da je od 10. do 20. prosinca 1971. prisluškivan telefon stranog predstavništva, a da je od 20. prosinca 1971. do 26. siječnja 1972. godine stavljen pod kontrolu privatni Miškovićev telefon. Prilikom pregleda pronađene su samo dvije vrpce. Na jednoj je posljednjeg dana snimljen razgovor između Miškovića i Slavka Zečevića, a druga je stajala nereproducirana u kasi sekretarice Sedmog sektora Odjeljenja SDB-a Beograd, pod šifrom stranog predstavništva. Na vrpci je bio snimljen jedan razgovor iz stranog predstavništva i pet nezanimljivih privatnih razgovora obitelji Mišković. Utvrđeno je da su u početku propuštene kriminalističko-tehničke radnje, što je otežavalo identifikaciju počinitelja. Zatim da su snimači registrirali da se u razgovorima spominje general Mišković, ali budući da nije bilo zanimljivih podataka, nisu ih snimali, zbog čega je utvrđena odgovornost jednog operativnog tehničara i jednog snimatelja iz Odjeljenja SDB-a Beograd.

Komisija je posebno analizirala je li telefon generala Miškovića prisluškivan namjerno ili nenamjerno. Kao argument za nepostojanje namjere navedena je činjenica da je otklanjan kvar na linijama koje se dodiruju s linijom generala Miškovića i da je moguće da je tehničar napravio grešku, što je prihvaćeno, ali je bilo sporno to što je ta greška trajala 37 dana. Preopterećenost snimateljskog centra Odjeljenja SDB-a Beograd, nepostojanje neophodnih procedura i kontrola mogli su biti razlozi nenamjerne greške. Kao argument navedena je i činjenica da nisu izdvajani posebni snimatelji i tehničari koji bi se angažirali na tom zadatku, nego je to izvršavano kao redovna aktivnost. Ako bi se prisluškivao general Mišković, vjerojatno bi za taj zadatak bili određeni »povjerljivi« snimatelji i tehničari.

Nasuprot tome navedeno je više argumenata koji ukazuju na namjerno prisluškivanje. Prije svega osoba prema kojoj su primijenjene mjere (specijalni savjetnik predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika za pitanja sigurnosti) te vrijeme kada su primijenjene (nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ-a i drugih važnih događaja u zemlji). Nepotpuno i neuvjerljivo opisivanje postupaka koje je izvršio tehničar SDB-a SSUP-a ne garantira da je riječ o nenamjernoj grešci. Nepostojanje procedura i neorganiziranost mogli su biti iskorišteni kao maska za prikrivanje pravih motiva. Kao argument navedena je i činjenica da su neki službenici SDB-a koji su radili kao tehničari ili snimatelji bili u kontaktu s osobama smijenjenim nakon Četvrtog plenuma. Navedene analize Komisija je 22. veljače 1972. godine priložila izvještaju od 18. veljače. Zaključili su da se ne mogu odlučiti za to je li to bilo namjerno ili nenamjerno nadziranje telefona Ivana Miškovića te su predložili da se rad nastavi i formiraju zajedničke koordinacijske operativne grupe, sastavljene od predstavnika SDB-a SSUP-a, UB-a SSNO-a i SDB-a RSUP-a, koje će nastaviti stručno-tehničko ispitivanje i utvrđivanje novih činjenica.

A polovinom veljače 1972. godine izvor vojne službe sigurnosti, koji je bio u kontaktu sa smijenjenim strukturama saveznog SDB-a, kazao je da je UDBA prisluškivala generala Miškovića i da je to Vojna služba u siječnju »otkrila i presekla«, te da se s obzirom na to vodi istraga. Izvor je iznio i podatak da je »Udba prisluškivala generala Miloja Milojevića, a Vojna služba Slavka Zečevića«. Na pitanje »ko stoji iza toga«, odgovor je bio: »Leka, on svima diriguje, vešto se ubacio, stvorio je veliku jarugu između dve službe i povukao se. Iza svega stoje Rusi.« Osim podataka da je zaista prisluškivan privatni telefon generala Miškovića nije potvrđen nijedan drugi podatak koji je iznio izvor. Međutim podatak o prisluškivanju Miškovićeva telefona bio je poznat i bivšim pripadnicima savezne Službe državne sigurnosti.

Krajem veljače 1972. u SSUP-u su se sastali savezni sekretar za unutrašnje poslove Luka Banović, general Ivan Mišković, republički sekretar za unutrašnje poslove Slavko Zečević, načelnik UB-a SSNO-a general Domankušić i članovi Komisije. Zaključeno je da se odmah poduzmu potrebne mjere prema osobama koje su odgovorne za prisluškivanje generala Miškovića, zbog čega su dva radnika Odjeljenja SDB-a umirovljena, jedan radnik SDB-a SSUP-a udaljen je iz službe, a tri su premještena na druga radna mjesta. Prihvaćeni su stavovi i prijedlozi Komisije o propisivanju procedura i unapređenju odgovornosti i bolje organizacije u primjeni mjera prisluškivanja.

U travnju 1973. formirana je operativna grupa od predstavnika SDB-a SSUP-a, RSUP-a Srbije i UB-a SSNO-a sa zadatkom proučavanja kompletne dokumentacije vezane uz ovaj slučaj i predlaganja budućih operativnih mjera i akcija. Međutim nisu pronađeni novi podaci na osnovi kojih bi se moglo reći da je slučaj završen.

Slučaj prisluškivanja telefona Ivana Miškovića okončan je 5. ožujka 1974. godine zajedničkom informacijom koju su potpisali savezni sekretar za unutrašnje poslove, podsekretar u SSUP-u, načelnik UB-a SSNO-a, republički sekretar za unutrašnje poslove Srbije i načelnik SDB-a RSUP-a Srbije.

U informaciji je zaključeno kako nisu pronađeni dokazi kojima bi se nepobitno utvrdilo tko je izvršitelj nadziranja telefona generala Miškovića, ali se dopušta mogućnost da je to učinio tehničar SDB-a SSUP-a. Nije utvrđeno ni »ko stoji iza ovog slučaja«. Iako je istraga išla u smjeru razjašnjavanja veza s pripadnicima grupe osuđene na Četvrtom plenumu, nije se došlo ni do jednog podatka kojim bi se ta pretpostavka dokazala. Radnici iz aktivnog sastava SDB-a SSUP-a za koje su postojali podaci o vezama s pripadnicima »birokratsko-etatističke grupacije« uklonjeni su s radnih mjesta ili umirovljeni.

Posebno se ističe da službe sigurnosti nisu uspjele riješiti taj slučaj, utvrditi počinitelja ili onoga tko stoji iza njega. Kritizira se činjenica da se rad sveo na istraživanje zloupotrebe iz neprijateljskih pobuda. Zanemarena je mogućnost da je riječ o nehajnu postupku, pa čak i o zloupotrebi ulaska ovlaštenih i neovlaštenih osoba. Ne samo s namjerom prisluškivanja iz neprijateljskih pobuda već s tendencijom izazivanja nepovjerenja prema pojedinim službama. U jednoj se analizi tog slučaja navodi da je cilj akcije vjerojatno bio višestruk: prisluškivanjem razgovora generala Miškovića praćene su njegove aktivnosti, ali posredno i aktivnosti predsjednika Republike; sumnjičenje i dovođenje u pitanje dobrih radnih odnosa između Miškovića i Zečevića; zaoštravanje i konfrontacija odnosa između  SDB-a Beograd i republičkog SUP-a s jedne strane i UB-a SSNO-a s druge strane, što bi »imalo nesagledive posledice za dalju aktivnost prema prorankovićevskim, nacionalističkim, grupaško-frakcionaškim i drugim neprijateljskim aktivnostima«. Imajući u vidu rezultate rada svih komisija, teško da bi takve procjene motiva »slučaja Mišković« mogle biti prihvatljive.

Nakraju se u informaciji predlaže da se »u interesu konačnog utvrđivanja istine« formira posebna komisija koja će biti ovlaštena da »ceo slučaj kompleksno preispita u širim dimenzijama neprijateljskog delovanja i svim pravcima«. U suprotnom male su mogućnosti da se slučaj u potpunosti rasvijetli. Nije došlo do formiranja nove komisije niti je slučaj razriješen, ali je zahvaljujući uočenim propustima u primjeni mjera tajne kontrole telefona ta problematika znatno bolje normativno uređena te je poboljšana koordinacija između službi koje su bile ovlaštene da je primjenjuju.

U srpnju 1973. godine Ranković je o generalu Miškoviću rekao: 
»Ako je naseo na Četvrtom plenumu, ako je dozvolio da se stvari insceniraju i zahvaljujući određenim potčinjenima i pretpostavljenima kojima je verovao, on je mogao tu da  nešto učini, ali je upravo on, znajući celu situaciju posle toga, držao konce u svojim rukama i civilne i vojne bezbednosti. I manje-više ono što se htelo proturiti Titu, to se proturilo preko njega, ono što se trebalo Titu savetovati, savetovalo se preko njega i nije čudo što je to baš tako ispalo.«

Smjenu generala Miškovića s dužnosti savjetnika predsjednika Republike za sigurnosne poslove Ranković je prokomentirao: »On je morao neke stvari i protiv svoje volje da garnira, upravo da garnira. Međutim, tu je malo i moja kuma doprinela tome. I još neki tu. Ali u svakom slučaju dobro je to. Njega su rehabilitovali ima i sada nekakvu funkciju u toj društvenoj samozaštiti.« Ranković aludira na činjenicu da je Mišković nakon smjene s te dužnosti, koju je obavljao od 1971. do 1973. godine, kada je, kako sam Mišković kaže, »poslat na duže bolovanje više od šest godina«, u rujnu 1979. postavljen za predsjednika Savjeta civilne zaštite Jugoslavije. Umirovljen je 1980. godine kada je napunio 60 godina, ali je sve do 1988. godine ostao na toj funkciji kao volonter.“


SADRŽAJ

UVOD

I. DIO
 OD ILEGALCA DO PRVOG ČOVJEKA SLUŽBE SIGURNOSTI  
U ilegalnoj komunističkoj organizaciji
Ranković i formiranje Odjeljenja zaštite naroda  
Razdvajanje OZNA-e i stvaranje UDBA-e i KOS-a 1946. godine
Sukob sa Informbiroom
Ranković i Goli otok
Rankovićeva kritika metoda UDBA-e i popuštanje represije
Novi unutrašnji politički izazov: Šesti kongres KPJ-a i Đilasov slučaj
Od ministra unutrašnjih poslova do potpredsjednika Republike
Službe sigurnosti prije Brijunskog plenuma
Uprava državne sigurnosti (UDBA)
Kontraobavještajna služba Jugoslavenske narodne armije
Službe sigurnosti i sustav osiguravanja Titovih objekata

II. DIO 
ŠTO JE UTJECALO NA TITOVU ODLUKU O SMJENI RANKOVIĆA  
    Partijski kongresi i sjednice s naznakama koncepcijskih podjela 
Odnos Rankovića i Tita: nagovještaj nesporazuma
Ranković kao potpredsjednik Jugoslavije – »nasljednik« Tita?
Ranković i Kardelj: koncepcijske razlike
Odnosi u srpskom rukovodstvu i priprema obračuna s Rankovićem
Slučaj generala Milojevića
Promjene u službama sigurnosti kao uvod u aferu
UDBA kao prepreka u realizaciji plana
Upoznavanje ostalih članova CK-a SKJ-a s »aferom«
Brajnikov izvještaj
Milan Mišković i Krste Crvenkovski kao pokretači afere?
    Krajačićevi operativci stižu u Beograd

III. DIO 
PRIPREME ZA BRIJUNSKI PLENUM 
Sjednica IK-a CK-a SKJ-a 16. lipnja 1966. godine
Osnivanje i rad Tehničke komisije  
Razgovor kod Tita 20. lipnja 1966. godine
Rezultati rada Tehničke komisije do 22. lipnja 1966. godine
Rad Državne komisije Krste Crvenkovskog 
Veze u Titovim rezidencijalnim objektima  
Ozvučenja u Titovoj rezidenciji i radnim prostorijama
Raniji slučajevi legalnog snimanja
Problemi na specijalnim vezama kao razlog za sumnju
Sjednica IK-a CK-a SKJ-a  22. lipnja 1966. godine
Tehnička komisija ispituje Selima Numića 24. lipnja 1966. godine
Nastavak rada Tehničke komisije i dostavljanje izvještaja o rezultatima rada    
Susret Rankovića i Gošnjaka s Titom na Brijunima 
Dolazak delegata na Brijune i sjednica IK-a CK-a SK-a 30. lipnja 1966. godine

IV. DIO 
BRIJUNSKI PLENUM, 1. SRPNJA 1966. GODINE 
Titovo izlaganje
Izvještaj Komisije Crvenkovskog
    Prvi govor Aleksandra Rankovića
Odlučni prvi nastup Svetislava Stefanovića – Ćeće
    Napadi članova CK-a i ponovna istupanja Rankovića i Stefanovića 
Titova završna riječ na Plenumu
Zaključci Četvrtog plenuma s obzirom na Rankovića i Stefanovića

V. DIO 
TEHNIČKE KOMISIJE PROVODE ISTRAGE  
Sjednica IK-a na Brijunima 2. srpnja 1966. godine
Osnivanje i rad Istražno-tehničke komisije SSUP-a 
    Rezultati rada Tehničke komisije od 17. lipnja do 25. srpnja 1966. godine
    Zaključak Komisije i prijedlog mjera
Prijam članova Tehničke komisije kod predsjednika Republike
Rezultati rada Tehničke komisije u kolovozu 1966. godine
    Rezultati rada Istražno-tehničke komisije SSUP-a u rujnu 1966. godine
Dostavljanje izvještaja o prepravljenom telefonu u Užičkoj 15
    
VI. DIO 
MJERE PARTIJSKIH I DRŽAVNIH ORGANA 
Šesta sjednica CK-a SK-a Srbije – zaokret u politici srpskog rukovodstva
Sjednica IK-a CK-a SKJ-a u rujnu 1966. godine
Izvještaj saveznog javnog tužitelja 
Izvještaj komisije Saveznog izvršnog vijeća
Izlaganje Avde Hume i saveznog javnog tužitelja pred Saveznom skupštinom i
abolicija 

VII. DIO 
SLUŽBE SIGURNOSTI NAKON BRIJUNSKOG PLENUMA 
Reorganizacija i smanjenje SSUP-a
»Teze za reorganizaciju Službe državne bezbednosti« 
Služba sigurnosti JNA nakon Brijunskog plenuma
Nova zakonska regulativa za rad unutrašnjih poslova

VIII. DIO 
ALEKSANDAR RANKOVIĆ NAKON BRIJUNSKOG PLENUMA 
Boravak u Dubrovniku i povratak u Beograd
    Aleksandar Ranković i službe sigurnosti: operativna »akcija X«
    Odnosi Aleksandra Rankovića i Tita nakon Brijunskog plenuma
Pojavljivanje Aleksandra Rankovića na javnim mjestima nakon Brijunskog plenuma
    Jugoslavenski emigrantski i strani tisak o »aferi Ranković«
Komentari istaknutih osoba o Rankoviću i Brijunskom plenumu
    Aleksandar Ranković o stanju na Kosovu i Metohiji
    Komentari Aleksandra Rankovića o događajima u SR Hrvatskoj
    Prijetnje atentatom
    Zašto je Ranković šutio o »svom slučaju«

IX. DIO 
SLUČAJEVI U JNA KOJI SU POVEZIVANI S RANKOVIĆEM 
Slučaj generala armije Ivana Gošnjaka
Slučaj generala Rade Hamovića 
    Slučaj generala Ivana Miškovića
    Slučaj pukovnika Dušana Rusića
    Pokušaj rješavanja Rusićeva slučaja preko Organizacije SKJ-a
    Je li se Rusić sukobljavao s Miškovićem zbog rezultata rada Tehničke komisije

X. DIO   
UMJESTO ZAKLJUČKA: JE LI BILO PRISLUŠKIVANJA? 

IZVORI I LITERATURA 

Riječ zahvale