Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Bumerang prošlosti

Stjepan Radić i Česi - povodom 150. godišnjice rođenja Stjepana Radića

Radić je idealizirao Čehe kao najnapredniji i najkulturniji slavenski narod, zadivljen time što su Česi imali razvijeno gospodarstvo, bankarstvo i školstvo, iako su imali mnogo manju autonomiju od Hrvatske, čime su dokazali koliko su kao narod zreli i sposobni organizirati državu
Objava 11. lipnja 2021. 0 komentara 1135 prikaza
Marijan Lipovac
Marijan Lipovac
Stjepan Radić i seljaci

Za tri dana navršit će se 150 godina kako se u Trebarjevu Desnom rodio Stjepan Radić, jedna od najvećih i najpopularnijih osoba cjelokupne hrvatske povijesti, osnivač HSS-a. Radić nije bio samo političar, bio je i narodni prosvjetitelj, publicist, političar koji nije podilazio narodu, nego ga je politički prosvjećivao i zatim vodio, tako da je bio prvi hrvatski političar koji je temeljem demokratski izražene volje većine hrvatskog naroda postao njegov legitimni vođa, odnosno vođa i učitelj kako ga se nazivalo, a što spaja njegov politički i prosvjetiteljski rad.

O Radiću i njegovom značaju za Hrvatsku moglo bi se dugo govoriti i nadajmo se da će se tijekom ove godine njegovog jubileja doista govoriti više, a što se tiče nas u Hrvatsko-češkom društvu i češkoj manjini, za nas je Radić značajan jer je bio povezan s Češkom i Česima, prije svega zbog činjenice da je bio češki zet, supruga Marija bila je Čehinja, ali i zbog toga što je ondje proveo dobar dio mladosti i stekao znanja i iskustvo koja je kasnije primjenjivao u svom političkom radu u Hrvatskoj. Stjepan Radić je također bio i najznačajniji promicatelj hrvatsko-čeških veza na kraju 19. i početku 20. stoljeća, koji je u Hrvatskoj popularizirao češki jezik i češku kulturu, pisao češke gramatike i rječnike i zagovarao političku suradnju Hrvata i Čeha kako bi se zajedno izborili za svoje nacionalne interese u sklopu Austro-Ugarske.

Radić je idealizirao Čehe kao najnapredniji i najkulturniji slavenski narod, zadivljen time što su Česi imali razvijeno gospodarstvo, bankarstvo i školstvo, iako su imali mnogo manju autonomiju od Hrvatske, čime su dokazali koliko su kao narod zreli i sposobni organizirati državu. U tom idealiziranju je često bilo i pretjerivanja, no Radić do danas ostaje među najvećim prijateljima i simpatizerima koje su Česi ikada imali na hrvatskim prostorima. Rijetko je tko ulagao toliku energiju i entuzijazam u populariziranje Čeha i Češke među Hrvatima kao što je činio Stjepan Radić, iako te simpatije nisu uvijek bile uzvraćene s češke strane, posebno kad je u pitanju bila politika.

Mi u Hrvatsko-češkom društvu, kao udruzi kojoj je misija promicanje hrvatsko-čeških odnosa, Stjepana Radića na neki način smatramo svojim prethodnikom, odnosno sebe smatramo slijednicima ovog jednog segmenta njegove bogate djelatnosti. Tu je i dodatna poveznica: naime, Radić je doduše bio povezan s Češkom preko svoje žene, ali nije to bio glavni razlog zašto je volio Češku i promicao je, već to što je Češka doista bila zemlja u koju se Hrvatska u puno toga moglo ugledati. Mi u HČD-u smo također povezani s Češkom obiteljski, neki su ondje studirali, proveli dio života, ili ju zavoljeli kroz njenu kulturu ili tijekom posjeta, no Češku promoviramo zato jer je i danas to zemlja u koju se Hrvatska u puno toga može ugledati, jer ima kulturu, povijest i baštinu koju vrijedi upoznati.

Tako da ću ja u ovom predavanju najmanje govoriti o Radićevom privatnom životu, tj. ljubavi i braku s Marijom Dvořákovom jer o tome sam već održao niz zasebnih predavanja, već će fokus biti na Radićevom doprinosu hrvatsko-češkim vezama. No da vidimo kako je sve počelo. Prve spoznaje o Česima i Češkoj Radić je zasigurno dobio još u školi, no još više posredstvom starijeg brata Antuna koji je povremeno surađivao u Časopisu českého studentstva, a 1891. sudjelovao na prvom kongresu slavenskog naprednjačkog studentstva Austro-Ugarske u Pragu. Češka je javnost za Stjepana Radića prvi put čula 1893. kad su Národní listy izvijestili o Radićevom istupu u Sisku na proslavi 300. godišnjice bitke kod Siska kada je uvrijedio bana Khuena Hedervaryja.

Zbog toga je dobio četiri mjeseca zatvora i bio izbačen sa zagrebačkog sveučilišta. To je Radiću bio povod da studij nastavi u Pragu, gdje se u rujnu 1893. upisao na pravni fakultet Karlovog sveučilišta. Nakon upisa na sveučilište, Radić se vratio u Hrvatsku kako bi odslužio četveromjesečnu kaznu u Petrinji i u zatvoru je usavršio znanje češkog. Cijeli semestar je proveo u zatvoru, ali nije morao pohađati predavanja, a prijatelji su mu pomogli da obavi sve formalnosti oko skupljanja potpisa i plaćanja troškova. O počecima svog života u Pragu podrobno je pisao u Uzničkim uspomenama gdje opisuje i kako je naučio češki. U to vrijeme na hrvatskom nije bilo ikakve gramatike češkog (prvu će napisati upravo Radić 1896.) pa je jezik počeo učiti iz Češko- hrvatskih razgovora Václava Mařika.

„Za dva dana pročitah i gotovo posvema razumijeh češku početnicu, a za osam dana svrših već cijelu češku pučku školu“, tako da je mogao ne samo bez problema čitati nego se i na fakultet bez pomoći prevodioca. čak je razgovarao s dekanom Albinom Bráfom i pohvalio mu se da upravo čita knjigu o češkom državom pravu i objasnio da i Hrvati imaju takvo pravo, makar i ne imali takvih knjiga o njemu. Radić je bio zadovoljan svojim prvim danima u Pragu, bratu Ivanu pisao je da ima izvrsnu hranu i novaca, bio je sretan što stalno sluša i gleda nove stvari i upoznaje nove i zanimljive ljude; češkog jezika:

„Moj me je kašalj ostavio. Marljivo učim i sve više valjanih i novih stvari čujem i vidim, kao što sve više valjanih ljudi upoznajem. Koštu imam predobru, a uzimam i zajutrak…. A uz to prekrasna i upravo gospodska podvorba, uzorna čistoća, a nada sve moja vedra i vesela ćud, koju mi još više krepe pisamca iz mile domovine, kojih do sada dobih već više. Ne boj se, da su to pisamca mojih znanica, premda je jedno pisala i ženska ruka – naše sestrice… Dadoh si naručiti nove cipele (6 fr.), popraviti ogrtač (1 fr 50) kupih si čeških knjiga, u opće uredih si sve ponajbolje. Osim malo kiše u prošlom tjednu vrijeme prekrasno (…).“

Slično je pisao i svom sinovcu Pavlu Radiću: „Ja se ajde, hvala Bogu, dobro nastanih i liepo udomaćih u ovom krasnom i velikom slavenskom gradu. Samo s učenjem ide težko: sam ne mogu da radim, a drugi ne će ni za se, a kamo li za me da uče. Jedino je još, što mi zdravlje dobro služi, te hvala Bogu, mogu lako da odsjedim na predavanjih po pet sati na dan.“ Ovdje je potrebno napomenuti da je Radić bio iznimno slabovidan te mu je zato trebala pomoć u učenju. Htio je postati dopisnik hrvatskih novina pa se obratio Franu Supilu, uredniku Crvene Hrvatske iz Dubrovnika, koji ga je zamolio da mu napiše članak o realistima i njihovoj stranci, koju je vodio Tomaš Masaryk, a koju Supilo nije simpatizirao, budući da su pravaši bili u dobrim odnosima s mladočesima. Ono što je Radića iznenadilo bilo je nerazumijevanje hrvatsko-srpskih odnosa u Češkoj: „Za hrvatsku stvar dade se ovdje raditi s velikim uspjehom, a i skrajnje je vrijeme, jer ovdje je već sve zaraženo srpstvom ili bolje, skrajnjom ignorancijom o svim našim prilikama“.

Najvažniji Radićev prijatelj bio je tada mladi političar František Hlaváček kojeg je upoznao u ljeto 1894. i koji se spremao na upis na pravni fakultet. Radić ga je učio hrvatski, a on je Radića upoznao s idejama naprednjačkog studentskog pokreta. Prijateljstvo je trajalo sve do 1902. kad je Hlaváček prešao u socijaliste. On je inače najznačajniji kao prvi urednik novina Hrvatska misao koje su od 1898. izdavali hrvatski studenti u Pragu, a za koje je pisao i Radić. Najvažnija osoba koju je Radić upoznao bila je učiteljska pripravnica Marie Dvořákova. Upoznali su se tijekom izleta u Karlštejn u srpnju 1894. i ubrzo je planula ljubav. Par se najprije počeo dopisivati, najprije na češkom, a kasnije joj je Radić pisao na hrvatskom kako bi ga naučila, a nekad i ćirilicom kako bi joj pomogao da nauči ruski. Sve do vjenčanja 1898. Stjepan i Marija su razmijenili brojna pisma, od kojih je sačuvano i objavljeno 83.

Ona su važan izvor i za razumijevanje Radićevog političkog i idejnog sazrijevanja, kao i njegovih veza s Češkom. Marija Dvořákova bila je rođena u Pragu 1874, a kao učiteljica radila je u raznim češkim mjestima. Radić se u Pragu uključio u studentsko društvo Slavia, a u jesen 1894. se na jednoj tribini sukobio s jednim policajcem koji je htio prekinuo raspravu, zbog čega je bio kažnjen s deset dana zatvora i izgonom iz Praga. Češka policija se međutim o Radiću raspitala i u Zagrebu i kad je saznala za sve njegove sukobe s vlastima i izbacivanje sa zagrebačkog sveučilišta odlučila je izgnati ga iz cijele austrijske polovice Monarhije, a u prosincu je izbačen i s praškog sveučilišta. Radić se nastavio dopisivati sa svojim češkim prijateljima, posebno Marijom i Hlaváčekom, koji je posebno pomagao Hrvatima koji su dolazili u Prag na studij.

Po povratku u Zagreb Radić je organizirao tečaj češkog za studente, a studij je nastavio u Budimpešti. Nakon što je organizirao spaljivanje mađarske zastave povodom dolaska Franje Josipa u Zagreb u listopadu 1895, osuđen je na šest mjeseci zatvora, u kojem je također držao tečaj češkog jer su se studenti dogovarali da poslije zatvora svi pokušaju otići na sveučilište u Prag. Radiću je međutim onemogućen daljnji studij na području cijele Austro-Ugarske i zato je odlučio studirati u Rusiji. Saznavši da u Parizu postoji Slobodna škola političkih znanosti Radić iz Moskve odlazi tamo i u jesen 1897. upisuje se na nju. Iduće godine doznaje da je njegova zaručnica dobila posao učiteljice u rodnom Pragu.

Bojeći se da će njezina rodbina biti protiv njihove veze odlučuje se vjenčati s njom u Pragu 23. rujna 1898., u crkvi svetog Norberta. Iz Češke sa suprugom dolazi u rodno selo gdje baš nije dočekan s oduševljenjem jer niti je završio škole niti imao zaposlenje. Zato čvrsto odlučuje dovršiti školovanje u Parizu gdje 1899. putuje sa suprugom. Usprkos krajnjoj oskudici, pa i gladovanju, u pet mjeseci završio je studij i uz to napisao svoju raspravu za diplomu pod naslovom Savremena Hrvatska i južni Slaveni. „Danju sam bio na predavanjima, a na večer kasno u noć diktirao tu raspravu francuski svojoj ženi, koja je čitave partije po mojim bilješkama prepisivala i izrađivala.“ Radić je naime bio iznimno kratkovidan pa mu je pisanje, posebno noću, pričinjavalo probleme. 

Nakon Pariza par se nastanio u Pragu, gdje je Radić počeo pisati za pojedine češke novine, najviše za Samostatnost te je postao član njihova uredništva. U nakladi Samostatnosti izdao je tri knjige: Součastné Chorvatsko, Srbové a Chorvati i Svobodna škola politických věd v Paříži, zatim djela Slavenska mladež i sitni narodni rad, Razmišljaji iz medunarodne politike (Uvahy politiky mezinárodní), Južni Slaveni (Jižni Slovane), a zbog te djelatnosti najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo ga je češkim književnikom. Radić je u Pragu na češkom napisao i svoje autobiografske zapise koje je pronašao, na hrvatski preveo i 1985. objavio Dušan Karpatsky. U Pragu se Radićima rodilo prvo dijete, kći Milica. Obitelj Radić tada je živjela u Nerudovoj 55., na Maloj strani, a kasnije u Slezskoj 30 u predjelu Královský vinohrady. U to vrijeme prestalo je Radićevo prijateljstvo s Hlaváčekom, ali se sprijateljio s Masarykom koji mu je bio susjed.

Njega je upoznao još 1894, čak ga je i posjetio prije odlaska na studij u Pariz i Masaryk je podržao njegovu odluku. Za Masaryka je Radić u jednom pismu Hlaváčeku napisao da je „oličenje njegovih plemenitih želja“, no prijateljstvo nije dugo trajalo. Kako je sam napisao, politički su se razilazili u dvije stvari: „On se silno zauzimao za Židove, a ja sam mu rekao da bi se kao rođeni Slovak sa svjetskim autoritetom imao najprije zauzeti za Slovake, nadalje, on je bio više za njemačku, a ja za rusku orijentaciju u češkoj politici“ Radić se udaljio i od Masarykovih ideja i ne stoji česta tvrdnja da je bio njegov sljedbenik i učenik. Radić je od Masaryka preuzeo potrebu praktičnog rada, što je pokazao svojom političkom djelatnošću među seljacima, ali ga je odbijao Masarykov realizam koji se često svodio na politički pragmatizam.

Npr. Masaryk je smatrao Hrvate i Srbe jednim narodom, ne uzimajući u obzir povijesne, kulturne i civilizacijske razlike, što su doduše smatrali i mnogi Hrvati, ali je favorizirao Srbe jer su bili brojniji i jer je Srbija bila samostalna država te ju je smatrao važnom za češko gospodarstvo. No to mu se ne može zamjeriti jer kao češkom političaru prioritet su mi bili češki interesi koji su se ovdje kosili s hrvatskima. Koliki je bio utjecaj Masarykovih ideja na Radića barem kada je politička praksa u pitanju pokazuje citat iz 1897. koji je potpuno u masarykovskom duhu: „Mjesto oduševljenih zdravica, brzojava, pouzdanica i izjava, mi hoćemo promišljen rad na polju gospodarskom, prosvjetnom i političkom… Mjesto političkog maštanja i pjesničke dangube, hoćemo političku naobrazbu i realan rad… Ta shvatimo već jednom da ni najbučnija rodoljubna pjesma najsavršenijeg zbora ne vrijedi ni toliko koliko skromni rodoljubni čin i najneznatnijeg pojedinca.

Shvatimo da ovo nije samo slabost, nego rasulo, ako ozbiljno počnemo vjerovati da će ujedinjenu i slobodnu Hrvatsku stvoriti čudotvorna pjesma bez teških muka i bez ljuta boja.“ U ljeto 1900. Radić se s obitelji preselio u Zemun jer ga je češka policija po drugi put protjerala, jer se netko sjetio da je još na snazi odluka iz 1894. pa je prognan u Hrvatsku. Od tamo je nastavio pisati za češke novine, kao i za Ottův slovník nauční. Zatim se 1901. preselio u Končanicu na poziv tamošnjega posjednika Josefa Křepelke, koji ga je novčano pomagao za studija u Parizu, i koji je 1908. postao saborski zastupnik Hrvatske pučke napredne stranke, kao prvi Čeh koji je ušao u

Sabor. U Končanici je obitelj Radić živjela tri i pol mjeseca i tu se Radić mogao bolje upoznati s problemima sela, primjerice s činjenicom da mnoga djeca nisu odlazila u školu jer su morala na pašu, ali i s pozitivnim pomacima jer u Končanici je postojala mjesna mljekara i sirana koja je proizvode izvozila i u Njemačku, Austriju i Češku, a za češke novine pisao je o životu Čeha u Hrvatskoj. Od 1902. Radić se s obitelji konačno nastanjuje u Zagrebu i tu su Radići 1911. otvorili Slavensku knjižaru, uz novčanu pomoć svog prijatelja, Čeha Františeka Sodomke.

U Prag je Radić dolazio i kasnijih godina, a na poticaj Jana Třebickog iz Literarnog odbora Trgovačkog društva Merkur, počeo je pisati knjigu o kolonizaciji, koju je na kraju 1902. objavio na hrvatskom – Moderna kolonizacija i Slaveni, a iste godine u Pragu je objavio knjigu Slovanská politika v Habsburgske monarchii u kojoj daje svoj prijedlog preustroja Monarhije u Podunavski savez država i naroda, koja bi se trebala sastojati od pet država – češke, galicijske, ugarske, hrvatske i alpske, s time da bi Slaveni u međusobnoj komunikaciji trebali koristiti češki (odnosno češko- slovački), ali i kao posredovni jezik sa središnjim institucijama. Razlozi su što su Česi i Slovaci najbrojniji narod u Monarhiji, što u Beču živi mnogo Čeha, što su brojna naselja čeških i slovačkih kolonizatora u Hrvatskoj i Ugarskoj te češka inteligencija po gradovima, a osim toga, Česi su po Radiću jedini slavenski narod koji je prema svim Slavenima nepristran, koji sve Slavene jednako voli, Česi su najnapredniji i najrazvijeniji slavenski narod.

Vladar bi trebao znati češki i koristiti ga u kontaktu sa slavenskim zastupnicima, a češki bi trebali znati i svi časnici višeg čina od pukovničkog, na novcu s jedne strane treba biti njemački i mađarski tekst, a s druge češki i francuski. Tu Radićevu knjigu kritizirali su češki naprednjaci zbog austroslavizma i federalizma, a prigovaralo se i da je program neostvariv i nepraktičan, jer se zalaže za neku zajedničku slavensku politiku, a u to je vrijeme svaki slavenski narod vodio svoju politiku, prema svojim interesima. Radićev stav je bio da se Slaveni samo zajednički mogu izboriti za promjene u Monarhiji i to pod vodstvom Čeha kao najkulturnijeg i najnaprednijeg slavenskog naroda moji prednjači u slavenskoj uzajamnosti.

Radićev cilj je naime bio dokinuti dualizam u Austro-Ugarskoj jer je on najviše pogađao hrvatske zemlje dijeleći ih između austrijske i ugarske polovice, dok su se sve češke zemlje nalazile u austrijskoj polovici i češkoj politici nije pod svaku cijenu bilo stalo mijenjati takav ustroj kroz uvođenje trijalizma ili federalizaciju monarhije što je ranije, do nagodbe 1867, bio cilj. Zanimljivo je pogledati što je Radić pisao o Česima i Češkoj u svojim djelima. U knjizi Savremena Evropa iz 1907. za Čehe uz ostalo piše: „Česi nisu megalomani, oni se ne pozivlju na svoju moć i slavu, nego na svoje pravo, na pravo slabijega, koje je glavno obilježje kulture. I zato su Česi među svim Slavenima najbolji Evropljani". U brošuri Kako ćemo iz našeg zla u dobro iz 1902. Radić piše: „Česi su po svom znanju, napretku i bogatstvu, a osobito po svojoj ljubavi k slavenskoj braći, prvi slavenski narod.

Česi nam mogu najviše pomoći tim što se kod njih možemo naučiti kako se pametno i napredno gospodari, radi i trguje i kako se stvara narodna sloga". U tom duhu Radić je često govorio u Hrvatskom saboru. Posebno je zanimljiv bio govor održan 23.veljače 1911. koji je trajao s prekidima čak 11 sati. Govor zauzima 81 stranicu saborskog zapisnika. Govorio je o svim političkim pitanjima i dotaknuo brojne teme, pa tako i one vezane uz Češku, njenu povijest i politiku. Npr. citira političara Františeka Ladislava Riegera da je Austrija postala velevlast zahvaljujući Česima koji su Habsburgovce 1526. izabrali za svoje kraljeve i složivši se s tim kaže: „Mi si obično predstavljamo da Austrija ne bi bila velevlast da nema naše kraljevine.

Ali mi smo se tako uživili, da je Austrija tek s nama velevlast, da zatvaramo oči pred tom činjenicom, da ne može biti velevlast bez prosvjete i novaca, a prosvjete i novaca imala je Češka više, nego ondašnja Hrvatska.“ Zatim je citirao knjigu Bohuslava Riegera o austro-ugarskoj nagodbi gdje kaže da sve što nisu zajednički poslovi Monarhije spada u češku autonomiju i da bi to i Hrvati trebali primijeniti: što nije izričito navedeno u nagodbi to je samo naše. Npr, iseljeništvo, čitavo područje privrede, kolonizacija, „Sabor ima prilike da se bavi preznamenitim socijalnim radom.“

Radić je inače bio dosta kritičan prema češkim političarima pa kaže: „Na žalost ni Česi nisu ništa bolji političari od nas, ali su takav kulturni i gospodarski faktor, da ne poznavajući Česke moramo pogriešiti u prosuđivanju monarhije, a tim i u svojoj političkoj taktici, a poznavajući Čehe, moramo u politici doći na pravi put, jer dobivamo mjerilo, kojim ćemo pravilno ocieniti omjer snage svih faktora u monarhiji. Možemo matematičkom točnošću ustanoviti, da su Česi pod konac predprošloga stoljeća imali toliko i toliko škola, i to njemačkih, a da danas českih škola imade toliko i toliko tisuća i da je českih škola danas daleko više, nego što je bilo svih slavenskih škola polovicom 19. stojeća u monarhiji.“ Radić se u ovom govoru divi uspjehu Čeha u industriji, da su izučili strukovne škole i postali kompanjoni njemačkih industrijskih poduzeća koje sad sve više i više dobivaju u vlasništvo pa zaključuje: „Strukovna spremnost i radinost českih inžinira najprije je pridružila, a zatim i podvrgla njemački kapital te je danas preko jedne trećine industrije u českim rukama.

Ta se industrija razvija tako, da se može matematički izračunati, kad će Česi postati i tu podpuni gospodari. Česi su tu stvar tako shvatili, te se s pravom može reći, da su to Englezi naše monarkije. I naše šire društvo znade reći i naši su pisci znali napisati, da su Česi slavenske pčele, a drugi su znali kazati s punim pravom, da su to slavenski slavulji. Ali za nas je mnogo važnije to, što je sav prosvietljeni svijet već u više navrata konstatirao, da su Česi najorganiziraniji narod na području naše monarkije, što se najviše pokazalo u českom sokolstvu.

To je takva ne samo fizička, nego i moralna snaga, kakve nema u nijednoj vojsci. Česi su faktor s kojim se računa i s kojim možemo s velikim nadama računati.“ Radić u govoru kaže da češki političari shvaćaju da je njihova srbofilija bila greška, tvrdi da mu je Karel Kramář rekao da bi Česi pomogli Hrvatima da su im zadnjih deset godina posvetili stoti dio brige i simpatija koje su posvetili Srbima. Radić kritizira i Masaryka jer je iz djelovanja Karela Havličeka Borovskog ispustio glavnu misao, da se sva češka politika mora u prvom redu starati za što tjesnije veze s Hrvatima i Slovacima.

Spomenuo je svoje sukobe s Masarykom i da su ga Masarykovu studenti tužili da se pača u češke poslove, a Masaryk im je rekao: Radić ima u tom podpuno pravo. Radić smatra korisnim i potrebnim da Hrvati poznaju češku politiku i prilike u Češkoj kako bi izbjegli greške koje su Česi počinili. Kaže da su Hrvati i Česi u sličnom državnopravnom položaju, da je naša borba protiv Pešte i njihova prema Beču dosta slična: „Upravo zato, što su Česi pokušali sve, što mi istom sada kušamo, upravo radi toga, što su Česi u zadnjim godinama učinili izpit političke savjesti, već to je nešto neobična, u tom se možemo mnogo naučiti i nije to nikakvo protuslovlje, što sam ja netom kazao, da je u jednu ruku česka politika slaba i bezuspješna, dapače najlošija politika u monarkiji, a u drugu ruku, da si ne mogu zamisliti našega narodnoga i naprednoga političara, koji ne bi znao česki i poznavao českih prilika.

Za nas su Česi ono, što je za maloga posjednika seljaka uzorno gospodarstvo drugog seljaka s nešto više zemlje, drugoga naprednoga gospodara, koji je svašta probao, pa mu je nešto uspjelo, a nešto nije, i od njega može onaj naš mali ratar naučiti više, nego od ikojega velikoga posjednika, gdje se radi sa velikim strojevima, u koje se seljak jedno ne razumije, a ne može ni da si ih kupi.“ Jednako tako, Radić u ovom govoru kaže da bi hrvatski političari trebali znati češki: „Moja tvrdnja kojoj su se ovdje smijala gospoda bivši naprednjaci, poimence dr. Lorković, da naime hrvatski političar mora znati česki, već je radi toga opravdana, što nama ni francezki, ni englezki, ni njemački, ni ruski, u obće ni jedan tzv. svjetski jezik ni iz daleka ne može u političkom radu toliko koristiti, koliko jezik česki.

Velim to i ponavljam upravo zato, jer nema stvari, koje Česi ne bi bili započeli i neke dovršili s uspjehom, a mnogo više na žalost, bez uspjeha. A što je najzanimivije, isti oni faktori, koji su spriečavali njihove uspjehe, spriečavaju i naše, i isti oni faktori, koji su njima stajali na putu, stoje na putu i nama.“ Radić naime kaže da je i Česima u početku bilo više stalo do prava nego do vlasti i da su imali panslavističke ciljeve, da bi 1848. pod vodstvom Palackog odbili sudjelovati u Njemačkom parlamentu u Frankturtu i na izborima za njega, braneći i svoje nacionalne interes i interese Monarhije.

Radić je u ovom govoru izrazio veliko divljenje češkoj prosvjeti. Rekao je da je za češko pučko školstvo dano 1901. 53 milijuna kruna, a to je dva puta toliko koliki je hrvatski proračun. „U Rusiji devet milijuna rubalja, odnosno 22 milijuna kruna, a eto u malenoj Českoj, koje gotovo ne možeš ni naći na zemljovidu, a po gotovo na globusu, preko 53 milijuna, kad znademo, da se ni u Švedsko,j ni u Norvežkoj ne daje toliko na pučko školstvo, onda si možemo pomisliti, koliku li kulturnu, dakle i političku važnost imade taj narod absolutno, a nekmoli relativno u ovoj monarkiji.

Kad znademo, da česki narod nema ni dva posto analfabeta, da se dapače analfabeti u pojedinim krajevima računaju već tamo na tisućinke, a ne na stotinke, pa kad uvažimo, da smo se mi Hrvati s Česima preporodili i u novi život podigli na istim načelima prosvjećenog nacionalizma, državopravnoga radikalizma i pučke ustavnosti i da smo baš mi Hrvati sa Česima dva krila našoj monarhiji, oni krilo financijalno i gospodarsko, a mi krilo vojničko i prometno, kad se sve to uvaži, pa kad Česi i ne bi bili istoga plemena, kad i ne bi bili gotovo istoga jezika, ovo što sam ja u ovoj adresnoj debati iznio, ne samo da nije epska širina, nego je to i te kako prešna politička potreba.

Kad me tko pita, zašto o Česima toliko govorim, onda odgovaram: Zato, jer kod Čeha imamo sve o čemu mi još dugo niti sanjati ne možemo. I da sve to, što je češko, bude u kulturnom smislu i naše hrvatsko ne treba ništa drugo, nego uzeti pol sira u žep, izpit čašu piva u Beču i za 13 forinti si u Pragu, a tamo se može živjeti za 25 forinti, i ne slušati samo Masaryka, nego dobro otvoriti oči za sve pojave češke privrede, a nada sve pratiti kulturni život toga diva u poviesti čovječanstva Europe, koji imade dva imena, za koja znade svaki obrazovan čovjek na zemlji: Husa i Komenskog.

Česi su takav narod, da ne treba da bude čovjek Slaven, da je dosta, da bude Evropljanin, pak da uvidi, da se u Hrvatskoj moraju češće čuti o Česima takovi govori i da se u Hrvatskom saboru ne samo ovako govori, nego da se i čitav naš politički i zakonodavni rad udesi prema izkustvu i primjerima te češke kulturne riznice na sjeveru, tako da mi Hrvati postanemo na jugu svjetionik, koji će biti takva baterija s električnom strujom slavenske uzajamnosti, koja će vazda ostati u trajnoj vezi sa Českom, te će đavo odnieti svakoga, koji se toj bateriji primakne sa neprijateljskim namišljanjem.“ Čehe je Radić spominjao i u drugim svojim govorima u Saboru pa i u onom zadnjem od 29. listopada 1918.: „Naša braća Česi i veliki narod američki, to su sada dva najveća naroda na svijetu, neka nam u tom budu uzorom i primjerom.

Braća Česi pokazuju nam, da se država i narod ne izgrađuje samo prosvjetom, nego istodobno i usporedo i gospodarskom snagom. Zato velimo: Blagostanjem k prosvjeti, a prosvjetom k slobodi.“ Dok su se političke nade Stjepana Radića o suradnji s češkim političarima izjalovile, više je uspjeha Radić imao u svom publicističkom radu na populariziranju Češke u Hrvatskoj, po čemu je značajan još i danas. Radić je značajan za hrvatsku bohemistiku jer je napisao prve priručnike za učenje češkog. On je želio da Hrvati nauče češki jezik, posebno mladi kako bi mogli odlaziti na školovanje u Češku, prije svega u strukovne škole kojih u Hrvatskoj nije bilo, i zbog toga se zalagao i da se češki uvede u srednje škole. Još 1895.

Radić je počeo izrađivati rječnik i gramatiku češkog jezika na hrvatskom, uz pomoć brata Antuna koji je tekst prepisivao i priređivao za tisak. Knjige su izdane 1896. u džepnom formatu – Slovnica i čitanka češkog jezika i Rječnik češkog jezika za Hrvate. Naklada je bila po 2000 primjeraka i rasprodala se za nekoliko godina. U prvoj knjizi Radić je dao kratku gramatiku češkog i izabrane tekstove za učenje jezika, među kojima su bili i Masarykovi tekstovi i tekstovi tadašnjih suvremenih književnika - Vrchlickog, Čecha, Nerude, Erbena, Karoline Svĕtle...

Knjiga je imala dobar odjek, Obzor je pisao da obrazovani Hrvati osjećaju potrebu za učenjem češkog posebno sada „kada se češka knjiga tako bujno razvila, kad češki narod u intenzivnosti rada natkriljuje sve ostale narode; kad je on na čelu slavenske duševne zajednice u monarkiji“. Rječnik je imao 8000 riječi, među kojima je objavljen i popis onih koje isto zvuče, a imaju različito značenje. Nakon par godina izdao je drugo izdanje Slovnice, iz kojeg je izbacio većinu Masarykovih tekstova jer se tada više nije slagao s njim, što pokazuje da je Radić u svom radu na popularizaciji češkog prije svega bio političar, a ne lingvist pa se u izboru tekstova ravnao po svojim političkim simpatijama. Radić je međutim bio svjestan da njegova gramatika i rječnik nisu dovoljni pa je čitaocima savjetovao da praktično vježbaju češki u razgovorima s

Česima koji žive u Hrvatskoj, da se pretplate barem na jedne češke novine, i da posjete Češku. Treće izdanje gramatike pojavilo se 1911. pod nazivom Češka vježbenica za srednje i njima slične škole, na gotovo 400 strana. U njoj su gramatika, čitanka, pravopisni rječnik i rječnik neobičnijih vlastitih imena. U ovom izdanju više nema nijednog teksta od Masaryka, ali su zato tekstovi najpoznatijih čeških književnika. U novinama Hrvatska misao 1906.

Radić je u nastavcima objavio priručnik Jak se Čech brzy nauči chorvatsky, konverzacijske vježbe za Čehe da nauče hrvatski, koje su kasnije tiskane kao knjižica. Prošireno izdanje objavio je 1911, a u njoj je objavio i tekst Što svaki Čeh mora znati o Hrvatskoj i Hrvatima, malu čitanku s 13 tekstova na latinici i četiri na ćirilici, kao i obrasce kako napisati pismo i prijavu za hotel na hrvatskom. Zanimljivo djelo Radić je objavio u Zagrebu 1902, Djevojački sviet. Izabrane pripoviesti čeških spisateljica, antologiju češke ženske književnosti, od Božene Němcove do Karoline Světle, i u njemu uvodni tekst O kulturnom radu češke obrazovane žene. U izradi knjige pomogla mu je Vilma Sokolová Seidlová, koja mu je poslala biografske podatke o češkim književnicama i informacije za uvodni tekst.

Radić joj je rekao da ga ta tema neobično zanima jer je i njegova vlastita žena jedna od tih „čeških žena“. Tom knjigom Radić je želio potaknuti hrvatske žene na aktivan društveni rad, a sa suprugom je planirao održati i sastanak čeških i hrvatskih „svjesnih“ žena, uglavnom književnica i učiteljica. Radić je 1906. preveo roman Aloisa Jiráseka Pasoglavci ili Boj čeških graničara za seljačko pravo. Najveće Radićevo djelo posvećenoj popularizaciji Čeha i češke je knjiga Češki narod na početku XX. stoljeća, na 260 stranica iz 1910., u kojoj govori o češkoj povijesti, kulturi, znanosti, književnosti... i to je sve ostalo najbolje hrvatsko djelo o češkoj povijesti preko sto godina, sve dok 2014. nije izdana knjiga Povijest Češke.

Zanimljivo i vrlo pregledno djelo je knjižica iz 1912., Unutrašnje ili društveno uređenje češkoga naroda. Da vidimo kakav je bio Radićev odnos prema Česima nakon 1918. Radić je posjetio Prag u travnju 1918. kao član hrvatske delegacije na velikoj manifestaciji češko- hrvatskog prijateljstva. Dao je intervju Narodním listima, vodio je političke razgovore s vođom agrarne stranke Antonínom Švehlom i održao nekoliko oštrih protuaustrijskih govora na češkom. U Pragu je obznanio da s politike austroslavizma prelazi na jugoslavenstvo, odnosno pristaje uz program stvaranje južnoslavenske zajednice. Radić je 1918. bio ukupno četiri puta u Pragu, pa i u svibnju na proslavi 50. godišnjice Narodnog kazališta kada se zalagao za povezivanje južnoslavenske države s Češkom i Poljskom, a u Pragu je bio i u trenutku stvaranja Kraljevstva SHS kad je s češkim političarima razgovarao o ideji da se dvije nove države povežu koridorom.

Stvaranjem Čehoslovačke i Kraljevine SHS nakon raspada Austro-Ugarske Radić postaje najznačajniji hrvatski političar, no političke prilike sve ga više odvlače od ideje da računa na pomoć iz Češke. Skupio je naime dokaze o zločinima srpskih žandara u Hrvatskoj i u siječnju 1919. poslao u Prag Masaryku, sada predsjedniku Čehoslovačke, dvojicu članova glavnog odbora stranke, no Masaryk je odgovorio da se ne može miješati u unutarnje poslove druge države, što je Radića ogorčilo. Tu je izgubio vjeru u načelo slavenske solidarnosti i za pomoć se počeo obraćati zapadnim demokracijama.

Tijekom mirovnih pregovora u Parizu 1919. Radić je podržavao staru ideju o stvaranju koridora između Čehoslovačke i Kraljevine SHS u Gradišću, kako bi Hrvatska imala zajedničku granicu s Čehoslovačkom, „dotično napose sa Slovačkom“. Slovačka je naime imala sličan položaj u Čehoslovačkoj kao Hrvatska u Jugoslaviji i na neki način Radić kao da se ohladio prema Česima. Nedugo prije smrti Radić je dvaput posjetio Prag, u ožujku 1928. na sastanak delegacija Međunarodne interparlamentarne unije, te u svibnju na sastanak seljačkih stranaka iz Čehoslovačke, Kraljevine SHS, Poljske, Francuske, Rumunjske, Bugarske i drugih zemalja.

Mjesec dana kasnije smrtno je ranjen u atentatu Puniše Račića u Skupštini u Beogradu te je umro 8. kolovoza 1928. Recimo nešto i o vezama Radića s češkom manjinom. Rečeno je da je 1901. tri mjeseca živio u Končanici, većinski češkom selu, a u siječnju 1912. je u novinama Český list na prvoj stranici objavio tekst Glavna zadaća Čeha izvan domovine u kojem je napisao da bi se sva češka društva u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Beogradu i Sofiji trebala ravnati prema istom zadatku, a to je „širenje smisla za praktičnu djelatnost, za iskonsku čovječnost, a time i za zbiljski napredak i zbiljsku slobodu.“

„Bilo je to i dosad tako, ali bez sustava; udružimo sada sve ove radne snage i vidjet ćemo kakav značaj i kakav uspjeh će imati Česi, posebno kod nas na slavenskom jugu. Zato češko geslo po svim slavenskim zemljama mora biti: Co Čech, to pracovnik.“, napisao je Radić. U tom članku iznosi niz pohvala na račun Čeha, primjerice: „Poznata je izreka: svaki obrazovani čovjek ima dvije domovine: prvo svoju vlastitu, a zatim Francusku. Što su Francuzi obrazovanom svijetu, to su Česi cijelom slavenstvu. To je prva stvar i prva istina koje mora biti svjestan svaki Čeh koji je napustio svoju domovinu.

Svaki obrazovani Europljanin dobro zna da je Hus dublji i veći nego Luther, Komenský značajniji nego bilo koji drugi učitelj i odgajatelj, a Prag bogatiji starom slavom, znanošću, umjetnošću te novim radim i napretkom nego bilo koji europski grad osim Rima na povijesnoj strani, te Pariza i Londona s modernog stanovišta. Najveći značaj Česi ipak imaju za slavenstvo kao jedini slavenski narod koji ostalim svojim suplemenicima može zamijeniti to što im najviše nedostaje i što najviše trebaju, naime praktično obrazovanu i nacionalno svjesnu inteligenciju.“ Inače, 1912. Radić je sa suprugom dočekao u Češkoj besedi Zagreb, o čemu je izvijestio Český list: „Na večeri smo u svojoj sredini po prvi put dočekali zastupnika Stjepana Radića sa suprugom koji su obećali češće posjećivati Češku besedu.“

Kada je nakon izbora 1920. Radić postao vodeći hrvatski političar, uz njegovu politiku pristao je i najveći dio Čeha u Hrvatskoj, uglavnom seljaka pa je to bio jedan od razloga za sukob s Čehoslovačkim savezom iz Beograda koji su podržavali vladajuću politiku u Kraljevini SHS. Zastupnik daruvarskog kotara bio je Čeh Augustin Mžik, a posebnu potporu Radiću davao je urednik središnjih čeških novina Jugoslávští Čechoslováci Jaroslav Dittrich koji se s njim sastao još kao mlad i simpatizirao ga. Kad je Radić u studenom 1925. postao ministar prosvjete, novine su to podržale uz podsjećanje da je zastupnik daruvarskog kotara u Narodnoj skupštini Augustin Mžik Čeh radićevac, a da je većini češkog puka simpatičan Radićev antiklerikalni stav.

Navodi se i da Radić ima ženu „dobru Čehinju“ koja je češki naučila svoju djecu, a i sam Radić je napisao udžbenik češkog za Hrvate i dobro govori češki. Dittrich je u tekstu spomeno da je s Radićem izmijenio i nekoliko pisama i da mu je još davno potpisao jednu svoju knjigu. Spomenuto je i da je Radićeva obitelj neko vrijeme živjela u Končanici te da se Radić „kao esperantist i pacifist“ zalaže za skraćenje vojnog roka i smanjenje vojske kako bi time narodu bili smanjeni porezi te želi pravednu vladu koja bi svakom davala ono što je njegovo. Ujedno se spominje i nada da će svako selo gdje je barem 30 češke i slovačke djece dobiti školu. Radić je međutim ministar bio par mjeseci i nije mogao puno učiniti.

Kad je Radić umro, lijep tekst napisao je Franta Burian uz podsjećanje na njegove veze s Česima: „Mi jugoslavenski Čehoslovaci, a posebno mi u Hrvatskoj i Slavoniji imamo dvostruku žalost. Pa Stjepan Radić je među nama živio. Ne mislim samo na njegov boravak u Končanici kraj Daruvara, dolazio je i inače često među nas, živio je među nama svojim člancima, svojim duhom. Mi, iako često smatrani za uljeze i strance nikad se nismo otuđivali od naroda među kojim živimo, išli smo složno s njim za njegovim idealima. Zato je većina našeg naroda išla za Radićem, naši su stupali u njegove redove u najgore vrijeme, naši ljudi su propagirali njegove ideje. Naš narod je bio Radićev, no ipak kod njegovih pristaša nismo našli dovoljno razumijevanja za naše češke težnje, za naš češki rad.

Nismo za to okrivljavali Radića. On nije mogao biti kriv za ono što su nam radili naši susjedi i naši izrodi. Dapače, imali smo dokaze da bi nam bilo gore da je on od nas digao svoju zaštitničku ruku. On je bio velik čovjek, zato nije bio sposoban za male i sitne čine. Veliki čovjek je otišao. Kakvi će doći nakon njega? Hoće li ga u svemu nasljedovati. A što će biti s nama, što će biti s nama?“ Recimo nešto i o Radićevom obiteljskom životu. Marija i Stjepan Radić imali su dvije kćeri, Milicu i Miru, i dva sina, Vladimira i Branislava, a iz pisama koja su si pisali saznajemo da je obitelj bila dvojezična.

Govorilo se i hrvatski i češki, a zanimljivo je da su kćerke roditeljima pisale pisma češki, a sinovi hrvatski. Sva djeca su se kasnije školovala u Češkoj – kći Milica pohađala je učiteljsku školu u Táboru, kći Mira studirala je matematiku u Pragu, sin Vladimir je godinu dana u Brnu pohađao srednju trgovačku školu, dok je Branislav u Pragu studirao elektrotehniku. Zet August Košutić u Pragu je studirao strojarstvo, a zatim kratko bio i asistent na strojarskom fakultetu. U Pragu je ekonomiju studirao i Radićev nećak Pavle Radić, koji se poput strica također oženio Čehinjom, Annom Minovskom, s kojom je imao sedmero djece.

Radić je kod djece čak imao i češki nadimak – Dobinek, pa je Marija analogno tome postala Dobinková, a kćerima je znao govoriti da su njegove čarodějke – čarobnice. U pismu iz 1915. kćerima koje su bile u Pragu piše: „Jeste li Prag tako razgledale, da nikad više ne uzmognete zaboraviti, što je Praha Česima, i svemu Slavenstvu i evropskoj kulturi?“ Očito je dakle i on svojoj djeci ucjepljivao ljubav prema Češkoj, domovini njihove majke. Radić je vrlo volio Prag kojeg je u svojim djelima i pismima gotovo uvijek nazivao Zlatnim Pragom.

Važan izvor za rekonstrukciju Radićeva obiteljskog života su njegova pisma članovima obitelji, najčešće supruzi, a najviše ih je napisao dok je od ožujka 1919. do veljače 1920. bio u zatvoru u Zagrebu. Iz konspirativnih razloga, neka od tih pisama, ili njihove dijelove, napisao je na češkom, a u pismima na hrvatskom redovito je koristio neke češke izraze. Mariju je uvijek oslovljavao kao „Nejmilejši“ (najdraža) ili „Nejmilejší moje“ (najdraža moja), a članove obitelji kao „Nejmilejší moji“ (najdraži moji). Povremeno je na kraju pisma supruzi i djeci slao „milliard hubiček“, „million pusinek“ ili „trillion trillionů hubinek“ (radi se o češkim izrazima za poljubac), umjesto kratice PS koristio je češku riječ „douška“, odrezak mu je uvijek bio „řízek“, a Vladka Mačeka u nekoliko je navrata spomenuo kao „Kocoura“ (mačak na češkom). Starijeg sina Vladimira je u jednom pismu ovako opomenuo da bude obazriv prema majci:

„Budi ti pravilom, da više puta da dan dodješ k mamici i da ju poljubiš i upitaš: Potřebuješ li mě za co, matinko.“ Svoja pisma Radić je često običavao potpisivati šaljivim nadimcima, poput „Tatić Domadojdić“, „Tatić Domažurić“, pa su se među tim nadimcima našli i oni češki, poput „Nedočkal“ (aludira na to da još nije dočekao da bude pušten iz zatvora), „Dočkal“ (izražava nadu da će uskoro biti dočekati slobodu) ili „Tatínek Nashledanoušek“ (Na shledanou na češkom znači do viđenja). Za života Radić je dobio troje unučadi i za njih je on bio Dědeček, jer baka, odnosno Babička, ih je naučila češki, kao i ostalih šest unuka koji su rođeni nakon što je Dědeček umro.

Zaključno, može se reći da Radić za života s češke strane nije nikad dobio satisfakciju za svoj rad na promicanju hrvatsko-čeških veza, sve dok 2018. nije dobio ulicu u Pragu, a i to na inicijativu nas iz Hrvatsko-češkog društva i uz angažman hrvatskog veleposlanstva u Češkoj, a također je i 2011., na inicijativu HČD-a, dobio spomen-ploču u crkvi svetog Norberta gdje se vjenčao. Ima dakle još puno posla na populariziranju Radića u češkoj javnosti, a i posla za istraživače, a i na nama koji se bavimo promicanjem Češke i hrvatsko-čeških veza i dalje stoji zadaća da s tim nastavimo, jer Češka nam i danas može biti uzor u mnogo toga kao i u Radićevo vrijeme, pa ćemo time onda i nastaviti raditi ono što je radio i Stjepan Radić.

Marijan Lipovac: Stjepan Radić i Česi, predavanje održano 8. lipnja 2021. u Češkom domu u Zagrebu povodom 150. godišnjice rođenja Stjepana Radića

Marijan LipovacFoto: Marijan Lipovac 1 / 15
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.