Ovih dana čitam analize u povodu stogodišnjice osnivanja Jugoslavije. I kao jedna od glavnih teza provlači se ona da je osnivanjem Jugoslavije spriječeno osnivanje Velike Srbije. Sad ne znam tko je tu lud, i tko mulja i podvaljuje, ali zar nije neosporna činjenica da je Jugoslavija bila drugo ime za Veliku Srbiju? Pa velikosrbima nije bilo važno kako će se zvati ta državna tvorevina nego da samo njome vladaju. Zar tome nisu svjedočili mnogi događaji u obje propale Jugoslavije?
Na kraju, zašto se druga Jugoslavija u krvi raspala? Velikosrbi nisu dopustili da ostanu bez nje! Hrvati su se, to je istina, oba puta našli u povijesnim okolnostima u kojima nisu mogli ništa drugo nego biti dio obje Jugoslavije i u njoj težiti ostvarenju svojih nacionalnih i drugih prava. Ali čim su se okolnosti poklopile, čim je krenuo raspad komunizma, Hrvati su jasno dali do znanja da žele svoju državu kao i svi drugi narodi na svijetu. Pogotovo zato jer je povijest pokazala da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti u zajedničkoj državi. I zato je bilo najsmislenije da se rastanu.
No sve bi bilo dobro da su velikosrbi htjeli mirni rastanak. Trebalo ih je poraziti u ratu, trebali su sve izgubiti, na kraju i Kosovo, da ih se riješimo jednom za svagda! Što mislite, zašto toliko divljaju nikolići, vučići, vulini? Pa pretijesan im je beogradski pašaluk, žale oni što Milošević nije ostvario svoje velikosrpske planove!
Ili kako je to dobro dometnuo moj FB prijatelj Tomislav Stipić nakon ovog mog statusa na mojoj FB stranici:
„Oni se sada vade na to da je Nikola Pašić u jeku Prvog svjetskog rata odbio ponudu Antante da se napravi Velika Srbija sa cijelom Bosnom, dobrim dijelom Dalmacijom i Slavonijom. I da je radije prihvatio ideju jugoslavenstva. Kao, eto Srbi su bili dobri, oslobodili su Hrvate u obje Jugoslavije na svoju štetu, a nezahvalni Hrvati razbili su obje Jugoslavije. Ali ni riječi o tome kako su Hrvati živjeli u obje Jugoslavije. I tome povjeruju i neki naši povjesničari, što zbog naivnosti, što srbofilstva. Srbima su obje Jugoslavije bile platforma za ideju Velike Srbije i od toga nikada nisu odustali. Ne zaboravimo da je posljedica prve Jugoslavije bilo zaokruživanje ingerencije Srpske pravoslavne crkve na cijelom prostoru Jugoslavije koju je ta crkva zdušno pozdravila kao cilj svoje vjerske hegemonije. Da ne spominjemo Rapalski ugovor kojim je Pašić dao dijelove hrvatske obale Italiji. Toliko o dobronamjernoj srbijanskoj politici. Prošlost prošlosti, treba razgovarati i surađivati u obostranom interesu, ali ne se dati ponovno zavoditi idejama koje su nas koštale života i života.“
