Sudar sličnih karaktera
Formalni povod za Titove iznenadne nesporazume sa Staljinom početkom 1948. godine bio je povlašteni status stotina sovjetskih vojnih i civilnih instruktora u Jugoslavenskoj vojsci i drugim institucijama komunističke Jugoslavije. Sovjeti su Tita i njegove suradnike potkraj 1947. godine sumnjičili da imaju „nedruželjubiv stav“ prema njihovim stručnjacima, što nije bilo daleko od istine jer su plaće sovjetskih instruktora bile „četiri puta više od plaća naših komandanata armija i tri puta više od plaća naših saveznih ministara“.
Pravi razlog otkriven je 10. veljače 1948. kada je Staljin u Kremlju primio Kardelja i Đilasa.
Kardelj: Nije bilo razmimoilaženja.
Staljin: Koješta! Postoje razmimoilaženja, i to duboka. Što ćete reći za Albaniju? Niste se s nama uopće posavjetovali o uvođenju vojske u Albaniju.
Kardelj: Postojala je suglasnost albanske vlade.
Staljin: Što vi mislite? Pravdali se, ne pravdali – ostaje činjenica da se niste s nama posavjetovali o slanju vojske u Albaniju.
Kardelj se ponovno opravdavao, govoreći da se ne sjeća nijednog pitanja vanjske politike u kojem se jugoslavenska vlada nije savjetovala sa sovjetskom.
Staljin: Nije točno! Vi se uopće ne savjetujete. To kod vas nije pogreška, nego stav.
Teško je bilo razabrati što je crvenoga moskovskog cara više pogodilo – Titova svojeglavost oko Albanije ili sve snažnije ambicije njegova jugoslavenskog izabranika, sintetizirane u pjesmici koja je odzvanjala cijelom Jugoslavijom:
Drug je Tito zaslužio
Da je njegov Balkan cio
I Europe jedan dio.
Bit će da ga je ozlojedilo i jedno i drugo.
Bila je riječ o sudaru istih ili vrlo sličnih karaktera pa je bilo samo pitanje dana kada će tikva uistinu puknuti.
Tu logiku Tito nije razumio pa se mjesecima pitao kako „vuk može prigovarati janjetu da mu muti vodu, iako je pije ispod njega“.
U PETOM NASTAVKU: Ne mijenjamo uzore
