Blogosfera Bumerang prošlosti

Sve o pomorskom ratu na Jadranu u Drugome svjetskom ratu

Objava 27. srpnja 2014. 1 komentara 1650 prikaza
Britanska Sredozemna flota predstavljala je do 1941. godine protutežu talijanskom brodovlju, a jezgru su joj činili bojni brodovi klase "QUEEN ELISABETH" (zbirka Freivogel)
Britanska Sredozemna flota predstavljala je do 1941. godine protutežu talijanskom brodovlju, a jezgru su joj činili bojni brodovi klase "QUEEN ELISABETH" (zbirka Freivogel)
QUEEN ELISABETH
Prvi put u jednoj knjizi sve o pomorskom ratu na Jadranu u Drugome svjetskom ratu

Knjiga „Pomorski rat na Jadranu 1940.-1945.“ Zvonimira Freivogela i Achillea Rastellija prvo je sveobuhvatno i objektivno djelo o pomorskim sukobima na Jadranu u Drugome svjetskom ratu te o svim zaraćenim stranama. Dosad smo imali samo sporadična djela na ovu temu. Britanci su, recimo, ubrzo poslije rata objavili nekoliko popularnih djela o operacijama njihovih motornih torpiljarki i topovnjača na Jadranskom moru, a tek nedavno i opširnije knjige o svojstvima i djelovanjima savezničkih brzih napadajnih brodova. Njemačka literatura o ratu na Jadranu i Sredozemlju dosta je skromna i ograničena na rijetke “biografije” pojedinih postrojbi (9. i 10. flotile torpiljarki, 3. flotile motornih torpiljarki, njemačkih postrojbi za iskrcavanje), kao i na sinteze ratnih dnevnika mornaričkih postrojbi na Sredozemlju.

Raspoloživi izvori u bivšoj SFRJ jednostrano su opisivali događaje i operacije, pretežito veličajući partizane (odnosno Mornaricu NOVJ), dok je protivnik “bezličan” ili kao u većini filmova i stripova poslijeratnog doba prikazan kao raspojasani razbojnik ili laki cilj za uvijek budne i nadljudski sposobne partizanske heroje. U takvom opisu rata na moru izbjegavalo se, primjerice, spominjati postojanje “neke bivše” kraljevske ratne mornarice, ali se zato stalno tvrdilo kako su Talijani i Nijemci na svojim čeličnim ratnim brodovima morali bježati pred našim “drvenim razaračima” s posadama čeličnog srca...

Do kraja 1970-tih godina dostupna literatura nije poimence spominjala ni ljude koji su tada pobijedili na moru. Iako se njegovao “kult ličnosti” predsjednika Josipa Broza Tita, do početka 1990-tih i stvaranja samostalne Republike Hrvatske često nisu bila poznata imena osoba koje su stvarale i razvijale Mornaricu NOVJ i omogućile konačnu pobjedu. Također se nije spominjalo - ili u vrlo ograničenom opsegu - djelovanje i uspjehe s avezničkih pomorskih snaga na Jadranu.


Ovdje donosim sažetak knjige, odnosno ocjenu djelovanja pojedinih mornarica na Jadranu:


Talijanska ratna mornarica
Talijani 1940. nisu bili spremni za rat, ali su ga u lipnju ipak objavili Velikoj Britaniji i Francuskoj, kako ne bi zaostali za Njemačkom, koja je u to doba napredovala na svim bojišnicama. Talijansko ratno brodovlje uključivalo je niz suvremenih kao i starijih brodova, veliku podmorničku flotu (drugu na svijetu odmah poslije Sovjetskog saveza!), a moglo je raspolagati i velikom trgovačkom flotom.

Italija je imala središnji položaj na Sredozemlju, ali je manjak tradicije u odnosu na glavnog protivnika, britansku Royal Navy, znatno otežavao talijanski položaj i spriječio očekivanu brzu pobjedu u Sjevernoj Africi. Talijani su u stalnim sukobima s Britancima često izvlačili kraći kraj, a napad na Grčku u listopadu 1940. nije donio ni koristi ni uspjeha, jer je Mussolini i taj nepotrebni rat objavio zbog «prestiža».

Konačno je Hitler morao spašavati Italiju od poraza i na toj novoj bojišnici. Osvajanje jugoslavenske obale u travnju 1941. donijelo je Talijanima više problema nego dobitaka i njihove oružane snage su unatoč brojčanoj premoći i boljem naoružanju u razdoblju prije talijanske kapitulacije u rujnu 1943. već skoro izgubile rat protiv ustanika na moru i u unutrašnjosti. Na Jadranu su djelovali samo manji i stariji talijanski ratni brodovi u stalnoj borbi za čuvanje pomorskih putova, a na jugu i u (pretežito neuspješnom) lovu na savezničke podmornice, koje su nesmetano dolazile čak do Sjevernog Jadrana.

Talijanski poraz nikog nije začudio, ali su i poslije sklapanja primirja sa Saveznicima počinjene brojne greške, koje su omogućile Nijemcima ponovno osvajanje već oslobođene obale, a posade talijanskih ratnih brodova su bježale u Italiju često ostavljajući pripadnike ili cijele postrojbe kopnene vojske na milost i nemilost partizana i Nijemaca. Stoga snage NOVJ nisu mogle doći do vrijednih ratnih brodova, jer su se Talijani bojali kako će pasti u njemačke ili jugoslavenske ruke.

Jugoslavenska kraljevska mornarica
Stanje u jugoslavenskim kraljevskim oružanim snagama i mornarici već je opisano, a poslije 1941. su pod zastavom Kraljevske mornarice služili samo rijetki brodovi koji su uspjeli pobjeći Saveznicima u Egipat zajedno s jednom skupinom hidroplana. Britanci su potkraj 1943. neke bivše jugoslavenske brodove – koji su s talijanskim brodovljem pobjegli na Maltu i u južnu Italiju – vratili predstavnicima KRM u izbjeglištvu, a tek su u kolovozu 1945. predani «novoj» Jugoslavenskoj mornarici, osim matičnog broda Sitnica, koji je još prije dodijeljen Mornarici NOVJ. Tijekom 1944. KRM u izbjeglištvu je dobila od Britanaca jednu korvetu i osam motornih topovnjača, koje su tek od travnja 1945. djelovale na Jadranu, gdje njihove posade nisu dobro primljene. Poslije su zajedno s drugim brodovima bivše KRM predane JRM, osim korvete koja je vraćena Royal Navy na Malti. Većina pripadnika mornarice u izbjeglištvu ostala je na Zapadu, a samo su se neki vratili s brodovima u domovinu, gdje su i poslije često promatrani sa sumnjom i nepovjerenjem.

Njemačke pomorske snage
Njemačka Kriegsmarine počela je djelovati na Jadranu od ništice, jer je imala na raspolaganju samo plovila i tvarivo zaplijenjeno u talijanskim i jugoslavenskim lukama. Ipak je postupno i uz velike napore jačala, manji ratni brodovi su prebačeni na Sredozemlje i Jadran iz Njemačke i s drugih bojišnica kopnom, rijekama i kanalima. Veći njemački ratni brodovi bili su talijanskog porijekla, zaplijenjeni tijekom gradnje ili popravka. Gubici su bili veliki zbog sve veće savezničke premoći na moru i u zraku. Obala i otoci također nisu bili sigurni zbog sve opsežnijih partizanskih operacija na kopnu i otocima.

Njemačke oružane snage nisu nikad uspjele potpuno "očistiti" okupirana područja, a ujedno je u njihovoj strategiji stalno vladao strah od savezničkog iskrcavanja na Balkanu, pri čemu su ignorirali puno opasnijeg protivnika u svom zaleđu i na obali. Snage NOV i POJ su poslije neuspješnih prvih "frontalnih" napada konačno uspjele razbiti s boka njemačku protudesantnu obrambenu crtu. Jedna od najvećih njemačkih pogrešaka bila je ostaviti Vis u rukama partizana i Saveznika, ali se otok zbog savezničke pomorske i zračne premoći ni poslije osvajanja ne bi moglo dulje držati. Njemački S-Boot-i nakon prvih velikih uspjeha više nisu bili jako učinkoviti, jer za njih nije ni bilo odgovarajućih ciljeva, dok su glavni protivnici, britanski brzi napadajni brodovi, bili jače naoružani, a sporiji brodovi Mornarice NOVJ čak i "oklopljeni".

Unatoč dieselskim motorima - čije je gorivo u okršajima bilo manje opasno od benzina na britanskim brodicama - njemačke motorne torpiljarke su često trpile od kvarova kompliciranog pogona, a zrna njihovih lakih "Flakova" nisu imala dovoljno energije za uništenje protivnika. Najopasniji protivnici partizanskim i britanskim brodovima mogli su biti snažno naoružani desantni brodovi, ali su njihovim topovima često nedostajali oklopni štitovi, što je i posade i topove činilo ranjivima. Ujedno su prevozili zapaljive terete i često gorili već poslije prvog prolaska snažno naoružanih britanskih topovnjača tipa "Fairmile D". Mali minolovci novijeg tipa (R-Boote) bi bili idealni za protupartizansku borbu, također i korvete klase "Gabbiano" za borbu protiv britanskih motornih topovnjača i torpiljarki, ali ni jednih ni drugih nikad nije bilo dovoljno, a britanski "odgovor" je bilo slanje još snažnijih eskortnih i flotnih razarača, kojima nisu bile dorasle ni njemačke parne torpiljarke.

Njemačke desantne splavi tipa Siebel bile su lako uočljive iz zraka i vrlo osjetljive na zračne napade, ali zbog malog gaza "otporne" na napade torpedima, koja su često prolazila ispod njih. Snažno naoružani jurišni i desantni brodovi njemačkih opkopara i "obalnih lovaca" (koji čak nisu ni pripadali mornarici nego kopnenoj vojsci i posebnim postrojbama) bili su jači i brži od partizanskih brodova, ali slabiji od britanskih. Nije čudno što je poslijeratna JRM rabila zaplijenjene njemačke brodove i sagradila veći broj "licencnih" MFP-ova (poznatih kao DT i DTM) i dvotrupnih splavi, a mali ophodni i protupodmornički brodovi tipa "Kraljevica" bili bi izvrsni za pratnju konvoja tijekom rata. Jugoslavenska flota je također kopirala i gradila desetke motornih torpiljarki tipa "Higgins", za napade na mogućeg "agresora" i zaštitu sporijih desantnih konvoja tijekom protunapada.

Njemačke podmornice nisu za razliku od Prvog svjetskog rata igrale na Jadranu nikakvu ulogu, a posljednja od njemačkih podmornica na Sredozemlju, koje su operirale iz Pule i Salamine u Grčkoj, uništena je kod otoka Milos u Egejskom moru već 19. rujna 1944. Ostale su uništile vlastite posade ili saveznički bombarderi u lukama, poput jedne njemačke i nekoliko zaplijenjenih talijanskih podmornica u Puli. Zbog sve jačih zračnih napada - koji su osim vojnih nemilice uništavali i civilne ciljeve u gradovima i manjim mjestima - dnevni pokreti više nisu bili mogući, a brodove koji bi isplovili noću dočekivali su saveznički ratni brodovi. Zadnji njemački pokušaji obrane i napada "specijalnim snagama", diverzantima i eksplozivnim brodicama, također nisu mogli dovesti do uspjeha, jer su saveznički ratni stroj i snage NOVJ već bile prejake.

Jedna od najvećih njemačkih pogrešaka bio je postupak prema ratnim zarobljenicima - partizanima i borcima NOVJ koji su smatrani "banditima", a ne regularnim vojnicima - kao i talijanskim vojnicima, koji su smatrani izdajicama, posebice njihovi časnici, koji su odmah strijeljani. Stoga ne čudi što su partizani odgovarali na isti način i na licu mjesta smicali zarobljene strane "agresore" i njihove domaće pomagače, ali je još više ratnih zarobljenika ubijeno poslije kapitulacije i kraja rata.

Britanska ratna mornarica
Savezničke pomorske snage na Jadranu većinom su pripadale britanskoj Royal Navy, koja je na toj bojišnici raspolagala s dvije flotile razarača, s ukupno 12 flotnih i pratećih razarača, i s nekoliko flotila brzih napadajnih brodova, manjih motornih torpiljarki tipa "Vosper" i većih snažno naoružanih motornih torpiljarki i topovnjača tipa "Fairmile-D", nazvanih od svojih posada "Dog-Boats". Na Jadranu su djelovali i veći ophodni brodovi tipa ML (Motor Launch), kao i manji HDML za lučku zaštitu (Harbour Defence Motor Launch). Britanski razarači su sudjelovali samo u nekoliko operacija, poput gađanja ciljeva na kopnu, zaštite Visa u doba opasnosti od njemačke invazije i uništenja 2. flotile za lov na podmornice u studenom 1944., prepustivši bojišnicu brojnim MGB-ima, MTB-ima i partizanskim brodovima tijekom noći, kao i zrakoplovima po danu. Na Jadranu su u nekoliko prigoda uspješno djelovali i veliki francuski razarači klase "Le Fantasque". U razdoblju od ulaska Italije u rat 1940. do njene kapitulacije, na Jadranu su uspješno djelovale i savezničke podmornice, pod britanskom, grčkom i poljskom zastavom.

Prema službenim izvještajima britanski brzi napadajni brodovi (Fast Attack Craft/FAC) su tijekom svojih misija uz istočnu obalu Jadrana potopili 84 njemačka ratna i trgovačka broda, još 14 zarobili, a 17 oštetili i možda potopili. Pred talijanskom jadranskom obalom su 1944. navodno potopili još 44 broda, najčešće tipa MFP. Dudley Pope u svojoj knjizi "Flag 4" spominje kako su britanski MGB i MTB uz istočnu jadransku obalu bili na moru u 177 od 244 noći, obavili 249 ophodnji i 41 prigodom sreli neprijatelja. Uz zapadnu obalu bili su na moru u 182 od 366 noći, obavili 203 ophodnje i 60 puta sreli protivnike. Čak kad se svi podaci o uspjesima korigiraju prema novim saznanjima, broj potopljenih, zarobljenih i oštećenih brodova ostaje velik. Uz njih su ponekad djelovali i razarači, kao i zrakoplovi, koji su često pregledavali svaku uvalu u potrazi za sklonjenim njemačkim brodovima. «Ahilova peta» britanskih FAC bili su njihovi benzinski motori i tankovi, osjetljivi na protivničku paljbu. Poslije su i njemačke magnetske mine bile smrtonosne za britanske brodove, kako za motorne topovnjače i torpiljarke, tako i za razarače.

Mornarica NDH
Mornarica NDH na Jadranu je prekasno osnovana, u doba kad više nije bilo ni brodova ni dovoljno ljudi za njihove posade. Italija je naprasno prekinula tradiciju hrvatskog pomorstva i nastojala osvojene krajeve vratiti «u krilo domovine», uništavajući – kao i u Istri poslije 1. svjetskog rata – svaki trag slavenstva i hrvatstva u okupiranim i priključenim područjima. Stoga je za Mornaricu NDH jedini izlaz bilo osnivanje hrvatske domobranske Pomorske legije, koja je ponuđena Nijemcima na istočnoj bojišnici, kako bi se moglo dalje školovati i uvježbavati časnike i posade. Poslije talijanske kapitulacije – ali tek u svibnju 1944. – Legija je vraćena u Hrvatsku, a tek su u kolovozu preuzeti prvi ratni brodovi male kakvoće.

Nijemci nisu imali povjerenja u hrvatske pomorce, osim u «Crnomorce», ali ni oni u to doba više nisu htjeli ratovati za izgubljenu stvar na pogrešnoj strani. Tako je već u prosincu 1944. s mora nestala Mornarica NDH, koja zbog talijanske ljubomore i njemačkog nepovjerenja, kao i nedostatka boljih ratnih brodova nije mogla puno ni postići. Ipak je u to doba na Jadranu već postojala druga hrvatska mornarica – Mornarica NOVJ, koja je imala i više ljudstva, a od njenih 6019 pripadnika čak 5390 bili su Hrvati. Zahvaljujući savezničkoj pomoći uspjela je osloboditi jadransku obalu – nažalost boreći se i protiv Hrvata na «drugoj strani», ali je uskoro poslije rata ponovno pretvorena u «jugoslavensku mornaricu».

Partizanska mornarica/Mornarica NOVJ/Jugoslavenska mornarica
Jugoslavenski rat za oslobođenje počeo je još 1941., a glavni povod bio je njemački napad na Sovjetski savez. Tijekom 1942. su izbile prve spontane, a poslije i organizirane akcije protiv Talijana i njihovog pomorskog prometa na Jadranu. Iako su Istra i Dalmacija određeno razdoblje bile mletačke provincije i predane su Austriji u doba Napoleonskih ratova, ipak su se razvijale posebno i nezavisno od talijanskog utjecaja, što se najbolje vidjelo 1866. kod poraza talijanske flote kod Visa. Cijela Dalmacija je tada čestitala Tegetthoffu i njegovim «ribarima», koji su potjecali s hrvatske, ali i «mletačke» obale, a spriječili su talijansku okupaciju Dalmacije. Stanovništvo se u to doba - nažalost uzaludno - nadalo kako će se Dalmacija ujediniti sa Slavonijom i užom Hrvatskom u zajedničku hrvatsku državu. Austrija je ipak nastavila vladati Dalmacijom i Istrom kao pokrajinama austrijskog dijela carstva, dok su Slavonija i uža Hrvatska – uključujući i Hrvatsko primorje – ostale pod mađarskom krunom do 1918.

Italija se poslije Prvog svjetskog rata smatrala prevarenom jer za učešće u ratu protiv Austrije nije od sila Entente dobila sve obećane pokrajine na istočnoj obali Jadrana. Stanje se promijenilo u 2. svjetskom ratu, kad je Ante Pavelić "poklonio" veći dio obale Italiji, što je razočaralo hrvatsko pučanstvo. Niz talijanskih pogrešnih političkih odluka i talijanski fašistički - kao i četnički - teror (provođen i uz pomoć talijanskih oružanih snaga) natjerali su Hrvate u partizanske redove, također i Srbe koji su bili žrtve ustaških odmazdi. Ipak su pripadnici Mornarice NOVJ pretežito bili Hrvati, potomci i nasljednici Tegetthoffovih «ribara». Od 6019 ljudi Mornarice NOVJ bilo je osim 5390 Hrvata još 490 Slovenaca, 94 Srba, 39 Crnogoraca, 37 Talijana, 26 Muslimana, deset Židova, sedam Makedonaca, tri Poljaka, dva Rusa i po jedan Čeh i Mađar.

Poslije prvih manjih napada na talijanski promet slijedile su sve veće i bolje organizirane akcije, a pomorske snage NOVH i NOVJ su znatno povećane poslije talijanskog primirja sa Saveznicima i raspada talijanskih oružanih snaga. Oslobođeni su veliki dijelovi teritorija pod talijanskom upravom, zarobljene ogromne količine oružja i neki brodovi. Njemačka reakcija je bila brza, ali su ponovno okupirani dijelovi obale i otoka opet malo po malo oslobađani, a poslije je uz pomoć Saveznika bilo moguće izvoditi iskrcavanja na otocima i vlastitim snagama oslobađati obalu. Rabljena je nova nekonvencionalna taktika, a relativno slabi brodovi su ipak bili uspješni u većini sukoba s protivnikom. Brzim pokretima sve većih postrojbi duž obale i u unutrašnjosti su konačno vraćena osvojena područja, a čak i dio hrvatskog ("južnoslavenskog") teritorija izgubljen još 1918.

Partizanski brodovi i na njima ukrcani pomorci – pretežito Dalmatinci, Primorci i Istrani – bili su stalno na moru, trpeći loše vremenske uvjete i izlažući se talijanskoj i njemačkoj osveti. Prvotno su raspolagali samo zastarjelim oružjem i lošim tvarivom, stoga nisu mogli postići tako velike uspjehe kao Saveznici. Kad je rat bio gotov, partizani su ipak ostali na poprištu kao jedini pobjednici, riješivši se i protivnika i saveznika i političke konkurencije. Zahvaljujući specifičnoj povijesti Južnih Slavena, rat vođen od 1941. do 1945. je stvorio «novu zajedničku državu», ali je to jedinstvo potrajalo samo 45 godina, a najvećim dijelom bilo ovisno o karizmatičnoj osobi vođe i predsjednika Josipa Broza Tita. On je bio «politički šahovski velemajstor», koji je znao međusobno zavaditi ili izigrati protivnike, saveznike i suradnike kako bi uvijek ostao «na površini», dok su drugi nestajali u zaboravu.

Tako je poslije oslobađanja Beograda nagovorio Sovjete neka progone Nijemce u Mađarskoj, a ne u Jugoslaviji i koristio britansku pomoć dok to nije bilo protivno njegovim ciljevima, poput oslobađanja/osvajanja Zadra, Cresa, Lošinja i Istre ili preuzimanja vlasti umjesto bivšeg kralja. Samo tri godine poslije rata – 1948. – Tito je bio u opasnosti izgubiti i glavu i državu, ali je protiv Staljinovog Sovjetskog saveza dobio «moralnu», kao i znatnu financijsku i tehničku potporu zapadnih Saveznika, iako ih je već jednom izigrao tijekom rata. S današnjeg gledišta je lako shvatiti kako je mislio i djelovao tijekom rata, iznenađujući protivnike i saveznike, uključujući najbliže suradnike i uklanjajući svakog konkurenta u vlastitom i protivničkom logoru.

Poznato je kako prvotno nije vjerovao u osnutak i mogućnost djelovanja partizanske ratne mornarice na Jadranu, ali je poslije prvih pobjeda podupirao razvoj mornarice, koju je zatim rabio i kao jedan od dokaza Velikoj Britaniji i drugim saveznicima da su Jugoslaviju oslobodili Jugoslaveni, naravno pod njegovim vodstvom. Oštar postupak prema zarobljenim neprijateljima, posebice hrvatskim i srpskim nacionalistima, imao je nekoliko razloga, a jedan od njih bio je pokazati "svom narodu" što ga čeka u slučaju pobune. Ti su njegovi postupci poslije zaboravljeni i Tito je slavljen kao osloboditelj od Nijemaca, zaštitnik od Sovjeta i svjetski mirotvorac. Međunacionalni sukobi iz ratnog razdoblja ipak nisu riješeni ni obračuni zaboravljeni, nego samo potisnuti u podsvijest ili odgođeni za poslije.

Poslije Titove smrti 1980. Jugoslavija se opet počela raspadati, a posljedice su bile i napad na samostalnu Hrvatsku i Domovinski rat od 1991. do 1995. godine. Ironiju sudbine predstavlja činjenica kako su i u tom ratu na moru ponovno pobijedili hrvatski «ribari» i to snažno naoružanu Jugoslavensku ratnu mornaricu, koja se našla u istoj ulozi kao njemačka Kriegsmarine sredinom 20. stoljeća: bila je prisiljena povući se u svoja izolirana uporišta i tamo dočekati konačnu propast jugoslavenske federacije.


SADRŽAJ KNJIGE

1) Italija u razdoblju od lipnja 1940. do travnja 1941. godine (A. Rastelli)
Pomorska infrastruktura i brodovlje
Luke
Brodogradilišta
Trgovačka mornarica
Pomorska uporišta
Talijanske obalne bitnice
Talijanski ratni brodovi (Z. Freivogel)

2) Kraljevina Jugoslavija u razdoblju do travnja 1941. godine
Pomorska infrastruktura i brodovlje
Luke
Brodogradilišta
Trgovačka mornarica
Ratna mornarica

3) Talijanske i savezničke operacije na Jadranu od lipnja 1940. do travnja 1941. godine
1940. godina
1941. godina

4) "Travanjski rat"
Organizacija mornarice 6. travnja 1941. godine
Raspored jugoslavenskih brodova i postrojbi 6. travnja 1941. godine
Pomorsko (mornaričko) zrakoplovstvo
Početak rata

5) Talijanska okupacija istočnog Jadrana i prvi napadi na talijanski pomorski promet
1941. – 1942. godina
1943. godina
Talijanske mornaričke snage na Istočnom Jadranu, stanje 20. travnja 1943. godine

6) Operacije savezničkih podmornica na Jadranu od travnja 1941. do rujna 1943. godine
1941. godina
1942. godina
1943. godina
Intermezzo - Ratna mornarica NDH, nastanak i ustroj

7) Talijanska kapitulacija u rujnu 1943. i posljedice na Jadranu
Kronologija zbivanja poslije talijanske kapitulacije
Rujan/listopad 1943. godine
Talijansko povlačenje iz jadranskih gradova i luka

8) Njemačke pomorske snage na Jadranu
Organizacija njemačke ratne mornarice (Kriegsmarine) na Jadranu
Njemački ratni brodovi na Jadranu
Kratki pregled organizacije snaga NOVJ u obalnom području

9) Kronologija zbivanja od rujna 1943. do siječnja 1944. godine
Njemačke pomorske komunikacije duž jadranske obale
Partizanske i njemačke operacije na sjevernom Jadranu
Njemačko osvajanje srednjeg i južnog Jadrana

10) Operacije savezničkih pomorskih snaga na Jadranu do kraja 1943. godine
Intermezzo - "Odiseje" njemačkih motornih torpiljarki

11) Pokreti i operacije u siječnju 1944. godine
Stanje 11. flotile za osiguranje

12) Njemački pomorski promet i gubici početkom 1944. godine

13) Dvoumica između "Strijelca-vilenjaka" i "Drznika"

14) Ožujak 1944., prva njemačka minska polja i gubitak TA 36

15) Flotile mornarice NOVJ i prvi desantni prepadi s Visa

16) Travanj 1944. godine

Idući val partizanskih iskrcavanja - Mljet i Korčula

17) Svibanj 1944. – i ponovno Šolta
«Desantni prepad» na Šoltu
«Noćni susreti» britanskih i njemačkih brodova

18) Njemački napad na područje III. POS-a, operacija «Wikinger-Feuerzange»

19) Svibanj/lipanj 1944. – «Konjićev skok» i posljedice na Jadranu

Jadranske operacije od lipnja do kolovoza 1944. i «odjeci Normandije»

20) Partizanski i saveznički desantni prepadi u ljetu i jeseni 1944. godine
Osnutak Plovnih snaga Mornarice NDH – Trst i Lignano, kolovoz 1944. godine
Torpiljarke 1. i 2. prateće flotile i operacija «Odisej»

21) Oslobađanje Dalmacije - rujan 1944. godine
Operacije britanskih Coastal Forces u rujnu 1944. godine

22) Listopad 1944. - mjesec intenzivnih operacija
Britanske operacije u listopadu 1944. godine

23) Listopad - studeni 1944. - operacije u Dalmaciji
Oslobađanje Boke kotorske
Bojišnica se pomiče prema sjeveru

24) Nastavak operacija u Kvarneru i Kvarneriću
Operacija "Exterminate" i uništenje njemačke 2. flotile lovaca podmornica
Zimske operacije u Kvarneriću
Gubitak razarača Aldenham
Intermezzo - kraj Mornarice NDH
Zasjeda za njemačke diverzante na Iloviku

25) Posljednji njemački napadi
Napad na HMS Delhi u Splitu
Operacije britanskih Obalnih snaga početkom 1945. godine

26) Jugoslavenska mornarica u «završnim operacijama» – travanj/svibanj 1945. godine
Njemačka mornarička organizacija na Jadranu od rujna 1944. do svibnja 1945. godine
Raspored jugoslavenskih snaga početkom 1945. godine
Oslobađanje Kvarnerića i Kvarnera
Iskrcavanje u Istri i prodor prema zapadu

27) Zračni napadi na jadranske luke (A. Rastelli)

28) Ocjena djelovanja pojedinih mornarica na Jadranu

Talijanska ratna mornarica
Jugoslavenska kraljevska mornarica
Njemačke pomorske snage
Britanska ratna mornarica
Mornarica NDH
Partizanska mornarica/Mornarica NOVJ/Jugoslavenska mornarica
Pregled partizanskih napada na talijanski promet od travnja 1941. do rujna 1943. godine
Prilog I: Njemački brodovi 11. flotile/divizije za osiguranje od 1943. do 1945.
Prilog II: Motorne torpiljarke njemačke 1. divizije S-Boot-a
Prilog III: Desantna plovila Kriegsmarine na istočnom Jadranu 1943.-1945.
Prilog III B: Desantne brodice njemačkih opkopara na Jadranu (Pionierlandungsboote/PiLaBo;)
Prilog IV: Ratni brodovi Mornarice NOVJ
Prilog V: Britanske motorne torpiljarke (MTB) i topovnjače (MGB) na Jadranu 1943.-1945.
Prilog VI: Njemačke minopolagačke operacije na Jadranu 1944.-1945. godine
Prilog VII: Činovi mornaričkih časnika u Drugom svjetskom ratu i skraćenice rabljene u tekstu
Prilog VIII: Neki topovi ratnih brodova na Jadranu 1940.-1945.
  • Avatar noesiss
    noesiss:

    Mene blam ovo citati. Hvala Svevisnjem pa nam nitko ziv ne razumije jezik, tako ovo nitko od ozbiljnih znanstvenika i povijesnicara nece citati, jer bi nas smatrali poremecenim narodom. Koji to jos narod na planeti blati svoju povijest i svoje ... prikaži još! pobijednike u ratu, a velica zlocinca okupatora, nacistu i fasistu. A nije se za cudit kad pogledas tko su autori knjige, sve lijepa Hrvatska prezimena.