Uskoro će se, 28. lipnja, navršiti točno 70 godina od najvećeg potresa koji je pogodio komunistički blok u Europi, potresa u kojemu su se sukobili Staljin, sovjetski vođa i dotad neprijeporni komunistički autoritet broj jedan u svijetu, te Tito, jugoslavenski komunistički vođa čije su ambicije nadilazile jugoslavenske granice.
Tog dana 1948. donesena je čuvena Rezolucija Informbiroa kojom je Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Titom izbačena iz međunarodne asocijacije komunističkih partija koju je kontrolirao SSSR. Jugoslavenska historiografija učila nas je kako je Tito tada rekao veliko NE Staljinu i ta povijesna matrica i danas se reciklira kao povijesna činjenica ne samo u javnosti nego je čak i dalje recikliraju profesionalni povjesničari, sveučilišni profesori, i to zato jer se intimno ne mogu odmaknuti od same jugoslavenske matrice i Tita kao njezinog sinonima.
No da baš nije bilo tako, da Tito baš i nije rekao tako jako NE Staljinu, da je Tito bio zapravo šokiran svime, da se nije odvojio od Staljina zbog želje za liberalizacijom Jugoslavije, dovoljno protiv tih teza govore povijesne činjenice. U nekoliko nastavaka iznijet ću niz detalja iz tog vremena koji su svi utemeljeni na arhivskim dokumentima iz Beograda i Moskve.
Ovdje neće biti rasprava o tome što je razlaz Tita i Staljina donio za Jugoslaviju, dobro i loše, je li i koliko za Jugoslaviju bilo dobro što se Tito morao okrenuti za pomoć Zapadu, koliko je s krajem Titova života Jugoslavija ekonomski ponovno postala ovisna o SSSR-u kao što je bila i u vrijeme razlaza s njime… To su sve teme za neke druge rasprave. Ovdje se fokusiram na razdoblje samog razlaza dvojice komunističkih vođa.
Vrhunac ljubavi
Još u travnju 1945. godine, prije nego što je rat završen, Tito je Staljinu u Moskvi predložio da formira novu svjetsku komunističku središnjicu. Domaćin se nije izjasnio, nego je Tita sljedeće, 1946. godine, pitao misli li još uvijek da treba stvoriti novu Kominternu. Tito je potvrdio, a Staljin mu je pred drugima rekao: „Internacionala – ni govora“, a kad su bili nasamo usuglasio se s idejom jugoslavenskog vođe.
Tako je Tito 1947. godine porastao za još nekoliko centimetara. U osnivačkom aktu o formiranju Informacijskog biroa komunističkih partija, ime KPJ navedeno je na prvom mjestu, a sve druge partije, uključujući i Staljinovu SKP(b), poredane su po abecednom redu. I još kao dodatak, Beograd je, Titu u čast, određen za sjedište Informacijskog biroa, Informbiroa, kako se ta organizacija nazivala u jugoslavenskome političkom žargonu.
Time je Tito i stvarno i simbolično i javno nominiran za Staljinova nasljednika.
Ljubav između njega i moskovskog samodršca, njihovih partija i vlada i svih institucija sovjetskoga i jugoslavenskog režima, sve je više cvjetala.
Od 1945. do 1948. godine u sirotinjskoj Jugoslaviji tiskano je 60 knjiga Staljinova prethodnika Vladimira Iljiča Lenjina, svakih 20 dana po jedna, u nakladi od milijun i dvije stotine tisuća primjeraka.
Da im je Staljin ponudio da Jugoslavija postane šesnaesta republika Sovjetske Unije, njezina „Vanjska Mongolija“ kako je duhovito primijetio jedan Englez, a da se KPJ pripoji Staljinovoj partiji, Tito i njegovi suradnici bili bi sretni kao mala djeca.
Uostalom, Kardelj je to priželjkivao još u lipnju 1945. godine kada je sovjetskom ambasadoru u Beogradu rekao:
– Mi bismo željeli da Sovjetski Savez gleda na nas kao na predstavnike jedne od budućih sovjetskih republika, a ne kao na predstavnike druge države sposobne da samostalno rješava pitanja, a na KPJ kao na dio SKP(b).
Umjesto prihvaćanja ideje o ujedinjenju iz Moskve je uskoro sijevnula munja. Staljin je rekao da Tito više nije dobar staljinist.
– Znate, to nije bio šok, već nešto mnogo dublje – iskreno će reći Tito.
Objasnio je i zašto:
– Za komunista je možda najteže u životu kada dođe do toga da mu se poruši sve ono u što je vjerovao i na čemu je sam sebe gradio.
U DRUGOM NASTAVKU: Mjerenje Titova pulsa u Moskvi
