Dokazivanje na djelu
Ni pola godine pošto ga je Staljin izopćio iz „nove Kominterne“, Tito nije vjerovao što ga je snašlo:
– Nama ni na kraj pameti nije da sporimo vodeću ulogu SKP(b), mi isto kao i Staljin ravnim putem idemo u socijalizam. Sustav u Sovjetskom Savezu pokazao se u punoj svojoj vrijednosti kao najbolje i najpravednije društveno uređenje.
Možda je u svemu tome bilo i taktiziranja, ali djela obično više govore od riječi.
Da bi dokazao Staljinu da ga neopravdano optužuje, jugoslavensko rukovodstvo i nakon prvih gromova iz Moskve provodi i drugu nasilnu nacionalizaciju privrednih i uslužnih objekata u zemlji. Jugoslavenska država gotovo potpuno ukida privatno vlasništvo i nad minimalnim sredstvima za proizvodnju.
Prema uzoru na Sovjete, Titov režim kreće i u obračun s „maloposjedničkim elementima na selu“ na kojem je živjelo 75 posto jugoslavenskog stanovništva. Seljaci su zakonom obvezani svake godine državi besplatno predati sve što proizvedu na svojim imanjima. Katkad i više od toga: kućanstva s 20 hektara zemlje imala su obvezu godišnje predati 13 metričkih centi pšenice po hektaru, a ukupni prinos pšenice po hektaru 1947. godine iznosio je 9,8 metričkih centi po hektaru.
Oponašajući sovjetske kolhoze koji su uništili poljoprivredu „prve zemlje socijalizma“, Titova vlast tjera seljake da svu zemlju i imetak unesu u tzv. seljačke radne zadruge u kojima rade od jutra do večeri, a dobivaju ono što im država ostavi za goli život.
Podatak katkad može reći više i od bilo kakvih riječi: 1947. godine u Jugoslaviji je bilo 638 sovjetskih kolhoza, sljedeće godine 1217, a 1949. godine 6238.
U sezoni 1948./1949. godine na repertoare jugoslavenskih kazališta stavljeno je 67 djela inozemnih autora, od kojih su 63 bila sovjetska. Za godinu dana Jugoslavija je uvezla 557 sovjetskih filmova.
Do sredine 1951. godine samo kroz zatvor kod Beograda prošlo je 86 000 srpskih seljaka koji su se opirali uvođenju Staljinovih kolhoza u Jugoslaviju.
U OSMOM NASTAVKU: Brojevi, a ne ljudi
