Blogosfera Bumerang prošlosti

Tito i studentski bunt 1968. godine (3): Naša omladina neće višepartijski sustav

Koča Popović je najoštrije prekorio i generale i vrhovnu komandu, a Titu je bilo vrlo neugodno. On je sve prijekore primio „šutke, smrknuta lica“.
Objava 15. lipnja 2018. 4 komentara 1807 prikaza
Foto: Muzej istorije Jugoslavije, Beograd
Foto: Muzej istorije Jugoslavije, Beograd
Tito na svečanom prijamu u Zagrebu rukuje se sa zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem, 17. prosinca 1969. godine

Kad je riječ o nemirima 1968., Tito je i nakon njihova prestanka imao potrebu upozoravati na takve probleme. Tako je na Šestom kongresu Saveza sindikata Jugoslavije u Beogradu 1968. kazao: „Rekao bih sada nešto i o nemirima do kojih je nedavno došlo. Kazao sam već na televiziji da je to bio udarac u glavu svima nama, da se moramo trgnuti i vidjeti što bi sada trebalo učiniti. Nedavna akcija studenata na sveučilištima pokrenula nas je iz učmalosti, naime, mnoge je pokrenula iz učmalosti i mislim da će to biti pozitivno, ukoliko se sa verbalizma pređe na akcije prožete revolucionarnim duhom, akcije koje će zaista odgovarati onome čemu teže naši radni ljudi, što očekuju svi naši narodi...

Vi znate, drugovi i drugarice, da je sada bilo svakakvih pokušaja od raznih elemenata. Pojavili su se oni s kojima smo mi imali posla na sveučilištima i prije studentskog revolta. To su pojedini profesori, neki filozofi, razni praksisovci i drugi, razni dogmatičari, uključujući i one koji su vršili razne dezinformacije u Upravi državne sigurnosti itd. Sve se to danas nekako ujedinilo. Svaki naravno radi za sebe, ali su ipak udruženi u nastojanju da se kod nas stvori neki kaos i da love u mutnom. Mi im moramo pružiti odlučan otpor, reći odlučno NE. Oni sada proglašavaju pokret na sveučilištu.

To ne potječe od studenata, već od ljudi koji bi htjeli stvoriti neki embrion višepartijskog sistema, i da se postave kao faktor, koji će sa Skupštinom i drugim razgovarati na ravnopravnoj osnovi. Štoviše, oni idu i dalje: negiraju radničku klasu kao najvažniji faktor i stup ovog društva. Za njih su radnička klasa i njezina uloga prevladani. Savez komunista za njih ne znači ništa. Po njihovu mišljenju, trebali bi neki mudraci, neki tehnokrati stati na pijedestal i svojim štapićem komandirati, a sve drugo da bude bezbojna masa. Radnička klasa trebala bi rintati i pokoravati se njihovoj samovolji. Pa zar je to moguće danas u našoj zemlji, zar je moguće da takvi ljudi i sa takvim idejama nastupaju, a da mi to mirno promatramo i dalje.

Njima nema mjesta ni tamo gdje se nalaze. (Snažan aplauz i odobravanje) Zar da takvi odgajaju našu djecu na sveučilištima i u školama? Nema im mjesta tamo! (Snažno odobravanje i aplauz) Dakle, riječ je o avanturističkim pokušajima nama dobro poznatih ljudi, jer smo imali posla s njima prije nego što je došlo do tog revolta. Pratili smo ih kroz novine, kroz štampu, kroz pričanja, preko raznih tračeva itd. Mi ih dobro poznajemo i mi im nećemo dozvoliti da dalje tako rovare.

Jedni polaze od višepartijskog sistema, samo ga direktno ne spominju. Jer, vi znate, vi ste čuli, kako je prošao kod studenata Đilasov emisar koji je došao tamo, pa su ga studenti najurili naglavce. Naša omladina neće višepartijski sistem. Ali isto tako rovare i oni dogmatski elementi koji dolaze sa druge strane, koji se bore protiv svega onoga što mi sada nastojimo ostvariti, koji se još nadaju da će možda doći njihov čas. Dakle, takve ljude mi moramo onemogućiti, a onemogućit ćemo ih ako sagledamo gdje su, ako ih budemo odlučno sprečavali u njihovim negativnim akcijama. I, na kraju krajeva, ponekad će trebati poduzeti i administrativne mjere. (Aplauz) Mi moramo sačuvati naše socijalističko samoupravno društvo.“

Beogradske studente nije zaboravio ni poslije. Njihov primjer spominjao je kao mogućnost da se opet dogodi ulica. Njega su zabrinjavale „mase“, kako je zvao narod. Tako je o „masama govorio“ na završetku trodnevnog sastanka Predsjedništva SKJ na Brijunima potkraj travnja 1971. godine: „Ja sam ovdje vidio da je u tim diskusijama bilo govora o tome, kako su bili plenumi, kako su bile ove sjednice po republikama, kako su odluke tamo masovno prihvaćene itd.

A kako stoji u masama sa jedinstvom u vezi sa tim njihovim odlukama? Treba poznavati psihologiju masa. Meni se čini da naši rukovodioci, naročito mladi ljudi, još nisu dovoljno, da tako kažem, verzirani po pitanju psihologije masa; što može jedan i najmanji element, unešen u mase, koji je prihvatljiv za njih – a uperen je protiv ‘onih’, a to smo mi. Tako može on imati dalekosežne posljedice, može okrenuti mase protiv nas samih. I to po republikama i u čitavoj Jugoslaviji. Mi smo imali već jedanput jedan slučaj sa ekscesima u Beogradu – na sveučilištu. Takvi ekscesi su se pokušavali ponovno organizirati. Ali, to bi imalo sada malo drukčije posljedice nego što je imalo onda. Onda smo jedva to nekako smirili. Tu sam ja morao istupiti na radiju i televiziji i da nekako smirim tu situaciju.“

Zatim je nastavio: „Dalje, smatram da trebamo – što sam sada posebno govorio sa drugovima u pauzi, ali sada kažem svima vama ovdje – poduzeti odlučne mjere protiv elemenata koji rade na liniji antisamoupravljanja, antisocijalizma i takoreći po svim linijama pokušavaju nam gurati štapove u kotače našeg progresa. Moramo prema njima biti manje liberalni. Mi se stalno zanosimo da imamo dosta snaga da sa takvima izađemo na kraj. Ali, to je samo pričanje, a ja tražim djela.

Ako se bude tako produžilo, ako netko ne prima tu opomenu, ako neće da se toga odrekne – onda imamo i drugih sredstava, onda ćemo ga staviti tamo gdje neće moći to raditi. Izvinite, demokracija je demokracija. Ali, ja sto puta ponavljam, ona nije za nedemokratske elemente i antisocijalističke rabote raznih ljudi. Moramo to pokazati pred masama, to će radni ljudi veoma dobro prihvatiti. Mi imamo na sveučilištima – kako sam u svojoj uvodnoj riječi to rekao – danas takva žarišta koja liče na kontrarevolucionarne rabote. I ne bih mogao reći da je to samo u Beogradu. Toga ima i na nekim drugim sveučilištima. Samo, treba vidjeti. Toga ima i u Ljubljani, ima tu raznih linija.

Na sveučilištima treba podsjeći krila, kako god znate, onim nastavnicima koji uzimaju u ruke našu omladinu iz naših škola, gimnazija, i koji ih truju. To su bili oni što su narezali lica pa su ga napravili tako da kad plače, onda se smije, a kad se smije plače. Tako i ovi iznakazuju ličnosti naše mlade generacije. Ja nisam baš tako siguran u ono što je rekao drug Kocijančić da je omladina bolja od nas starijih. Sa time se ne slažem. Ima nas dobrih, ima nas loših. Među omladinom ima također mnogo dobrih, ali ima i jedan broj loših. Ali, dajmo, radimo tako da sva ta omladina bude čim bolja. A one koji kvare tu omladinu, koji je iskrivljavaju – što ne znači da ćemo je mi glajhšaltovati – moramo onemogućiti.

Ja znam neke profesore sveučilišta u Beogradu o kojima već godinama pričamo, stalno ih znamo, a ništa protiv njih ne poduzimamo, nego čak oni odlaze u Ameriku, oni tamo drže predavanja, dobijaju za to nagrade u dolarima i vraćaju se kući. Oni su prenosioci svih mogućih informacija u Ameriku ili neku drugu zemlju. I opet dolaze kući sa svojim utiscima koje tamo steknu i truju naše studente. Ja smatram da odgojitelji naše omladine ne mogu biti antisocijalistički elementi, ne mogu biti oni ljudi koji se ne slažu sa linijom našega Saveza komunista, koji se ne slažu sa našim putem, samoupravljačkim kursom razvitka našeg društva. Ja smatram da na tome moramo biti čvrsti.“

Komunistički svijet te iste 1968. potresala je i čehoslovačka buna, tzv. Praško proljeće. Tito je drugovima u Jugoslaviji prenio svoje iscrpne razgovore koje je vodio u Moskvi38: „Mi smo imali razgovore u Kremlju, tamo je uglavnom bilo čitavo njihovo rukovodstvo. Tom prilikom, sa dosta nervoze, drug Brežnjev je veoma iscrpno govorio o događajima u Čehoslovačkoj. Rekao je da je rukovodstvo Čehoslovačke nesposobno, da je ispustilo čitavu stvar iz ruku, da u Čehoslovačkoj divljaju razni reakcionarni i neprijateljski elementi, da se vrijeđa Sovjetski Savez, da je partija ispustila iz ruku štampu i radio itd., da ima stalno izjava protiv Sovjetskog Saveza i da se događaju razne druge stvari.

Ali, dodao je on, sve je to zapravo priprema za omogućavanje ulaska invazijskih zapadnonjemačkih trupa u Čehoslovačku i da oni o tome imaju prilično informacija. Sve to bilo je kazano prilično nervozno. Ja sam lakonski rekao: slušajte, pa Čehoslovačka ima jaku komunističku partiju, Čehoslovačka ima armiju koja je u Varšavskom paktu, naoružanu najmodernijim naoružanjem, ona može braniti granice. Što se tiče unutarnjih elemenata, radnička klasa u Čehoslovačkoj – ja je znam – ima velike tradicije. Naglasio sam da će u Čehoslovačkoj sami uspjeti riješiti svoje probleme. ‘Kakoj spraviti’? Svi su skočili: što će oni sami napraviti, ne mogu oni to riješiti sami.

Onda smo ponovno čuli jednu tiradu, u kojoj je došlo i do toga da je Brežnjev rekao: i kod vas u Jugoslaviji se to može dogoditi; i kod vas već prodire kapitalizam, jer ste vi ozakonili plasman stranog kapitala; djeluju razni antisocijalistički elementi; dužni ste mnogo na Zapadu – milijardu i osam stotina milijuna dolara; imate veliku nezaposlenost, šaljete ljude na rad u inozemstvo, imate stotine tisuća radnika u inozemstvu, u Zapadnoj Njemačkoj i u drugim zemljama itd. Dakle, nabrojali su nam sve one stvari koje donekle postoje. I Brežnjev kaže, vidite sve to kod nas znaju naši ljudi i kad dolje dođem ja čujem tamo kako ljudi kažu ‘srce nas boli kada vidimo što se to s Jugoslavijom događa.

Što će biti s Jugoslavijom?’ A ja sam onda rekao: izgleda da vi njih nepravilno informirate i zato ih srce boli. Ali, pustite vi nas da nas srce boli ako treba, a ne vas. Brigu našu pustite nama. Ne brinite vi o nama, mi ćemo se već sa svim tim problemima sami uspješno uhvatiti u koštac. Onda sam ja morao tumačiti zbog čega smo mi još i danas zaduženi vani. Podsjetio sam na 1948. godinu. Rekao sam: a tko je nama 1948. godine otkazao sve ugovore koje smo imali, tako da smo ostali visjeti u zraku. Od Zapada smo bili odsječeni, jer smo bili orijentirani samo na vas, vjerujući da ćete nam kao socijalistička zemlja izići u susret i pomoći da svoju zemlju podignemo i pođemo naprijed u izgradnju socijalizma.

Vi ste, međutim, sve ugovore prekinuli. Što je nama onda preostalo? Bili smo prisiljeni okrenuti se na drugu stranu. A da bismo dobili kredite, morali smo priznati sve dugove predratne Jugoslavije. Rekao sam im dalje da smo te kredite dobijali pod teškim uvjetima, ponegdje i do 11 posto ili 12 posto kamata. I do danas sve te stare dugove smo otplatili, ali se nismo prodali. Mi i danas stojimo tu gdje smo bili, bez obzira na sav vaš pritisak. I rekao sam dalje, još imamo dugova, to nije posljedica samo ratnog razaranja, već i onog što nam je donijela 1948. godina. Kazali su da se ne trebamo srditi.

Dobro, da se ne srdimo, dodao sam, ali zašto nam ovako prebacujete. Što je, rekao sam, milijarda i osam stotina milijuna dolara. To bi naša zemlja, ako bi, recimo, obustavila investicijsku izgradnju na godinu dana, mogla otplatiti. Rekao sam dalje da ćemo mi još uzimati kredite ako nam bude trebalo. A nama kredite daju, jer imaju povjerenja da smo solventni, i da ćemo moći vratiti. Time smo malo zaustavili napad, odnosno dosta jak pritisak na nas. Ja sam se zbilja bio rasrdio, bio sam ljut i pitao sam se s kakvim pravom pričaju o našim stvarima na takav način. Ali on, ipak, tjera svoje i kaže da se to može i kod nas dogoditi, da imamo elemenata koji se suviše slobodno izjašnjavaju, slobodno djeluju, da čak i naša štampa često piše protiv Sovjetskog Saveza itd.

Na to sam odgovorio da i njihova štampa istupa protiv naše zemlje. I ne samo štampa, već i da nastavnici po sveučilištima, u armiji i sl. govore o jugoslavenskom revizionizmu, ističu samo ono što je negativno, a ništa od pozitivnog u Jugoslaviji ne spominju. Tako je tekao naš dijalog. Na kraju završilo se time da Čehoslovacima treba pomoći. Ja sam rekao da ćemo i mi pomoći Čehoslovacima. Samo se oni nisu nadali takvoj pomoći, drukčije su oni to zamišljali. I kad je Brežnjev postavio pitanje: pa što ipak da se radi, rekao sam: sve samo ne pokušavati nešto silom, što bi dovelo do teške, katastrofalne situacije. To ne bi bilo dobro.“

Tito je posebno naglasio: „Već sam naprijed spomenuo da u ovim kretanjima nije glavna Čehoslovačka, već Jugoslavija. Čitav naš dosadašnji razvitak, stavovi koje već godinama zastupamo – sve je to za njih bio materijal na osnovu koga su došli do uvjerenja da, ako bi taj jugoslavenski kurs i pobjeđivao i u lagerskim zemljama, bio bi to onda definitivni krah politike hegemonije Sovjetskog Saveza. A oni to nisu htjeli.“

Unatoč negodovanju Rusa, Tito se tih burnih i napetih dana osobno uputio u Čehoslovačku. Ondje je bio od 9. do 11. kolovoza te je „naglašavao značenje Praškog proljeća za jačanje socijalizma kao svjetskog procesa i za omekšavanje blokovske zatvorenosti i zaoštravanja.“

Nakon ruske okupacije Čehoslovačke 22. kolovoza 1968., hitno je sazvana zajednička sjednica oba predsjedništva, države i partije, na kojoj je oštro kritizirana obrambena koncepcija tadašnjeg sekretara narodne obrane Ivana Gošnjaka. Jer je nakon analiza stanja na granicama i položaja jugoslavenskih vojnih jedinica utvrđeno da su one više usmjerene prema mogućoj opasnosti sa Zapada, a ne sa Istoka.

No izravno je kritiziran i Tito kao vrhovni komandant. Koča Popović je najoštrije prekorio i generale i vrhovnu komandu, a Titu je bilo vrlo neugodno. On je sve prijekore primio „šutke, smrknuta lica“.

KRAJ

 

  • Avatar rubinet
    rubinet:

    Ne znam zašto su se študenti bunili kontra 3 X narodnog heroja i akademika HAZU /ex JAZU/?

  • Avatar Trica
    Trica:

    Naš prvi predsjednik je imao najboljeg mentora na svijetu:))

  • Avatar DŠ.....
    DŠ.....:

    Broz je bio genij. Šteta što nismo imali, da parafraziram Himlera, tuce Tita pa da izbjegnemo ovaj jad koji nas je zadesio nakon njegove smrti. Na žalost, Broz je bio jedan i jedini! (JBT: Po njihovu mišljenju, trebali bi neki ... prikaži još! mudraci, neki tehnokrati stati na pijedestal i svojim štapićem komandirati, a sve drugo da bude bezbojna masa. Radnička klasa trebala bi rintati i pokoravati se njihovoj samovolji. Pa zar je to moguće danas u našoj zemlji, zar je moguće da takvi ljudi i sa takvim idejama nastupaju, a da mi to mirno promatramo i dalje.)