Blogosfera Bumerang prošlosti

Tito i studentski bunt 1968. godine (1): Kako je Tito prevario beogradske studente

Tito je odmah na početku dao na znanje da ne želi nikakve pregovore sa studentima
Objava 04. lipnja 2018. 0 komentara 2372 prikaza
Despot Infinitus
Despot Infinitus
Studentske demonstracije u Beogradu u lipnju 1968.

TITO I STUDENTSKI BUNT 1968. GODINE (PRVI NASTAVAK)

Ukidanje „velikih socijalnih nejednakosti“, „likvidacija nezaposlenosti“, politička demokratizacija, bolji studentski standard te jači utjecaj studenata u odlučivanju o važnim društvenim problemima bili su glavni zahtjevi beogradskih studenata koji su izišli na ulice Beograda 2. lipnja 1968., baš kao i njihovi kolege po Europi i SAD-u. Koliko god Jugoslavija tada bila vođena čvrstom rukom, pod budnim nadzorom Partije, vojske, milicije i tajnih službi, studentski bunt koji se proširio Europom nije mimoišao ni Titovu zemlju. To je bio šok za sve, a ponajviše baš za Tita.

U vrijeme izbijanja studentskih nemira, Tito je s Jovankom došao s Brijuna. U beogradskoj zračnoj luci dočekao ih je Marko Vrhunec, pomoćnik Titova generalnog sekretara Vladimira Popovića, koji je također bio s njima na Brijunima. Tito je, zapisao je poslije Vrhunec, izišao iz zrakoplova namršten i loše raspoložen. Odmah ga je upitao o situaciji, a Jovanka je dobacila: „Hoće li i na nas bacati kamenje?“.

Vrhunec piše: „Odgovorio sam da je u gradu mirno, ali napeto, da studenti na fakultetima, gdje su organizirali komitete, sastanče i formuliraju svoja stajališta. Glavni su im zahtjevi da treba spriječiti bogaćenje, ukinuti privilegije, obuzdati birokraciju koja provodi samovolju, oduzeti vikendice i podijeliti ih kao stanove, osigurati svima posao i slično. Rekao sam još da su nasuprot mog stana, gdje je Akademija likovnih umjetnosti, izvješene razne parole, među njima ‘Fićo, a ne mercedes’, a i crvene zastave bez oznaka. Također sam ga obavijestio da je za sutra sazvana proširena sjednica Izvršnog komiteta CK SKJ. Tito me je slušao pažljivo, bez ikakva komentara.“

Dosad su se u analizama ovih nemira najčešće ponavljale Titove riječi iz izjave koju je 9. lipnja 1968. dao Jugoslavenskoj radioteleviziji, na dan kad je održana i zajednička sjednica Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ. Već i samo posebno Titovo televizijsko obraćanje studentima govorilo je da je jugoslavenski vrh na čelu s njime ozbiljno shvatio nemire te da ih je pod svaku cijenu želio zaustaviti.

Što je zapravo Tito mislio o studentskim demonstracijama i kakvo je rješenje zagovarao postaje puno jasnije iz zapisnika sa sastanka proširenog Biroa Predsjedništva CK SKJ koji je dan prije, 8. lipnja, održan u Užičkoj 15, u Titovoj beogradskoj rezidenciji. Na tom sastanku, čiji je sadržaj do danas ostao nepoznat, ili prešućen, pripremljen je teren za sutrašnju spomenutu sjednicu partijskog vrha i Titovu televizijsku izjavu. Na sjednici su, uz Tita, bili njegovi najuži partijski drugovi Edvard Kardelj, Mijalko Todorović, Vladimir Bakarić, Petar Stambolić, Cvijetin Mijatović, Krste Crvenkovski, Albert Jakopič, Đoko Pajković i Vladimir Popović.

Tito je odmah na početku dao na znanje da ne želi nikakve pregovore sa studentima: “Ja sam mislio da mi prethodno, prije sjednice koju imamo danas po podne, porazgovaramo malo o njoj i njenom tijeku, o diskusiji i kako bi trebali postaviti probleme koji stoje pred nama. Od posljednje sjednice do danas došlo je do novih događaja koji su prilično zamutili čitavu stvar i nanijeli dosta velike štete, i političke i materijalne. Trebamo se dogovoriti o tome da li mi danas tamo da govorimo o našoj platformi ili da te stvari prethodno pripremimo. Jer, ja na primjer, imam primjedbe na postupke izvjesnih drugova koji su se pokazali nedorasli. Ja sam već rekao da sam protiv onog dijaloga nekih drugova sa studentima na ulici, na nasipu i da je to bio prvi korak nesnalaženja i neprincipijelnog popuštanja.

Ne slažem se sa daljim takvim popuštanjima. To koriste elementi koji žele loviti u mutnom i istakli su i kontrarevolucionarne parole. To se sve dalje širilo, a sa naše strane oni koji su dolazili u kontakt, evo uzmite Minića, prilično su kolebljivo nastupali. Ja sam bio zaprepašten kada sam vidio da je dignuta zabrana za rasturanje lista ‘Student’. A onda i čitavi niz drugih stvari. A naročito me je sada zaprepastilo ovo ultimativno postavljanje akcijskog odbora studenata jučer i govor Minića”.

Tito je bio najviše ljutit na Miloša Minića, jednog od najviših srbijanskih partijskih funkcionara, koji je u to doba bio predsjednik Skupštine SR Srbije. Minić je za demonstracija pokušao smanjiti napetosti između milicije i studenata jer ih je milicija nemilosrdno tukla, ali je na kraju i on dobio batine od te iste milicije.

Kao i uvijek, Tito se pozvao na narod, na njegovo mišljenje, kako bi imao alibi za svoju politiku. Zato je drugovima spočitnuo: „Vidite, tu kod nas ima suprotnih gledanja na ta pitanja. Mi, s jedne strane, dobijamo sa svih strana iz naše zemlje, najviše od radnika, pisma i telegrame da se slažu s time da poboljšamo materijalni položaj studenata, da se riješe pitanja njihovog učešća u upravljanju, da se sprovede reforma na univerzitetima itd., ali da ne smijemo ni u kom slučaju popuštati pred njihovim neopravdanim zahtjevima. Jer, kažu oni, kako studenti imaju pravo da traže da zastupaju naše interese.

Mi smo samoupravljači i mi treba da te stvari postavimo i rješavamo, a ne oni. A naročito smo, kažu, ogorčeni na one ekscese do kojih je došlo i razbijanja društvene imovine koju smo mi proizvođači, mi koji radimo, stvorili. To je radnike naročito ogorčilo. Pričinjena šteta tokom demonstracija iznosi oko 400 miliona i radnici to vide. Otuda dolazi do velikog ogorčenja protiv toga. A mi, s druge strane, idemo na popuštanje koje može imati nedoglednih posljedica. Jer, do danas je stvar u Ljubljani i Zagrebu u redu. Ali, ako bude ovdje dolazilo i dalje do kolebanja, budite uvjereni sutra će i tamo isto tako doći do nemilih događaja.

Treba naime, imati na umu da postoji organizacija koja uporno radi, vješto radi, u koju su se okupili razni elementi svi protivnici SK koji, doduše, imaju razne ambicije, razne ciljeve. Ako bi mi sada dalje tako išli, ako nećemo biti principijelni i odlučni, a ja sam za to da budemo odlučni i principijelni, od početka sam bio za to. Vi znate da ako bi neko trebao da bude nezadovoljan, to bi trebao da budem ja koji sam odavno ukazivao na to da može doći do takvih stvari, i tražio da se problemi moraju hitnije rješavati, a ne ovako sporo kako je do sada išlo.

Ali ja nikada neću biti za podršku da ulica djeluje i odlučuje, a ne samoupravni organi, Socijalistički savez i druge organizacije, da se stvaraju nove partije sa svojim parolama. Razni neprijateljski elementi idu mnogo dalje nego što se to prije moglo očekivati. Svaki vrag je na tu vatru stavio svoj lončić, a meni se čini da tu postoji i veliki lonac koji iza toga stoji. Zato moramo da radimo brže nego do sada, da ne popuštamo. Treba da im kažemo da razmatramo i da ćemo usvojiti sve opravdane zahtjeve, a da neopravdane zahtjeve nećemo prihvatiti, da postoji organizacija koja je djelovala i pripremala izazivanje nereda.“

Tito je u nastavku naglasio da se s “ilegalnim grupama u našem socijalističkom samoupravnom društvu ne može pregovarati” te da je nedopustivo da rukovodioci idu do studenata “kada je tamo već bila milicija”. Zatim kaže: „Ja sam sinoć razgovarao sa drugovima iz Gradskog komiteta. Jučer sam imao petnaest sati razgovora, što sa strancima, što sa ovim drugovima. Ja sam njih slušao. Meni se sviđa njihov stav. Ali, kažu oni, nama tu gore netko pravi velike teškoće.

Neke, kažu, znamo, ali onog glavnog ne znamo koji stoji iza toga. Ti, kažu, idu na kompromis, traže žrtve, a mi žrtve ne možemo dati, to je protuzakonito. Ja sam od prvog momenta bio protiv toga da razna banda naređuje da moraš dati žrtve, smjenjivati ovoga ili onoga iz milicije itd. Ja smatram da je tu pogreška, da nikakvog kompromisa tu ne smije biti, to im treba odmah kazati. Sada idu na skidanje parola, i neka ih skidaju. Sramota je da tako dugo trpimo tako ogavne, vulgarne parole nad kojima se zgražaju i stranci. Kažu, kako je moguće da ovdje, i to neka inteligencija, takve gadne, vulgarne parole ističe. Tu se vidi kolika je konfuzija i tko je sve tu umiješan.“

Tito je zapravo bio za najobičniji obračun sa studentima. Tako je naveo da oni šalju emisare i letke po cijeloj zemlji, da po Lici bacaju letke u kojima traže da se dignu Srbi, a kad je čuo da i u BiH bacaju letke, ali da ih se ne hapsi, nego da im se samo oduzimaju letci, zatražio je: „Ne samo to, nego takve treba hapsiti. Što da se bojimo toga. A kako sada rade? Uhapse ljude, izgrednike, ali se ne priopći i ne zna se što su učinili, ne zna se kakve su prijestupe učinili. Ali nađe se netko od naših, intervenira, naredi se, da se odmah svi puste van. Ma ne može tako, drugovi. Kada je netko uhapšen onda treba barem neku istragu voditi, da se vidi što je počinio. To je isto kompromis koji je nedopustiv u našem društvenom sistemu.“

Zatim je odlučno zatražio: „Mi moramo danas zauzeti stav, da vidimo jesmo li mi jedinstveni. Ako nismo, onda ćemo drukčije postaviti. Jer ako smatrate da ja treba da snosim tu odgovornost, onda moram imati pravo da i podršku tražim. Ako ne onda ćemo drugačije... Ja mislim da treba da Minić ide. Ne možemo tako više. Sada je prelomna tačka. Mi smo došli u jednu fazu gdje je pred ispit postavljeno čitavo naše rukovodstvo. Mi sa dvostrukim, odnosno različitim gledanjima i koncepcijama ne možemo biti u rukovodstvu, tj. da se manjina ne pokorava većini, i da ima pravo da radi dalje kako hoće, kao što je to i bilo do sada.“
Za studente je kazao: “To je manguparija, ne preza ni od kakvih sredstava, dezinformacija, laži, kleveta itd.”

Tito je otkrio da je dan prije, 7. lipnja, k sebi pozvao saveznog sekretara za unutrašnje poslove kako bi on znao da ima Titovu podršku: „Pozvao sam ih najviše zbog toga da vide da im dajem podršku. Rekao sam im svoje mišljenje – nikakvih popuštanja nećemo dozvoliti. Vršite svoju dužnost u zakonskim okvirima. Vaši podređeni trebaju svi imati jasnu liniju. Možete im kazati da ćete imati ne samo moju podršku nego i rukovodstva... Ja sam i druge stvari imao za kazati im. Zbog posjeta indijskog predsjednika, da poduzmu izvjesne mjere da ne bi došlo do kakvih incidenata, jer to bi bila velika bruka za nas. Najmanji incident bi nas obrukao. Meni se čini da su dosta sposobni, odlična je milicija i oni to mogu učiniti. I onda... čitav niz stvari što oni sada trebaju raditi. Oni idu sada na skidanje parola.“

U razgovoru je Tito otkrio i dodatne razloge svoje srdžbe. Nedugo prije početka studentskih demonstracija razgovarao je sa sovjetskim partijskim i državnim vođom Leonidom Brežnjevom. Prvi čovjek SSSR-a Titu je napomenuo da bi i k njemu mogle doći demonstracije, kao one u Pragu, na što je Tito niječno odgovorio. Ovako je prenio taj dio njihova razgovora: „Poslije onog mog razgovora s Brežnjevom kada on kaže i kod vas može da dođe, a ja mu kažem ‘Njet’, u nas ne može. A eto ti ga...“

Drugim riječima, Titu je bilo vrlo neugodno što je pred Brežnjevom ispao naivan. To ga je toliko boljelo da je poslije u razgovoru još jednom morao spomenuti Brežnjeva: „Trebalo je da nas tresnu po glavi pa da se malo trgnemo. I onda pokazalo se ovdje sada kod nas ono kako je Brežnjev bio neprav kad on meni kaže... Kad sam ja rekao njemu pa slušajte, imajte povjerenje u tu Komunističku partiju Čehoslovačke, ja znam ona ima velike tradicije, kako može sada, taj radnik koji već toliko vremena živi u socijalizmu koji doduše ima slabosti, da se protiv partije okomi. O pa koji radnici, kaže Brežnjev: ‘Si čas novi ljudi, malodije ljudi, eti sovsjem drugoje dumaju’ itd. Ja na to rekoh da u to ne vjerujem, jer bilo bi žalosno ako ta Partija nije mogla da izgradi mlade ljude. Ja, rekoh, u to ja ne vjerujem... Ja sam još tome dodao. Rekoh, znate šta, mi imamo mogućnosti da stvari riješimo ako nešto bude. Nama ne treba nikakve spoljne ‘pomoći’.“

Tito je drugove upoznao s namjerom da se pojavi na televiziji te otkrio što bi govorio: “Poslije sjednice Predsjedništva CK ili danas na večer ili sutra, ja bih govorio na televiziji. Ne bih čitao nego govorio omladini i radnicima o tome, da je još prije demonstracija bilo u tijeku rješavanje nekih problema koje postavljaju, da se to ne može sve preko noći riješiti, da je rukovodstvo čvrsto zauzelo stav da odlučno prilazi njihovu rješavanju. I onda bih rekao da je ogromna većina studenata, devedeset i više posto, zdrava i napredna omladina.

Ali ima ih pet-šest posto koji su se uključili da iskoriste njihovo opravdano nezadovoljstvo i da skrenu stvar u druge vode; da ih pozovem da idu, brate, ostaviti te razne provokatore, da uče itd. To sam mislio kazati. Ne bih mnogo govorio, ja bih kratko.“
I još: „Ja ne bih samo studente obuhvatio, već omladinu i radnike. Ja bih njima lijepo rekao, slušajte, mladi drugovi, imajte povjerenja da mi vodimo računa o vašim problemima, a ne da vi sada najedanput skačete pred rudu, a mi vodimo računa o čitavoj Jugoslaviji, radničkoj klasi, o svoj omladini, o svemu vodimo računa. Reći ću im da treba malo drukčije da se postave i da ne nasjedaju tim raznim elementima. I tražit ću da počnu raditi, brate moj.”

Naglasio je: „Meni je mnogo lakše da imam ljude pred sobom, jer ono nije inspiracija (kamera).“ I još: „Vjerojatno bi onda istupali pojedini omladinci, i moglo bi doći do toga da ja budem oštriji. Neka direktor televizije postavi jedno pitanje što ja mislim o tim stvarima, a ja ću onda sve kazati, a ne da mi on tamo na parče.“

Studentske demonstracije u Beogradu u lipnju 1968.


Štoviše, nakon što je zaključio kako je najgore stanje na filozofskim fakultetima, Tito je poručio: “Te ljude će trebati iščistiti postepeno sa univerziteta. Jer ako pustimo da i dalje ostanu na tim mjestima i da predaju i truju, onda nema smisla”.
Tito je studentski bunt na kraju riješio na vrlo elegantan način. Idući dan, 9. lipnja, najprije je održana zajednička sjednica Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ. Tito je na sjednici na izazivanje nemira optužio svoju nekadašnju desnu ruku Aleksandra Rankovića i njegove istomišljenike, a tu su se još našli i informbiroovci koji su se udružili s pristašama velikosrpstva i šovinizma.

Tito je odbio izlazak vojske na ulice te se preko TV-a obratio studentima. I to je bio njegov puni pogodak. Poručio im je: „Ja sam o tim demonstracijama, razmišljajući u toku demonstracija o svemu što je prethodilo tome došao do uvjerenja da je onaj revolt koji je postojao kod mladih ljudi kod studenata da je onaj revolt došao spontano. Ali da je postepeno kako su se demonstracije razvijale i posle prenele sa ulice na aule tamo na univerzitet, da je u procesu tom došlo do izvjesnih kako da kažem infiltriranja raznih tuđih nama elemenata koji ne stoje na socijalističkim pozicijama, koji ne stoje na pozicijama Osmog kongresa, koji ne stoje iza sprovođenja privredne reforme. Jednom riječju, koji su htjeli da ovu situaciju iskoriste u svoje ciljeve.

A tu ima raznih tendencija i raznih elemenata, od najreakcionarnijih pa do onih najesktremnijih koji nalaze svoj odjek u Mao Ce Tungovim teorijama. Ja sam došao do uvjerenja da veliki broj 90 posto studenata je poštena omladina o kojoj mi nismo vodili dovoljno računa, u kojoj smo mi gledali samo kao učenike, kao đake u školama a za koje još nije vrijeme da se uključuju u društveni život naše socijalističke zajednice. To je bilo pogrešno. Mi smo njih ostavili same. Tu svoju grešku mi sagledavamo i mi smo je utvrdili i na današnjoj sjednici.“

Tito je naglasio da u saveznom rukovodstvu nema ni jednog čovjeka s različitim mišljenjem o rješavanju studentskih problema, o njihovu materijalnom stanju, o zapošljavanju nakon završetka studija, o bogaćenju različitih ljudi, o različitim nesocijalističkim pojavama, primjerice o gradnji privatnih tvornica. Zatim je nastavio: „Ja mislim da je ovaj puta, ovi događaji koji su se dogodili tamo u Novom Beogradu da su oni udarili po glavi mnoge, neke više neke manje.“

I onda poruka studentima: „Što se tiče studenata koji su iskazali svoj veoma snažan revolt to nije stvar koju mi sada trebamo pretresati, jer jedan revolt do kojega je došlo djelimično je došlo i zbog toga što su studenti vidili da sam i ja sam često postavljao ta pitanja pa ipak se ne rješavaju. A ovaj puta ja obećavam studentima da ako neće moći to da... ako bi došlo do nekih teškoća, možda će meni trebati pomoći, pa čak šta više ako nisam sposoban da riješim to pitanje, onda ja ne trebam više biti na tome mjestu. Ja mislim da nijedan naš komunista, stariji, bilo kakav, koji ima svijest komuniste, ne bi trebao da insistira da mora ostati tamo gdje jeste, nego da daje mjesta onim ljudima koji su sposobni da rješavaju.“

I na samom kraju: „I najzad ja se još jedanput obraćam studentima da je vrijeme da se prime učenja, sada je vrijeme polaganja ispita, pri čemu im ja želim najbolje uspjehe, jer bilo bi zaista šteta da izgube još više vremena nego što su ga izgubili do sada.“
Ondašnji svjedoci govore kako su beogradski studenti u grobnoj tišini deset minuta slušali Titov govor, koji je nakon završetka u njima izazvao lavinu oduševljenja. Demonstracije su odmah prestale, a Titu su počeli stizati telegrami podrške iz cijele zemlje. No, Tito ih je zapravo sve nadmudrio i prevario. U izjavi je rekao ono što su studenti željeli čuti. Bilo je to dovoljno da bunt prestane, ali poslije se, dakako, ništa nije promijenilo. Jedino je Tito dodatno učvrstio svoj položaj. 

Treba imati na umu da se Tito dvije godine prije morao riješiti svog dotad iznimno jakog čovjeka, Aleksandra Rankovića. A tu je bilo već i Praško proljeće, kojemu je prijetila sovjetska intervencija, koja se poslije i dogodila. Stoga je bilo razumljivo da je pošto-poto želio zaustaviti studente, što mu je i uspjelo.

U DRUGOM NASTAVKU: U Zagrebu su bili spremni i batinaši


 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.