Naslovnica Bumerang prošlosti

Tito je izravno i neizravno bio jedan od glavnih aktera raspada bivše Jugoslavije

Tako je naredio ili, u najmanju ruku, odobrio da Andrija Hebrang zbog sumnjivih pobuda bude uhićen i pod još sumnjivijim okolnostima likvidiran usred Beograda. Rankovića je politički uklonio u Hrvatskoj, na Brijunima; Tripalu i Savki Dabčević–Kučar presudio je u Karađorđevu, i to 1. prosinca 1971., na dan formiranja prve zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca. A odmah poslije toga je, kao kompenzaciju hrvatskom maspoku, uklonio srpske liberale.
Objava 07. srpnja 2017. 4 komentara 1994 prikaza
Foto: Muzej istorije Jugoslavije, Beograd
Foto: Muzej istorije Jugoslavije, Beograd
S hrvatskim partijskim vrhom (Milka Planinc, Ivica Račan,..), Novogodišnji doček u Zagrebu, 1. siječnja 1969.

Vladao je kao klasični diktator, kojem je očuvanje vlasti činilo osnovni smisao vladanja, a ne sredstvo za provedbu neke dugoročne kreativne državne ideje o uređenju Jugoslavije koja bi mogla nadživjeti i njega i njegovu ideologiju. Osmišljenoga državnog projekta, zapravo, nije ni bilo, jer, da ga je bilo, oko sebe bi okupljao ljude koji bi mu svojim sposobnostima mogli pomoći da ga ostvari, a ne one koje je, prije svega, preporučivala njihova poslušnost.

I Titova ideja nesvrstavanja nosila je u sebi mnogo veće mogućnosti za emancipaciju Jugoslavije, ali u nedostatku drugih učinaka njegove vladavine, ovaj će projekt ostati ono po čemu će ga povijest ponajviše pamtiti. Istine radi, ona će to činiti s razlogom, jer nikada jedna zemlja te veličine i ekonomske snage koju je imala bivša Jugoslavija, nije igrala veću ulogu u međunarodnim odnosima od one koju je Tito vodio.

Popis Titovih neuspjeha svakako je znatno dulji, a jedno od počasnih mjesta među njima pripada njegovu krajnje skromnom doprinosu prevladavanju povijesnih predrasuda i neprijateljstava između Srba i Hrvata. Posebno onih nastalih u oba svjetska rata i poslije ubojstva vodećega hrvatskog političara Stjepana Radića u jugoslavenskom Parlamentu u Beogradu, 1928., i marsejskog atentata na kralja Aleksandra, 1934.

Prvi je, još 1944., počeo manipulirati s brojem Srba pobijenih u NDH, a nemoralna licitiranja oko stotina tisuća tih nevinih žrtava i početkom 21. stoljeća podižu zidove predrasuda između Srba i Hrvata i odgađaju njihovo povijesno pomirenje.

U pojedinim razdobljima svoje vladavine Tito ne samo da nije pridonosio pomirenju i boljem razumijevanju dvaju najbrojnijih naroda bivše Jugoslavije, već je mirno promatrao, pa čak, na svoj način, i poticao oživljavanje njihovih sumnji, samo da bi i jednima i drugima dokazao da bez njega ne mogu. Teško je drugačije razumjeti lošu zemljopisnu simboliku i tajming njegovih staljinističkih obračuna s jednim brojem vodećih hrvatskih i srpskih političara.

Tako je naredio ili, u najmanju ruku, odobrio da Andrija Hebrang zbog sumnjivih pobuda bude uhićen i pod još sumnjivijim okolnostima likvidiran usred Beograda. Rankovića je politički uklonio u Hrvatskoj, na Brijunima; Tripalu i Savki Dabčević–Kučar presudio je u Karađorđevu, i to 1. prosinca 1971., na dan formiranja prve zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca. A odmah poslije toga je, kao kompenzaciju hrvatskom maspoku, uklonio srpske liberale.

Među Titove najveće povijesne pogreške svakako ubrajamo i njegove igre oko Kosova i Metohije. Njegova izjava dana 1968. da „sam naziv Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo još ne znači opredjeljivanje za samostalnu državu“, teško se može tumačiti državničkom. Isto kao i riječi izgovorene 1977. komunističkim prvacima Srbije, Vojvodine i Kosova da „pokrajine u oblasti narodne obrane trebaju imati ista prava kao i republike“.

I jedno i drugo prizivalo je srpskog nacionalizam i populizam koji će svog „vožda“ otkriti u Slobodanu Miloševiću.

Zbog svega toga, ali i zbog razjedinjene zemlje i serije pogrešnih sustavnih eksperimenata koje je ostavio iza sebe, moglo bi se reći da je Tito i izravno i neizravno bio jedan od glavnih aktera raspada bivše Jugoslavije.

  • neboiznadzagreba:

    Da je skupiti sve političare zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, Titu ne bi dosegli ni do gležanja; i ne, nije ovo veličanje diktatora, niti je žal za Jugoslavijom, to je činjenica.

  • Avatar sidhara
    sidhara:

    Nije Tito kriv sto je imao sa divljackim plemenima posla. Ove svakako mora vojska drzati pod kontrolom, domaca ili strana bez razlike, da si ne povade oci jedni drugima. Pa evo nema otkad Tita, a taj je teritorij citav pod ... prikaži još! vojnom masinerijom, u Bosni cak imaju i tudjeg komesara na vrhu drzave. U Kosovu dolje najvecu vojnu bazu, u Makedoniji leti perje na sve strane, Crna Gora katastrofa, teska prcijetina, ovi se dave u kriminalu, Srbija isto, Hrvatska isto. Sve su to banana drzave sto ne bi smjele postojati u jednoj civilizaciji, krcate kriminala i korupcije. Tu zakon uopce ne postoji u zemlji, narod je prepusten sam sebi, i jasno da takvom neodgovornom narodu sto ne zna voditi brigu o sebi treba disciplina, milom ili silom. Ne radi zlobe, nego da sami sebi ne ucine zlo, kao i sto cine svaki bozji dan dok se medjusobno ne istrijebe. Nije za svakoga sloboda, neki narodi su pitomi, ne grizu kada ih pustis na slobodu, neki grizu kada ih pustis iz kaveza. Balkanci grizu i nema to veze sa Titom, to su takva divlja plemena.

  • Avatar Vid
    Vid:

    Umjetne tvorevine , silom i diktaturom odrzavane drzave poput Jugoslavije osudjene su na propast . Propao je i Sovjetski Savez , propala je komunisticka diktatura a Tito je bio obicni diktator i zlocinac koji se samo brutalnom diktaturom odzavao na ... prikaži još!na vlasti. Svakom , pa i najmanjem Narodu vrednija je sloboda od bilo kakve tiranije i zbog toga Titova Jugoslavija nije imala nikakove sanse za opstanak.

Message