Kad se sve zbroji, Tita će povijest pamtiti kao iznimno uspješnoga, kontroverznog političara, ali i kao lošeg državnika, jer mu se životno djelo raspalo samo nekoliko godina od njegova silaska s vlasti. I što im je sustavom negativne selekcije za svoje nasljednike ostavio ljude male pameti, a velike taštine, koje je samo poslušnost održavala na površini.
Njegovo odvajanje od Staljina nosilo je u sebi mnogo više emancipacijske energije od stvarnih domašaja „jugoslavenskog puta u socijalizam“.
Staljinistički obračun s onima koji su ostali vjerni ideološkim temeljima koje im je Tito do jučer propovijedao unaprijed je ograničio cjelokupnu bilancu toga iznuđenog puta, kojim je doživotni predsjednik Jugoslavije pošao više zbog želje da sačuva vlast, nego zato što je bio spreman ostvariti nekakav istinski alternativni projekt.
Tako je diktatura ogoljene sile vremenom zamijenjena diktaturom Titovih svilenih rukavica, koje su Jugoslaviji, zbog Titova vještog balansiranja između Istoka i Zapada, osiguravale sve važniju ulogu u svijetu, a njenim građanima viši standard i više slobode i demokracije od stega koje su okivale Sovjetski Savez i njegove protektorate.
Dalje od toga Tito nije ni pokušao ići, jer bi u tom slučaju morao poreći samog sebe i svoju neprikosnovenost kojoj je posvetio cijeli život. Zbog toga su mnoge početne razlike između sovjetskog i jugoslavenskog sustava ostale nerealizirane, a veliki historijski poduhvat odvajanja Tita od Staljina iz godine u godinu sve je više ličio na zamjenu jednog boga drugim.
U konačnici, sve se svelo na zamjenu jednog boga drugim.
Sunce više nije izlazilo iznad Kremlja, već iznad Titova Dedinja.
Titu je Sunce bilo bliže, ali je između Staljinova i Titova režima previše bilo i ostalo sustavnih sličnosti. Od dominacije jednog oblika vlasništva i jednoga ideološkog pogleda na svijet, do odanosti svih i svakoga Jednom Vođi, koji je bio iznad i svoje vladajuće partije i svoje (jedno)partijske države. Tome su od dolaska na vlast težili i jedan i drugi, pa je sudar ljudi istih ili vrlo sličnih mentaliteta bio neizbježiv. I da se to nije dogodilo 1948., sukob bi se sigurno dogodio neke druge „1948.“
I zbog toga su i poslije razlaza više ličili jedan na drugog nego što su se fundamentalno poricali i onda kada su se najviše svađali.
Zato Tito nije ni uspio nadmašiti sebe, jer je njegov preambiciozni cilj, da postane jedan od vodećih državnika dvadesetog stoljeća, sam po sebi ograničavao domašaje svog eksperimenta. Za stvaranje sustava koji bi bio bitno različit i od utopijskog, realsocijalističkog, i od okrutno kapitalističkog, bila je potrebna veća posvećenost općim interesima od one koju je on posjedovao. I izraženiji smisao za stvarnost od onoga koji je njega krasio.
Titov „put“ se u mnogo čemu već za njegova života pretvorio u stranputicu, jer je oblikovao sustav koji nije mogao egzistirati bez njega, ni rješavati čak i mnoga tekuća, a kamoli dugoročna pitanja složenih međurepubličkih i međuetničkih odnosa u zemlji bez njegove arbitraže. A još manje je uspijevao da na dosljednoj, demokratskoj, civiliziranoj osnovi premošćuje i hrvatske težnje za samostalnošću i srpske navike da Jugoslaviju smatraju proširenom Srbijom.
