Blogosfera Bumerang prošlosti

Tko je bio ustaški doglavnik Mijo Bzik

Objava 15. svibnja 2013. 0 komentara 1050 prikaza
Foto: VL
Foto: VL
Zvonimir Despot

Mijo Bzik bio je jedan od najodanijih Pavelićevih ljudi. Rodio se 1907. u tadašnjoj Mučnoj Rijeci (danas je to samo naziv željezničke stanice za mjesta Velika Mučna i Reka) kod Koprivnice te je završio staklorezački zanat. Politikom se počeo baviti 1928. kao jedan od osnivača Hrvatskog domobrana, lista Hrvatske pravaške republikanske omladine. Zbog organiziranja ilegalnih grupa zatvoren je i 1931. osuđen na kaznu zatvora koji je već izdržao u pritvoru pa je oslobođen. Izlaskom iz zatvora emigrira u Mađarsku i dolazi k ustašama na Janka-pusti. Potom odlazi u Italiju gdje postaje urednik i tiskar listova Grič i Ustaša, a 1934. Pavelić ga u Torinu imenuje poglavnim pobočnikom upravnih poslova u GUS-u. U rujnu te godine Pavelić ga je poslao u Mađarsku, gdje je izabrao tri atentatora za za napad na kralja Aleksandra u Marseilleu.

Proglašenje NDH Bzik je dočekao u talijanskom izbjeglištvu. Zadnje boravište bilo mu je u Firenzi, iz koje je s Pavelićem 12. travnja 1941. otputovao prema Trstu. Tamo ih je čekalo 235 drugih emigranata te su potom svi zajedno došli u Zagreb u zoru 14. travnja. Bzik je u Zagreb došao u činu ustaškog poručnika te je odmah nakon uspostave ustaške vlasti postavljen za organizatorno-nadzornog povjerenika GUS-a s dužnošću ispitivanja ispravnosti rada ustaških dužnosnika u provinciji. Poglavnim je pobočnikom imenovan 9. srpnja. U Zagrebu je stanovao u današnjoj Ulici Andrije Hebranga kbr. 2 (tada Ulica kraljice Jelene), zajedno s obitelji M. Vutuca.

Početkom 1942. postao je povjerenik za novinstvo pri Predsjedništvu Vlade NDH, s osobitim naglaskom na suradnji s talijanskim fašističkim atašeom za tisak u Zagrebu Bertonijem. Odmah nakon preuzimanja dužnosti sastavio je “Okružnicu svim uredništvima novina u NDH”, kojom je strogo odredio način izvješćivanja javnosti o događajima u državi i svijetu. Ovaj nam dokument kazuje kako je zapravo funkcioniralo novinstvo u NDH, te stoga njegov tekst ovdje prenosim u cijelosti:

“Po odredbi Poglavnika preuzimam današnjim danom dužnost posebnog povjerenika za hrvatsko novinstvo pri Predsjedništvu Vlade. Ovim časom državno tajništvo za promidžbu nema više nikakve veze ni prava upravljanja s hrvatskim novinstvom, te će te dužnosti preuzeti gore spomenuto povjereništvo. Tim povodom upozoravam hrvatsko novinstvo, da je dužno držati se u najvećoj ustaškoj stegi i bezuvjetno izvršavati sve odredbe i ravnati se po svim uputama ovoga povjereništva. Novinarski rad u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao i sav drugi rad, mora se temeljiti isključivo na radu, dužnosti i odgovornosti i to najveće ustaške odgovornosti, imajući pred očima samo i jedino probitke cjelokupnog hrvatskog naroda i Nezavisne Države Hrvatske.
Ovaj ured organizirat će najprikladniju službu obaviještavanja i nadziranja hrvatskog novinstva, te će dnevno ili tjedno davati sve potrebne upute i naloge. Za danas, dostavljaju se svim novinama doljnje općenite upute i smjernice, kojih se svako uredništvo mora bezuvjetno držati.
Sve dnevne novine moraju se od sada držati sljedećega:
1. Cjelokupno novinstvo u ustaškoj Hrvatskoj mora u prvom redu biti narodno, a zatim ustaško. U ustaškoj Hrvatskoj ne može i ne smije biti vrludanja, špekulacije, laktaštva ili saboterstva. Prema tome svatko mora pisati ustaški i cijeli ton novina mora biti stopostotno ustaški i to u svakom pogledu, svugdje i svagda, ustaški do kraja. Svaki prekršitelj ovog najosnovnijeg zakona u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj odgovarat će po ustaškim propisima i po postojećim zakonima, bez obzira tko on bio i kakvo zaleđe tražio. Tko se ovoga neće držati, neka izvoli pravodobno odstupiti. Ustaštvo ne pozna ni na ovom polju kompromisa.
2. Prva stranica mora biti odraz svih kraćih najvažnijih vijesti iz života Nezavisne Države Hrvatske tijekom dana. Takve vijesti, koje će prikazivati uspjehe i stvaranja u NDH, moraju biti donešene pod jednim značajnim skupnim naslovom, te podnaslovima, koji će odmah istaknuti svaku pojedinu vijest. Uz te vijesti donijeti će se svaki dan na prvom ili zadnjem stupcu uvodnik, koji će sve te vijesti s prve stranice, sva djela nabrojena u tim vijestima popratiti i obrazložiti.
Samo u izvanrednim slučajevima, a to će posebno javiti ovo povjereništvo, donijet će se na prvoj stranici i druge vijesti i uvodnik drugog značenja. To će se dogoditi npr. u slučaju kakvog izvanrednog događaja u međunarodnoj politici ili na ratištu ili u slučaju da poglavnik održi govor, u kojem slučaju će prva stranica dobiti drugi oblik.
3. U slučaju da poglavnik održi govor ili da uslijedi kakav važan međunarodni događaj u kojem sudjeluje i naša država, imade se barem kroz tjedan dana pisati uvodnike, obradivši pojedine odlomke iz poglavnikovog govora ili pak važnost toga međunarodnog događaja.
4. Druga stranica novina mora donositi sve važnije vijesti s ratišta i događaje koji su u vezi s našim saveznicima. Sve te vijesti popratit će se s jednim ne velikim uvodnikom, koji se mora temeljiti na stvarnom stanju stvari, izloženom već u službenim izvještajima naših saveznika.
Vijesti s ratišta treba donositi s najvećim oprezom. Nikada se ne smije, pa ni ‘poluslužbeno’ pisati ili donositi vijesti i preglede o ratnoj djelatnosti, koja već nije službeno komentirana ili objavljena u službenim obavijestima naših saveznika. Rat donosi iznenađenja, pa se današnji uspjeh može sutra pretvoriti u neuspjeh, a onda je teško natrag ispraviti ono što se jučer pisalo. Stoga najveći oprez i nikakvo istrčavanje.
5. Treća stranica svih novina mora biti posvećena pod jednim glavnim naslovom Ustaškom pokretu. Tu se imade u prvom redu donositi ideološke članke, nadalje uvodnike, koji će popratiti i obrazložiti najnovije događaje iz života pokreta, osvrt na poglavnikove govore i djela. Zatim prenositi članke i važnije vijesti te odredbe iz Ustaškog pokreta, posvećivati najveću pažnju obljetnicama ustaškoga života, žrtvama i djelima ustaša itd. Svaki dan potrebno je donijeti po koji odlomak iz poglavnikovih djela, iz načela ili drugih važnijih ustaških propisa ili odredaba, te tim povodom donijeti obrazloženje (komentar). Cijela dakle treća stranica mora biti posvećena Ustaškom pokretu i u riječi i u slici.
6. Vijesti o daljnjem uključivanju organizacija HSS-a u Ustaški pokret treba donositi na četvrtoj stranici u prva dva stupca i to pod mnogo blažim naslovom nego do sada. To jest, ne smiju ti naslovi biti takvi, da iz njih netko dobije predodžbu kao da do sada nije bilo uopće Ustaškoga pokreta. Riječ ‘pristupaju’ mora nestati i treba isticati da su to samo formalni čini, oživotvoravanje narodne volje, pošto je cijeli hrvatski narod, napose seljaci, već u prvim danima ustanka bio sav uz ustaše i pristaše Ustaškoga pokreta. Članovi su oni koji su već prije, ili kao izabrani ustaše sada položili prisegu, te koji su i do sada djelatno radili ili će u budućnosti raditi na ustaškoj oslobodilačkoj stvari, a pristaše su svi ostali. Na toj strani treba nadalje donositi čestitke poglavniku, izraze mu zahvalnosti i priznanje Ustaškom pokretu.
7. Treba posvećivati najveću pažnju prošlosti ustaškoga pokreta, a napose djelimja ustaškog poglavnika počevši od 1927. godine pa do časa oslobođenja Hrvatske.
Na svakoj stranici, među tekstom, uokvireno s posebnim crtama mora biti po koja rečenica iz poglavnikovih govora ili po koja konstatacija koja je u vezi s poglavnikovim govorima ili njegovim djelima. To se mora svaki dan stalno donositi.
8. Izabrati jednu stranicu, na kojoj će se donositi sve ono što prikazuje rad, dužnost, odgovornost, stvaranje. Tu se obično neka donose sve nove zakonske odredbe, sve odluke Vlade u pravcu izgradnje i poboljšanja života, to jest sve ono što prikazuje da se u ustaškoj Hrvatskoj radi i stvara, a koje će vijesti iz tjedna u tjedan biti jedan pregledni izvještaj o svemu što je učinjeno.
9. Po ustaškom shvaćanju i po ustaškim načelima pojedinac u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj gubi. Osim poglavnika nitko u Hrvatskoj nije kao osoba važan, pa se stoga nikome, bio on i ministar, ne smije posebna pažnja posvećivati. Prema tome, gdje je to potrebno, dolazi u obzir uvijek ustanova kao takva (ministarstvo, ravnateljstvo, tajništvo, uredništvo), a ne ministar, ravnatelj, tajnik, urednik itd.
Prigodom kakvih manifestacija međunarodnog značaja može se istaknuti imena predstavnika drugih država ili naroda, ali što se tiče naših osoba, to nije potrebno, već treba više pisati o ustanovi kao takvoj, o prijateljstvu i vezama obih naroda ili država.
10. Slike pojedinaca, osim poglavnika i mrtvih boraca, imaju potpuno nestati iz novinstva. Više pažnje posvetiti ustaškim i vojničkim postrojbama, skupinama, društvima itd. Također donositi slike iz narodnog života.
11. Istinskom narodnom životu treba posvećivati najveću pažnju. Osim slika treba donositi opise i vijesti iz života hrvatskog seljaka, čuvara ognjišta, hranitelja i branitelja države. Ti opisi i slike moraju biti vjerni odraz života i rada seljaka i radnika. Treba opisivati narodne nošnje, narodne običaje, seljaka i radnika na radu, njihove boli i njihove radosti. Neprestano isticati njihovu veliku ulogu u borbi za oslobođenje i na izgradnji Hrvatske.
12. Treba stalno donositi lijepe slike i opise iz raznih krajeva Hrvatske.
13. Izvještajnu službu iz pokrajine treba usavršiti do najvišeg stupnja. Život pokrajine mora u dnevnom novinstvu doći do najvećeg izražaja. Napose se treba osvrnuti na sve kulturne i gospodarske manifestacije, kod toga izbjegavati osobne stvari, a čim više pažnju pridavati zajednici, skupini i općem radu i stvaranju.
14. Kod pregleda vanjskih događaja treba postupati s najvećim oprezom. Vlastite uvodnike iz vanjske politike uopće ne donašati. Stoga će sve novine na već izabranoj stranici, pod jednim skupnim naslovom donositi članke pretiskane iz glavnih savezničkih novina, napose talijanskih i njemačkih. Osim tih članaka može se u stalnoj rubrici donositi kratki pregled vijesti iz svijeta, tako da se ukratko spomene što se važnije dogodilo toga dana.
15. Kriminalitetu i dnevnim uličnim događajima ne smije se pridavati nikakva pažnja. Krađe, razbojstva, izgredi, ispadi, nemoral i slično ne smiju se iznašati, jer takve vijesti mogu biti samo poticaj drugima da rade isto tako.
16. U odgojnim člancima, napose u rubrici ‘pokrajina’ mora se pobijati sve narodne mane i sve loše strane našega čovjeka. Pobijati bijelu kugu, seljačko pravdaštvo, opijanja, tučnjave po krčmama. Pobijati želju napuštanja zemlje i bespotrebno odilaženje u svijet. Treba isticati veliku vrijednost i značaj zemlje.
17. Hrvatsko novinstvo ne smije imati senzancionalni značaj. Ne smije povrh svega iz novinskih stupaca izbijati nepošteno takmičenje (konkurencija). Treba izbjegavati i ugušiti sve loše pojave ‘demokratskog’ novinstva, koje donosi bilo što samo da prije drugih donese neku vijest, a sve u svrhu da postigne bolju prođu.
18. U svijetu najviše vrijedi junaštvo, ratobornost i vojnička sprema i sposobnost. Stoga treba što više pisati i iznositi dokaze tradicionalnog hrvatskog junaštva i ratnih vrlina Hrvata. Hrvatska povijest puna je tih dokaza i nama nisu potrebne krivotvorine.
19. U vezi s time treba stalno iznositi na oprezan način pojedine odlomke iz hrvatske povijesti.
20. Mnogo pažnje posvetiti starijim i novijim žrtvama hrvatske oslobodilačke borbe i još više isticati zlodjela četničko-komunističkih bandi.
21. Riječ Srbin ima nestati, kad se radi o Vlasima u Hrvatskoj. Mora ju zamijeniti riječ komunist. Dakle, kad se piše o ispadima, atentatima itd., mora se uvijek pisati o komunističko-četničkim bandama, koje su plaćene po Židovima i slobodnim zidarima.
22. Na zadnjoj stranici moraju u svim izdanjima doći najnovije vijesti. ‘Iz jučerašnjeg drugog izdanja’ može se staviti na predzadnju stranu.
23. Također i tjedne novine moraju se držati izvjesne stege i ne mogu pisati što hoće. Ured dosadašnjega HIS-a mora najzad svake srijede svim pokrajinskim tjednicima poslati kratki skupni pregled vijesti s napomenom, čemu se ima i idućem broju posvetiti osobita pažnja.
24. Gornjih uputa moraju se držati sve novine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Svaki propust i svaki prekršaj bit će od sada najstrože kažnjen.
Umoljavaju se uredništva svih novina, da u najkraćem roku podnesu ovom povjereništvu prijedloge kako da se što više usavrši novinska izvještajna služba u Hrvatskoj”.

Za člana Vijeća Stegovnog suda GUS-a postavljen je 27. kolovoza 1942., a zamjenik mu je bio A. Betlehem.

Cijelo vrijeme rata radio je i kao urednik službenoga ustaškog glasila Ustaša te čuvar cjelokupne emigrantske dokumentacije. Izdao je tri knjige. Godine 1942. objavio je knjige “Ustaška borba od prvih dana ustaškog rada do Poglavnikova odlaska u emigraciju. Počeci i bit Ustaškog pokreta” te “Ustaška pobjeda u danima ustanka i oslobođenja”, a 1944. izdao je knjigu “Ustaški pogledi”. Istodobno je 1942. godine prikupio, uredio i komentarima popratio Pavelićeve političke govore u brošuri “Putem hrvatskog državnog prava”. Sve te knjige danas se mogu naći u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Pri povlačenju iz Zagreba 5. svibnja 1945. u Velikoj je Gorici potpuno spalio uredništvo lista Ustaša i svu arhivsku dokumentaciju iz emigracije, koja je do tada bila u skloništu u bolnici na Rebru. Preko Celja se kao zapovjednik PTB-a uputio kamionima prema austrijskoj granici, ali su ga zarobili partizani kod Bleiburga 15. svibnja i vratili u Zagreb. Od 8. do 11. lipnja saslušavali su ga službenici Ozne za Hrvatsku.

U svojem je radu bio potpuno odan Paveliću. Marija Kvaternik, supruga E. Kvaternika, izjavila je osobno autoru da je Bzik u njemu “vidio samog dragog Boga”. On sam je pak o Paveliću 1944. godine napisao:

“Poglavnik je jedini vođa hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za hrvatskoga vojnika svetost. Poglavnik Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uzkrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cieli njegov život najsjajniji je prilog naše poviesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tuđinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uzpostavljenoj državi. Pojava Poglavnika je stoga od najveće poviestne važnosti za hrvatski narod.
Poglavnik je jedini vođa, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države. Poglavnik je uviek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini – dobro je”.

Bziku je sudio Vojni sud u Zagrebu 20. lipnja. Osuđen je na smrt vješanjem, a presuda je izvršena sljedećega dana.

O presudi je, pod naslovom “Osuđeni ustaški krvnici”, izvijestio zagrebački Vjesnik 27. lipnja:

“Na glavnoj raspravi protiv ratnih zločinaca Vojni sud Komande grada Zagreba presudio je na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine:
1) BZIK MIJU MARKOVA, rođ. 13. rujna 1907. g. u Mučnoj Rijeci, kotar Koprivnica, Hrvat, ustaški pukovnik, jer je kao ustaša emigrant od 1941. god. bio specijalni nadzorni povjerenik u GUS-u (Glavnom ustaškom stanu), preko svojih špijuna nadzirao rad naroda i ustaša, te je do raspadanja tzv. NDH vršio najodgovornije dužnosti u raznim uredima, šireći ustašku propagandu, što je sudjelovao u organizaciji i izradi plana ubijanja radi odmazde i kao jedan od asova organizirao, naređivao i sam izvršivao surove zločine nad narodom (…)”.

Gotovo godinu dana poslije, 8. travnja 1946., i službenim je postupkom proglašen ratnim zločincem. U Odluci je navedeno, što začuđuje, da je Bzik u bijegu u inozemstvu, a dokument obiluje i mnogim njegovim životopisnim podacima:

“ODLUKA
o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača
ZLOČINAC: MIJO BZIK zvani MILIŠA, 39 god. star (r. 13. rujna 1907.), Hrvat, ustaški pukovnik PTB-a, poglavni pobočnik Pavelića, član tzv. Hrvatskog sabora, ustaški pisac i propagator, rodom iz Koprivnice, živio u Zagrebu, posljednje prebivalište nepoznato, u bjegstvu u inozemstvu;
ŽRTVE ZLOČINA (OŠTEĆENICI): stotine tisuća imenično neutvrđenih žrtava, naročito Srba, Židova i Cigana, te antifašista-Hrvata s područja tzv. NDH;
KRATAK OPIS I KVALIFIKACIJA ZLOČINA: Izdaja naroda, ubojstva i pokolji, masovno upućivanje, mučenje i zlostavljanje građanskih lica u koncentracionim logorima, pljačka i namjerno rušenje i pustošenje imovine. Organiziranje oružane borbe protiv saveznika i protiv NOV-a. Aktivna vojna, politička i ekonomska suradnja i služba okupatoru (član 23, 46, 47 haaškog reglamana od god. 1907.; Konvencija o zakonima i običajima rata na suhu, te član 3. toč. 3. Zakona o krivičnim djelima protiv države).
Zločinac BZIK MIJO još prije travnja god. 1941. bio je jedan od vođa i organizatora terorističke ustaške organizacije u emigraciji. Dolaskom na vlast kvislinga Pavelića postaje član tzv. Hrvatskoga sabora, te biva promaknut za ustaškog pukovnika i poglavnog pobočnika (ađutanta) Pavelića. Na tim visokim položajima provodi politiku masovnih ubojstava i pokolja, svirepog mučenja i zlostavljanja u konc. logorima, te pljačke i paljevine nad stotinama hiljada nedužnih Srba, Židova, Roma i antifašista-Hrvata.
POJEDINOSTI O ZLOČINU:
BZIK MIJO, ustaški pukovnik, Pavelićev poglavni pobočnik, član tzv. Hrvatskoga sabora i glavni ustaški propagator, novinar i pisac, spada u red najtežih i najodgovornijih ratnih zločinaca-izdajnika, koje je dao zločinački ustaški režim za vrijeme okupacije Jugoslavije. Kao stari zakleti ustaša ilegalne terorističke Pavelićeve organizacije Ustaša MIJO BZIK bio je duže vremena jedan od glavnih funkcionera u raznim emigrantskim ustaškim logorima u Italiji i Mađarskoj.
Prije samog napada osovine na Jugoslaviju, ova teroristička emigrantska organizacija, po planu svojih gospodara Mussolinija i Hitlera, imala je zadatak da propagandom rasne, vjerske i nacionalne mržnje, naročito protiv Srba, te kao i terorističkim aktima sabotaže slabi otpornu snagu naroda Jugoslavije i da prigodom pripremanog napada fašističke Italije i nacističke Njemačke bude jezgra pete kolone. Notorno je da su ovi emigranti kasnije zaista na puno zadovoljstvo napadača-okupatora izvršili svoju izdajničku ulogu. Vrativši se s ostalom bandom iz emigracije u Zagreb pod zaštitom osovinskih bajuneta, zločinac BZIK MIJO zauzima najodgovornije visoke položaje u vojnom i političkom terorističkom aparatu vlade kvislinga Pavelića. Najprije postaje jedan od šefova Pavelićevog ureda za novinstvo i propagandu u Zagrebu. Kad je Pavelić, da dade neki vid normalnosti svojoj strahovladi, dekretima imenovao članove tzv. Hrvatskoga sabora, jedan od istaknutih članova bio je i zločinac Bzik. Članovi ovog marionetskog parlamenta prvi put su se sastali 24. veljače 1942. godine. Tada su oni jednoglasno i svečano odobrili zločinačku politiku kvislinga Pavelića i njegove strahovlade koja je odcijepila jedan dio nacionalnog terotorija Jugoslavije i stvorila marionetsku državu, tzv. NDH, te je cijeli ovaj teritorij sa svim sredstvima stavljen na raspolaganje ratnom stroju i potencijalu osovine. Ona je što više formirala i organizirala vlastite vojne jedinice, koje su kao pomoćne trupe okupatora vodile oružanu borbu protiv saveznika i protiv NOV-a. Članovi ovoga sabora odgovorni su naročito još i zbog toga što su dajući izraze vjernosti krvniku Paveliću svijesno legalizirali sve po ustaškoj vladi donesene zakone, zakonske odredbe, naredbe itd., među kojima i rasne i vjerske zakone i odredbe, kao i odredbe o formiranju raznih prijekih sudova i koncentracionih logora. Time su oni svi suodgovorni za politiku potpunog fizičkog uništenja i istrebljenja srpskog naroda u Hrvatskoj, kao i svih Židova i Cigana, te antifašista-Hrvata, koja politika je sistematski provođena već od konca travnja mjeseca 1941. godine. Od tada pa do veljače 1942. godine, kada je tzv. Hrvatski sabor odobrio genocidnu politiku zlikovca Pavelića, bilo je notorno i svakom poznato da je po ustašama poklano prigodom raznih akcija ili u logorima-mučilištima: Jasenovcu, Staroj Gradiški, Jadovnu, Loborgradu, Pagu, Koprivnici, Lepoglavi itd. više stotina tisuća Srba, desetke tisuća Židova i Cigana, a također i mnogo tisuća antifašista-Hrvata, a njihova imovina popaljena ili opljačkana.
Odgovornost zločinca BZIKA pored toga još jasnije proizlazi iz činjenice da je on od polovice 1942. godine postao i osobni ađutant, tj. poglavni pobočnik samoga Pavelića. Osim ovih visokih funkcija BZIK MIJO biva 1. rujna 1942. godine imenovan za glavara odgojnog odjela u zapovjedništvu ustaške vojnice. Zatim 5. rujna iste godine postaje ustaški pukovnik odgojne struke u PTB-u, a 10. ožujka 1943. godine postaje pročelnik odgojnog odjela upravnog stožera Ministarstva oružanih snaga NDH. Kao visoki funkcioner na svim naprijed navedenim položajima, a osobito kao osobni ađutant krvnika i kvislinga Pavelića, MIJO BZIK je odgovoran kao jedan od organizatora i rukovodilaca oružane borbe kvislinških ustaških grupa, koje su, bilo samostalno, bilo kao pomoćne vojne jedinice okupatorskih trupa vodile borbu protiv saveznika i protiv jedinica NOV-a. Osim toga, ove izdajničke trupe, izvršujući plan okupatora, u mnogobrojnim oružanim akcijama na nedužno civilno stanovništvo, sistematski su provodile u djelo zločinačku politiku potpunog fizičkog istrebljenja i uništenja čitavog srpskog naroda u Hrvatskoj, kao i svih Židova i antifašista-Hrvata. Njegova zločinačka djelatnost nije utvrđena i dokazana samo time što je bio funkcioner na visokim položajima u terorističkom vojnom i političkom ustaškom aparatu, već je on jedan od glavnih ideologa i ustaških propagatora. Skoro svakodnevno u raznim ustaškim dnevnim listovima, brošurama i časopisima, kao i preko radija objavljivani su njegovi propagandni članci i govori. Bio je i direktor lista Ustaša, glavnog glasila ustaške organizacije. Bavio se i publicistikom, te je napisao 1942. god. i knjigu Ustaška pobjeda. U svim tim člancima, govorima i knjigama veliča ustaški režim i zlikovca Pavelića, kao i nacističku Njemačku, a bijesnom mržnjom napada saveznike i NOP. Odobrava i opravdava zločinačku politiku prema nedužnom srpskom narodu i Židovima, te harangira i podstrekava na nova ubojstva.
Za svoje izdajničke usluge bio je od Pavelića u više navrata odlikovan visokim odlikovanjima. Tako je kao ustaški pukovnik PTB-a, poglavni pobočnik i ravnatelj lista Ustaša odlikovan ustaškim časnim znakom A. i B., tim rijetkim odlikovanjem, kojim su bili odlikovani samo istaknuti ustaše i emigranti. Zatim je odlikovan redom za zasluge I. stupnja, a također je odlikovan i kvislinškim odlikovanjem slovačke vlade spomen-znakom Zlatni znak armadnih preteka.
Obzirom na sve naprijed istaknuto, bivši ustaški pukovnik, Pavelićev poglavni pobočnik, član tzv. Hrvatskoga sabora, te ustaški novinar, pisac i propagator BZIK MIJO, utvrđuje se kao naročito teški ratni zločinac i izdajnik, koji mora odgovarati za svoje zločine pred sudom zemlje gdje ih je počinio.
DOKAZI: 1. “Vijesnik” ustaške vojnice br. 8 od 1.9.1942., Bzik Mijo imenovan je kao “poglavni pobočnik glavarom odgojnog odjela u zapovjedništvu ustaške vojnice”, strana 220. 2. “Vijesnik” ustaške vojnice br. 13 od 5.11.1942. godine, strana 339., imenovan za djelatnog ustaškog pukovnika upravno-odgojne struke u PTB-u. 3. Vojni vijesnik br. 10 od 10.3.1943., strana 330., postavljen je za pročelnika odgojnog odjela upravnog stožera Ministarstva oružanih snaga NDH. 4. Kao ustaški propagator napisao je među ostalim slijedeće: u časopisu “Hrvatski krugoval” br. 4 od 13.7.1941., str. 2. članak pod naslovom “Ustaška smrt Mije Babića” u kojem veliča kao heroja poznatog zlikovca i bandita Miju Babića; nadalje članke “Kako je nastala ustaška pjesma” u listu “Za dom” od 26.3.1942., br. 15-16., str. 2.; “U svanuće zore, u svanuće dana” (prvi nastup ustaških postrojbi na zagrebačkim ulicama) u časopisu “Spremnost” od 15.3.1942., br. 3, strana 5.; “Poglavnik odlazi iz domovine u borbu”, “Spremnost” od 10.4.1942., br. 7, str.5.; “Ustaška Hrvatska će se s njima obračunati”, list “Hrvatski narod” od 10.5.1942., br. 4, str. 3.; Napisao knjigu “Ustaška borba”, izašla u Zagrebu god. 1942., članak “Zašto smo pošli u emigraciju” objelodanjen u listu “Krugoval” br. 15 od 11.4.1943.; održao predavanje pod naslovom “Najveći dani ustaškog pokreta” 17.1.1943. (ovaj datum je dan odlaska Pavelića u emigraciju); u listu “Ustaša” u broju 1 od 17.1.1943. na strani 14. objavio je članak “Uzalud im svaka promičba” te u broju 40-41 od 2.10.1943. članak “Oblik ustaškog pokreta”; i najzad u broju 43 na strani 14. od 31.10.1943. članak “Kroz pismohranu ustaškog pokreta”, kao i niz drugih članaka i govora objavljenih u dnevnoj ustaškoj štampi”.

Jugoslavenska policija provjeravala je 1963./1964. godine podatke o Bziku te je utvrdila da se nalazi u emigraciji. Tek je bjelovarska Služba državne sigurnosti (SDS) u akciji “Šamarica”, koju je vodila 1978. godine, dokumentom od 19. listopada potvrdila da je Bzik kao ratni zločinac strijeljan 1945. godine.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.