Blogosfera Bumerang prošlosti

Trebalo je 10 godina da se smogne snage i političke volje priznati da su hosovci ratovali, stradavali i ginuli za Hrvatsku!

U borbenome djelovanju hosovci su se pokazali kao kvalitetni i hrabri borci.
Objava 31. svibnja 2019. 0 komentara 1855 prikaza
Foto: HOS
Foto: HOS
HSP je organiziranjem stranačkih paravojnih postrojbi HOS-a, koje su se vrlo brzo integrirale u regularne postrojbe HV-a, dao svoj doprinos u Domovinskome ratu.

Od obnove 1990. godine do parlamentarnih izbora 2011. godine HSP je bio stožerna pravaška stranka i odigrao je svoju ulogu kao desni politički akter u hrvatskome stranačkom sustavu i političkomu životu. Najzaslužniji za obnovu stranke bili su bivši politički zatvorenici i disidenti Dobroslav Paraga, koji je izabran za predsjednika HSP-a, i Ante Paradžik, koji je izabran za dopredsjednika HSP-a. Glavna točka programa stranke bila je uspostava samostalne i nezavisne hrvatske države, odbijajući ikakve poveznice s jugoslavenskom idejom i državom.

HSP se deklarirao istodobno kao stranka s najžešćim nabojem antijugoslavenstva, protusrpstva i antikomunizma. Prikazivali su se i identificirali kao stranka velikoga povijesnog i tradicijskog naslijeđa. Stoga i ne čudi stalno isticanje nacionalnoga grba s početnim bijelim poljem, hrvatske trobojnice i pletera u stranačkoj identifikaciji čiji su simboli prevladavali, kao i pozivanje na velikane iz pravaške povijesti. Nezavisna nacionalna država i vrijednosti Domovinskoga rata za pravaše su i tijekom izbornih kampanja bili vodeće teme i najveća vrijednost za identifikaciju te su tradicionalno polagali prava na definiranje hrvatstva.

U izbornim kampanjama HSP-a dominirale su državotvorne teme (nacija, povijest, Domovinski rat) i tijekom svih agitacija stranka je kontinuirano zastupala državotvorne teme. Stranka je promatrano kroz izborne rezultate imala veću potporu u ruralnim i polururalnim krajevima te mjestima koja su bila obuhvaćena ratom, dok je slabiji oslonac pronašla u velikim gradovima, izuzev Osijeka. Identifikaciju HSP-a, kako u kampanjama, tako i u djelovanju stranke, odredila je i izrazita personalizacija stranačkih prvaka, prvo Dobroslava Parage, a nakon njega Ante Đapića, koji su u javnosti bili sinonim za HSP.

Stranački identitet temeljio se dijelom i na ustašonostalgiji i romantičarskomu pogledu na NDH. Iako se stranka odricala represivnoga i totalitarnoga ustaškog režima, na NDH se gledalo kao na izraz težnje hrvatskoga naroda za samostalnom državom. Pojedine paravojne postrojbe HOS-a, koje je organizirao HSP, nosile su imena po ustaškim generalima (Rafael Boban, Jure Francetić), dok su ogranci HSP-a u Australiji i Kutini nosili ime po Anti Paveliću, čije su slike bile nazočne u stranačkim prostorijama.

Nakon stranačkoga raskola 1993. godine središnje tijelo HSP-a preimenovano je u Glavni stan. Tomu treba pridodati i obilježavanje 10. travnja koje je imalo važno mjesto u kulturi sjećanja HSP-a, naročito u 1990-im godinama. Takva simbolična ustašonostalgija bila je, s jedne strane, reakcija na velikosrpsku agresiju koja je vođena pod simbolom crvene zvijezde petokrake, ali je bila i odraz vjerovanja u pojedine dijelove ideologije Ustaškoga pokreta. Vrh stranke imao je ustaško obiteljsko naslijeđe.

Ante Paradžik bio je dijete pripadnika HOS-a, vojnih postrojbi NDH-a, Ante Prkačin i Anto Đapić dolazili su iz ustaške obitelji, a Blaž Kraljević bio je povratnik iz emigracije, točnije Australije. Iznimka je bio Dobroslav Paraga koji ima složeno obiteljsko naslijeđe iako dolazi iz konzervativne katoličke obitelji u kojoj se njegovao tradicionalni hrvatski duh.


Tomu treba pridodati da je Paragin djed s majčine strane, Arsen Pozaić, frankovac, pripadnik Ustaškoga pokreta i liječnik u NDH-u, kojega su jugoslavenske komunističke vlasti u lipnju 1945. godine osudile na smrt strijeljanjem. Presudu je poništio Županijski sud u Zagrebu 2002. godine i Vrhovni sud Republike Hrvatske 2004. godine. Međutim, treba navesti da je i Paragina bliska rodbina, ona koja je bila židovskoga podrijetla, stradala od zločinačkoga ustaškog režima u ustaškome koncentracijskom logoru u Jasenovcu. Drugim riječima, Paragina rodbina bila je žrtva kako ustaškoga, tako i komunističkoga represivnog režima.

Stoga i ne čudi da je takvo nacionalističko i stranačko naslijeđe imalo podršku među biračima koji su dijelili takve stavove. Međutim, takva podrška i potpora nikad nisu prelazile 10 posto na parlamentarnim izborima tako da pravaši nisu uživali masovniju potporu. Djelomičan razlog tomu je i pravaška razjedinjenost koja je dovodila do slabijih izbornih rezultata, što se osobito potvrdilo na izborima za Sabor 2011. godine, iako čak ni eventualna pravaška sloga ne bi jamčila 10 posto podrške na izborima u novijoj hrvatskoj povijesti.

Na temelju svega toga potpuno je razumljivo kako je pravašima za mobilizaciju dragovoljaca odgovaralo pozivanje na NDH kao posljednjega odlomka kontinuiteta hrvatske državnosti pa makar ta država bila kvislinška, a režim zločinački, čime su zapravo na taj način prevrednovali ustaštvo u pozitivnijem svjetlu. Zbog svega navedenoga interpretacija prošlosti predstavnika HSP-a kao političko oružje tijekom izbornih kampanja i nastupa u javnosti i Hrvatskomu saboru uglavnom se odnosila na legitimiranje NDH-a kao izraza težnje hrvatskoga naroda za vlastitom državom, prijezira prema komunističkoj tradiciji i delegitimiranja narodnooslobodilačkoga partizanskog pokreta kojim je rušena hrvatska država, čime je stranka zapravo željela napraviti reviziju povijesti kakva je dotad bila službeno tumačena. Na tome je tragu traženo procesiranje onih koji su izvršili partizanske zločine, a Josip Broz Tito predstavljan je kao najveći izdajnik u povijesti hrvatskoga naroda.

HSP je organiziranjem stranačkih paravojnih postrojbi HOS-a, koje su se vrlo brzo integrirale u regularne postrojbe HV-a, dao svoj doprinos u Domovinskome ratu. HOS je imao korijen u dragovoljačkim odredima koje su činili članovi HSP-a na početku 1991. godine, međutim, nakon službenoga osnivanja HOS-a članstvo u HSP-u nije bilo uvjet za pristupanje HOS-u.

U borbenome djelovanju hosovci su se pokazali kao kvalitetni i hrabri borci. Postrojbe nisu djelovale samostalno i nezavisno od zapovjedne hijerarhije postrojbi ZNG-a i HV-a. Unatoč tomu znalo je biti međusobnih trzavica između HOS-a i ZNG-a, kao što je slučaj atentata na Antu Paradžika za koji su bili odgovorni pripadnici hrvatske policije, što je izazvalo ogorčenje među pripadnicima HOS-a i stranačkoga vodstva HSP-a, zatim i zbog HOS-ova prvotna odbijanja naredbi ZNG-a o deblokadi zagrebačkih vojarni, koje su na kraju ipak prihvaćene, kao i prepirke između pojedinih pripadnika HOS-a i ZNG-a u npr. Osijeku i Dubrovniku.

HOS je samostalno mogao djelovati samo ondje gdje nije bilo postrojbi ZNG-a, kasnije HV-a, a i tada se radilo o defenzivnome držanju položaja. U samome početku dobar je dio pripadnika HOS-a imao iskaznice pričuvnoga sastava policije. Unatoč tomu formalne zapovijedi o npr. imenovanju zapovjednika postrojbi dolazile su iz Ratnoga stožera HOS-a, odnosno HSP-a. Sama integracija HOS-a u regularne postrojbe ZNG-a, kasnije HV-a, tekla je sukcesivno na terenu, bez problema, počevši od listopada 1991. do veljače 1992. godine i međunarodnoga priznanja Hrvatske.

Nakon toga datuma Ratni stožer HOS-a radio je samo logističku podršku. Pored doprinosa na početku Domovinskoga rata, HSP je preko HOS-a sudjelovao u obrani teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine koju je želio vidjeti u konfederaciji s Hrvatskom. Tijekom ratnih sukoba u BiH stranka nije djelovala kao autohtona stranka u tamošnjem stranačkom i političkom sustavu, nego kao stranački ogranak iz Hrvatske. Dejtonski mirovni sporazum za HSP je bio štetan jer su se zalagali za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu bez dijeljena na dva entiteta i ne vjerujući da država može biti građanska država pod dominacijom bilo kojega naroda.

Može se zaključiti kako je politika HSP-a u BiH i prema BiH bila idealistička i romantična te nije doživjela uspjeh, a sama stranka tijekom 1990-ih godina nije predstavljala veliku političku snagu u bosansko-hercegovačkome političkom životu i stranačkomu sustavu. Nijedan zapovjednik ili dragovoljac HOS-a u Hrvatskoj, dok mu je pomagao HSP, nije optužen ili osuđen za ratni zločin ili ubojstvo srpskih civila bilo u Hrvatskoj ili MKSJ-u, za razliku od BiH gdje postoji nepravomoćna presuda protiv pripadnika HOS-a za zločine protiv srpskih civila.

Nakon službene integracije u HV bilo je zločina poput onih u Cerni nad srpskim civilima. Iako su osnivači HOS-a bili protiv primanja maloljetnika u postrojbe, to nisu mogli u potpunosti kontrolirati jer se dio dragovoljaca priključivao HOS-u izravno na bojištima. Tek se 2001. godine HOS prvi put spomenuo kao akter Domovinskoga rata. Trebalo je dakle deset godina da se smogne snage i političke volje priznati da su hosovci ratovali, stradavali i ginuli za Hrvatsku kao sastavni dio Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Uloga HOS-a nazočna je i u kulturi sjećanja na Domovinski rat kada su u pitanju ulice i trgovi te spomenici u Hrvatskoj. Tako u Zagrebu nalazimo jedan spomenik i jedan trg koji su međusobno povezani i nalaze se u međusobnoj blizini. To je spomen-obilježje poginulim bojovnicima Domovinskoga rata s područja Črnomerca i Trg HOS-a. Na spomen-ploči od crnoga mramora uklesano je 78 imena poginulih bojovnika među kojima su i bojovnici HOS-a. Gradska skupština Grada Zagreba donijela je na 23. sjednici održanoj 19. travnja 2007. zaključak o imenovanju i preimenovanju javno-prometnih površina u kojemu je objavljeno preimenovanje dijela Vatrogasne ulice (od Ilice do Grmoščice srednje) u Trg HOS-a.

U organizaciji Udruge dragovoljaca HOS-a Grada Zagreba 20. lipnja 2007., nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća kod spomen-obilježja poginulim bojovnicima s područja Črnomerca, Trg je svečano i otvoren. Na mjestu gdje je danas Trg HOS-a, bojovnici HOS-a s područja Črnomerca i okolice kretali su 1991. godine u obranu Vukovara i suvereniteta Hrvatske. Veći broj ih je lakše i teže ranjen, a njih 12 dalo je svoje živote.

U Splitu je u ulici Ruđera Boškovića 9. svibnja 2014. otkriven spomenik 9. bojni HOS-a, ali bez naziva postrojbe (Rafael Boban) i uzrečice Za dom spremni, što je vjerojatno bio rezultat kompromisa Gradskoga vijeća Grada Splita i Udruge 9. bojne HOS-a Rafael vitez Boban iz Splita kako bi se što više smanjile eventualne burne reakcije da se takvim spomenikom radi zapravo o veličanju ustaštva, a ne o sjećanju na doprinos bojne u Domovinskome ratu. Navedena bojna ima i ulicu u Općini Ružić.

U Jasenovcu je na pročelje zgrade na Trgu kralja Petra Svačića 5. studenoga 2016. postavljena spomen-ploča u sjećanje na 11 poginulih pripadnika 1. satnije HOS-a Ante Paradžik koji su stradali na tome području. Postavili su je veterani HOS-a Jasenovca i Udruga dragovoljaca HOS-a Grada Zagreba. Međutim, zbog negativnih konotacija, prvenstveno zbog pozdrava Za dom spremni, koji se nalazio u sklopu grba HOS-a na ploči, i poveznice s NDH-om i jasenovačkim logorom, godinu dana kasnije ploča je premještena u Novsku.

Ulice koje nose ime po Anti Paradžiku nalaze se u Osijeku, Kninu i Ljubuškom, dok se u Zagrebu njegovo ime, kao i ime Blaža Kraljevića, nalazi u Fondu imena ulica što ga vodi Gradski zavod za katastar i geodetske poslove i nakon što se nađe lokacija Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova predložit će zagrebačkoj Gradskoj skupštini da njihovim imenima nazovu ulicu ili neku drugu neimenovanu javnu površinu na području Zagreba.

U Vukovaru postoji Ulica dragovoljaca HOS-a. Pored toga, u Vukovaru je i pješački most preko rijeke Vuke dobio ime po francuskome dragovoljcu HOS-a Jean-Michelu Nicolieru koji je ubijen na Ovčari. Lik Nicoliera, kao i grb HOS-a, nalaze se i na muralu posvećenomu Vukovaru u Splitu koji se simbolično nalazi u Vukovarskoj ulici. Ne čudi tolika emocionalno snažna povezanost Vukovara i HOS-a čiji su dragovoljci dali doprinos obrani grada. Sve navedeno zapravo predstavlja i simbolizira rezultat politike sjećanja na Domovinski rat kada su u pitanju HOS i HSP.

Stranački raskoli dio su kontinuiteta povijesti pravaštva još od kraja 19. stoljeća. Tijekom prvih dvaju desetljeća hrvatske samostalnosti do raskola u HSP-u dolazilo je prvenstveno zbog odnosa prema HDZ-u, koji se na različite načine politički obračunavao s neistomišljenicima iz pravaških redova na koje je gledao kao na potencijalnu opasnost za svoj ostanak ili dolazak na vlast, ali vjerojatno kao i na konkurentsku stranku za birače desne orijentacije.

Pored toga, do stranačkih raskola dolazilo je i zbog autokratičnosti te međusobne netrpeljivosti pravaških čelnika i želje za liderskim pozicijama na pravaškoj sceni. U djelovanju HSP-a od obnove stranke 1990. do izbora 2011. godine pojavio se još jedan kontinuitet koji se tiče povijesti pravaštva. Riječ je o tome da suvremeni pravaši nisu bili dio vladajuće većine i cijelo je vrijeme svoga djelovanja HSP proveo u oporbi. Iznimka je u povijesti 1906./1907. godina kada je tadašnji HSP bio dio Hrvatsko-srpske koalicije koja je imala većinu u Saboru, te su se okrenuli prema jugoslavenskoj ideji žrtvujući u konačnici i pravaško ime kojega su se kasnije i odrekli.

Slično je bilo i 1918./1919. godine kada je vladi Stojana Protića ministar bio milinovac Živko Petričić, potpredsjednik projugoslavenski orijentiranoga SSP-a. Razlog stalne oporbe može biti i odgovor na istraživačko pitanje postoje li u djelovanju stranke elementi ideologije desnoga radikalizma prema teorijskome okviru Casa Muddea. Kroz rekonstrukciju djelovanja HSP-a empirijski se pokazalo da je ta stranka tipski primjer radikalno desne stranke.

Nativizam je imao znatnu ulogu u programu i djelovanju HSP-a koji je smatrao da je odnos Hrvata i Srba najozbiljniji problem hrvatske države. Stav HSP-a prema politici srpske političke elite polazio je od argumentacije da Srbi uglavnom ne prihvaćaju hrvatsku državu, nego je mrze, a prihvaćaju samo hrvatski novac, beneficije i davanja, ali nikad hrvatsku državu. Riječju, Srbi, odnosno preciznije srpska politika, bili su opasni drugi, trajni neprijatelj, opasnost i prijetnja hrvatskoj državi te su narušavali homogenost hrvatske nacije.

Tomu treba pridodati i seksualne manjine te vanjske neprijatelje, kao što su MKSJ ili EU. Autoritarnost u programu i djelovanju HSP-a podrazumijevala je vjeru u čvrsto organizirano društvo, dok se njegovo nepoštovanje trebalo oštro kazniti. HSP se zalagao za jačanje oružanih snaga i policije, bez kojih Hrvatska ne može biti sigurna zemlja pogodna za razvoj i napredak, zemlja ostvarenja punine nacionalnih interesa hrvatskoga naroda. To je u neku ruku vodilo ka prihvaćanju militarističkih pogleda, ideji da se svakoga građanima u ratu treba tretirati kao vojnika. To i ne čudi s obzirom na to da je HSP bio ratnička stranka na početku 1990-ih godina, spremna da se na izravniji način uključi u oružane sukobe.

Osim toga, stranka je vjerovala da bi strože kazne odvraćale od kriminala te se zalagala za neovisniji pravosudni sustav i njegovo jačanje. Nerijetko su u svojim nastupima pravaški prvaci predlagali kastraciju za pedofile, a tijekom Domovinskoga rata znala se spominjati i smrtna kazna za one koji su počinili zločin nad hrvatskim narodom. Tomu treba pridodati da je HSP oštro istupao protiv pobačaja te se istodobno zalagao za pronatalitetnu politiku i jačanje institucije braka i obitelji koje moraju počivati na kršćanskim temeljima.

U konačnici, treba spomenuti i stranačku organizaciju i iznimno prezidencijalistički položaj predsjednika stranke koji je započeo još s Paragom u ratnoj 1991. godini da bi se nastavio s Đapićem nakon raskola tijekom cijele njegove vladavine. Obojica pravaških lidera koncentrirala su moć političko-stranačkoga odlučivanja u svojim rukama, personalizirajući se u političkoj komunikaciji. Riječju, autoritarnost HSP-a uključuje autoritet vođe i hijerarhiju, čvrst zakon i red te tradicionalni kazneni moralizam.

Populizam kao politička ideologija također je nazočan kod HSP-a. Prvaci HSP-a sebe su proglašavali jedinim pravim demokratima i iskazom prave narodne volje. Oni su ti koji predstavljaju narod, nasuprot pokvarene elite. U hrvatskome slučaju za njih su tu elitu predstavljale prvenstveno etablirane stranke HDZ i SDP. To je pogotovo bilo vidljivo u izbornim kampanjama 2007. i 2011. godine kada je HSP i HDZ i SDP, kao nositelje političke elite, proglasio sijamskim blizancima koji su izdali hrvatske nacionalne interese. Štoviše, HSP je izričito smatrao da elite nisu napravile rez s komunističkom prošlošću, da se u prvim dvama desetljećima hrvatske samostalnosti ništa nije znatno promijenilo te da su stare elite zapravo uspjele sačuvati svoju moć i položaje.

HSP je bio deklarativno istinski primjer antikomunističke stranke jer su smatrali da društvene promjene iz 1990. godine ipak nisu bile dovršene. Prema njihovu uvjerenju, iako je završeno s komunističkom diktaturom, nije završeno s komunistima koji su nastavili svoje djelovanje u novim demokratskim uvjetima. Stoga ne iznenađuje inzistiranje HSP-a na donošenju lustracijskoga zakona.

Unatoč tomu treba istaknuti da je međusobni odnos HSP-a i HDZ-a, koji je vremenski najduže vladao državom, varirao. Tako je HSP pod vodstvom Parage i Paradžika tijekom uspostave i stvaranja samostalne države radikalno kritizirao politiku koju je provodio HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom, optužujući ih primjerice za pad Vukovara, tromost u obrani države ili podjelu BiH. Nakon pravaškoga raskola i preuzimanja HSP-a Đapić i stranka u svojemu su djelovanju izostavili spomenute kritike i optužbe na račun vladajuće političke elite na čelu s Tuđmanom djelujući u stranačkome sustavu kao lojalna oporba, zbog čega možemo govoriti o krnjem populizmu.

Drugim riječima, populizam je tada bio nazočan kao političko-komunikacijski stil. U tome je smislu inzistiranje na lustraciji tijekom 1990-ih godina također variralo. Pod vodstvom Parage stranka je bila za apsolutnu lustraciju. S druge strane, nakon raskola stranka je pod vodstvom Đapića, iako podržavajući i zalažući se za lustraciju, bila za njezinu selektivnu primjenu u smislu da se ona ne bi odnosila na one koji su tijekom komunističke diktature sudjelovali u stvaranju samostalne hrvatske države ili su bili disidenti.

Kritika na račun HDZ-a ponovno se aktivirala krajem 2003. godine nakon neuspjeloga pokušaja da HSP postane dio vladajuće većine, i bila je nakon toga u kontinuitetu. Populizmu HSP-a treba pridodati i pozivanje na provedbu referenduma i podnošenje peticija kao oblicima izravne demokracije, poput peticije HSP-a za raspisivanje referenduma o suradnji s MKSJ-om ili upotrebe ćiriličnoga pisma u Vukovaru, kao i za zalaganje za provedbu referenduma o hrvatskoj samostalnosti, ujedinjenju s BiH, povratku izbjeglica, Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju EU-u ili o tome mogu li strani državljani biti vlasnici nekretnina u Hrvatskoj.

Zbog takve radikalne ideologije HSP nikad nije bio prihvatljiv koalicijskim partnerima u sastavljanju vlasti. Tijekom 1990-ih godina nije ni bio u mogućnosti približiti se vlasti zbog dominacije HDZ-a. Na prijelazu u 21. stoljeće bili su na suprotnim ideološkim pozicijama naspram vladajuće većine koju je predvodio lijevi SDP, a jedina je prilika za suradnju bila 2003. godine, međutim, koalicijski potencijal HSP-a nije iskorišten zbog pritisaka iz međunarodne zajednice.

Zbog toga se može zaključiti da je HSP ipak bio, promatrano s gledišta zauzimanja položaja u vlasti, irelevantna stranka na razini hrvatske države tijekom prvih dvaju desetljeća samostalnosti. Kao radikalno desna stranka HSP je djelovao u okviru demokratskoga sustava, prihvaćajući temeljne vrijednosti demokratskoga poretka. Kao načelni sljedbenici Starčevićeve i Kvaternikove izvorne pravaške ideologije, suvremeni pravaši nikomu nisu priznavali dosljedniju državotvornost od one što su je sami ispovijedali, a vodstvo HSP-a prisvajalo je sebi monopol na jedino ispravno tumačenje hrvatskih nacionalnih interesa, smatrajući sebe jedinim i istinskim predstavnicima naroda.

Unatoč tomu HSP od svoje obnove do 2011. godine nije bio politička snaga koja bi u hrvatskome političkom životu i stranačkomu sustavu spadala u red najjačih stranaka.


Tekst je zaključak iz knjige dr. sc. Velimira Veselinovića "Hrvatska stranka prava od 1990. do 2011." koju možete nabaviti OVDJE!
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.