Blogosfera Bumerang prošlosti

Uloga atentata u svjetskoj politici: Je li sarajevski atentat 1914. terorizam

Objava 01. srpnja 2019. 6 komentara 1451 prikaza
Foto: Wikimedia Commons
Foto: Wikimedia Commons
Austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand sa suprugom u Sarajevu nekoliko minuta prije atentata 28. lipnja 1914. godine

Dvadeset i drugog studenog 2013. diljem svijeta obilježena je 50-ta obljetnica zasigurno jednog od značajnijih događaja 20. stoljeća. Tog je zimskog dana 1963. u američkom Dallasu ubijen karizmatični, trideset i peti, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država: John Fitzgerald Kennedy. No, i nakon pola stoljeća taj je tragični događaj obavijen velom tajni. Niti američka niti svjetska javnost još uvijek ne znaju tko je bio izvršitelj i nalogodavac atentata. Punu istinu možda ćemo saznati 2038., kada, naime, prođe 75 godina od događaja, što je prema američkim zakonima rok nakon kojeg se mogu deklasificirati dokumenti američke vlade. Ili će se možda to dogoditi 2017. kada bi se prema odluci Georgea H. W. Busha starijeg iz 1992. trebala skinuti oznaka tajnosti sa 1171 dokumenta Središnje obavještajne agencije (CIA) u kojima se, prema mišljenju analitičara, nalaze odgovori na mnoga pitanja i dileme. Sredinom 2014., točnije 28. lipnja, obilježit će se stota obljetnica jednog drugog događaja koji je možda i presudno odredio političke i ine tijekove 20. stoljeća. Riječ je sarajevskom atentatu na Austro-Ugarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franza Ferdinanda. Makar oko tog događaja nema činjeničnih nepoznanica, u pogledu značenja on i dalje izaziva različita (re)interpretativna neslaganja i prijepore, a čini se, prema najavama, da bi mogao izazvati i diplomatske međudržavne incidente. No, jedno je sigurno: taj je događaj predstavljao neposredan povod za početak Prvog svjetskog rata. Svijet se po prvi puta u povijesti suočio sa spoznajom o moći i globalnim učincima terorizma, ili u to vrijeme njegovog dominantnog načina izvršenja (modus operandi): atentata. Ova dva slučaja više su nego dobar uvod za nešto dublju analizu uloge atentata kao oblika terorističkog djelovanja u ukupnim političkim, društvenim i sigurnosnim procesima.

Predumišljajni, namjerni, ciljani i protupravni atak na život istaknutih osoba s političkim ciljem oblik je ponašanja koji je ljudska zajednica upoznala od poodavno. Atentat je jedno od najstarijih i najfundamentalnijih terorističkih sredstava. Još su Platon i Aristotel razmatrali pitanje opravdanosti tiranicida odnosno ubijanja despotskih vladara. U okvirima doktrine tiranicida, atentat je istovremeno predstavljao i snažnu ideološku izjavu i moćno političko oružje. Ipak pojam atentata (engl. assassination, lat. attentare - pokušati) nastao je bitno kasnije. Njegov nastanak veže se uz grupaciju šiitskog islama, tzv. Asasine ili Ismailite koji su djelovali od 1090. do 1275., a zalagali su se za širenje inačice čistog islama. Asasini su bili prva skupina koja je planirano, organizirano i kao dugoročnu orijentaciju koristila ubojstva kao političko oružje, razvili su doktrinu opravdavanja ubijanja religijskih i političkih protivnika. Asasini (ar. hašišijin - predani hašišu) je izraz za militantnu sektu koja je bila smještena u tvrđavama u blizini Kaspijskog mora u Perziji. Probadali su svoje žrtve, najčešće političare i vjerske vođe koji nisu prihvaćali njihove propovijedi, i to iz blizine tako da je bijeg žrtava bio nemoguć. Kao i današnji bombaši samoubojice smatrali su da se žrtvuju za više ciljeve. Prigodom akcija nisu ni planirali ni pokušavali bijeg, budući da se unutar skupine, misija preživljavanja smatrala sramotnom.

Atentat, kao političko oružje, kao modus operandi terorizma, u svoj punini dokazao se u vrijeme tzv. prvog globalnog vala terorizma u drugoj polovini XIX. stoljeća. Anarhisti su bili njegovi privrženi pobornici. Atentat je bio njihova primarna nasilna strategija, anarhisti su atentate i time terorizam pretvorili u globalni fenomen. Bilo je to, slažu se stručnjaci, „zlatno doba atentata“ (Golden Age of Assassination). Poduža je lista žrtava atentata. Abraham Lincoln, 16. američki predsjednik, koji je vodio Sjever u građanskom ratu protiv Juga, ubijen je u kazalištu, u Washingtonu, na Veliki petak, 14. travnja 1865. godine. Ubio ga je glumac John Wilkes Booth, uvjeren da će time pomoći Jugu. Jamesa Abrama Garfielda, 20. američkog predsjednika 2. srpnja 1881., u Washingtonu, na željezničkoj stanici, ranio je američki odvjetnik-anarhist Charles Julius Guiteau. Od posljedica atentata predsjednik je preminuo 19. rujna, a nedugo potom Kongres je donio zakon kojim se zabranjuje useljavanje onima koji su protiv ili ne vjeruju u organizaciju američke vlasti. Williama McKinleya, 25. američkog predsjednika, u rujnu 1901. ubio je ogorčeni poljski useljenik Leon Czolgocz. Mete atentata bili su i europski lideri. Pripadnici Internacionale anarhista/Crna internacionala 1898. su u Ženevi ubili austrougarsku caricu Elizabetu, 1900. talijanskog kralja Umberta I, u nekoliko navrata pokušali su ubiti znamenitog njemačkog državnika Otta von Bismarcka, francuski predsjednik Marie Francois Sadi Carnot ubijen je 1894., dok je španjolski premijer Antonio Canovas ubijen 1897. godine. Pripadnici ruske organizacije Narodnaya Volya godine 1881., nakon osam neuspjelih pokušaja, u Sankt Peterburgu (Petrogradu) ubili su cara Aleksandra II. Atentati su dokazali svoju moć i time jer su po prvi puta uvjetovali zajedničku reakciju međunarodne zajednice, konkretno tadašnje Lige naroda, protiv terorizma. U utorak 9. listopada 1934. u Marseillesu je ubijen jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević. Iza atentata je stajao ustaški pokret blisko povezan s probugarskim krilom Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije (Vnatrešna Makedonska Revolucionerna Organizacija - VMRO). Ovaj je atentat bio prvi klasični akt međunarodnog terorizma. Vijeće Lige naroda u svojoj rezoluciji osudilo je atentat u Marseillesu i pozvalo na kažnjavanje odgovornih. Ipak, akcije međunarodne organizacije u konačnici nisu imale nikakvog efekta. Ženevska Međunarodna konferencija o terorizmu održana u studenom 1937. i donošenje dviju predloženih konvencija bili su bezuspješni, što je postalo trajno obilježje međunarodne zajednice u borbi protiv terorizma.

Analiza djelovanja terorističkih organizacija ukazuje da su teroristi vrlo kreativni u izvršenju terorističkih akata, imaju inovativan modus operandi što znači da jednu formu terora zamjenjuju drugom. Naravno to je uvjetovano njihovim instrumentalno racionalnim pristupom povezivanja rezultata analize strateške okoline, vlastitih ciljeva i socijalnih učinaka terorističkih akata. Atentati su nekada imali strateške dimenzije, potom su otmice aviona imale šokantan učinak, kasnije su to bila kidnapiranja, pa taktike „udri i bježi“ (hit to run), dok su posljednjih godina to samoubilački akti koji su paralizirali pojedina društva. Bez obzira na inovativnost, atentati nisu izgubili na važnosti ni u suvremenoj eri terorizma. Uvidom u autoritativnu Globalnu bazu podataka o terorističkim udarima (Global Terrorism Database - GTD) koju su izradili stručnjaci sa američkog University of Maryland uočava se da su atentati (assassination) na trećem mjestu na rang list najčešće korištenih načina izvršenja terorističkih udara. U bazi je za razdoblje 1970-2011. evidentirano 104.000 terorističkih udara koji su se dogodili širom svijeta. U kategoriji „tipovi udara“ (Type of Attack) obrađeno je 101.853 terorističkih udara. Atentati čine 14.273 ili 14% svih udara. Dakle, strogo statistički promatrano atentati nisu izgubili na važnosti ni u suvremenoj eri terorizma. Od 1970-ih do kraja 1990-ih broj atentata u svijetu kontinuirano je rastao. Prvi vrhunac bio je krajem 1970-ih kada se u svijetu događalo prosječno 600 atentata godišnje, dok je kulminacija bila početkom 1990-ih kada se broj atentata izvršenih diljem svijeta na godišnjoj razini popeo na 1.150. Do početka 21. stoljeća broj atentata je kontinuirano padao tako da je posljednjih godina na prosječnoj razini od oko 250 atentata godišnje. Niz svjetskih lidera i državnika žrtve su atentata. Papa Ivan Pavao II ranjen je u atentatu u svibnju 1981., izvršitelj je bio Mehmet Ali Agca, pripadnik turske ekstremističke organizacije Sivi vukovi (tur. Bozkurtlar). Egipatski islamisti su pet mjeseci kasnije ubili predsjednika Anwara Mohammada Sadata. Godine 1984. indijsku prmijerku Indiru Priyadarshini Gandhi ubili su njezini tjelohranitelji, Sikhi. Britanska premijerka Margaret Thatcher iste je godine u Brightonu preživjela neuspješan atentat Privremene Irske republikanske armije. John Major također je bio žrtva neuspješnog atentata republikanaca 1991. godine. Izraelski, pak, premijer Yitzhak Rabin ubijen je 1995. u atentatu židovskih desničara. Atentati su jedan od zaštitnih znakova Oslobodilačkih tigrova tamilske domovine koji su, do 2009. kada su poraženi od vladinih snaga, posredstvom terorizma nastojali ostvariti neovisnu tamilsku državu na Šri Lanki. Ubijali su lidere Šri Lanke i Indije. U samoubilačkom aktu Tamilskih tigrova 1. svibnja 1993. u Colombu je ubijen predsjednik Šri Lanke, Ranasinghe Premadasa, u listopadu 1992. predsjednički kandidat Lionel Gamini Dissanayake, dok je u prosincu 1999. u samoubilačkom aktu ranjena predsjednica Šri Lanke, Chandrike Bandaranaike Kumaratungu. Na predizbornom skupu u samoubilačkom aktu 21. svibnja 1991. u gradu Sriperumbuduru blizu Madrasa, pripadnica Tamilskih tigrova, Thenmozhi „Gayatri“ Rajaratnam, ubila je indijskog premijera Rajiva Gandhija i još 25 osoba. U skladu s tamilskom hinduskom tradicijom pozdravila je premijera, sagnula se da mu dotakne stopala te potom aktivirala 700 grama eksploziva kojim je bila opasana.

I da se vratimo na početno pitanje. Je li sarajevski atentat terorizam? Terorizam nije generički određen pojam. U relevantnoj literaturi može se konzultirati više od 200 definicija terorizma. Jedno od trajnih obilježja terorizma jest njegova politička korisnost i time određenje i shvaćanje terorizma u skladu s političkim interesima konkretnih aktera, a što je ujedno i jedan od središnjih izvora moći terorizma: naime, ono što je nekome terorizam, drugom je istovremeno borba za slobodu, dok su za jedne teroristi zaista teroristi, za druge su oni, istovremeno, borci za slobodu i nacionalni osloboditelji. To je i okvir promatranja sarajevskog atentata. Stoga je za odgovor na naznačeno pitanje potreban malo „hladniji“ znanstveni pristup.

Neposredni izvršitelji sarajevskog atentata bili su pripadnici organizacije Mlada Bosna, predvođeni Gavrilom Principom. Riječ je o nacionalističkom pokretu koji se zalagao za južnoslavensko ujedinjenje. Takva jugoslavenska (prosrpska) dimenzija bila je razlog zašto je Mlada Bosna uživala potporu srpskih nacionalističkih krugova. Prvenstveno je riječ o pansrpskoj tajnoj organizaciji Narodna obrana, osnovanoj 1908. radi promoviranja srpskih kulturnih i nacionalnih interesa. No postupno je sve više bila okrenuta subverzivnim aktivnostima prema Austro-Ugarskoj. U tim okvirima stvorio se i prostor za manipulaciju Mladom Bosnom, u skladu sa srpskim nacionalističkim interesima koji su bili sve izraženiji i povezani s tadašnjim srbijanskim vlastima. Radikalna frakcija Narodne obrane stvorila je 1911. tajnu terorističku organizaciju Ujedinjenje ili smrt (Crna ruka) kojoj je na čelu bio čelnik obavještajne službe srpskog generalštaba, potpukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. Njegova uloga u atentatu dokazana je na solunskom procesu na kojem je osuđen na smrt i pogubljen 1917., da bi 1953. na obnovljenom procesu bio rehabilitiran. Upravo je Ujedinjenje ili smrt pružilo Mladoj Bosni organizacijsku i logističku podršku za izvršenje atentata na austrougarskog nadvojvodu. Svijet je prvi put u povijesti svjedočio klasičnom slučaju državno sponzoriranog terorizma. Dva mjeseca nakon atentata Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji, a nedugo zatim ratni vihor zahvatio je Europu.

Zašto je sarajevski atentat terorizam? Analizom raspoloživih definicija i izlučivanjem konstitutivnih elemenata ukazuje se na sljedeće presudne elemente određenja terorizma: strateška uporaba terora; asimetričnost nasilja; usmjerenost na neborbene mete; širenje straha kao sredstva utjecaja i prisile na širu javnost; prisvajanje moći i ostvarenje političkih ciljeva. Nadalje, prema Global Terrorism Database Codebook atentat je akt koji za primarni cilj ima ubijanje istaknutih pojedinaca ili više njih. Sarajevski atentat je terorizam, i to državno sponzorirani terorizam, jer udovoljava oba naznačena određenja.

(Re)interpretacija događaja s određene povijesne distance, njihovo prilagođavanje konkretnim političkim interesima te kontekstualne komplikacije, prijepori i dileme koji se javljaju s tim u svezi, slično sarajevskom atentatu, uočavaju se u jednom finskom slučaju. Finski anarhist Eugene Schauman u Helsinkiju je 1904. izvršio atentat na ruskog guvernera generala Nikolai Bobrikova, nakon čega je izvršio i samoubojstvo. Rusija, koja je tada vladala Finskom, taj je akt okarakterizirala kao kriminalni anarhistički čin. Finci su na događaj naravno gledali drugačije. Nakon stjecanja neovisnosti 1917. Eugene Schauman zauzeo je svoje mjesto u panteonu finskih nacionalnih heroja. Postao je sekularni mučenik, simbol borbe za nacionalnu neovisnost, a na spomen ploči zapisano je: Se Pro Patria Dedit (položio život na oltar domovine). No, na obilježavanju stote obljetnice atentata tadašnji finski premijer Matti Taneli Vanhane okarakterizirao je taj čin kao čisti akt političkog terorizma, kao jadan čin. Ipak, spomen ploča ostala je netaknuta.

Osporavanje određenja sarajevskog atentata kao terorizma nije utemeljeno. Prijepor može izazivati tek ocjena uspješnosti ostvarenja konačnih političkih ciljeva posredstvom tog državno sponzoriranog terorističkog akta. Prema pojedinim mišljenjima to je bio neuspješan akt. Argumenti za takvo stajalište pronalaze se u mogućoj strategiji Crne ruke čiji je cilj bio atentatom destabilizirati Austro-Ugarsku i odgoditi početak Prvog svjetskog rata za koji Srbija nakon Balkanskih ratova nije bila spremna. Suprotna stajališta koja se čine uvjerljivijima govore da je sarajevski atentat jedan od najuspješnijih terorističkih akata u povijesti terorizma. Njihovi argumenti ukazuju da je konačan cilj politike, kojoj je atentat bio sredstvo, bio ostvarenje južnoslavenskog (srpskog) ujedinjenja. Samim atentatom to nije postignuto, ali je postignuto konačnim razrješenjem događaja koji je atentat pokrenuo: mirovnim sporazumom nakon Prvog svjetskog rata u Versaillesu 1919. stvorena je južnoslavenska država.

------

Izvadak iz knjige „Nacionalna sigurnost: prognoziranje ugroza“ autora prof. dr. sc. Mirka Bilandžića u nakladi Despot infinitusa.

Knjiga se može nabaviti OVDJE

  • herold:

    U atentatu u Sarajevu ubijena je i Ferdinandova supruga i dijete koje je nosila u stomaku pa se mirno može reći da je Princip bio terorist.

  • Avatar Danco2
    Danco2:

    u cijelom civiliziranom svijetu princip je terorista koji ima čak svoj spomenik u jednoj cudnoj drzavi, kao i ratni zlocinac draža mihailovic, i onaj terorist milan tepic što je dignuo sebe u zrak tijekom domovinskog rata u bjelovarskoj vojarni. tu ... prikaži još! cudnovatu zemlju bombardiralo je pola svijeta kojoj niti dan danas nije jasno zasto

  • Konstantinos:

    Gavrilo Princip je klasican primjer teroriste, jer je njegova organizacija "Mlada Bosna" bila povezana sa teroristickom i tajnom organizacijom "Crnom rukom" iz Srbije. Sluzili su se terorom i nasiljem kako bi postigli svoje imperijalisticke ciljeve na ustrb VECINE - Srbi ... prikaži još!i u tadasnjoj Bosni nisu prelazili 40 % a razvili su zestoku anti Austro-ugarsku kampanju, pa cak pozivali narod na pobunu bez da su razmisljali o dobrobiti vecinskih naroda tj Hrvata i Muslimana. Princip je valjda bio jedini terorista kojem su podizani spomenici i kojeg se uzdizalo u "nebesa". Mracno razdoblje zajednicke historije koje za nas i Slovence, Vojvodane i "Bosance" znaci regresiju i vracanje u civilizacijski "nazadak". Nekadasnja austrijska "Drzava SHS" nije se nikada trebala ujediniti sa Srbijom jer je to bilo previse proturjecno i tesko za upravljati.