Blogosfera Bumerang prošlosti

Umjesto odgovora Miljenku Jergoviću: tko je slavio “fašistički rođendan” u Sarajevu?

Objava 28. prosinca 2013. 3 komentara 5650 prikaza
Foto: Žarko Bašić/PIXSELL
Foto: Žarko Bašić/PIXSELL
Jergović

Miljenko Jergović opet nas vraća u 1941., ovaj put u razgovoru za “Slobodnu Dalmaciju” od 28. prosinca, gdje tvrdi kako je danas gore nego što je bilo 5. travnja 1941. godine! Ne ulazeći u analizu tadašnjeg i današnjeg stanja, Jergović ne može nigdje u javnim istupima bez Hitlera, Pavelića, fašista, nacista, ustaša… Svako malo negdje vidi njih i njihove sve brojnije idolopoklonike. A zapravo se na taj način obračunava s neistomišljenicima, pa je tako mene već davno svrstao u fašistoidne komentatore Večernjeg lista. U spomenutom razgovoru spominje i neke druge kolege novinare i povjesničare, između ostaloga i dr. sc. Ivu Lučića, pri čemu bi volio čuti mišljenje Ive Josipovića o nama i našemu pisanju. Odakle ta nasušna Jergovićeva potreba za stalnim obračunom s nacizmom, kukastim križevima i sličnome? Nije li možda korijen u njegovoj prošlosti, još u njegovoj mladosti, kad je volio tu ikonografiju, kad je bio i sudionik “fašističkog rođendana” u Sarajevu, a danas je postao dežurni društveni higijeničar? Nisu li sve te njegove javne predstave njegova stalna potreba da dokaže i pokaže kako današnji Jergović nema veze s davnim Jergovićem? Nije li to neprestano “pranje” samoga sebe?

Kako god, umjesto bilo kakvog odgovora Jergoviću, najbolje je citirati Ivu Lučića o spomenutom “fašističkom rođendanu” u Sarajevu!
___________________________________________

Beogradska Politika objavila je 7. siječnja 1987. članak „Maskenbal u crnim košuljama” iz kojega je tadašnja jugoslavenska javnost saznala za „neobičnu provokaciju u Sarajevu”, kako je pisalo u nadnaslovu. Radilo se o rođendanskoj proslavi u stanu „jedne poznate porodice” u Sarajevu, gdje su sudionici slavlja bili obučeni u neku vrstu nacističkih odora, odnosno crnih košulja s kukastim križevima. Navedeno je da su se na okupu našla djeca iz „boljih” i „viših” obitelji te da se o slučaju pričalo po gradu, ali je sve bilo obavijeno tajnovitošću. Šutnju i tajnovitost prekinulo je anonimno pismo koje je tobože nadležnim institucijama uputila „grupa studenata koja nije htela da dođe na taj rođendan”.

Zapravo se radilo o pismu koje je Služba državne sigurnosti (bezbjednosti – SDB) Republičkog Sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (RSUP SR BiH) uputila sama sebi, odnosno društveno-političkim organizacijama kako bi „legitimirala” svoja saznanja. Naime, organizatori rođendana bile su Isidora Bjelica, kći tada poznatoga šahovskog majstora i novinara Dimitrija Bjelice, i Gordana Grozdanić, kći orijentalista prof. dr. Sulejmana Grozdanića. Nekoliko dana nakon rođendana Bjelica je nazvala telefonom svoju prijateljicu Tanju Sekulić koja nije bila na rođendanu i pričala joj o svemu što se tamo događalo. Otac te njezine prijateljice bio je Gajo Sekulić, profesor na Univerzitetu u Sarajevu kojem je SDB prisluškivao telefon unutar operativne obrade po liberalizmu. Tako je SDB saznao za čitav događaj i nakon kraće istrage uputio anonimno pismo institucijama kako bi legitimirala saznanja i započela obradu slučaja.

Dva dana kasnije, 9. siječnja 1987., u sarajevskom Oslobođenju objavljen je tekst o rođendanskom slavlju održanom „u stilu nekadašnjih fašističkih proslava” na kome je sudjelovalo 19 studenata Univerziteta u Sarajevu ili kako su u članku prikazani „obijesnih mladića i djevojaka”. Naglašeno je da se na „morbidnom slavlju” nalazilo i četvoro članova Saveza komunista. Prema informacijama koje su tih dana „kolale po Sarajevu” i konačno „dospjele do medija”, zidovi stana bili su okićeni nacističkim zastavama i parolama, prikazivani su filmovi o Hitleru i Trećem Reichu, a većina gostiju bila je obučena u neku vrstu nacističkih odora s trakama i kukastim križevima na rukavima. Razrađivana je i ideja o slanju pisane podrške skupini studenata Sveučilišta u Ljubljani koji su inicirali ukidanje „Titove Štafete” i tražili uvođenje civilnog služenja vojnog roka. Razgovaralo se i o javnoj manifestaciji podrške tim idejama u Sarajevu. Prošlo je mjesec dana od događaja do reakcije političke javnosti. Gradski komitet Saveza komunista (GKSK) oglasio se uobičajenim frazama te je upozorio na „prisustvo fašizoidnih ideja među nekim studentima i na realnu opasnost da nosioci takvih i sličnih ideja iniciraju ekscese”. Upadljiva je konstrukcija pojma „fašizoidnih” ideja – fašističkih pa još i šizoidnih. Na pitanje zašto nema adrese i imena organizatora i sudionika „pira”, predsjednik GKSK Nenad Guzina rekao je kako je ovaj slučaj „istinska provokacija da budemo vatreni ali i razboriti”. Napomenuo je da su „vidljiva dva pola gledanja na ovaj slučaj, od minimaliziranja ekscesa kojem se navlači odora ‘nevinosti’ do radikalnog pristupa u kojem se maltene zahtjeva linč”. Guzina je dodao „da se cijeli slučaj mora cjelovito rasvijetliti i da je najbitnije da se pronikne u uzroke ove pojave”. Prethodnog dana (8. siječnja) 60 partijskih organizacija na sarajevskom Univerzitetu raspravljalo je o tom događaju, a na dan izlaska članka još toliko omladinskih organizacija. Zaključeno je da je politička akcija u „punom jeku”. U Oslobođenju je 10. siječnja 1987. objavljeno da je sporna rođendanska proslava održana u stanu studentice druge godine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Isidore Bjelice (rođ. 1965.), kćeri Dimitrija Bjelice.

Objavljena su i imena ostalih sudionika proslave: Jasmina Alibegović, rođ. 1967., student Medicinskog fakulteta; Siniša Bibin, rođ. 1965., student Filozofskog fakulteta; Velibor Božović, rođ. 1965., student Elektrotehničkog fakulteta; Željko Cvijanović, rođ 1964., student Filozofskog fakulteta; Danijel Gradac, rođ. 1966., student pravnog fakulteta, Gordana Grozdanić, rođ 1966., student Filozofskog fakulteta; Nebojša Gušić, rođ. 1968., student Pravnog fakulteta; Aleksandar Hemon, rođ. 1964., student Filozofskog fakulteta; Miljenko Jergović, rođ. 1966., student Filozofskog fakulteta; Srđan Kisić, rođ. 1966., student Pravnog fakulteta; Darko Lukić, rođ. 1962., završio Filozofski fakultet; Boris Močinić, rođ. 1966., student Mašinskog fakulteta; Aleksandar Maksimović, rođ. 1964., student Filozofskog fakulteta; Zorica Pećanac, rođ. 1967., student Filozofskog fakulteta; Nedim Osmanagić, rođ. 1965., student Pravnog fakulteta; Melina Stajić, rođ. 1965., student Elektrotehničkog fakulteta; Nedim Tanović, student Pravnog fakulteta, i Selma Zečević, završila Filozofski fakultet. U članku je upozoreno kako objavljivanje imena u „stvorenoj atmosferi najoštrije osude ovog nedostojnog čina može imati i neke neželjene posljedice kao, na primjer, nekritičko izjednačavanje stepena odgovornosti svih prisutnih ovoj seansi”. Pozitivnim je ocjenjeno to što će objavljivanje imena zaustaviti glasine, a pojačana politička aktivnost dovest će do toga da se utvrdi pojedinačna odgovornost svakog od navedenih. Režimski mediji iskazivali su stalno čuđenje uz ponavljanje pitanja „kako je uopće moguće da se takvo nešto dogodilo”. Tim naglašenim čuđenjem vlast kao da je htjela skinuti svaku odgovornost sa sebe. Objavljeno je i da je među „slavljenicima” bilo i četvoro članova SKJ i to Kisić, Lukić, Stajić i Zečević.

Popis sudionika rođendanskog slavlja objavljen je istoga dan i u Politici, gdje je navedeno kako je složen po abecednom redu te da se udio svakog pojedinca ipak međusobno razlikuje, uz napomenu da se neki od popisanih profesionalno bave novinarstvom. U tom smislu zaključeno je i „da se razgovara” s urednikom u Domu mladih u Centru za društvene aktivnosti te s urednikom lista Naši dani gdje su „novinari” radili. Politika je opsežno i precizno informirala svoje čitatelje iznoseći i čitav niz „pikantnih” detalja. Preuzeti su opisi događaja iz informacija Gradskog komiteta Saveza socijalističke omladine (GKSSO) prema kojima je stvorena slika da je stan u kojem je rođendan slavljen izgledao kao „morbidna bahanalija iz vremena 1942. godine u vili nemačkog komandanta mesta, kojoj prisustvuju gestapovci, nacističke prostitutke, četnički predstavnici i drugi likovi iz te nacističke bulumente”. Istaknuto je kako su trojica uzvanika: Božović, Gušić i Hemon samoinicijativno došli u Gradski komitet SSO-a na razgovor, gdje su „samokritično” iznijeli da su svjesni težine svoje krivice i da su spremni snositi konzekvencije. Naglasili su da nisu fašisti i nemaju „fašizoidne ideje”. Predsjednica GK SSO-a Jagoda Lučić iznijela je „zamjerku ostalim organima” i iskazala nezadovoljstvo činjenicom da je „posljednja uključena u događanja povodom ovoga slučaja” te da se i u SSO-u mora vršiti diferencijacija kako se to čini u SK.

U međuvremenu je svih 136 partijskih organizacija (kao i sve omladinske organizacije) na Univerzitetu raspravljalo o „fašističkom rođendanu” te su došli do novih informacija i zaključaka. Mediji su pisali da se iza bezopasne „dječje igre”, kako se ponegdje pokušavalo kvalificirati rođendansko slavlje, zapravo krio pokušaj organiziranja demonstracija u Sarajevu na kojima bi bila dana podrška slovenskoj mladeži koja se zalagala za ukidanja „Štafete” i verbalnog delikta, odnosno članka 133. Krivičnog zakona SFRJ te za „više demokracije i države”. Kao „idejne vođe” cijele priredbe označene su Isidora (Dimitrija) Bjelica i Gordana (Sulejmana) Grozdanić, koje su i pripremile dekor, osmislile detalje proslave i planirale program prosvjeda. Neki od sudionika događaja tvrdili su kako su oni zapravo „ismijavali fašizam” te da se radi o „nepromišljenost”, a ne o „zadojenosti fašističkom ideologijom”. Sekretar OO SK na Elektrotehničkom fakultetu, prof. dr. Lamija Tanović nazvala je čitav događaj „jako problematičnim”, a Osnovna organizacija SK na čijem se čelu nalazila zaključila je da se zapravo radilo o „manifestaciji obijesnih i dokonih mladih ljudi sa solidnom ekonomskom osnovom i bez ikakvih egzistencijalnih problema” od kojih su neki „poznati po svojoj ekstaravaganciji i egzibicionizmu”.

U gotovo svim raspravama tražena je odgovornost svakog pojedinca u skladu s njegovom krivnjom. Od onih koji su bili organizatori pa do onih čija se krivnja sastoji od „nebudnosti, pasivnosti i nesnalaženja”. Zaključeno je i da među studentima „vlada slab interes za rad u omladinskoj organizaciji, te da partijske organizacije nisu aktivne u željenoj mjeri”. Važan naglasak u raspravama dat je preventivi i sprječavanju pojava kao što su „raslojavanje među omladinom na osnovu imovinskog statusa”, oportunizam, nebudnost i nepravodobno informiranje članova SK te propusti u obrazovnom i ideološko-političkom sustavu. Čuli su se različiti pristupi problemu, od zahtjeva za uhićenjem do opravdavanja u smislu kako se zapravo radilo o „parodiji fašizma”. A upravo to je ustvrdila Gordana Grozdanić u pismu upućenom Konferenciji omladinske organizacije Filozofskog fakulteta u Sarajevu 10. siječnja 1987. godine. Ovim povodom u Sarajevu je 15. siječnja 1987. održana 14. sjednica Predsjedništva Republičkog komiteta Saveza socijalističke omladine Bosne i Hercegovine (RK SSO BiH), gdje je u kontekstu „procjene političko bezbjednosne situacije” i rasprave o aktualnim idejnim kretanjima među mladima razmatran i „fašizoidni ispad grupe studenata sarajevskog Univerziteta”. Eksces je „najoštrije osuđen” i ocijenjen „krajnje drskim činom i nesvakidašnjom provokacijom”. Predsjedništvo je „dalo podršku Gradskoj konferenciji SSO Sarajevo, te osnovnim organizacijama SK i SSO na fakultetima u vođenju političke akcije na rasvjetljavanju i objašnjavanju ovog događaja te utvrđivanju pojedinačne idejno-političke odgovornosti svakog od učesnika fašizoidnog rođendanskog slavlja”. Darko Lukić isključen je iz SKJ, a dio „revolucionarne omladine” pobrinuo se i na drugi način „kazniti fašiste” tako što bi napuštali nastavu čim se na njoj pojavi netko od sudionika rođendanske proslave. Čija je to zapravo ideja pokazuje podatak da su se isti ti studenti koji su bojkotirali nastavu i svoje „grješne” kolege, „na izričit zahtjev” pojavili na sastanku SKJ gdje se donosila odluka o isključenju Lukića. Tražili su i da se sve sudionike rođendanske proslave isključi s nastave. Omladinskoj organizaciji Filozofskog fakulteta obratila se i Isidora Bjelica, s tvrdnjom da ona kao ni bilo tko od njezinih 18 kolegica i kolega nije fašist. Napisala je i da iza „rođendanske konceptualne predstave” ne stoji nikakva fašistička ideologija ni organizacija. Priznala je svoju „sklonost ka egzibicionizmu” i dodala da zbog života u „irealnom svijetu umjetnosti” nije bila svjesna kako bi se taj njezin „egzibicionizam” mogao shvatiti. U svoju obranu navela je podatak da na zidu njezine sobe „visi poster Marksa” te da se prva pjesma koju je objavila zove „Titovim putem”. Opisala je i druge svoje aktivnosti i zasluge. Pismo je završila tvrdnjom: „Nisam fašista ni neprijatelj svoje zemlje. Niti sam to bila, niti ću to biti. Smrt fašizmu – sloboda narodu”.

U interpretaciju sarajevskog skandala uključili su se i mediji iz drugih jugoslavenskih republika. Beogradski NIN objavio je 18. siječnja 1987. tekst „Čudo u Sarajevu” u kojem se autor prilično oštro i uspješno narugao bosansko-hercegovačkoj vlasti i čitav slučaj prikazao apsurdnim. Najprije im je zamjerio nepostojanje samokritike, jer nakon što su „četrdeset godina ideološki obrazovali i socijalistički odgajali” narod, događaju im se „fašistički rođendani” na kojima „deca prave kukaste krstove od majoneze”. Ironizirao je i svu „perfidnost nauma da se sa simbolima fašizma na ulice iziđe s parolama o demokraciji”. Autor teksta navodi da se radi o generaciji koja je smislila usporedbu „dosadan kao marksizam” te zaključuje kako je sve to, zapravo, bio „podsvjesni otpor dosadnom, ograničeno-dogmatskom i rutinskom ideološkom obrazovanju i pritisku”.

Sarajevski borci drukčije su sagledavali problem. Oni su na sjednici Gradskog odbora Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) održanoj 22. siječnja 1987. osudili „bal crnih košulja”, a usput i istupe „građanske desnice i drugih antisocijalističkih snaga” koje „u formi kvazinaučnih i literarnih istupa pokušavaju ugroziti tekovine socijalističke revolucije”. Rođendansko slavlje označili su kao „krajnje drski čin i nesvakidašnju provokaciju i uvredu svih rodoljubivih i poštenih građana, posebno boraca NOR-a”. Jedna od njih, Dara Ćetković „s gnušanjem” je govorila o tom slučaju, napominjući da je prije „tri-četiri godine” na Trebeviću održano „fašističko zavjetovanje” 17 srednjoškolaca te da je u nekim osnovnim i srednjim školama na Marindvoru kao i na Filozofskom fakultetu bilo crtanja kukastih križeva, preko čega se „olako prešlo”. Važno je napomenuti da ti događaji nisu poznati javnosti što očito znači da su zataškani. U daljnjoj raspravi rečeno je da je krivnja u slabom radu s omladinom, „stranim filmovima” koji se prikazuju na TV-u umjesto domaćih ratnih filmova te nedovoljnoj zatupljenosti revolucije i rata u školskim udžbenicima. Predsjednica Gradskog komiteta SSO-a Sarajevo Jagoda Lučić istakla je da „mlade ne treba dijeliti na one koji imaju i one koji nemaju zaleđinu” te da se moraju stvoriti jednaki uvjeti života i rada za sve, nakon čega neće biti „linije manjeg otpora” i ostalih negativnih pojava.

Kada se čitava priča oko rođendana već primirila, zagrebački tjednik Danas objavio je 27. siječnja 1987. tekst „Fašizam s majonezom” u kojem se ukazuje na svu nepreciznost i nedorečenost službenih informacija. Hrpa bizarnih detalja o „sendvičima s kukastim križevima od majoneze”, „kama” kao rođendanski poklon i torta s ukrasom u obliku „svastike” prikrivali su pravu prirodu skandala. A skandal je u tome što je „žalosni, groteskni bal s neosvještenim prežderavanjem, kukastim križevima od majoneze i čokolade” samo nespretan povod za razgovor o jednoj daleko ozbiljnijoj stvari. A najozbiljnije i najproblematičnije u čitavoj priči je to da je u službenim informacija nadležnih tijela izvedena „zanimljiva logička sprega između fašizma i prijedloga slovenske omladine” o ukidanju štafete i članka 133. KZ-a SFRJ, služenju civilnog vojnog roka, legalizaciji štrajkova, zabrani izgradnje nuklearnih elektrana i ekološke zaštite. Prema mišljenju autorice teksta radilo se zapravo „o providnom, nespretnom ali i svrsishodnom pokušaju sprege fašizma i grupe univerzitetske omladine Ljubljane” s namjerom diskreditiranja prijedloga SSO-a Slovenije.

Konačno političko stajalište o „fašističkom rođendanu” dalo je Predsjedništvo GKSK Sarajevo na sjednici održanoj 30. siječnja 1987., kada je usvojilo informaciju o aktivnostima u organizaciji SK na Sarajevskom univerzitetu i priopćenje za tisak. Rečeno je kako je politička aktivnost u ovom slučaju vrlo dobro vođena (od 20. 12. 1986. do polovine siječnja 1987.) te je osigurana puna javnost te demokratska i argumentirana rasprava u organizacijama SK. Nakon, u početku različitih, interpretacija navedenog događaja od strane političkih organizacija i medija te poslije aktivnosti i razgovora sa sudionicima, zaključeno je da se ne radi o „prihvatanju i ispoljavanju fašističke ideologije s dubljim korijenima i namjerama”. Sami događaj pokazuje „konfuziju i kontradiktornost ideja”, ali je odbačeno i opravdanje da je to zapravo bila „igra i parodija”. Riječ je o izoliranoj grupi „idejno dezorijentiranih studenata” koja je „podlegla desničarskoj indoktrinaciji”, a koja se i ranije izdvajala svojim postupcima. Četvoro od pet članova SKJ koji su bili na rođendanu jednoglasno su isključeni, dok je za jednog člana još raspravljalo „drugarsko vijeće”. Rad osnovnih organizacija SK ocijenjen je pozitivnim i konstatirano je da su one „pokazale sposobnost za pozitivnu aktivizaciju omladine”. Time je slučaj „fašističkog rođendana” u političkom smislu bio završen. Rad na tom slučaju nastavio je SDB koji je zaveo akciju „Emona” za što je angažirao sredstva i suradnike, ali ni to nije rezultiralo osudom bilo koga.

Predsjednik Predsjedništva CK SK Bosne i Hercegovine i predsjednik Komiteta za ONO i DSZ SR BiH Milan Uzelac i predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva SR BiH Gojko Ubiparip posjetili su 2. listopada 1987. Republički sekretarijat za unutrašnje poslove gdje su sudjelovali na „redovnom radnom dogovoru rukovodnih radnika službi bezbjednosti”. Na sastanku se razgovaralo o aktualnim sigurnosnim problemima u SR BiH, a bili su nazočni svi čelni ljudi SUP-a, odnosno SDB-a iz BiH, kako oni u središnjici tako i oni iz centara. Govorilo se o različitim problemima, o Sarajevskom univerzitetu i profesorima, studentima i intelektualcima, ali ni jednom riječju nije spomenut „fašistički rođendan” koji je po svemu sudeći smatran završenom pričom.

Očito je da „fašistički rođendan” i čitava predstava oko njega zapravo nisu imali veze s fašističkom ideologijom te da je rođendanska ikonografija, uz svu različitost i „idejnu dezorijentiranost” sudionika, zapravo predstavljala radikalni otklon od komunističke ideje i ikonografije kao i od komunističkog režima. Bio je to jasno izražen kontrast – crnim preko bijeloga, odnosno crvenoga. Bila je to provokacija kojom su „provokatori”, svejedno da li iz osobnog egzibicionizma za koji su optuživani ili iz društvene i političke potrebe, htjeli pokazati da su drukčiji. Oni su, htjeli to ili ne, zapravo negirali Savezu komunista daljnji legitimitet za predstavljanje i punomoć za zastupanje. Nekolicina studenata postala je sinonim za nešto drugo, za nekoga tko je tražio promjene, „više demokracije i više države”, a svakako i svoje mjesto u društvu i državi. Uzor su im bile slovenske kolege koji su i sami koketirali i provocirali s nacističkom ikonografijom. Podsjetimo se scenskih nastupa Laibacha ili plakata koji je Novi kolektivizem izradio za „Štafetu mladosti”, a zapravo se radilo o kopiji nacističkog plakata Richarda Kleina. Naravno da se ni tu nije radilo ni o kakvom fašizmu, nego o svojevrsnom prokazivanju totalitarne komunističke vlasti kroz usporedbu ili poistovjećivanje s nacističkom. Pokazano je da su nacizam i komunizam itekako slični. Ono što je u slučaju „fašističkog rođendana” bilo posebno problematično za komunističku vlast je to što se radilo o doista uspješnim studentima, osobama od kojih su mnogi ostavili duboke tragove u kulturi i društvenom životu uopće, i to na prostoru puno širem od Bosne i Hercegovine. To pokazuje snažnu povezanost, ali i „ugled” koji je ta skupina ljudi imala u Sarajevu, koje je inače vrlo zatvorena, a često i autistična sredina koja ni u kom smislu nije sličila niti sliči na Ljubljanu. Zato je i pokušaj političke provokacije u Sarajevu tretiran bitno drukčije nego u Ljubljani.

Sarajevski „fašistički rođendan” i njegovi sudionici ušli su i u književnost. O tom događaju pisao je Ivan Aralica u romanu s ključem Fukara koji je nastao u sklopu žestoke (književne) polemike s Miljenkom Jergovićem. Organizatorica rođendana Isidora Bjelica opisala ga je u autobiografskoj knjizi Moj život moj skandal. Muharem Bazdulj opisao je rođendan u romanu Sjetva soli koji je posvetio Miljenku Jergoviću. Uzvanici s tog rođendana postali su sveučilišni profesori, odvjetnici, novinari i uglavnom uspješni i utjecajni ljudi. Malo tko od njih još uvijek živi u Sarajevu, razišli su se diljem svijeta, od Zagreba i Beograda pa do Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Priča o kontroverznoj rođendanskoj proslavi još uvijek izaziva zanimanje javnosti i to će tako ostati sve dok Bjelica, Grozdanić, Jergović, Hemon i ostali budu važni društvima u kojima žive. Jedino što je ostalo nepoznato, imena su nekolicine sudionika rođendana koja nikada nisu objavljena u medijima i koja nitko od poznatih sudionika nije htio imenovati. Isidora Bjelica u svojoj je knjizi napisala: „Ipak, dva imena sa spiska slavljenika zauvek su sakrivena, umesto 21 pisalo je da je bilo prisutno 19”. Možda bi upravo ta dva imena, odnosno prezimena, mogla dati odgovor na razloge relativno blagog postupka komunističke vlasti prema sarajevskim studentima optuženima za „fašizam”.

Bez obzira na sve razloge zbog kojih su sudionici „fašističkog rođendana” pošteđeni kaznene ili barem prekršajne odgovornosti, ostaje činjenica da se čitav slučaj dogodio samo 15-ak mjeseci nakon suđenja duvanjskim mladićima za „terorizam” i dvije godine nakon uhićenja i suđenja „brišničkoj skupini”. Naravno da se u Sarajevu nije radilo ni o kakvoj „fašističkoj ideologiji” ni fašizmu, kao što to nije bio slučaj ni u Duvnu. Ono što je važno za ovaj slučaj jest to da odnos prema učenicima i studentima Hrvatima iz Duvna nije bio isti kao odnos prema studentima različitih nacionalnosti – što je posebno važno – iz Sarajeva. Dok su prvi osuđeni kao „okorjeli srednjoškolci”, fašisti i teroristi, drugi su ukoreni na „drugarskom vijeću” zbog „egzibicionizma”. Kukasti križ na bilježnici srednjoškolca iz Duvna (čiji je otac „radnik na privremenom radu u inozemstvu”, a djed nestao 1945. negdje na Križnom putu) smatran je mnogo opasnijim od istoga tog znaka na zidu stana studentice iz Sarajeva, čiji je otac šahovski majstor, a djed pukovnik KOS-a. Prvi su bili rezultat i uspjeh „djelovanja ekstremne emigracije, (klero)nacionalizma i slično”, dok su drugi bili slika propusta i neuspjeha same Partije i vlasti. Da bismo objasnili svu složenost odnosa između sela i grada, odnosno Sarajeva i rubnih dijelova BiH, trebalo bi nam mnogo više prostora nego što to dopušta ovo poglavlje u knjizi. Komunistička društvena elita (iako i sama najvećim dijelom sa sela) najčešće se prezrivo odnosila prema selu i seljacima kao nekoj vrsti nepopravljivih klasnih neprijatelja i protivnika socijalizma. Ta se netrpeljivost zadržala i do danas, a u mnogim (pro)komunističkim interpretacijama rata iz devedesetih govori se o sukobu „ruralnih” elemenata s „urbanim”, odnosno napadu na gradsku kulturu i civilizaciju. U svakom slučaju, duvanjski mladići završili su u zatvoru, a sarajevska je mladež završila fakultete, dijelom magistrirala i doktorirala te i danas, nakon što se komunistički sustav urušio zajedno s jugoslavenskom državom, zauzima vrlo važne pozicije u društvu.
___________________________________________

Iz knjige Ivice (Ive) Lučića, “Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine”, stranice 196.-205.

  • Avatar babatero
    babatero:

    Jadni Jergović, zbog tog rođendana mora pisati kako mu narede drugovi komunisti, pa makar sa sav svit sprdo s njim. Jergović je plaćen za hebanje ježa, a za ostale drugariće, kako reče autor, svijetla budućnost se razvijala daleko od tamnice ... prikaži još!mnice juge, a on kao čuvar tekovina, postade jednoslojni tariguz.

  • Avatar Neanderthalac
    Neanderthalac:

    Jergoviću, obrij se!

  • zahira45:

    Nema nade...zato ovo neću ni čitati do kraja.