Blogosfera Bumerang prošlosti

Velika Britanija najbolje je prošla u Velikom ratu na Sredozemlju

Veliki rat na Jadranu 1914. - 1918.
Objava 30. srpnja 2019. 0 komentara 1043 prikaza
Foto: Baumgartner
Foto: Baumgartner
Ratni brod

Pomorske operacije na Sredozemnome i Jadranskome moru često se u angloameričkoj i njemačkoj literaturi promatraju i opisuju kao djelovanja na drugotnim ili perifernim bojišnicama, premda su bile važne ne samo za države koje su ležale na tim morima, nego i za sudbinu velikih carstava čiji se promet odvijao ovim područjem. Stalna konkurencija između britanske ratne flote i tada nove njemačke carske ratne mornarice, čije je postojanje predstavljalo veliki izazov gospodarici mora Velikoj Britaniji, privlačila je pozornost na zbivanja na Sjevernome moru i zasjenjivala ona na drugim morima.

U hrvatskoj pomorskoj i povijesnoj literaturi od 1945. godine (!), kada je izišao prvi dio nedovršenoga djela V. A. Bačića o Prvome svjetskom ratu na Jadranu, također nije objavljena nijedna knjiga u kojoj bi se sustavno opisivao pomorski rat na Jadranskome i Sredozemnome moru, premda bi nakon proglašenja hrvatske samostalnosti ta tema trebala ponovno postati vrlo zanimljivom.

Tako su se tematikom Prvoga svjetskog rata na Jadranu (i Sredozemlju) pretežito bavili pojedinci ili neke udruge, poput Viribus Unitisa iz Pule; neke izdavačke kuće, poput Adamića iz Rijeke, Despot infinitusa iz Zagreba i CASH-a iz Pule, publicirale su također nekoliko knjiga ili monografija o austrougarskim ratnim brodovima, dok su druga takva djela u pripremi.

Osim zbivanja na Jadranu ukratko su opisane i neke operacije na drugim važnim bojišnicama na Sredozemlju, poput Egejskoga mora, Dardanela i Mramornoga mora, koje su vezale znatan broj brodova Antante i tako spriječile njihovo djelovanje na Jadranskoj bojišnici te olakšale stanje austrougarske mornarice.


Austro-Ugarska je izgubila u ratu tri bojna broda (ako se računa Viribus Unitis potopljen nakon predaje Državi SHS), dvije krstarice, četiri razarača, jednu torpiljarku, devet podmornica i 23 parobroda. Poginula su 344 pomorca, 639 ih je nestalo i vjerojatno također poginulo, 313 je ranjeno, a 690 palo je u zarobljeništvo. Među poginulima i nestalima bio je veliki broj časnika, čak 160, od koji su većina bili zrakoplovci.

Unatoč uspjesima, c. i kr. mornarica počinila je nekoliko većih pogrešaka. Nije bilo naručeno ni građeno dovoljno brzih krstarica ni velikih razarača, tako je gradnja dodatnih šest Tátri poništena 1914. godine, iako bi brodovi bili vrlo korisni u ratu. Njemačkoj je prodano pet podmornica građenih u Kielu, a poslije se pokazalo kako su mogle po dovršenju doći na Jadran, kao i sve njemačke podmornice koje su oplovile Europu. Poništenje gradnje četiriju velikih bojnih brodova nije imalo velikoga utjecaja na ratna zbivanja, ali se možda trebalo graditi planirane krstarice.

Umjesto toga već odobrena sredstva za mornaricu vraćena su u državni budžet, a dopušteno je vojačenje i slanje radnika brodogradilišta na bojišnicu te su izgubljeni iskusni radnici za gradnju i popravak brodova. C. i kr. mornarica nije imala mobilizacijski brodograđevni program za sustavno određivanje sredstava za potrebne brodove. Glavni razlozi bili su štednja i uvjerenje kako će rat kratko trajati.

Propušteno je ubrzati radove na brodovima u Tržiču, koje se možda moglo povući iz opasnoga područja prije talijanskoga ulaska u rat. U ratu su dovršeni samo neki započeti brodovi, sagrađena su četiri nova razarača istisnine 850 tona i 12 podmornica, od kojih su četiri bile gotovo bezvrijedne. Istodobno su druge velesile, posebice Velika Britanija i SAD, zahvaljujući široj industrijskoj osnovici, gradile stotine većih i tisuće manjih ratnih i trgovačkih brodova.

Kod operacija c. i kr. krstarica propušteno je u dvama navratima pravodobno poslati u pomoć oklopne krstaše koji su mogli nanijeti veće gubitke nehomogenim protivničkim postrojbama. U napadu planiranomu za lipanj 1918. godine za potporu su predviđene velike snage, ali podijeljene na sedam odvojenih skupina, od kojih bi svaka bila preslaba za borbu protiv koncentrirane savezničke flote. Predstavljale bi i niz odvojenih ciljeva za podmornice i MAS-ove, što je konačno bilo sudbonosno za bojni brod Szent István. Za napad na driftere bile bi dovoljne lake krstarice, a za potporu bojni brodovi klase Erzherzog, jači od svih protivničkih krstarica. Četiri Tegetthoffa moglo se držati u pripremi za slučaj – manje vjerojatnoga – dolaska protivničke bojne flote na poprište. 

Austrougarska mornarica, unatoč svim pogreškama, ostala je tijekom rata učinkovita, zadržala je nadzor nad vlastitim vodama i spriječila protivnička iskrcavanja na obali i otocima, protjerala je s Jadrana francusku eskadru i držala podalje protivničke bojne flote, napadajući ciljeve u Italiji i Albaniji te omogućavajući operacije njemačkih i vlastitih podmornica na Jadranskome i Sredozemnome moru.

Ni druge mornarice početkom rata nisu raspolagale odgovarajućim brodovljem za novi oblik ratovanja. Svi su ulagali velika novčana sredstva u bojne flote koje se na Sredozemlju nijednom nisu srele. Francuzima su nedostajale lake krstarice, a i Talijani su ih imali premalo i ovisili o britanskoj pomoći u toj kategoriji brodova. Britanskomu Royal Navyju razarači su bili potrebniji na Atlantskome oceanu i Sredozemlju, zato ih je na Jadranu bilo premalo. Francuski razarači bili su relativno krhki, a samo su Talijani počeli pravodobno graditi veće razarače i razarače-vođe flotila (izvidnice), kojih nikad nije bilo dovoljno.

Na Jadranu su zato često operirale miješane postrojbe od britanskih i talijanskih krstarica s francuskim i talijanskim razaračima, što je otežavalo međusobne komunikacije i koordinirano djelovanje na višim i operativnim razinama. Austrougarski raidovi s ukupno četirima lakim krstaricama i šest do osam suvremenih razarača (koje su podupirali stariji razarači i torpiljarke) zahtijevali su istodobnu nazočnost barem 30 savezničkih razarača na Jadranu. Kada su se na Sredozemlju pojavile i protivničke podmornice, stanje se dodatno pogoršalo. Nitko nije imao spreman odgovor na podmornički rat i tek je u ratu počela gradnja velikoga broja pratećih brodova i lovaca podmornica, prvotno opremljenih primitivnim oružjem i rudimentarnim spravama za osluškivanje. Većina admirala vjerovala je u ofenzivni tip rata na moru, poput ophodnji ili blokada, zato je prekasno uveden sustav konvoja, jedino učinkovito sredstvo za obranu od podmornica.

Francuska mornarica izgubila je na svim bojišnicama 19 495 ljudi, od čega je 11 388 poginulo, 607 ranjeno i 7500 zarobljeno. Na Sredozemlju i Jadranu izgubila je tri bojna broda, tri krstarice, šest razarača, dva minopolagača, 12 podmornica, sedam pomoćnih krstarica i brojne manje ratne i pomoćne brodove. Praćenje pojedinačnih teretnih brodova s opskrbom za Crnu Goru početkom rata bilo je neisplativo jer se trošilo i brodove i ugljen, ali je francusko mornaričko vodstvo vjerovalo kako će izazvati c. i kr. mornaricu na isplovljavanje, što bi dovelo do očekivanoga pomorskog boja.

Francuske podmornice prvotno su služile u prepadima na protivničke pomorske baze, a poslije statično u nadzornim rajonima ili dinamično u napadima na pomorski promet. Za protupodmorničku borbu rekvirirano je 280 ophodnih plovila, a kočari i plivaričari naručivani su i u Belgiji, Brazilu, Grčkoj, Italiji, Japanu, Nizozemskoj, Norveškoj, Švedskoj, Španjolskoj, SAD-u, pa čak i na Islandu. Naoružavani su i trgovački brodovi, oko 600 parobroda i 140 jedrenjaka do kraja 1917. godine i ukupno 1140 brodova do kraja rata. Ophodnje na plovnim putovima nisu mogle zaštititi brodove od podmornica, što je uspjelo tek sustavu konvoja.

Veliki se brodovi talijanske mornarice nakon prvih gubitaka više nisu često zadržavali na Jadranskome moru, gdje su talijanske lake snage i podmornice gotovo svakodnevno operirale, također i na Sredozemlju, prateći transportne brodove, loveći podmornice ili podupirući vlastitu vojsku na raznim bojišnicama. Mornari su svoju mornaricu prema područjima djelovanja (ili njegova manjka) dijelili na mornaricu časti (Marina dell'onore) na sjevernome Jadranu, mornaricu užitaka (Marina del piacere) koju su činili bojni brodovi u Tarantu, radnu mornaricu (Marina del dovere) na južnome Jadranu i mornaricu patnji (Marina del dolore) uz močvarnu i malaričnu albansku obalu. U ratu su Talijani izgubili deset podmornica, četiri bojna broda, dva oklopna krstaša, dva monitora, jednu staru krstaricu, osam razarača, šest torpiljarki, jedan minopolagač, dvije pomoćne krstarice i brojne manje brodove.

Velika Britanija najbolje je prošla, iako je na Sredozemlju izgubila sedam bojnih brodova i sedam podmornica (većinu u Dardanelskoj operaciji), dva monitora, četiri razarača i brojne manje brodove. Britanski ribarski parobrodići u Otrantskim vratima nosili su do uvođenja sustava konvoja na svojim leđima najveći teret protupodmorničke borbe na Sredozemlju, zajedno s brodovima-klopkama i lovcima podmornica, a pretrpjeli su i najveće gubitke.

Njemačkoj je Sredozemlje zajedno s Crnim morem predstavljalo jedno od važnijih operativnih područja, gdje su njezine podmornice gotovo nesmetano potapale trgovačku tonažu, a dolazak bojnoga krstaša Goeben uvukao je Tursku u rat i otvorio novu bojišnicu prema Rusiji. Nijemci su na Sredozemlju izgubili krstaricu Breslau (kao tursku Midilli) i 21 podmornicu, ako se ne računaju one koje su potopile vlastite posade kada potkraj rata nisu bile u stanju isploviti prema Njemačkoj. Zanimljivo je pitanje kako bi se odvijao rat na Jadranu da su Goeben i Breslau 1914. godine pobjegli na Jadran umjesto u Tursku. To bi možda natjeralo savezničke flote na agresivniji način djelovanja na Jadranu, premda bi Turska prije ili kasnije bila uvučena u rat engleskim spletkama ili ruskim napadom prema Carigradu.

Iskustva Prvoga svjetskog rata ipak nisu nikomu puno pomogla u pripremama operacija za Drugi svjetski rat, kada su se neki bivši saveznici našli na protivničkim stranama, a svi iznova morali učiti pravila igre.

Despot infinitus d.o.o.Foto: Despot infinitus d.o.o. 1 / 6

Izvadak iz knjige „Veliki rat na Jadranu 1914. – 1918.“

Knjiga se može nabaviti OVDJE
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.