Blogosfera Bumerang prošlosti

Zašto sam Savezu antifašista poslao Ustaške vojnice

Objava 01. prosinca 2014. 26 komentara 4075 prikaza
Ustaška vojnica
Ustaška vojnica
Ustaška vojnica

Savez antifašističkih boraca i antifašista RH opet je reagirao na jednu od mojih kolumni u Večernjaku, ovaj put iz pera predsjednika SAB-a Istarske županije i potpredsjednika SAB-a RH Tomislava Ravnića. Reagirali su na moju kolumnu u kojoj sam ovo napisao prije koji tjedan:

U ušima mnogih ostala je rečenica generala Ante Gotovine, kad je prije dvije godine, nakon puštanja iz Haaga, rekao na dočeku u Zagrebu: „Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti!“ I točno je rekao, nakon pobjede u ratu, i pobjede za sudačkim stolom, Hrvatska se mora okrenuti budućnosti. I ona je u našim rukama, kako je to tada napomenuo Gotovina. Točno je rekao, budućnost će biti onakva kakvu je mi stvorimo, kao što i vlast imamo onakvu kakvu je narod bira.

Ali Hrvatska je i dalje u svojevrsnom ratnom stanju. Politička trvljenja, tranzicija, kriza, prosvjedi, sve je to dio procesa kroz koji država i društvo moraju proći. I dugoročno idemo u dobrom pravcu, samo treba strpljenja. Ljudi kao ljudi, svi bi mi htjeli odmah, sad, da nam je što bolje, da se promjene na bolje dogode preko noći. Jedno su očekivanja, drugo su realiteti. Međutim, da bi mogli krenuti u budućnost, moramo se otarasiti prošlosti. Mi smo kao narod i država završili s Domovinskim ratom, imamo državu, to nije upitno. No zato još nismo završili s Drugim svjetskim ratom. to je naša tragedija.

Je li netko, recimo, napomenuo Stjepanu Mesiću i njegovim takozvanim antifašistima da je rat odavno završio? Može li netko Mesiću konačno objasniti da je NOB davna prošlost? Odakle ta kontinuirana potreba za ratnim huškanjem, traženjem neprijatelja, lažiranjem povijesti, govorom mržnje? Evo, nedavno je umro i Josip Boljkovac. Bio je komunist, partizan, oznaš, optuživali ga za ratne zločine, ali je na kraju pokopan s križem na lijesu. Očito se na kraju života pomorio s Bogom i očistio svoju savjest. Tko smo na kraju svi mi da mu sudimo?

Nije bilo baš jednostavno Mesiću, Nobilu i družini na početku pogrebne povorke gledati križ s Boljkovčevim imenom na njemu. Baš kao što je bio ogroman šok SDP-u kad je umro predsjednik Sabora Boris Šprem, i kad se tek onda doznalo da se i on pomirio s Bogom prije same smrti te je također pokopan s križem koji ga je otpratio na drugi svijet. To su te ljudske i nadnaravne tajne, nama smrtnicima nedokučive.

Međutim, Mesić i društvo ne mogu se pomiriti s time da su svršena prošlost te da ih Hrvatska u budućnosti jednostavno više ne treba. Oni su ti koji ne donose nikakve nove vrijednosti, koji nemaju što novoga za ponuditi. To su ljudi koji su taoci svojih biografija, pa bi rado i sve nas držali svojim taocima. Mesić na Boljkovčevu pokopu kaže: „Govorim u ime mnogih koji su te poznavali i koji nisu, u ime svih antifašisitičkih boraca i antifašista istinskih domoljuba, uime onih koji su željeli demokratsku i pravnu državu Hrvatsku u kojoj se neće falsificirati povijest i u kojoj se nikada neće diskriminirati na osnovu vjere, nacije i svjetonazora.“ Hoćemo li početi nabrajati primjere Mesićevih istupa u kojima je širio govor mržnje, gdje je diskriminirao ljude? Što je on radio kao predsjednik da imamo demokratsku i pravnu državu? O tome će povijest itekako pisati!

Važnije je od svega zapitati se, kako to da Mesiću za iduću godinu u proračunu nisu smanjena sredstva unatoč tolikim uštedama i krizi? Kakav to prevažni posao on radi? I kome polaže račune? To bi bila pravna država, da znamo gdje svi ti naši novci idu? No umjesto da to znamo, Mesić nam stalno pušta ideološku maglu. Baš kao što i mnogi drugi njemu slični puštaju maglu kako bi u njoj proveli svoje interese. No kako vrijeme prolazi, tako će se i ta magla dignuti, prije ili kasnije sve se dozna!

Unatoč njemu i njima, Hrvatska ide dalje. Sutra se sjećamo vukovarske tragedije. Demokratska i moderna Hrvatska, koja želi budućnost, tu tragediju treba obilježiti jedinstveno, uz puni pijetet prema žrtvama. Svima onima koji su za podjele, koji politiziraju, kojima nije stalo do zajedništva tog dana, unatoč našim razlikama, svima takvima nije mjesto u hrvatskoj budućnosti. Jer oni rade samo za sebe, samo za svoje interese. Hrvatska u budućnost ne može s takvim ljudima. Zato, opametimo se!


Zatim je uslijedila sljedeća reakcija:

Mogli smo jučer pročitati u prilogu „Glasa Istre“ – Pogled – Magazin subotom izjavu izvjesnog Zvonimira Despota, koautora knjige „Ustaška vojnica oružana sila Ustaškog pokreta u Nezavisnoj državi hrvatskoj 1941-1945.“, gdje uz ostalo piše: „...Da bismo mogli krenuti u budućnost moramo se otarasiti prošlosti...još nismo završili Drugim svijetskim ratom. To je naša tragedija“ i pita se ovaj vrli gospodin „Jeli netko recimo napomenuo Stjepanu Mesiću i njegovim takozvanim antifašitima, da je rat davno završio? Može li netko Mesiću konačno objasniti da je NOB-a davna prošlost“?

Mi se slažemo da se treba okrenuti budućnosti, ali se povijest ne smije zaboraviti. Zašto treba brisati povijest i kome to treba? Povijest treba prepustiti objektivnim povjesničarima gdje nema mjesta tendencionznim krivotvoriteljima.

Kontradiktorni Despot proziva Mesića i antifašiste i upozorava da je NOB-a davna prošlost, ali prešućuje ustaštvo, očito za njega hrvatski ustašluk nije prošlost, šta više na svoj način glorificira ustašku vojnicu. Prešućivanjem povijesnih istina vrši se revizija povijesti, a na reviziju povijesti nesmijemo šutjeti, jer šutnjom vrijeđamo i ponižavamo naše velike žrtve i našu slavnu prošlost.

Radikalnu desnicu i njihove protagoniste smeta povijesna istina, koju oni ne mogu izbrisati uz sve napore koje čine, da su upravo ti takozvani antifašisti kako ih oslovljava ovaj Despot, oprali obraz Hrvatskoj u Drugom svijetskom ratu izveli Hrvatsku na strani pobjednika u sastavu Savezničke međunarodne antifašističke koalicije, koja će naredne godine ponosno i dostojanstveno obilježiti 70-tu obljetnicu slavne pobjede nad nacifašizmom toj najretrogradnijom opasnosti koja je ikada zaprijetila čovječanstvu. I na toj slavnoj pobjedi civilizacije nad barbarstvaom, pravde nad nepravdom, stvoren je novi svijetski demokratski poredak, UN, donešena Deklaracija o ljudskim pravima i osnovane brojne demoktarske institucije, a EU nije slučajno 9. svibanj Dan pobjede nad fašizmom proglasila Danom Europe, koje članstvo konačno i naša RH dijeli.

Već više od dva desetljeća susrećemo se u polemici sa raznim provokativnim radikalnim nacionalističkim i šovinističkim strukturama Hrvatskog društva, kojima su antifašisti pa i bivši predsjednik Stjepan Mesić na meti samo zato, što ne možemo prihvatiti ustašluk i njegove istomišljenike kao zaslužne domoljube, već suprotno suodgovorne sluge fašizma za počinjene ratne strahote u provedbi nacifašističkih genocidnih zakona nad nedužnim stanovništvom. Žele pod svaku cijenu, prevrtavanjem ili prešućivanjem povijesnih istina usaditi u javno mijenje lažnu sliku o sukobljeninm stranama u Drugom svijetskom ratu, skinuti ili bar ublažiti svoju odgovornost za počinjena zla i tako pokušavaju stvoriti oburnutu sliku tog dijela mračne ustaške prošlosti Hrvatskog društva. Zato i pišu knjige, pamflete uglavnom krivotvorine glorificirajući NDH koja je davno završila u ropotarnici povijesti.

Svi oni koji pokušavaju ponovno pisati povijest Drugog svijetskog rata ne mogu zasjeniti tu povijest, a niti one koji su tu povijest stvarali.
Mi smo svima oprostili, iako nismo zaboravili tu tragediju čovječanstva u tom velikom ratu, ali smo spremni educirati mlađe generacije na solidarnost, međusobno razumijevanje i jedinstvo suživota građana RH, jer je to siguran zalog bolje budućnosti.

Zbog povijesnih zabluda dijela Hrvatskog društva u Drugom svijetskom ratu vrlo su prisutne dnevne destruktivne tenzije i moralna nesnošljivost, koje su sušta suprotnost civilizacijskim vrijednostima i zahtjevima vremena i humanih odnosa među ljudima, čija atmosfera nanosi veliku štetu prije svega hrvatskom gospodarstvu i našim građanima, odbija strane investitore i velika je smetnja u svakom napretku.


Pula, 24.11.2014.
Tomislav Ravnić


Moj kolega povjesničar Danijel Tatić dobro je nakon toga zapazio, kad je ovu reakciju ovako prokomentirao:

Čudan je postao taj hrvatski „antifašizam“. Imam osjećaj da su hrvatski „antifašisti“ aktivniji danas nego što su bili tijekom Drugoga svjetskog rata. Možda ih danas vode jači ideali nego li ratnih godina? Pored sve te njihove dernjave i kuknjave nikome normalnome ne može promaknuti pitanje: Jesu li takvi antifašisti i u ostalim zemljama? Ili, možda, su jedini preživjeli primjerci oni s liste našeg mirovinskog fonda?

Šalim se, naravno. U svijetu ima puno antifašista, pravih i iskrenih, onih koji su svjesni da fašizma i nacizma nema već sedam desetljeća. Zanimljivo je da u zemljama stare demokracije, antifašističkim zemljama poput Velike Britanije, Francuske i SAD-a, upravo onim zemljama na čijim plećima počiva zahvala za oslobođenje svijeta od fašizma i nacizma, nema hrvatskog tipa „antifašizma“.  

Što uopće predstavlja riječ „antifašizam“? Netko neuk pomislio bi da je riječ o pokretu koji se bori protiv fašizma, a tolerira nacizam. Stvar je zapravo kompleksnija jer je pod pojam „fašizma“ uguran i „nacionalsocijalizam“, skraćeno „nacizam“. Opet bi netko neuk pomislio da su fašizam i nacizam jedna te ista stvar. No, nisu. Fašizam je fašizam, a nacionalsocijalizam je nacionalsocijalizam. Ali je zgodnije sve zgurati u pojam „fašizam“ tako da se izbjegne onaj nezgodni socijalistički nastavak. Neuk čovjek lako se zbuni pa pomisli da su nacionalsocijalizam i socijalizam jedna te ista stvar. No, nisu. Premda su i fašizam i socijalizam i nacionalsocijalizam međusobno puno sličniji nego što je to demokracija. Da, zaista, veća je razlika između demokracije i socijalizma, nego između fašizma, nacionalsocijalizma i socijalizma.

Očito postoje dva tipa antifašizma, jedan antifašizam je onaj zapadnog tipa, onaj koji je s fašizmom i nacizmom završio još davne 1945., a drugi je onaj istočnog tipa za kojeg taj rat još uvijek traje. Hrvatski „antifašizam“ je zapravo socijalizam. Taj i takav „antifašizam“ još uvijek živi na državnoj sisi i zato je tako glasan da može nadglasati sve antifašiste ovoga svijeta. On viče, etiketira, ima želju zabranjivati i svoju „istinu“ nametati kao jedinu, svevišnju. S njime nema kompromisa. S njime nema demokracije. Vrijedi samo jedno pravilo: ili si sa mnom ili si protiv mene! Uvijek spreman na borbu. Takav je taj nacional…, pardon! - socijalizam. Ili kako ga u Hrvatskoj danas zovu - „antifašizam“.

Na ovakvo reagiranje mogu se postaviti različita pitanja. Primjerice, zašto svaki put, kada govorimo o zločinima komunizma, u rečenicu trebamo dodati zločine fašizma i nacizma? Sve te zločine negira samo zao čovjek. Međutim, oni su davno osviješteni, poslijeratna Europa nastala je na toj svijesti. Ono što poslije pada Berlinskog zida nije dovoljno osviješteno jesu zločini komunizma, sustava koji je činio zločine i u kojemu je ova veteranska institucija bila vrlo važan kotačić. Jer ne treba zaboraviti da je SAB pravni sljednik komunističkog totalitarističkog zloglasnog SUBNOR-a! Ili, zar nisu upravo oni ti koji su 50 godina (ali i danas) pisali povijest na svoj način? Danas, kada napokon imamo prilike krenuti dalje, oni su ti koji u svemu vide nekakve fašiste, naciste i ustaše, ne znam ni ja što, i time nas vraćaju natrag i guraju probleme pod tepih.

No glavna je stvar što njima u SAB-u nedostaju argumenti za ozbiljniju raspravu. Prate li oni sve brojeve Vojne povijesti, ili izdanja Despot Infinitusa? Jesu li pročitali obje knjige o Ustaškoj vojnici? Osim povijesnih činjenica i obilja neviđenih fotografija iz arhiva u Beogradu, jesu li našli nekakav pa i najmanji trag ideološkog svrstavanja autora knjiga? Jesu li svjesni da je jedan od suatuora tih knjiga i vodeći srpski vojni povjesničar dr. sc. Bojan Dimitrijević? Zar netko stvarno misli da bi (i) on veličao jedan takav pokret? Ili da bi sudjelovao u nečemu što ima za cilj veličanje nečega što su njegovi sunarodnjaci platili žrtvama? Dakle, ljudima iz SAB-a nedostaju argumenti, a traži ih svaka suvisla demokratska rasprava. Dakako, mogući je i drukčiji dijalog, onaj gdje jedni nešto tvrde i pišu, a drugi šute, jer tako moraju. Međutim, hvala Bogu, ta su vremena ipak iza nas!

Budući da njima u SAB-u nedostaju argumenti, i da očito nisu čitali navedene knjige, poslao sam im na poklon obje knjige s pratećim dopisom.

 

  • reborn:

    Teško je internacional-socijalistima koji su se borili protiv nacional-socijalista objasniti da su i jedni i drugi istog totalitarnog mentaliteta...

  • davortm:

    U kom poglavlju su navedena savjeznistva koje su potpisale ustashe sa svim vodecim cetnicima u NDH, pocevsi pocetkom 1942. s Momcilom Djujicem i svim komandantima cetnicke Dinarske dvizije? Ustashe su isplacivale cetnike i naoruzavali ih u borbi kontra partizana, ranjeni ... prikaži još! centici su bili zdravlljeni u NDH bolnicama, a cetnicke udovice su imale iste povlastice od NDH vlasti ko ustasko-domobranske...U kom poglavlju su navedene sve borbe u kojima se ustashe borili rame uz rame skupa s cetnicima, kontra partizana - to jest na Kozari, u Desantu na Drvar, u 4. i 5. ofanzivi, u Bitki za Knin 1944. itd... U kom poglavju su navedene sve vece bitke izmedju ustasha i NDH cetnika, nakon sredine 1942. Sigurno nema takvog poglavlja, jer nije bilo nijedne jedine vece bitke izmedju ustasha i NDH cetnika, nakon sto sklopise sva ta savjeznistva sredinom 1942, pa sve do kraja rata kad su ustashe i cetnici skupa bjezali pred partizanima...Za razliku od tih ustasko-cetnicki savjeznistva, partizani se krvavo borili protiv istih cetnika. Tako partizani uhvatise i streljase dvojicu od 4 komandanta Dinarske divizije - Branu Bogunovica i Pajicu Ocmikusa. Tokom rata i nakon rata partizani pobise jos hrpe cetnickih komandanta iz NDH - Lazara Tešanovića (komandanta četničkog bataljona »Mrkonjić«), Cvijetina Todića i Savu Božića (zapovjednike Ozrenskog i Trebavskog četničkog bataljona), Rade Radića (zapovednika četničkog odreda "Borja"), itd, itd...Ko sto su partizani uhvatili i streljali glavnog cetnika, Drazu...Docim je Momcilo Djujic pred kraj rata prebjegao preko NDH na zapad, s Pavelicevom osobnom dozvolom, i tako izbjegao presude za ratne zlocine od strane jugoslovenskih sudova

  • Deleted user:

    U duhu dijaloga i razumijevanja...za krepati. Tko o čemu Despot i SUBNOR Prošlo nesvršeno vrijeme d.o.o., o dijalogu i razumijevanju. Nema uspješnog čitanja kad uspjeh ne ovisi o poznavanju slova nego o okorjelim dioptrijama.