Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Svijetla strana planine

Iza Omiške Dinare do Makarske rivijere

Još dok sam koračao po Velebitu, finalizirala je moja logistika moj put nakon Splita, do kojeg je bio zacrtan još prolaskom Kvarnera. Tada su došli na ideju da me pošalju uz Cetinu, oko Omiške Dinare, kroz zaleđe Omiša, jer im je djelovalo zanimljivo za našu priču. Možda ne toliko na način koji bih ja to volio, da srećem ljude i sklapam poznanstva, kojih bi zacijelo bilo više uz obalu, no ovdje je motiv bila predivna priroda, predivna rijeka, o kojoj sam obećao reći nešto više pa ću to danas učiniti. Da bi se ovako ambiciozna varijanta rute, gdje realno nemate gdje prespavati kada odete iza planine, osim da iznajmite cijelu vikend kuću, realizirala, potrebna je pomoć, VELIKA pomoć koju sam imao i dalje je imam od strane TZ Splitsko- Dalmatinske. Zamislite, ljudi su mi osigurali svako od 14 noćenja zamišljenih u ovoj županiji! Konkretno, vrhunac logistike je bila organizacija tri noćenja u Omišu, u hotelu Plaža, sa dnevnim migracijama sa i na mjesto kraja, odnosno početka dnevnog hodanja. Vrhunski! Nenadmašno!
Objava 19. rujna 2021. 0 komentara 3227 prikaza
Zvonko Maduna
Zvonko Maduna
Pogled sa Biokova

10.9. petak, Omiš - Kučići; dan stotinu i četvrti

Ako pogledate kartu Omiša i okolice, odnosno zaleđa Omiša, vidjet ćete kao Cetina dolazi sa sjevera, odnosno istoka, iza planine. Spominjem rijeku i planinu, pa je stvarno vrijeme da kažem nešto o toj predivnoj rijeci koja je jedno od obilježja Omiša. Treba li rijeku ‘isprobati’ od izvora do ušća ili obrnuto? Uvijek od ušća jer ondje najčešće prođe cesta ili postoji grad, pa ako ti se dopadne, možeš se pitati – odakle dolazi čarobna rijeka? Tajnovita i još nedovoljno istražena krška ljepotica, najveća je srednjodalmatinska rijeka. Nepregledni labirinti podzemnih tokova intrigiraju ronioce i istraživače, ali bistra i studena kraljica slabo mari, samo dostojanstveno krijepi svoja polja, poji ljude i blago, pokreće turbine hidroelektrana i melje dragocjeno zrnje pod kamenim kotačima mlinica…
Cetina izvire na nadmorskoj visini od 385 metara, na sjeverozapadnim obroncima Dinare blizu sela Cetina, 7 km sjeverno od Vrlike. Postoji čak osam izvora, a najveći, Glavaševo jezero, dubok je čak 130 metara. Iznad izvora, svega stotinjak metara, nalazi se otvor Gospodske pećine. Služila je kao stanište ljudima u raznim epohama. Na obalama i okolnim padinama planina koje okružuju Cetinu, vrlo su bogata arheološka nalazišta. Arheolozi su u okolnom kršu i cetinskome mulju pronašli mnoge vrijedne nalaze, žive svjedoke svoga vremena, danas izložene u Muzeju Cetinske krajine u Sinju. Još nije pouzdano odgonetnuta ni etimologija imena Cetine. Neki izvori upućuju da su je imenovali prvi Hrvati, i to prema rijeci Cetyini koja teče u južnoj Poljskoj, a drugi pak tvrde da joj je ime mnogo starije i da potječe od plemena Delmata koji su je nazivali Kentona.

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 10Cetinu su ljudi donekle ukrotili Peručkim jezerom, umjetno stvorenim 25 kilometara nizvodno od izvora. Nakon jezera rijeka prolazi krškim područjem i Sinjskim poljem prema gradu Sinju. Dalje nastavlja prema Gardunu kod Trilja, ulazi u kanjon te teče prema jugu. Nad kanjonom je utvrda Nutjak, orlovsko gnijezdo čijem pogledu nepozvan gost nije mogao promaknuti. Svojevremeno je služila kao zaštita od Turaka krajeva zapadno od Cetine. Obale su u kanjonu bliže i više, a rijeka duboka i spora. Cetina kod Biskog skreće jugoistočno, kod Šestanovca svoj tok slijeva prema prema jugu, kod Zadvarja grli Mosor i dalje teče prema zapadu. U Omišu se ulijeva u Jadransko more. Na prirodnim divotama Cetine ljudska je ruka ostavila velikog traga te izravno utjecala na sam tok rijeke. Naime, postoji li klub ljubitelja hidroelektrana, Cetina bi za njih bila diplomski rad, jer struja se proizvodi na čak pet velikih značajnih lokacija. Ne mogu se mjeriti s prirodnim ljepotama, ali i same su monumentalne. Hidroelektrane Orlovac, Đale, Zakučac i Kraljevac su impresivne, ali uvelike najveća je HE Peruća sa 20-ak kilometara dugim jezerom dubine do 64 metra. Sama brana visoka je 56 metara i zbog nje je potopljen manastir Draganić sagrađen 1395. godine za vrijeme vladavine bosansko-hrvatskog kralja Tvrtka. Umjesto povijesnog lokaliteta sada posjetitelji mogu uživati u relativno skromnoj turističkoj infrastrukturi, ali stoga iskonski čistoj i zapravo ekskluzivnoj – ako ste ribič, veslač ili volite sportove na vodi. Ako ste hodač po Hrvatskoj kao ja, onda vam je za jedan dan dovoljno odraditi trećinu rute koju je zamislio netko za kompjutorom, daleko u Samoboru. Stigao sam do Kučića.
Kučiće, selo u srcu Dalmacije, nalazi se na malenoj visoravni pokraj rijeke Cetine, 12 km udaljeno od Omiša i Zadvarja, a 35 kilometara jugoistočno od najvećeg dalmatinskog grada Splita. Isto toliko udaljeno je od Makarske. Prosječna nadmorska visina je 220 m. Na fotografijama je vidljiv i zipline, jedan od najljepših u ovom dijelu Europe! Tu vam na raspolaganju tijekom cijele godine stoji kompleksni sustav koji se sastoji se od platformi i osam čeličnih sajli ukupne dužine 2100 m, pri čemu je najduža dugačka čak 700 metara i postavljena je na 150 metara iznad zemlje. Za prelazak cijelog poligona, uz pratnju dvaju vodiča, grupi od deset gostiju potrebno je dva i pol sata. Nisam išao na tu adrenalinsku poslasticu, već sam se vratio u bazu u Omiš. Kao što sam dan ranije upoznao Milana, tako sam u petak naletio na Roka Pribičevića. Roko je vrsni trail trkač, vrhunski sportaš, poznavatelj planina oko Omiša i šire i kao takav jedan od osnivača DUT-a, Dalmatia Ultra Trail-a i ImberTrack-a. Najbolje je citirati što je rekao: “Sretno sam oženjen i s njenom velikom potporom kroz život mogu ove sve izgurati u suprotnom ništa od navedenog ne bi bilo. Vodim obiteljski obrt preko ljeta, mali restoran u Omišu (Zalogajnica Rade), a zimi imam vremena za naporne treninge i organizacije utrka. Prije svega sam planinar i zaljubljenik u prirodu i društvo pa samim tim sam došao i do ultra trail trkača, organizatora Imbertreka, jedan od organizatora Dalmacija ultra traila, te voditelja Sportske sekcije u Pl. društvu Imber Omiš. Pošto ovaj sport promovira sve to, želja mi ga je približiti i svojim prijateljima i sugrađanima te sav svoj napor uložem u tom smijeru.” Eto, sve jasno!

Upoznao sam i njegovu sestru Milenu, i proveo ugodnu večer sa domaćinima.

11.9. subota, Kučići - Slime; dan stotinu i peti

Drugu etapu omiškog zaleđa odradio sam u proteklu subotu. Radilo se o kilometrima iza Dinare, ali i nešto dalje od Cetine. Omiška Dinara (katkad i samo: Dinara) brdo je u Splitsko-dalmatinskoj županiji, usporedno s obalom Jadranskog mora. Nalazi se istočno od Omiša, u duljini od 16 km. Sa zapadne i sjeverne strane omeđuje ju rijeka Cetina. Na istoku se povezuje s Omiškom Rogoznicom. Omiljeno je penjalište brojnim planinarima. Najviši vrh je Kula, koja se nalazi iznad naselja Stanići i visoka je 864 m. Kroz Omišku Dinaru prolazi omiška zaobilaznica koja još nije dovršena. Dio te zaobilaznice je znameniti tunel Iz nigdi u ništa. (vidljivo na fotografiji).

Sreo sam nešto ljudi ovoga puta pa sam tako upoznao Marka i Dušana, dva lokalca, koji su me uputili na neke zanimljivosti iz Slime. Tu sam opet sreo smaragdnu rijeku, Cetinu.

Spomenuo sam zipline iznad kanjona Cetine, no pogodna je ta rijeka i za rafting u srednjem toku. Za one koji osim uživanja u ljepotama prirode žele probuditi avanturistički duh, rafting na rijeci Cetini pravi je odabir. Nakon tri i pol sata spuštanja kanjonom jedne od najljepših hrvatskih rijeka gdje se čitavom stazom neprestano izmjenjuju brzaci, slapovi, pećine, ali i mirni dijelovi rijeke s bogatom florom i faunom, kupanja u rijeci i uživanja u prekrasnoj prirodi zaštićenog kanjona rijeke Cetine dolazi se na cilj raftinga koji se nalazi u Radmanovim mlinicama, jednom od najpoznatijih i najstarijih restorana u kanjonu Cetine. Nisam stigao na tu obalu, nego nastavio do Slima. Slime je naselje u Splitsko-dalmatinskoj županiji na području grada Omiša smješteno između uvale Vrulja i prijevoja Dubaca s jedne te rijeke Cetine s druge strane. Malo je to mjesto, no poznato je po jednom velikom pjesniku, Josipu Pupačiću.

Josip Pupačić je rođen 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Od 1959. asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika. Pupačić je zajedno sa svojim naraštajem oko časopisa Krugovi tražio dublji, istinitiji životni realitet. Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičkih pjesama očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pritom toliko egzotika mediteranskog krajolika koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma More. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, primjerice u pjesmi Tri moja brata o smrti trojice braće, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do svemirskih razmjera, do smisla vlastita i općeg opstanka. Između prve Pupačićeve zbirke Cvijet izvan sebe 1958. i zadnje Moj križ svejedno gori 1971. stanovita kriza u pjesnikovu stvaralaštvu poklapa se s njegovim sukobima s nekim pojavama u društvu. No izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je uvijek, pa tako i u zadnjoj zbirci, iznova nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti, sjećanju na djetinjstvo i lirskom oblikovanju i očitovanju proživljenog, što njegovu poeziju uzdiže u same vrhove novije hrvatske književnosti. Dana 23. svibnja 1971. godine sa suprugom Benkom i kćeri Rašeljkom, koja je prije par dana bila operirana u Londonu zbog teške bolesti, poginuo je u zrakoplovu beogradskog “Aviogenexa” koji se prevrnuo i zapalio prilikom slijetanja u zračnu luku Rijeka koja se nalazi na otoku Krku: u tragičnoj nesreći poginulo je 75 putnika i 3 stjuardese od 7 članova posade. Josip Pupačić bio je zavolio Krk i osobito Omišalj, te je namjeravao ondje kupiti kuću za svoju obitelj – ti su planovi prekinuti tragedijom u kojoj je stradala cijela obitelj. Putnički avion Tupoljev TU 134a, koji je letio iz Londona prema Omišlju, upao je u oluju kod Rijeke. Do piste je stigao velikom brzinom, a pri slijetanju je udario krilom o pistu te se zapalio. Od 76 putnika preživio je samo jedan, te 4 člana posade. Većina poginulih zapravo je stradala od trovanja ugljičnim monoksidom, a ne od udarca. Nakon obilaska ovog tužnog spomenika, vratio sam se na svoje posljednje noćenje u Omiš.

12.9. nedjelja, Slime - Brela; dan stotinu i šesti

U trećem nastavku obilaznice oko Dinare, čekali su me prizori koji oduzimaju dah. Čekala me poznata rivijera, Makarska rivijera. Dolazak preko Biokova od Vrgorca posebno je dojmljiv i neponovljiv prizor kada se poslije razigranog krševitog Biokova otvori obzor i veličanstven pogled na Rivijeru u svoj njenoj ljepoti, od Drašnica, preko Podgore, Tučepa, Makarske, Brela sve do Splita, na otoke Brač, Hvar , Korčulu i poluotok Pelješac. Kako god prišli Makarskom primorju pred vama je veličanstveni dar prirode – monumentalna planina Biokovo u svekolikoj svojoj impresivnoj veličini i ljepoti, što se izdiže iznad Makarske rivijere kao nepremostiv zaštitnik svih naselja u njegovu podnožju i turističkih mjesta uz obalu koja su poput blistave, biserne ogrlice u njegovu podnožju.

Od izgradnje turističke jadranske ceste 1965., a osobito posljednjih godina sve više taj užitak dolaska s mora imaju turisti – nautičari, koji se odmaraju u starim portima, mandračima ili u novoizgrađenim lučicama i marinama. Cilj mog izlaska na more, nakon riječne avanture oko Cetine, bilo je mjesto Brela. Čak dva tisućljeća staro naselje, Brela su atraktivna lokacija još od pradavnih vremena. Stoga ne čudi da je prvi zaštitnik antičke Beryllie bio ilirsko-rimski bog Silvan, zaštitnika šuma i nedirnute prirode. Zbog svojih prirodnih ljepota i bogate turističke tradicije utkane u mentalitet domicilnog stanovništva. Brela su malo turističko mjesto na Makarskoj rivijeri. Brela nude bogatstvo kristalno čistog mora, gotovo sedam kilometara prirodnih šljunčanih plaža, miris i ljepotu guste borove šume koja je većim dijelom zaštićena prirodna baština, brojne pješačke staze koje se isprepliću od šetnice duž mora, preko starih zaselaka koja se ponose starom dalmatinskom arhitekturom, sve do samih vrhova planine Biokovo. Zbog svog prirodnog i kulturnog bogatstva, Brela od samog početka igraju bitnu ulogu u turizmu Makarske rivijere.

Brela i danas nastavljaju svoju dugu tradiciju ponude udobnog smještaja i gostoljubivosti svog stanovništva, stare dalmatinske kuhinje, vina, pjesme i zabave.

13.9. ponedjeljak, Brela - Makarska; dan stotinu i sedmi

13 kilometara planiranih za redovnu rutu od Brela, preko Baške Vode, Promajne do Makarske, odlučio sam napraviti ranije ujutro, jer je još prilično toplo u ovim južnim dijelovima Dalmacije. Baška Voda, nekad težačko i ribarsko mjesto, danas je turistička destinacija s obilježjima pravog mediteranskoga gradića. Razvoj turizma počinje 20-tih godina XX. stoljeća, a danas je Baška Voda ponosni vlasnik priznanja “Plavi cvijet”. Osim prekrasnih plaža i čistog mora, ovo primorsko mjesto se hvali zanimljivim događanjima kroz godinu, kao i starim crkvama i zanimljivim muzejima koji privlače turiste i čine zanimljivu turističku ponudu.

Bilo je još rano ujutro i sunce se skrivalo iza zaštitničkog Biokova, o kojem ću zasluženo nešto reći kasnije, jer sam spremio iznenađenje u vlastitom aranžmanu za sve ljude iz logistike. Kako god, nisam se zadržavao već sam produžio prošavši iznad Promajne. Naseljavanje Promajne započelo je u 17. stoljeću. Nastala je od malog ribarskog naselja koje su naselili stanovnici Basta i Podgore i samo je 4 km udaljena od Baške Vode. Sredinom 20. stoljeća Promajnu “otkrivaju” turisti. Mirno mjesto, prekrasne duge šljunčane plaže i čisto more pogodovali su razvoju obiteljskog turizma. U ljetnim mjesecima organiziraju se ribarske noći uz dalmatinsku pjesmu, pečenu ribu i dobru kapljicu vina. Plaže su pomalo opustjele, nije više toliko nakrcano kao prije samo desetak dana, dok sam prolazio pored Trogira, Solina, Splita, gdje je sve bilo puno ljudi. Još će više sve opustjeti dolaskom fronte koja baš danas “pere” po srednjoj Dalmaciji. Proći će, prema prognozama, sve to do nedjelje, no npr. u Omišu je kada sam provodio vrijeme na brodu sa Milanom, Milan rekao da je tada bilo 33 C, dok je prognoza za poslije ove fronte maksimalno do 25-26 C. Opet jedan ugodan ulazak u ranu jesen, koju ću provesti u Dubrovačko- neretvanskoj županiji, u koju službeno ulazim negdje između Gradca, i Ploča u koje će ući u subotu. Grad Makarska se smjestio u prirodnoj luci u podnožju planinskog masiva Biokova gdje se na najljepši mogući način stopio mediteranski i krški ambijent. Jedno je od najpoznatijih turističkih odredišta hrvatskog priobalja, s poznatom prekrasnom plažom dugom skoro 2 km. Grad Makarska razvio se u prirodnoj luci zatvorenoj s jugoistoka rtom Osejava, a sa sjeverozapada poluotokom Sveti Petar. Posljednjih pedesetak godina proširio se i spojio se s Velikim Brdom, Puharićima, Batinićima i Makrom, naseljima smještenima ispod planine Biokovo. Uz šetnice obrubljene borovima nalaze se udobni hoteli, obiteljske kuće koje nude kvalitetan smještaj u sobama i apartmanima, te ugostiteljski objekti s gastronomskim specijalitetima i obiljem zabave za djecu i odrasle. Posebno atraktivan je i poluotok Sv. Petra s parkom odakle se pruža i prekrasan pogled na grad. Na temelju arheološki ostataka može se zaključiti da je upravo na poluotoku sv. Petar nalazio antički kastrum Muccrum, poznat iz izvora, kojeg su 548. godine razorili Goti. Još uvijek nije moguće predočiti cijeli razvojni tijek antičke faze lokaliteta, ali iz dosadašnjih istraživanja, prema keramičkom materijalu, uočava se duži kontinuitet naselja. Ostaci arhitekture govore u prilog većoj graditeljskoj cjelini, a dužina zapadnog zida i temelj venecijanske ograde platoa upozoravaju na fortifikacijski karakter arhitekture na Sv. Petru. Opravdano je zaključiti kako je Justinijanovim fortificiranjem obalnih središta u prvoj pol. 4. stoljeća bio zahvaćen i poluotok sv. Petra, a to se potvrđuje i brojnim keramičkim nalazima iz 4. i 5. stoljeća. Od 2010. godine Muzej grada Makarske ponovo provodi sustavna arheološka istraživanja na platou poluotoka Sv. Petra. Na vrhu je crkva Sv. Petra iz 13. stoljeća, po kojem se zove poluotok. Sasvim blizu je plaža te svjetionik podignut 1884. godine, danas bez osoblja. Danas funkcionira kao gradski park sa dugom šetnicom i plažama.

Na poluotoku je kip sv. Petra, ispod kojeg je lančana ograda na kojoj zaljubljeni parovi ostavljaju svoje ljubavne katance, a ključ bacaju u more. Kada sam se smjestio u Hotel Palma, čiji je vlasnik Zvonimir inzistirao na tome da je smještaj besplatan iako je sve bilo već riješeno preko TZ Splitsko-dalmatinske, koja mi osigurava smještaj svih 14 dana u prolasku tom županijom, nazvao sam prijatelja Marka Mostarca (aka Marko Kožul), kojega se može vidjeti posvuda, i u Samoboru u matičnom SK Stars, ali i u Makarskoj, gdje se odmara od posla uspješnog managera i vlasnika kompanije koja sponzorira moj put – Nobel Water Systems. Marko me nagovorio da kada sam već u Makarskoj ipak odem do fascinantnog Skywalk-a, kao i do Sv. Jure. Kako je to ispalo, otišao sam vidjeti predloženo sa nekim Slovencima iz Maribora, sa Zdenkom i Zoranom, a Marko je uletio kasnije kada je platio večeru i pića, ne samo u Makarskoj, spominje se on opet i u Podgori dan kasnije, vidjet ćete!

16. lipnja 1981. proglašeno je veliko područje od 192 km2, parkom prirode na nadmorskoj visini od 200-1762 mnv, gdje se nalazi najviši vrh Sveti Jure. Obuhvat: unutar sljedećih granica: cestom od prijevoja Dubci na Jadranskoj magistrali do Novaka, zatim podnožjem strmca do zaseoka Bartulovići, putem do sela Topići i sjeverno od kamenoloma do starog sela Bast, preko Smokvine na izvor Jablan, nadalje putem od zaseoka Žlib-Veliko brdo do sela Makar i ispod strmca sela Kotišina, do zaseoka Potpeć-Tučepi, zatim podnožjem strmca do ruba šume Staza, pa sjevernim rubom šume do vrgoračke ceste i nadalje vrgoračkom cestom do Gornjih Igrana, pa cestom do Kozice, zatim na sjeverozapada cestom do Zagvozda, gdje skreće put prema Dedićima i Lončarima do kapele Sv. Stjepana, pa na kotu 306, zatim na zaselak Čikeš, preko kote Sedlača(278) na kote Strigovo (398) i Kula (382), te ravnom linijom na početnu točku prijevoja Dubci. Ukratko: od prijevoja Dubci (kod Brela) do prijevoja Saranač (kod Gornjih Igrana). Platili su mi dobro raspoloženi Slovenci i kavicu, a posjetili smo zajedno i Skywalk na 1228 mnv, staklenu potkovu sa fascinantnim pogledom na desetke kilometara unaokolo, ali i Sv. Juru. Sveti Jure je, sa svoja 1762 metra visine, najviši vrh Biokova i drugi najviši planinski vrh Hrvatske, iza vrha Sinjal na Dinari (1831 m). Do njega je moguć pristup planinarskim stazama, kao i Biokovskom cestom, najvišom hrvatskom prometnicom. Ime je dobio po kršćanskom svetcu svetom Jurju. Sa Svetog Jure se pruža fantastičan pogled na Makarsko primorje, otoke i Zabiokovlje. Za vedrih dana moguće je vidjeti planinu Monte Gargano u Italiji, udaljenu 210 km. U ljetnoj je sezoni vrh atraktivna turistička lokacija, na koju brojne turiste dovoze minibusevi. S obzirom na nadmorsku visinu i činjenicu da se nalazi na razmeđi mediteranske i kontinentalne klime, na Svetom Juri je prosječna godišnja temperatura oko 4 °C, a snijeg se zadržava veći dio godine; ovo je jedna od najhladnijih točaka Hrvatske. Na samom vrhu, na koji je pristup zabranjen, nalazi se radio-televizijski odašiljač koji je 1965. godine izgradila tadašnja Televizija Zagreb. Za potrebe gradnje sagrađena je i cesta, koja je asfaltirana 1978. godine. Cestu su većinom gradili ljudi s Makarskog primorja. Odašiljač je visok 90 metara, a vrh odašiljača je najviša točka u Hrvatskoj, s visinom od 1850 metara. Na Svetom Juri se nalazi istoimena crkvica, izgrađena 1968. godine nedaleko od stare crkvice, srušene zbog gradnje odašiljača. Misno slavlje u crkvici održava se zadnje subote u srpnju, iz praktičnih razloga što u kalendarski dan kada pada svetac zaštitnik po kojem se zove ovaj vrh, 23. travnja, vrlo je hladno, često nepristupačno zbog snijega, a vremenske (ne)prilike su promjenljive i to tako da se uglavnom preokrenu u nevrijeme, naoblaku s padalinama i iznimno veliku mogućnost udara groma. Stoga je proslava prebačena usred ljeta. Tada većina vjernika iz Primorja i Zagore dolazi do nje pješice. Pod vrhom je planinarski dom “Pod Svetim Jurom”, u vlasništvu Parka prirode Biokovo. Djelatnici parka nisu mi htjeli naplatiti ulaznicu u park s obzirom da su prepoznali veličinu mojeg poduhvata i promocije naše lijepe domovine u cjelini! A Marko me potom počastio kada sam se spustio u Makarsku.

14.9. utorak, Makarska - Podgora; dan stotinu i osmi

Od Hotela Palma do Hotela Sirena u Podgori, valjalo je proći 12 kilometara kroz Tučepe do Podgore. Današnji Tučepi jače su se razvili šezdesetih godina, kada je počela gradnja kuća u zaseoku Kraj na obali. Od tada su se Tučepi postupno razvijali i izrasli u poznato turističko odredište, danas mjesto sa 1760 stanovnika. U Tučepima se nalazi marina za ribarske i turističke brodove i jahte. Prvi hotel u Tučepima, hotel ‘Jadran‘ izgrađen je 1950. u prekrasnom ambijentu borove šume i šljunčano-pješčane plaže. Godine 1953. osniva se i turističko društvo, a sve je veći broj privatnih iznajmljivača kuća i apartmana. Tučepi su poznati po najdužoj plaži na Makarskoj Rivijeri (više od 3 km) uz koju se nalazi prekrasna šetnica u aleji borova. Nogometno igralište s nekoliko manjih, teniski centar ‘Slatina’ sa pet igrališta, mnogobrojni ugostiteljski objekti pridonose bogatoj turističkoj ponudi Tučepa koji iz godine u godinu dobivaju ugledne nagrade za visoku kvalitetu svojih ugostiteljskih i turističkih usluga, te za uređenje mjesta. Dan općine Tučepi slavi se na blagdan Sv. Ante, 13. lipnja, a sve do kraja mjeseca održavaju se tradicionalni susreti dalmatinskih klapa. Tučepi se prvi put spominju u ‘Kreševskoj povelji’ 1434. godine. U blizini hotela ‘Neptun’ je crkvica Sv. Jurja iz 13. stoljeća, sagrađena na temeljima rimske ‘villae rusticae’ is 2. stoljeća. Legenda kaže da je kod nje sahranjen mletački dužd Petar Kandiano nakon izgubljene pomorske bitke s Neretljanima i Omišanima kod Makarske, 887. godine. Sačuvane su i tri obrambene kule podno Biokova, iz 18. stoljeća: Kula Šarića, Bušelića i Lalića, u istoimenim naseljima koje su služile za obranu od turskih napada. Zbog prekrasnog pogleda, domaćih kulinarskih specijaliteta i kvalitetnih vina turisti često posjećuju zaseoke u Gornjim Tučepima. Nakon kraćeg zadržavanja i kratke okrjepe produžio sam do Podgore, mojeg cilja u utorak. Podgora je jedno od najslikovitijih mjesta Makarske rivijere. Između dva svjetska rata bilo je nekoliko naselja uz obalu čiji su se stanovnici bavili ribarenjem, pomorstvom i turizmom. Godine 1923. osnovano je Društvo za uljepšavanje mjesta. Do Drugog svjetskog rata izgrađeno je nekoliko manjih pansiona i hotela. Naselje se počelo jače razvijati nakon potresa 1962. godine u kojem su najviše stradale kuće u Gornjoj Podgori pa je i to bio dodatni poticaj koji je povlačio ljude na obalu.

Danas je Podgora općina sa 2880 stanovnika. Vremenom je Podgora izrasla u jedno od najatraktivnijih turističkih mjesta u Dalmaciji. U Podgori se nalazi živopisna luka za ribarske brodove, te šetalište s prekrasnom kamenom rivom. Na brežuljku iznad luke nalazi se spomenik ‘Galebova krila‘, podignut 1962. godine u znak sjećanja na osnivanje pobjedničke antifašističke dalmatinske mornarice u Drugom svjetskom ratu. Podgora se prvi put spominje 1477. godine. Podgora je od davnine poznato ribarsko središte. Luka je i danas puna kočarica i drugih ribarskih brodova koji Podgori daju poseban kolorit. Istočno od Podgore nastavlja se naselje Čaklje s plažom i novoizgrađenom lučicom za brodove. Turistička Podgora skladno je uklopila nove sadržaje i hotele u postojeće naselje starih ribarskih kuća. Dvorišta kuća za odmor i apartmana su puna mediteranskog raslinja i voća: naranača, limuna i mandarini. Podgorani nisu zapustili ni svoje staro selo pod Biokovom. Povezali su ga modernom cestom, održavaju prastare maslinike i vinograde, obnavljaju djedovinu dovodeći često i svoje goste da uživaju u prelijepim vidicima, domaćim specijalitetima i vinima. U staroj Podgori lijepa je crkva Svih Svetih gdje se tradicionalno slavi nadaleko poznata svetkovina Sv. Vicenca prve nedjelje nakon Velike Gospe. I za kraj ovoga dana došao je moj pokrovitelj Marko opet vidjeti kako sam i nešto pojesti sa mnom dok se bližim svojem 1600. kilometru!

15.9. srijeda, Podgora - Živogošće; dan stotinu i deveti

Na novih desetak kilometara od Podgore do Živogošća valjalo je proći i kroz jedno zanimljivo mjesto, Igrane. Igrane su živopisno naselje Makarskog primorja. Nizovi starih obnovljenih kuća na strmom obronku, s novoizgrađenim čine skladnu cjelinu naselja sa 400 stanovnika koje se spušta prema moru, luci i dugoj šljunčanoj i pješčanoj plaži. Iznad mjesta diže se vitki zvonik crkve Gospe od Ružarija, koji kao da bdije nad naseljem. U blizini je i Zalina kula podignuta za vrijeme Kandijskog rata, koja podsjeća na vrijeme borbe protiv Turaka u kojima se isticao Zale Antičić po kojemu je kula i dobila ime. Igrane su danas poznato turističko mjesto s brojnim hotelima, kućama za odmor i apartmanima, prekrasnom plažom, te sportskim i zabavnim priredbama. Uzduž duge plaže prema Živogošću uza šetnicu, izgrađene su komforne kuće i vile, kafići, trgovine i restorani. Igrane, nekad tradicionalni centar maslinarstva ni danas nisu zapustili svoje maslinike već ih obnavljaju, a zajedničkim snagama izgrađen je najsuvremeniji pogon za preradu maslina. Iznad Igrana, u prastarim maslinicima nalazi se crkvica Sv. Mihovila iz 11. stoljeća, najznačajniji srednjevjekovni spomenik na Makarskom primorju. U blizini lučice, 1760. godine izgrađen je barokni ljetnikovac Šimić-Ivanišević. Sarkofazi pronađeni na groblju svjedoče o postojanju naselja i u rimsko doba, a ime Igrane se prvi put spominje 1466. Iznad Igrana, preko Biokova sa sjeverne strane staro je naselje Gornje Igrane, planinsko selo od nekoliko zaselaka, iz kojeg su se stanovnici postupno preseljavali k moru gdje su imali svoju zemlju, vinograde i maslinike. Nekad skoro nepristupačno, rijetko naseljeno, danas kroz te zaselke prolazi moderna cesta od Vrgorca do Makarske.

Dočekao me u Živogošću gazda Slavko i obećao me poslije odvesti do starog porata – lučice. Sreo sam u ovom prelijepom mjestu i Marka, ali ne onog koji se svuda pojavljuje, već jednog Marka koji se bavi adrenalinskim sportovima i iznajmljuje sve što poželite.

A onda sam upoznao jednu zanimljivu i posebnu ličnost, istog prezimena kao gazda Slavko kod kojeg sam odsjeo u Živogošću. Upoznao sam Bernarda Jurlinu, čovjeka koji je bio podpredsjednik prve Vlade Republike Hrvatske! Gospodin Jurlina je rođen u Živogošću 1949. godine i tu sada uživa, a bio je ekonomist i publicist. Također je radio sljedeće: Potpredsjednik Vlade (1990-1991), konzul RH u Bosni i Hercegovini, Bihać (1990-1999), potpredsjednik Vlade (1990), potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH, Vlada (1990), član Izvršnog vijeća Sabora SRH, Vlada (1990), ministar rada, socijalne skrbi i obitelji (1991), ministar rada, socijalne skrbi i obitelji (1991-1992). Svaka čast! A i meni kako “namirišem” zanimljive ljude vrijedne spominjanja u mojim pričama.

Živogošće, naselje od 460 stanovnika, poznato je turističko mjesto koje se sastoji od nekoliko naselja uza samu obalu izgrađenih nakon šezdesetih godina: Porat, Duba i Blato. Naselje se prvi put spominje u 13. stoljeću.Veliki i komforni hotel ‘Nimfa‘ s otvorenim i zatvorenim bazenom, teniskim igralištima i drugim ugostiteljskim sadržajima središte je i početak razvoja suvremene turističke i ugostiteljske ponude Živogošća. Na predjelu Dole nalazi se komforni autokamp s teniskim terenima i drugim turističkim sadržajima. Franjevački samostan Sv. Križa, u blizini hotela ‘Nimfa’ izgrađen je 1616. u prekrasnom prirodnom ambijentu, na mjestu nekadašnje ‘villae rusticae‘ iz rimskog doba. Današnji neoromanički izgled samostan je dobio prilikom pregradnje u 18. stoljeću. Crkva je izgrađena 1766., a zvonik 1733. Samostan je za vrijeme Napoleonove okupacije bio oštećen, a obnovljen je početkom 20. stoljeća. U samostanu se nalazi knjižnica sa vrijednim knjigama i dokumentima. U blizini samostana jedan je od najljepših i najstarijih spomenika iz rimskog doma. Tu je u kamenoj litici na samoj obali na mjestu zvanom ‘Pokrivenica‘ uklesana pjesma zahvale okrepljujućem izvoru hladne vode. Taj natpis, koji spada u sam vrh rimske književnosti spominje bračne drugove, vlasnike Licinijana i njegovu ženu Pelagiju. Spomenik se datira oko 350. godine.

16.9. četvrtak, Živogošće - Zaostrog; dan stotinu i deseti

Prošao sam u četvrtak novih 13 kilometara kroz Blato i Drvenik do Zaostroga. U Blatu me prepoznala kćerka jednog ugostitelja, koja je čitala o mojem putu na našoj web stranici koju uređuje Željko! Mile me počastio kavom ujutro u Blatu. Lijepo!

Relativno sam brzo nastavio prema sljedećem mjestu, Drveniku. Zanimljiv je Drvenik jer iz njega prometuje trajektna linija prema otoku Hvaru, točnije Sućuraju. Iza Donje Vale nalazi se pristanište za trajekt koji vozi za Korčulu i Sućuraj na Hvaru više puta dnevno, osobito u turističkoj sezoni. Naselje ima lijepu plažu i raznovrsnu zabavu te rekreacijske sadržaje. Pod biokovska naselja Drvenika postupno su napuštana, a osobito razvojem turizma. Njihovi su se stanovnici naselili uz obalu u dva naselja: Gornja Vala i Donja Vala gdje danas živi 480 stanovnika. Danas je Drvenik turističko mjesto sa svim sadržajima za sport i rekreaciju, udobnim privatnim smještajem u vilama i apartmanima, hotelom ‘Querqus‘ i ugostiteljskim objektima. Prva naselja na području Drvenika spominju se u 13. stoljeću. U starom naselju nalazi se crkva Sv. Jurja iz 15. stoljeća. Na glavici iznad naselja tvrđava je Drvenik iz vremena borbi sa Turcima. Kuća na obali u središtu Donje Vale uza samu plažu predstavlja ambijentalnu i kulturno-povijesnu vrijednost i zbog činjenice da su u njoj rođeni Mate i Stjepan Ivičević, značajne ličnosti iz prošlosti ovog kraja. Na kući je i obiteljski grb.

Stigao sam, kao i obično, oko podneva do svog konačnog odredišta, u ovom slučaju, Zaostroga. Prema arheološkim nalazima, Zaostrog je bio naseljen i u rimsko doba o čemu svjedoče brojni antički spomenici među kojima je reljef bog Mitre i nadgrobni spomenik Aurelia Veturia koji se nalaze u samostanskoj zbirci. Zaostrog je nekadašnje uporište srednjevjekovnih neretvanskih kneževa, o čemu postoje brojni povijesni svjedoci. Utvrda ‘Ostrog‘ koja se nalazi visoko u brdu ispod vrha Malog Vitera jedan je od četiri utvrđena grada ‘Paganije’ koje spominje i car Konstantin Porfirogenet. U 15. stoljeću gospodari Zaostroga bili su feudalci Vlatkovići-Jurjevići koji su imali utvrđen grad na Viteru, planini iznad Zaostroga. Prvi put se Zaostrog spominje 1494. na hrvatskom i turskom jeziku. U starom naselju Zaostrog nalaze se tri crkve, stara gotička Sv. Barbare, crkvica Sv. Roka iz 17. stoljeća i novija crkva Sv. Barbare iz 1872. Stanovnici Zaostroga su se počeli spuštati k moru već u 17. st. a nakon potresa 1962. kao i ostali primorci iz pod biokovskih naselja napuštaju staro selo i u novom Zaostrogu – Kraj razvijaju turizam. Uz prekrasnu dugu plažu i lučicu, grade se pokraj starih i nove, moderno opremljene kuće za odmor i apartmani. Zaostrog danas ima oko 350 stanovnika. Danas je Zaostrog omiljeno turističko odredište sa prvenstveno zbog prekrasnih pješčanih i šljunčanih plaža koje prati aleja borova, ugostiteljskih i turističkih objekata. Najpoznatije kulturno, vjersko i prosvjetno središte Gornjeg Makarskog primorja je Franjevački samostan Sv. Marije u Zaostrogu.

Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 17. travnja1704. – Zaostrog, 12. prosinca1760.), bio je hrvatski pučki pjesnik i fratar, vezan životom uz franjevački samostan u Zaostrogu. Njegova knjiga Razgovor ugodni naroda slovinskoga, iz 1756. godine, jedno je od najvrjednijih djela hrvatske književnosti18. stoljeća i jedna od najčitanijih i najizdavanijih knjiga hrvatske do preporodne književnosti uopće. U sklopu franjevačkog samostana Sv. Marije u Zaostrogu, iza samog praga glavnog ulaza župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, nalazi se fra Andrijin grob, a na ulazu u grobnicu 1890. godine postavljena je mramorna ploča s posvetom u stihovima fra Gabre Puratića. I kako ja nikuda ne pođem, a da ne sretnem nekoga svoga, tako sam u Zaostrogu sreo Iću (aka Ilija Perković), prijatelja iz Samobora, koji me počastio duplom porcijom raštike, a njegovi prijatelji koji žele ostati anonimni su mi pridodali koju kunu da mi se nađe po putu, kada budem hodao od Zaostroga do Gradca, o čemu ću pisati za sljedeći vikend.

Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 18

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.