Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Svijetla strana planine

Kako je Veli Jože pregazio Istru i ubio Zapad u Bašaniji

Nije se nažalost naš veliki književnik Vladimir Nazor digao iz mrtvih, niti je napisao novi nastavak svog popularnog djela iz 1908. godine, već sam ja osvojio još jednu, pretposljednju točku na svom dugohodačkom putu od Iloka do Prevlake. Osvojio sam Zapad! Kako? Sada ću pojasniti… I tako sam baš kao i Veli Jože iz naslova ubio diva – Zapad i preostao mi je još Jug. Za to ću se morati potruditi duplo, dugo i visoko. Jer samo prvi dio sekcije C, tzv. pod sekcija C1 u našoj verziji, ima 243 kilometra, sa 4500 metara uspona. Krenut ću već sutra iz Savudrije prema Zavižanu, preko mjesta: Lovrečica, Tar, Višnjan, Brajkovići, Pazin, Pićan, Plomin, Brseč, Medveja, Opatija, Rijeka, Bakar, Jadranovo, Selce, Klenovica, Senj, Sveti Juraj i onda kreće uspon na Zavižan do planinarskog doma sa odmorom u planinarskom domu Oltari.
Objava 01. kolovoza 2021. 0 komentara 520 prikaza
Zvonko Maduna
Zvonko Maduna
Savudrija svjetionik

23.7. petak, Veprinac – PD Poklon; dan pedeset i peti

U petak sam napustio lijepe poglede na Kvarnerski zaljev i hrabro se uputio na jedan od prijevoja preko velike, zelene kraljice Istre, Učke. Uputio sam se na relativno kratku dionicu od nekih 7-8 kilometara do spomenutog planinarskog doma. No, vrijedna je Učka kao park prirode da o njoj ne kažem koju riječ.
Park prirode Učka obuhvaća istoimenu planinu i dio područja Ćićarije, a smješten je uz obalu sjevernog Jadrana na jednoj od najsjevernijih točaka Mediterana, te veže Istru i kontinentalni dio Hrvatske. Vrijednosti zbog kojih je Učka proglašena parkom prirode poznate su već odavno, a leže u njenom reljefu i neposrednoj blizini mora, što je uvjetovalo razvoju specifične klime te bujne šumske vegetacije. Tome valja dodati bogata livadna i druga antropogena staništa na kojima nalazimo brojne endemske, ugrožene i zaštićene biljne i životinjske vrste. Učka, kao i Ćićarija, oduvijek je svojom ljepotom privlačila mnogobrojne izletnike i posjetitelje kojima je ova oaza zelenila i mira nudila bijeg iz gradske vreve i gužve. Upravo je zbog svoje blizine gradskim središtima Učka oduvijek bila omiljeno izletište te odredište brojnim planinarima i zaljubljenicima u prirodu. Proglašenjem Učke i dijela Ćićarije Parkom prirode Učka stvoreni su preduvjeti za bolju i organiziraniju turističku valorizaciju Učke, međutim, ono što je specifično kada govorimo o turizmu u zaštićenim područjima jest da ono ne smije ničim degradirati vrijedna prirodna i ljudskom rukom stvorena obilježja radi kojih je Učka proglašena parkom prirode. Postavljanjem ulaznih tabela, cestovne smeđe signalizacije, putokaza s markacijama na raskrižjima glavnih planinarskih staza te tabela s pravilima ponašanja učinjeni su prvi koraci ka stvaranju potrebne turističke infrastrukture te organizacije sustava posjećivanja koji predstavlja prioritetnu aktivnost bez koje je nemoguć bilo kakav sustavni i organizirani razvoj Parka. Do sada je učinjeno mnogo na turističkoj infrastrukturi kako bi se stvorio što kompletniji i sadržajniji turistički proizvod, a sve kako bi naši posjetitelji čim više uživali u ljepoti prirode koju pružaju Učka i Ćićarija.
Nakon relativno brzog uspona, s obzirom da sam trebao savladati nekih 500 metara nadmorske visine koja se razlikuje u Veprincu i na Poklonu, sačekao sam svoju logistiku iz Samobora u Restoranu Učka gdje smo maznuli malo boškarina i medvjeda u obliku gulaša. Smještaj mi je rezervirao Nikola u PD Poklon.


Planinarski dom Poklon stara je zgrada uz samu cestu, oko 50 m od pansiona Učka prema Istri, s desne strane ceste. Ima kuhinju, blagovaonicu i 14 kreveta u dvije sobe. Dom je otvoren i opskrbljen vikendom. Od Poklona polaze putovi prema Vojaku i Velikom Planiku. Dom je otvoren isključivo vikendom, a na smjenu na radno dežurstvo dolaze članovi Planinarskog društva Opatija. Jučer su bili dežurni Igor i Jelena na 922 mnv.
Inicijativna skupština za osnivanje Planinarskog društva „Opatija“ (u nastavku: Društvo) održana je 11. prosinca 1950. godine, što je i ovjekovječeno upisom upravo te godine u znak i pečat Društva. Taj se dan slavi kao Dan Društva i već se tradicionalno povodom njega upriličuje posebna završna godišnja svečanost. Društvo je službeno osnovano (upisano u registar udruga) početkom 1951. godine na inicijativu 59 prijatelja i zaljubljenika u prirodu iz Opatije. Prvi je predsjednik Društva pok. Petar Zupančić, koji je desetak godina bio aktivni predsjednik, a kasnije i doživotni počasni predsjednik. Prvi tajnik i začetnik akcija bio je Aleksej Červar, koji je odredio prve konkretne zadatke i ciljeve Društva. Ne mogu se zaobići napori oko Planinarskog doma „Poklon“: rad na uspostavi organiziranog sustava dežurstava, promocija Doma kao društvenog prostora održavanjem brojnih manifestacija, ulaganja i trajna skrb koji su kulminirali njegovom temeljitom obnovom 2014. godine. Sve je to okrunjeno osnivanjem posebne Domarske sekcije, kojom bi se ta skrb trebala dodatno regulirati i ojačati. Posljednja, no ne manje važna, ideja je obnove rada s mladima na tragu bogate tradicije Društva. To je urodilo uspješnim organiziranjem i realizacijom Prve male planinarske škole 2016. godine, pri čemu se rad s djecom postavlja kao novi imperativ i prostor za jasne kvalitativne pomake u radu Društva. Novo je godišnje priznanje Hrvatskog planinarskog saveza uslijedilo 2016. godine kada dvoje članova Društva dobiva priznanje za najveći doprinos planinarskoj udruzi.
Moram spomenuti i stotinjak metara udaljen velebni objekt sa fotografije. Centar za posjetitelje Poklon novo je glavno odredište svih budućih posjetitelja Parka prirode Učka. Glavna uloga Centra je, kroz edukaciju i multimedijalno iskustvo, podići svijest posjetitelja o važnosti prirode i potrebi njezine aktivne zaštite. Na oko 1.200 m² svoje mjesto pronašli su interpretacijski, edukacijski, turistički, konferencijski i uredski sadržaji. Centar je izgrađen rekonstrukcijom i sanacijom starog, devastiranog i napuštenog gospodarskog objekta u samom centru Parka, a nalazi se na 930 metara nadmorske visine, što ga čini uistinu jedinstvenim u lokalnim, ali i svjetskim razmjerima.

24.7. subota, PD poklon - Lupoglav; dan pedeset i šesti

Odmah ujutro su me raspigali, jer su rekli da je spust do Lupoglava fantastično obilježen, da su markacije na svakom koraku i da se ne može promašiti put do dolje. Mislim, nije problem ići samo nizbrdo, jer nemate gdje završiti, nego sa one strane Učke, na Istarskoj strani, no nije to zafrkancija, ozbiljna je to planina i ima i vrtača i ponora i infrastrukture, vijadukata, željezničke pruge, svega. Možete ići cestom, kojom su se spustili Tatjana i Željko, x kilometara i dođete na izlaz iz tunela Učka pa onda asfaltom do udaljenog Lupoglava…NE! Mora postojati markacija! Fascinantno je što su to putevi, da možeš autom voziti bez problema, ali bude po dva ili tri puta i gdje onda skrenuti, nije svako lijevo nizbrdo! Barem u slučaju kada idete prema dolje lijevo sa Učke.
Dakle, ono što vidite je prilično prostran put, ne staza, no sa malo ili bez markacija, ako izuzmemo ono stablo obojeno u crveno-bijelu markaciju.

Srećom diplomirao sam korištenje Komoota i nemam nikakvih nedoumica na putu. Išao sam tako danas 12 kilometara i nabrao ukupno od Iloka 855km. Prebacit ću u sljedećih 5 dana preko 930 kilometara kada ugledam tablu najzapadnije točke CLDT-a, ako ista još postoji tamo negdje na obali u Savudriji? Danas sam ugledao parkirani crosshiglender u Lupoglavu i to je bio znak da je vrijeme za bertiju i pivicu, a malo kasnije kada su Tanja i Željko pristigli biciklima i za istarsku juneću pljeskavicu punjenu sa pancetom i sirom od tartufa. Ipak smo u Istri, zar ne? Općina Lupoglav smještena je u sjeveroistočnom dijelu Istarske županije, a nastala je novim teritorijalnim ustrojstvom Republike Hrvatske podjelom bivše općine Pazin. Graniči na istoku s Primorsko-goranskom županijom, te s općinama Lanišće i Cerovlje, i Gradom Buzet sve u sklopu Istarske županije. U Općini Lupoglav stanovništvo je naseljeno u osam većih naselja, i to: Boljun, Boljunsko Polje, Brest pod Učkom, Dolenja Vas, Lesišćina, Lupoglav, Semić i Vranja. Lupoglav je smješten na raskrižju prometnih puteva gdje se od pravca Trst – Rijeka odvaja pravac koji vodi prema središtu poluotoka. Sutra je na redu nastavak po tom pravcu prema Trstu, dionica do Buzeta od 15 kilometara, pa povratak u našu bazu u malom selu Zgrablići, u Apartmanu Borna kod gazdarice Morene i gazde Vlade, koji su me odlično primili danas kao gosta u apartmanu kod Željka i Tatjane.

25.7. nedjelja, Lupoglav - Buzet; dan pedeset i sedmi

Dakle, u nedjelju smo ustali rano, obavili svi svoju jutarnju rutinu i uputili se dan kasnije otvorenom dionicom Istarskog ipsilona u punom profilu do Lupoglava, gdje su me pokupili nakon silaska sa Učke u subotu. Radilo se o prilično monotonih 15 kilometara cestom preko Ročkog Polja prema Buzetu. Jedina mogućnost okrjepe koju sam i iskoristio, bila je u Ročkom polju u lokalnom restoranu. Nastavio sam dalje i dok su moji logističari odvozili svoju novu rutu biciklom, usponom prema Vrhu (vratit ćemo se tom mjestu kasnije), negdje iza podneva, našli smo se u odličnom Grillu Smile u središtu ovoj sredovječnog grada.


Buzet, zajedno s okolicom, poznatom kao Buzeština obuhvaća 165 km2 i oko 6000 stanovnika. Pod Buzeštinom se podrazumijeva područje grada Buzeta, te sva sela i zaselci Roštine, Humštine, Vrhuvštine, Račištine, Sovinjštine. Područje Buzeštine smješteno je u najsjevernijem unutrašnjem dijelu Istre, na prostoru između tri velika gradska središta: Rijeke, Trsta i Pule. Područje je vrlo raznoliko, od 10 m do preko 1000 m nadmorske visine. Iz toga proizlaze i razlike u klimi. Dok u dolini rijeke Mirne prevladava blaga mediteranska klima, u planinskom dijelu Ćićarije vlada kontinentalna, planinska klima. Područje Ćićarije, tzv. “KROV Istre“, sa svojim šumovitim predjelima, divnim travnjacima i pašnjacima, može pružiti ugodan odmor, osobito u ljetnim mjesecima, a ljubiteljima zimskih radosti i zimi. U dolini rijeke Mirne, uz rub Motovunske šume razvio se zdravstveni turizam u lječilištu Istarske toplice. Imajući u vidu narodnu izreku «Zdravlje je najveće bogatstvo čovjeka» Istarske Toplice pružaju sumpornu vodu, termalne i blatne kupke koje se koriste za liječenje reumatskih bolesti i endokrinog sustava.
Nakon što smo se okrijepili, inzistirao sam da odemo do Starog grada Buzeta. Stari grad Buzet jedan je od poznatih srednjovjekovnih istarskih gradića. Tipičnog akropolskog tipa, okružen velebnim zidinama, Buzet se prvi put spominje prije više od 1800 godina. Naseljen je još u prapovijesti, za vrijeme Rimljana naziva se utvrđenje Pinquentum. U gradu se 2000. g. probudio duh starine, povijesti, duh prošlog stoljeća kroz jedinu, najveću i najmasovniju manifestaciju u Starom gradu, a to je Subotina po starinski. Na taj dan, prvu nedjelju nakon blagdana Sv. Marije Male, otvorene su stare obrtničke radionice kojih je nekada bilo najviše upravo u Buzetu. Neke od tih radionica su: stara gradska pekara, stara kovačnica – kovačija, češljarski obrt, gradska ljekarna. Upravo tog dana u Buzet se sliju mnogi obrtnici, stari zanatlije, svirači tradicionalnih instrumenata, sudionici pučkog teatra, dimnjačari, pompjeri, sladoledari, ulični zabavljači, a na tržnici možete kupiti domaće autohtone proizvode.

I onda, nismo prohodali niti pet minuta, već sam uočio dvije neuobičajeno sređene djevojke, zaintrigiralo me što su parkirale skoro pred gradska vrata na kojima me Željko fotografirao, kada su mi objasnile da su one iz Vokalne skupine Vetta iz Vrha i da upravo imaju snimanje za svoj novi glazbeni uradak. Tako je nastala i fotografija sa starom četvorkom i djevojkama sa mnom. Imena nisam saznao ovaj puta. No, sasvim dovoljno za moju priču. Vratili smo se u bazu u Zgrablićima, posljednji puta sam išao tamo, jer u ponedjeljak idem dalje sam prema Zrenju, ne vraćam se kod mojih predobrih logističara.

26.7. ponedjeljak, Buzet - Zrenj; dan pedeset i osmi

Početak tjedna, početak nove dionice, rano, još ranije ustajanje (6:15) da bismo do 8:00 bili u Buzetu da krenem što ranije, dok nije upeklo sunce, ili u ovom slučaju ne padne kiša. NIje bilo gužve na cesti i stigli smo nekoliko minuta prije 8. Otišli smo podno starog grada, na koji se ovoga puta nismo penjali i rastali se. Krenuo sam put mjesta koje je jedno od najviših naseljenih mjesta u Istri, barem sam takav osjećaj imao penjući se stalno prema tamo, i što je meni uvijek loše, bez nekih bertija po putu i bez mogućnosti okrjepe. Kako god, stigao sam do crkve, sa kojom imam dobru priču, no prvo koja riječ o Zrenju.
Desetak kilometara od Oprtlja, cestom prema sjeveroistoku stiže se u mjesto Zrenj. Prema nekim povijesnim izvorima Zrenj je rodno mjesto sv. Jeronima (347-420 god.), sveca i prevoditelja Biblije na latinski, po kojemu je i jedna crkva u Zrenju dobila naziv. U samom središtu Zrenja nalazi se crkva sv. Jurja s zvonikom, sa kojeg se vidi veći dio središnje Istre. Uz cestu prema Zrenju, točno u selu Jakusi nalazi se crkva sv. Antuna Padovanskog. Područje je bogato florom i faunom i vrlo je pogodno za lov. Nalazimo tu i manje izvore pitke vode «Mali Zahej», «Veliki Zahej» i «Bič» koji su nekad bili osnovni izvor pitke vode za lokalno stanovništvo. U Zrenju i obližnjim zaseocima se u agroturističkim objektima može uživati u domaćoj hrani i ugodnom smještaju i prirodnim ljepotama toga kraja. U Zrenju se svake godine u kolovozu održava Međunarodni susret harmonikaša gdje nastupaju harmonikaši iz Italije, Slovenije i Hrvatske.


I upravo pred spomenutom crkvom, nazvao sam svojeg prijatelja Olivera (Oliver Gmitrović), direktora uspješne tvrtke Fost tape, koja je specijalizirana je za proizvodnju i distribuciju samoljepljivih traka s posebnim naglaskom na obostrano-ljepljive trake, specijalne, zaštitne, trake za pakiranje, te uredske trake. U prodajnom asortimanu nude i stretch foliju i trake za pakiranje s tiskom. Oliver mi je sredio da se nađem sa jako zanimljivom osobom, koji se pokazao kao jedan od mojih odličnih domaćina sljedeća dva dana, dakle i danas (i sutra). To je Aleksander Krt, za prijatelje Sandro. Sandro se odmah javio i pitao što trebam, dok sam sjedio bespomoćno i žedno pred crkvom Sv. Jurja i molio za pivu! Sandro je rekao biti tamo za najkasnije pola sata. No, za dosta kraće vrijeme, niz cestu sam ugledao čovjeka koji se približava prema meni i crkvi. Kako je prilazio, vidio sam da čovjek ima nešto u rukama…to nešto su bile dva piva! Nije bila fatamorgana, Sandro je poslao prijatelja da me spasi dok on ne dođe. Koja scena! Kakav čovjek! Zamislite!


A tko je Sandro, odnosno Aleksander Krt? Čovjek od formata i iskustva zasigurno! Oprtaljska općina u 28. je godišnjici od osnivanja, a toliko je na njenom čelu bio i Aleksander Krt koji sa sedam mandata zauzima prvo mjesto liste načelničkih (i gradonačelničkih) rekordera u Istri. Oprtaljska općina na čijih 63 četvorna kilometra živi 850 stanovnika, kroz poticaje za stambenu izgradnju, jednokratnu naknadu za novorođenčad koja po djetetu iznosi 500 eura, ulaganja u predškolski odgoj i školstvo i stvaranje boljih uvjeta za život, pokušava zadržati mlade u rodnom kraju. Širi se i zona poticane stambene gradnje Kavi gdje će uskoro biti na raspolaganju još dvije nove parcele. S najdugovječnijim (bivšim) načelnikom u Istri, uputio sam se upravo u spomenuto malo selo Kavi.
Našao je Sandro tamo spavanje za mene, u seoskom gospodarstvu sa apartmanima kod vrijedne domaćice, umirovljene prosvjetne radnice i odlične pjesnikinje Nadije Disiot i njenog supruga Ede. Gospođa Nadija je inače iz sela Opatija, a radni vijek je provela u Vrhu, mjestu iz kojeg su one raspjevane djevojke sa starog grada u Buzetu, a možda im je i predavala, gotovo sigurno. U Gradskoj knjižnici Umag, u srijedu 23. ožujka 2016. godine, predstavljena je zbirka pjesama Nadije Disiot iz Opatije, sela na granici između Bujštine i Buzeštine. Knjiga pjesama pod naslovom “Valiža mojeh rikorde” izašla je 2015. godine u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Bujama. Ova zbirka sastoji se od četiri ciklusa pjesama pisanih na čakavsko-kajkavskom dijalektu autoričinog rodnog sela: “Somo vreme pasiva”, “Jode i vižonce”, “Ja son na mojen”, “Da mi je vreme tornat”. U razgovoru sa vrlo ugodnom sugovornicom saznao sam da je baš ovoga četvrtka u kostelu Pietra Peloza promocija nove knjige “Reka života teče, teče”. Ovoga puta nisu pjesme već razgovori u četiri cjeline, na čakavsko-kajkavskom dijalektu: razgovori sa majkom, zatim sa ocem, nešto što je sama željela reći i ispričati, dok u posljednjoj cjelini govori o tome da na mladima svijet ostaje. Tako sam u ugodnim razgovorima i uz odličnu domaću hranu koju je domaćica pripremila, završio svoj dan. U tim razgovorima su mi savjetovali, a što sam ja i prihvatio, doduše bez obavijesti logistici, da promjenim svoju trasu do Savudrije kako bi bila atraktivnija. Tako da sutra ne idem prema Marušićima, kao što smo planirali, već južnije prema Oprtlju, zatim Antoncima i Grožnjanu, velikim dijelom Parenzanom.

27.7. utorak, Zrenj – Grožnjan; dan pedeset i deveti

Rano ujutro, ustavši u seoskom gospodarstvu gospođe Nadije i supruga joj Ede, uputio sam se prema Oprtlju, sjedištu općine kojom je Sandro toliko dugo i uspješno rukovodio. Oprtalj je slikoviti gradić u sjeverozapadnoj Istri. Smjestio se na zaravan vrh brijega nad Mirnom nasuprot Motovunu. Odavde, vidi se čitava Istra od Učke do Trsta i njezine zapadne obale. Krasi ga blaga mediteranska klima, sunčane padine brežuljaka i očaravajuće zelenilo. Ovdje je priroda s posebnim nadahnućem ispisala koreografiju jednog od najrazigranijih poglavlja istarskog krajolika koji na svakom koraku odiše posebnim šarmom i ljepotom življenja. Ovo mjestašce, sazdano po mjeri običnoga čovjeka s jednom kamenom palačom i crkvom sa zvonikom oko kojih se svijaju redovi tihih kamenih uličica, svojom se punokrvnom pripadnošću Mediteranu uznosi još od davnih vremena. Spominje se još 1102.g. kao urbano boravište feudalnih gospodara i zanatlija…
A onda sam krenuo putem jedne bivše željezničke trase. Sjeverozapadna Istra poznata je po brojnim znamenitostima: uređenim plažama Poreča i Umaga, slavnoj Eufrazijevoj bazilici i savudrijskom svjetioniku, jami Baredine i zvjezdarnici u Višnjanu, dražesnim srednjovjekovnim gradićima koji krase brežuljke istarske unutrašnjosti, kao i fantastičnom istarskom vinu, maslinovom ulju i tartufima. Međutim, u novije vrijeme, pažnju putnika, izletnika, turista i avanturista sve više privlači tanka, vijugava nit koja povezuje sve te znamenitosti – Parenzana.

Bila je to uskotračna željeznica koja je od 1902. do 1935. godine prometovala sjeverozapadnom Istrom, povezujući luke Trst i Poreč s mjestima u unutrašnjosti poluotoka. U svega 33 godine prometovanja, značajno je pridonijela gospodarskom napretku tog dijela Istre, prevozeći vino i maslinovo ulje Bujštine i Motovunštine, sol iz solana Pirana i Sečovlja, istarski kamen, vapno, ugljen i drvo, razne poljoprivredne proizvode i, naravno, putnike. Na svom 123 km dugom putu, malena je željeznica povezivala 33 istarska mjesta od Trsta do Poreča, tako da bi u današnje vrijeme prolazila teritorijem triju država: Italije, Slovenije i Hrvatske. Iako je relativno kratko prometovala, malena je željeznica ostavila neizbrisiv trag u cijelome kraju. Kameni lukovi njenih vijadukata nastavili su premošćivati kanjone šumnih rječica, a tamni otvori tunela kao da su zauvijek urasli u šumovite bokove strmih obronaka. Uz trasu su ostali razbacani karakteristični međaši i miljokazi s oznakom kilometara udaljenosti od Trsta i kraticom TPC (Trieste- Parenzo-Canfanaro) koja ukazuje na težnje graditelja da produže prugu od Poreča sve do Kanfanara, gdje bi se spojila s važnom prugom za Pulu. I ljudi su nastavili živjeti s Parenzanom: u većini staničnih zgrada ostale su stanovati obitelji namještenika željeznice, a s vremenom su se uselili i drugi stanari. Neki dijelovi trase nastavili su se koristiti kao lokalni kolni putovi, a u hladovitim tunelima poduzetni su mještani našli idealne uvjete za uzgoj gljiva. Vijugajući tako trasom male željeznice, stigao je Maki do još jednog živopisnog gradića, do Grožnjana. Na samo dvadesetak minuta od Umaga, smjestio se srednjovjekovni gradić Grožnjan-grad umjetnika i glazbe. Brežuljak okružen terasama maslinika i vinograda zapravo je pješčaničko uzvišenje nastalo usijecanjem tla što su ga prouzročila dva potoka: Kanistran i Pistion. Iz Grožnjana se pruža pogled na dvadesetak okolnih istarskih mjesta, na dolinu Mirne ali i na more od Novigrada do Umaga. Zbijene kučice i kaštel ukazuju na njegovu srednjovjekovnu prošlost a gotovo svaki ulaz čuva neku svoju priču o drevnoj Graeciniani.


Najuzbudljivije je u Grožnjanu početkom svibnja kada se, inače pomalo uspavani gradić, pretvara u bučnu pozornicu kojom prešetavaju glumci, glazbenici, slikari, kipari i zaljubljenici u umjetnost. Grožnjan ljeti diše i i živi za glazbu, labirintom njegovih ulica šire se zvuci jazza i klasike, gitara i glasovira, violina i violončela, djece i odraslih. Njegov umjetnički procvat počeo je 1965. godine kad su u prazne kuće koje su napustili Talijani nakon II. Svjetskog rata uselili umjetnici iz svih krajeva svijeta. Zahvaljujući tom pomalo “hipi” projektu, u Grožnjanu je danas dvadesetak galerija i studija a među domaćima i turistima postao je poznat kao “grad umjetnika”. Nađe su tu vrijednih umjetnina, od divnog starog namještaja do djela mladih slikara. Vrata svih galerija gotovo da su otvorena non- stop. Umjetnici, vlasnici i turisti, svi zajedno sjede na kamenim klupicama ili na ulici i uz dobru domaću rakiju raspravljaju o nekom drugom svijetu. Svijetu u kojem se život čini jednostavan, lepršav i smiren kao u nekoj utopijskoj priči o gradu u kojem dok svira glazba svi plesnim korakom i s osmijehom na licu uživaju u izlasku i zalasku sunca.
Upravo večeras u Grožnjanu, na najstarijem Jazz festivalu u lijepoj našoj, pod nazivom Jazz is back! BP (posvećeno osnivaču Bošku Petroviću) završnim koncertom festivala dominirat će naša velika glazbena diva Josipa Lisac. A u Grožnjanu sam sreo i upoznao kćerku svog domaćina Sandra, Antonellu, koja radi u Hotelu Artegnana. A malo kasnije upoznao sam kako neke strankinje, ali jedna je bila i naša Hrvatica, koja živi u Vermontu, i nevjerojatno, no nisam pitao ili upamtio njeno ime.

28.7. srijeda, Grožnjan - Kanegra; dan šezdeseti

Kao i u utorak, i u srijedu sam morao povući dvadesetak kilometara, kako bismo realizirali novo adaptirani plan da se što više od Oprtlja nadalje uključi Parenzana, kao vrlo ugodna i dobro označena staza za sve vrste outdoor aktivnosti, ne samo hodanje, već i bicikl. Krenuvši iz Grožnjana, o kojem sam pisao jučer, uputio sam se prema današnjem cilju, Kanegri i apartmanima koji se tamo nalaze u prekrasnom naselju, a gdje mi je smještaj osigurala TZ Buje i direktor Valter Bassanese. O samoj Kanegri ću nešto kasnije.


Kao što sam rekao, oduševila me Parenzana i rutu su mi iz stožera prilagodili na način da sam išao južnije od prethodno planirane, kako bih zahvatio što više ove trase male, starinske, uskotračne željeznice koja je nekoć prometovala ovim putevima. Tako sam nakon 8 kilometara vijuganja i za promjenu, stalnog spuštanja, došao do Buja. Teritorij Buja prostire se od rijeke Mirne do rijeke Dragonje koja ujedno označava granicu s Republikom Slovenijom. Valovit je to i brdovit kraj prekriven vinogradima, maslinicima i oranicama prošaranim hrastovim, cerovim i borovim šumama, kraškim pojasom koji je pun zanimljivih geoloških pojava te ledinama mediteranskog raslinja među kojima prednjače majčina dušica i smreka. Buje ima bogatu povijest, u rimsko doba ovdje se nalazilo malo naselje, a postoje tragovi života iz ranijih razdoblja u bližoj okolici. Nakon pada Zapadnog rimskog carstva pod vlašću je barbara, a nedugo potom u okviru Akvilejskog patrijarhata. Ta uprava se ne zadržava dugo, te Buje preuzima Mletačka republika. Tijekom Mletačke vlasti podignuti su zvonik i crkva Sv. Servula. Nakon pada Mletačke republike Buje je kratko pod francuskom vlasti i u Austro-Ugarskoj monarhiji koja je sagradila željeznički kolodvor koji i danas postoji, ali je u njemu smješten vatrogasni dom. Nakon okončanja Prvog svjetskog rata Istra i Buje su pod talijanskom upravom. Tijekom II. svj. rata u Istri je aktivan pokret otpora, te ona nakon rata biva oslobođena od talijanske vlast, ali Buje završava u slobodnoj zoni Trsta koja je bila djelomično pod kontrolom saveznika (UK i SAD-a), a dijelom jugoslavenska vojska. Njegov status je uređen tek 1954. godine kada je dogovoreno da će sjeverni dio Teritorija, Trst i okolica, pripasti Italiji, a južni dio Jugoslaviji, odnosno njenim raspadom, Kopar Sloveniji, a gradovi Umag, Buje i Novigrad, Hrvatskoj…
Na području od 103,40 km2 danas živi okvirno 5.300 stanovnika. Na sjeveru se prostiru brežuljci Gornje Bujštine, a južno Jadransko more u Kanegri i Piranskom zaljevu, odnosno Savudrijskoj vali. Zajedno s Umagom, Novigradom, Oprtljem, Brtoniglom i Grožnjanom te brojnim drugim mjestima i naseljima grad Buje čini Bujštinu.


Dolaskom u Buje, našao sam se sa direktorom TZ Buje Valterom i stvarno je Valter bio na dispoziciji cijelo vrijeme, a proveo me kroz cijeli grad i pokazao sve što je vrijedno vidjeti i ispričao mi sve što je vrijedilo čuti. Nakon putnog pića, bez obroka za kojeg mi je bilo prerano, krenuo sam sa druge strane grada, opet ostatcima Parenzane prema Jadranskom moru u Kanegri i Savudrijskoj vali. To je je zaljev površine 18,8 četvornih kilometara na sjevernom dijelu Jadranskog mora. U starije doba, za Savudrijsku valu se koristilo talijansko ime Valle Largon. Lokalni toponim Savudrijska vala se koristi nakon 2002. godine, najčešće u kontekstu hrvatsko-slovenskog graničnog spora. Dio je puno većeg Tršćanskoga zaljeva i čini 3,4% njegove površine. Kako god, stigao sam na obalu istog gdje se nalazi simpatično apartmansko naselje i nudistički kamp, a sve mi je pojasnila simpatična šefica TZ Sanja.

Jednostavno opremljeni, ali udobni apartmani Kanegra u sjeni su starih borova koji se spuštaju do plaže pune bijelih oblutaka. S plaže puca pogled na cijelu Savudrijsku valu. Domaćima je ovo jedna od najljepših plaža u okolici – pa ako niste ovisni o luksuzu i sve što vam je potrebno je jednostavan, dobro opremljen apartman s kupaonicom i kuhinjom, uživajte u Kanegri. U takvom apartmanu sam prenoćio, a prije spavanja sam zabilježio spektakularan zalazak sunca na krajnjem hrvatskom zapadu.

29.7. četvrtak, Kanegra – Savudrija (Bašanija); dan šezdeset i prvi

Za posljednji dan prije dostizanja najzapadnije točke lijepe naše, preostalo mi je još malo Parenzane, pogleda na Savudrijsku valu i svega 9 kilometara da prvo dođem do dogovorene točke susreta, najstarijeg i najsjevernijeg našeg svjetionika, a onda do najzapadnije točke Hrvatske, Rta Lako (45°29′N 13°30′E).
Prošavši pored Crvenog vrha i prekrasnih smještajnih kapaciteta, već sam bio u Savudriji. Mjesto današnje Savudrije naseljeno je još u kamenom dobu, kako kazuju arheološki nalazi iz okolice. Iz vremena rimske vladavine tu su brojne ruševine. Prvi se put spominje u 12. stoljeću. U 12. stoljeću odvila se krvava bitka kod Savudrije u kojoj je spašen kralj. Iz tog događaja nastalo je (prema pučkoj etimologiji) talijansko ime za Savudriju Salvore, što u prijevodu znači “spašen kralj”. U Savudriji su podignuti brojni samostani i crkve. Austro-Ugarska je u Savudriji podigla svjetionik, najstariji na Jadranu, danas turistička atrakcija. Zbog povoljnih klimatskih uvjeta u istom vremenu začeo se zdravstveni turizam. Danas je Savudrija maleno ribarsko mjestašce i omiljeno turističko odredište. Od ostalih jadranskih naselja Savudrija se razlikuje time što nema pravi glavni trg. No, zato ima drevnu luku, mjesto za okupljanje mještana koje je danas ispunjeno koćama i pokojom batanom.
Produžio sam još svega nekoliko stotina metara, gledavši u prekrasno kameno zdanje i našao se na točki koju neki smatraju najzapadnijom u lijepoj našoj, no u popisu krajnjih zemljopisnih točaka RH nalazi se kao najzapadnija točka: rt Lako kod Bašanije (službeno dio grada Umaga u Istarskoj županiji) – 45°29′N 13°30′E, a na zemljovidima veće ekvidistance najzapadnija točka je rt Donja Savudrija i mjesto Savudrija. Mi (sa mnom je bio šef logistike Željko) smo za svaki slučaj obilježili boravak i dolazak do obje točke.


Svjetionik Savudrija izgrađen 1818. godine najstariji je svjetionik na Jadranu, a uz to i najsjeverniji hrvatski svjetionik, tik uz granicu s Republikom Slovenijom i samo 56 km južno od grada Trsta. Njegov se svjetlosni signal vidi do udaljenosti od 17 NM ili 32 kilometra, visok je 36 metara i u njemu živi svjetioničar s obitelji. Okolica svjetionika ima ograđeni vrt s mediteranskim raslinjem karakterističnim za ovaj dio Istre, koji se ubraja među najšumovitije. Svjetionik je upalio austrijski car Ferdinand I. U njemu se nalazi 5 apartmana od kojih se 4 koriste u turističke svrhe. Izgradnju svjetionika financirao je talijanski Deputazione di Borsa koji je želio povećati sigurnost ulaska u tršćansku luku. Nakon što sam riješio svjetionik kao mjesto koje se obilježava kao najzapadnija točka CLDT-a, otišao sam nekih 450 metara dalje do stvarne najzapadnije točke, koja se nalazi na spomenutom Rtu Lako. U oči odmah upadaju zanimljive drvene tvorevine kojih su mali molovi prepuni, kao i jedan čamac – batanica.


Našao sam i pojašnjenje za te drvene vješalice za brodove. Grua, drvena dizalica iz Savudrije i okolice. Nastala je 1920-ih. Isprva su se ribari služili željeznom dizalicom, starom sto godina. Drvo koje se koristi za izradu grua je akacija. Da bi se moglo napraviti dobre grue, potrebno je akaciju sjeći u pravo vrijeme, jer onda bude tvrda poput čelika. Grue su bile namijenjene za izvlačenje mjesnih barkâ (drvenih) batana. Svaka je obitelj imala po jednu batanicu. Savudrija, a osobito u Bašaniji nisu imali jednu sigurnu lučicu. Ovdje je to osobit problem jer su vjetrovi ovdje stalni, a osobito su snažni jugozapadnog vjetra lebića, koji podiže valove koji lome barke. Zato su ljudi da bi spriječili da se to dogodi služili se 5 do 6 metara visokim gruama kojima su izvlačili brodove navečer ili kad nisu bili na ribolovu. Grue su praktične i za današnje plastične brodice.
I tako sam baš kao i Veli Jože iz naslova ubio diva – Zapad i preostao mi je još Jug. Za to ću se morati potruditi duplo, dugo i visoko. Jer samo prvi dio sekcije C, tzv. pod sekcija C1 u našoj verziji, ima 243 kilometra, sa 4500 metara uspona. Krenut ću već sutra iz Savudrije prema Zavižanu, preko mjesta: Lovrečica, Tar, Višnjan, Brajkovići, Pazin, Pićan, Plomin, Brseč, Medveja, Opatija, Rijeka, Bakar, Jadranovo, Selce, Klenovica, Senj, Sveti Juraj i onda kreće uspon na Zavižan do planinarskog doma sa odmorom u planinarskom domu Oltari.

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 10
Naravno, stoji poziv svim anđelima ili onima koji bi to željeli postati, jednostavno me kontaktirajte ako imate poznanike ili biste željeli sami pomoći sa smještajem, okrjepom ili pratiti me na bilo kojoj dionici. Svako navedeno mjesto je krajnja točka rute od sutra, 30.7. do 17.8. dakle 19 dana u kojima ću nastojati stići do Planinarskog doma Zavižan na 1594 mnv.
Toliko za prvu polovinu puta, koju sam riješio za 61 dan, prešavši od Iloka do mjesta gdje me Željko danas uslikao na Rtu Lako, svih 932 kilometra! Idemo dalje!

Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 13

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.