Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Svijetla strana planine

Kroz zelena pluća Kvarnera – Gorski kotar

Gorski kotar je regija koja povezuje kontinentalnu i mediteransku Hrvatsku. Krenete li iz Hrvatskog primorja u unutrašnjost Hrvatske ili obrnuto, nalazite se u regiji koja Vam pruža mnoge mogućnosti za ugodan odmor, obilazak bogate kulturne baštine i prirodnih atrakcija te sudjelovanje u zanimljivim manifestacijama. Vrlo blizu mora, ovo je regija koja Vam u svako doba godine omogućuje mir te ljeti pruža ugodnu svježinu, a zimi Vas ugošćuje u snježnoj idili kakvu pamtite samo sa starih razglednica. U svako pak doba godine tu ćete osjetiti adrenalin aktivnog odmora i uživati u bogatom goranskom stolu na kojem su za Vas pripremljeni gastronomski specijaliteti od plodova gorja i divljači. Tražite li gotovo meditativni mir ili pak aktivan odmor, nezaboravnu pustolovinu ili pak ugodne zimske večeri uz kamin, tu ste na pravom mjestu. Središte regije je grad Delnice, a od većih mjesta izdvajaju se još i Mrkopalj, Čabar, Fužine, Lič, Ravna Gora, Skrad, Vrbovsko i Brod Moravice. Upravo u srcu zelenih pluća Kvarnera nalazit ću se sljedećih nekoliko dana.
Objava 16. srpnja 2021. 0 komentara 989 prikaza
Zvonko Maduna
Zvonko Maduna
Lujzijana

9.7. petak, Samobor – PD Žitnica; dan četrdeset i prvi

Naš grad trenutno živi lijepu, outdoor, vrtnu manifestaciju Ljeto u Samoboru, prvenstveno zahvaljujući angažmanu Turističke zajednice Samobora, kojoj je na čelu direktorica Martina Paladina. Sve završava sutra sa koncertom grupe Pavel, no ja to neću gledati, jer odlazim ispraćen od strane mog kriznog stožera, članova koji su mogli biti prisutni. No, kako je sve oko mene spontano i uvijek puno nekih priča, naš sastanak u 9:00 na glavnom gradskom trgu, već je “snimljen” sa glavnog gradskog balkona, onog gdje je od nedavno nova gradonačelnica, no punih 12 godina bio je Krešo Beljak i njegovi zamjenici Željko i Sanja. Zašto njih spominjem, zato što su značajno doprinijeli realizaciji ovog cijelog projekta sponzorstvom koje je Grad dodijelio za moj put. I tako se vraćamo na balkon sa kojeg me vidjela Petra Aralica, vrijedna voditeljica Referade za odnose s javnošću i informatičke poslove. Naša Petra je toliko dobra učinila za grad, za naš Klub cestovnog i planinskog trčanja Samobor, kao i za mnoge manifestacije poput Velika srca trče i Noćnu utrku grada Samobora. Pitala je Željka dan ranije o terminu kada napuštam Samobor i uspjela me uloviti.


Kako je bilo planirano, a bili smo vezani i terminom kada smo morali biti na Vugrinšćaku, krenuli smo Željko, Zvonko M., Milan i ja, prema našem Vungriju, preko starog drvenog mosta kod Lavice, i Muzeja iza kojeg je dvorište manifestacije sa početka priče. I tada je krenulo: prvo sam sreo Đanija Stipaničeva, za one koji ne znaju, poznati je kazališni tenor – bariton, zvijezda domaćih rock opera i mjuzikala, široj javnosti poznat po svojim vokalnim sposobnostima i kazališnim angažmanima.


Onda smo u dvorištu zatekli Martinu, direktoricu TZ Samobor, kako sa Ivanom sređuje detalje da sve bude savršeno u našem gradskom ljetnom dvorištu, zatim smo nekoliko desetaka metara dalje sreli mladu trenericu iz našeg Kluba, Nolu, koja se vraćala sa jutarnjeg treninga plivanja. I tako smo već lagano bili zabrinuti da ne zakasnimo na zakazani termin, no srećom stigli smo i fotografije iz njemačkog drona su također uspjele, kao i cijeli set pozdravnih fotografija prije nego što sam krenuo ozbiljno hodati prema Čudomerščaku, Gregurić Bregu, Palačniku i konačno Velikom Dolu, kao prvoj stanici na usponu do Japetića.


Planinarski dom Ivica Sudnik na Velikom dolu sagradili su 1963. članovi HPD-a Japetić na temeljima predratne kuće Ski-kluba Zagreb. To je velika katnica s balkonima, dvije blagovaonice i kuhinjom u prizemlju te spavaonicama u potkrovlju. Pokraj doma je nedovršena zidana nadogradnja koja može poslužiti kao zaklon od kiše kad je dom zatvoren. Stigao sam malo prerano za petak, sjeo na klupu pored doma i odmarao na suncu, kada su Marijana koja je voditeljica doma i njen suprug Sanjin stigli gore, pokositi i srediti neke stvari prije otvaranja. Popričali smo, počastili su me i čak je Marijana obećala da će njihova ekipica organizirati neku dionicu da odhodaju sa mnom. Nastavio sam hodati iznad doma, hrptom prema stazi koja vodi nizbrdo prema staroj, sada ugašenoj planinarskoj kući Šoićeva kuća, za koju nas sve veže toliko lijepih uspomena.


Uslijedio je uspon, novim, užarenim i smrdljivim po katranu asfaltom kroz selo prema poznatom prilazu samom Japetiću, za koji je potrebno savladati uspon preko Velikih vrata. Tako mi je savjetovano, a ja sam mašina, ispunim sve zadano. Japetić je inače najviši vrh Samoborskog gorja i o njemu i o gorju smo pisali kada smo imali treninge prije polaska. Možete to naći u starijim objavama. Planinarski dom Žitnica na Japetiću (815 m) sagradilo je HPD “Jastrebarsko” između 1951. i 1955. na vrhu livade zvanoj Žitnica. Dom ima prostranu blagovaonicu, kuhinju, terasu i 3 sobe sa ukupno 21 ležajem. Opskrbljen je hranom i pićem. Otvoren je petak popodne, subotu, nedjelju, praznicima/blagdanima i prema dogovoru. Do doma vodi makadamska cesta iz Svete Jane. U domu se nalazi kontrolni žig obilaznice 4 godišnja doba na Japetiću, Karlovačke obilaznice i Kružnog planinarskog puta kroz Samoborsko gorje. Nudi se mogućnost kupnje planinarske literature – knjiga, dnevnika i planinarskih karti Samoborskog i Žumberačkog gorja.
Smjestio sam se tamo rano popodne čim sam stigao i nastavio sa svojom promocijom Samobora i lijepe naše. Netko je lijepo rekao da sam pravi ambasador Samobora. Tako je došao jedan zanimljiv lik imena Karim, ali nije Benzema, iako je Palestinskog podrijetla, majka mu je Hrvatica i tečno govori naš jezik. Voli planinariti i prati CLDT i moj put i sve zna o tome.


Tako sam odmarao uz pivo kada mi je stigao posjet. Naime, moj krizni stožer se spontano dogovorio da ga me jednom pozdrave s obzirom da me ruta više neće voditi blizu našeg grada, sada idem prema Zapadu i Savudriji, a kasnije prema Jugu, dugom Via Adriaticom, gdje možda sretnem i Brunu Šimlešu, koji ide dio do Knina u kolovozu. Obilježili smo to na omiljenom mjestu za fotografiranje jednog Marka iz Jaske, a poslikao sam se sa svojim domaćicama iz PD Žitnica. I tako je dan priveden kraju.

10.7. subota, PD Žitnica, Japetić – Dol (Draganić); dan četrdeset i drugi

Kratko i o današnjem danu. Cilj je bio spust trasom kratke staze Zimske lige AK Jastreb 99, do Vinarije Kolarić. Kako god okrenete, uspon ili spust, tih nešto manje od tri kilometra je vrlo zahtjevno, no nakon pola puta dolazi se do jedne šume koja kao da je stara nekoliko miliona godina i uvijek pomislim da će i pripadajući stanovnici izroniti iza nekog od stoljetnih stabala. Melem za um i dušu. A melem je bilo i kada sam slušajući savjet, povukao malo uzbrdo cesticom do restorana Šumski dvor, Vinarije Kolarić. Legenda govori kako je vino Kolarićevih teklo onoga dana kad je Jastrebarsko dobilo status “slobodnoga kraljevskog trgovišta”. Od tog vremena pa sve do danas radilo se, napredovalo, ustrajalo… i utiralo put generacijama koje će implementirati tradiciju, iskustvo i znanje u savršenstvo vina. Dočekala me opet gazdarica Jasmina i počastila, kao i Marijana na Velikom Dolu i mogao sam krenuti dalje.


Trebao sam danas hodati do Dola, nešto sjevernijom trasom, koja u konačnici vodi do Krašića i Ozlja, gdje ću stići sutra, no negdje u srazu sa tehnologijom i aplikacijom koju koristim, izgubio sam bitku, krivo skrenuo i napravio neke dodatne kilometre. Kako god, nazvao sam svojeg domaćina za danas i sljedeća dva dana, Nikolu Bakarića i on je sve odmah shvatio i došao po mene. Sutra ću normalno nastaviti iz Dola.
Zanimljivo je kako sam upoznao Nikolu. Naime i on, kao i ja, planinari sa HPD Japetić, te je sudjelovao u organizaciji i vođenju sekcije mladih planinara, koje su vodili na Alan, gdje ću u velebitskoj avanturi proći i ja nekada u kolovozu. Tamo smo se upoznali, ja sam bio sa gitarom, a dalje je sve legenda, bilo je dobro i veselo i prijateljstvo traje i dalje, tako da kada sam kontaktirao Nikolu za pomoć oko logistike u okolici Ozlja, gdje Nikola živi sa obitelji, to je već bilo riješeno. Detalje smo “ispeglali” u Starsu u onom jedinom danu odmora i sada samo trebam nakon pripreme večer prije, svaki sljedeći dan odhodati to što je nacrtano, nikako drugačije. Idemo dalje!

11.7. nedjelja, Dol - Ozalj; dan četrdeset i treći

Nastavio sam gdje sam trebao stati dan ranije, pojačan sa Nikolom, koji je odlučio praviti mi društvo sljedeća dva dana, tako da se neću morati boriti sa aplikacijama i orijentacijom, s obzirom da je Nikola odličan poznavatelj cijelog kraja, doline kardinala, kao i područja uz ovaj dio Kupe i Dobre, dvije rijeke koje ćemo pratiti u sljedeća dva dana, a ja i kasnije, uzduž Kupe sve do Severina na Kupi, naravno. Prošli smo pored Pribića i došli do Krašića.
Krašić je mjesto sa 3.199 stanovnika i nalazi se u SZ dijelu Zagrebačke županije, 23 km udaljeno od autoputa Zagreb-Karlovac (50 km od Zagreba). Mjesto molitve, mira, hodočasničko mjesto i nadasve značajno rodno i smrtno mjesto blaženika Alojzija Stepinca (Dani krašićkog kraja, 08.05). U selu Brezarić rođen bl. kardinal Alojzije Stepinac (1898-1960) koji je u kućnom zatvoru u izdržavao kaznu od 16 godina. Iz ovog kraja potječu i kardinal Franjo Kuharić (Pribić), biskup Juraj Jezerinac (Prekrižje), biskup Josip Mrzljak.


Mjesto se prvi puta u povijesti spominje 1249. godine (godina istaknuta na krašićkom grbu), a u popisu iz 1334. ovdje se navodi župa Sv. Trojstva -„Sanctae Trinitatis de Kraysichi“. Površina općine Krašić iznosi 71 km2. U samom sastavu općine nalaze se 34 naselja. Površinom i napučenošću spada među srednje velike hrvatske općine. Općina spada u red nedovoljno razvijenih općina slabog fiskalnog kapaciteta.
Prošavši dalje kroz Brezarić, Podbrežje i Zajačko Selo, stigli smo do prekrasnog mosta preko Kupe u Ozlju. Nekoć sjedište moćne hrvatske vlastele i poprište iznimnih kulturno-povijesnih zbivanja, gradić Ozalj i njegova okolica mogu se podičiti bogatom i slavnom prošlošću. Svoj identitet i turističku promidžbu današnji Ozalj gradi na temeljima vrijedne kulturno-povijesne baštine i tradicijskih posebnosti kraja. Arheološki nalazi prapovijesti, rimskog doba i ranog srednjovjekovlja svjedoče o usponima i padovima, te o neprekinutom kontinuitetu naseljavanja daleko prije 1244. godine, kada je ime grada prvi put zapisano.


Srednjovjekovni je Ozalj bio u posjedu triju najmoćnijih hrvatskih feudalnih porodica: Babonića, Frankopana (od 1398.) i Zrinskih (od 1550.g.). Jednu od najznačajnijih građevina u sklopu ozaljskog starog grada, palaču Zrinskih, dao je 1556.g. izgraditi slavni sigetski junak Nikola Šubić Zrinski. U 17. stoljeću doživljava svoje najsjajnije povijesno razdoblje, postavši neslužbenom hrvatskom prijestolnicom; u njemu stoluje ban Petar Zrinski. Tragičnim smaknućem pobunjenika protiv bečkog apsolutizma, bana Petra Zrinskog i grofa Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, započinje mračno razdoblje u kojem je grad opustošen i opljačkan. U 18. stoljeću grof Rajmund Perlas temeljito ga preuređuje, a sljedeći će vlasnik, grof Theodor Batthyány nadozidati drugi kat i do tada pretežito gotičkom gradu dati današnji, barokni izgled. Potom je do 1928. godine grad u posjedu obitelji Thurn und Taxis, od kojih je posljednji vlasnik, knez Albert darovnicom predao stari grad Družbi braće hrvatskog zmaja.


Rekao sam da smo ovdje prešli Kupu. Rijeka Kupa izvire iz krškog jezerca tirkizno zelene boje u Nacionalnom parku Risnjak kod mjesta Razloge u Gorskom kotaru. Oko 100 m nizvodno s desne strane prima vodu povremenog bujičnog potoka Krašićevica, a dalje s lijeve strane povremenog toka Sušice i skreće prema sjeveroistoku, te zatim prema sjeveru. Ispod izvora Kupa je brza rijeka, dok se nakon nekoliko kilometara smiruje i postaje mirna rijeka ispresjecana mnogim umjetnim slapovima koji su u povijesti služili za pokretanje vodenica: mlinova i pilana. Granična rijeka postaje na ušću lijeve pritoke Čabranke u Kupu.Kupa u Brodu na Kupi. Sa desne strane pridružuje joj se Kupica, a na lijevoj obali je Slovenija. U svom gornjem toku, Kupa se probija kroz šumovit kanjon. Na nekim se mjestima kanjon proširuje te se tamo nalaze plodne njive i polja. Sljedeća veća rijeka koja se ulijeva u Kupu je Lahinja. Kupa kod Ozlja ulazi u svoj ravničarski tok. Zatim stiže do Karlovca gdje se s desne strane ulijeva rijeka Dobra te ubrzo nakon toga i Korana koja već nosi vode Mrežnice. Kasnije se u Kupu još ulijevaju rijeke Kupčina s lijeve i Glina s desne strane. Kod Petrinje se ulijeva Petrinjčica. Nedaleko svog ušća u Savu kod Siska u Kupu se s lijeve strane ulijeva još rijeka Odra. Ukupna dužina toka rijeke Kupe je 296 km.

12.7. ponedjeljak, Ozalj – Gornje Stative; dan četrdeset i četvrti

Danas smo kao već uigrani dvojac krenuli iz Ozlja, prema mjestu Mali Erjavec, zatim kroz Jaškovo, da bi stigli do rijeke Dobre, jedne od četiri karlovačke rijeke, a koja se ulijeva u Kupu. Dobra je hrvatska rijeka ponornica. Izvire iz dva izvora: kod Bukova vrha i kod Skrada (selo Gornja Dobra kraj stare ceste Zagreb – Rijeka). Duljine je 107,9 km i porječja površine 900 km². Dobra se sastoji od tri svojstvena dijela toka. Od izvora do Đulinog ponora u Ogulinu, ima naziv Gornja Dobra ili Ogulinska Dobra, te duljinu od 51,2 kilometra. Nakon poniranja prolazi podzemljem kroz špiljski sustav Đula – Medvedica (najveći špiljski sustav u Hrvatskoj, dugačak preko 16 kilometara), te ponovno izvire kraj sela Gojak, po kojem se nekad naziva i Gojačka Dobra, te se koristi za Hidroelektranu Gojak. Nakon HE Gojak naziva se uglavnom Donja Dobra. Nakon 52,1 kilometra toka utječe u Kupu uzvodno od Karlovca. Ukupna duljina rijeke Dobre je 107,9 kilometara. Prošli smo još Grdun i Tomašnicu, te dospjeli do Gornjih Stativa.


Šešir, kojeg vjerno koristim i nosim od Osijeka, kada me Željko nagovorio da moram imati pokrivalo za glavu, očito je postao toliko popularan i viđen na tolikim fotografijama tijekom prolaska ovih 700 kilometara koje sam nakupio u 44 dana, da ga je netko jednostavno pokupio kada smo stali na jednu od okrjepa. No, postoji narodna, da se sve događa sa nekim razlogom i da ako je to najveće zlo koje se dogodilo, neka ga!
Sljedeća dva dana na redu je dugačka dionica od Gornjih Stativa do Bosanaca, te onda jedna kraća od Bosanaca do Severina na Kupi. Nakon toga trebam vašu pomoć!
Ako netko zna nekoga tko je spreman pomoći oko smještaja i prolaska kroz dio rute do Risnjaka, molimo da mi se javite na brojeve 091 3873896 ili na Whats app na broj 092 2330385.
Pomoć mi treba oko mjesta Zelin (ili Homer) oko Lokvarskog jezera, te do Risnjaka i Platka.
Hvala unaprijed!

13.7. utorak, Gornje Stative - Bosanci; dan četrdeset i peti

Dugačkom dionicom od dvadesetak kilometara, redom sam išao kroz Donje, Srednje i Gornje Prilišće, Vukovu Goricu da bih stigao u Bosance, mjesto na staroj ruti dobrih restorana sa janjetinom, do kojih još uvijek možete samo malim izlaskom sa auto-ceste, ili direktnim prolaskom starom cestom. Izgradnja autocesta je definitivno jedan od najvećih građevinskih poduhvata neovisne Republike Hrvatske i kao takav će zasigurno ući u povijest. Od ljeta 2000. godine, dužina autocesta u Hrvatskoj se učetverostručila. Trenutno, mreža autocesta i poluautocesta s naplatom iznosi ukupno 1.307 km.
Prometnice su oduvijek predstavljale povezanost, život i razvitak. Jedan od graditelja starih cestovnih prometnica kroz prostor Gorske Hrvatske izjavio je: „Približite ljude i učinit ćete ih radinima i vještima. Odijelite ih, povratit ćete ih u divljaštvo do te mjere da neće imati ni pojma o napretku.” Nekada su i prašnjave, neasfaltirane ceste predstavljale moderne prometnice, a prve takve moderne prometnice, velikog povijesnog i gospodarskog značaja bile su ceste koje su početkom 18. i 19. stoljeća izgrađene na prostoru Gorske Hrvatske. Te ceste povezale su Podunavlje i Primorje.
Karlovac je u to vrijeme predstavljao krajnju točku do koje se moglo uzvodno ploviti rijekom Kupom iz smjera Siska. Tadašnja vlast i veliki poduzetnici su plovnim rijekama Dunavom, Savom i Kupom sve do Karlovca mogli na jeftin način prevoziti trgovačku robu. Cilj je bio proširiti trgovinu na najjeftiniji mogući način – povezati jeftine oblike prijevoza: riječni i pomorski.
Rijeka je strateški idealno mjesto za luku – mali grad gdje se Sredozemno more najdublje uvuklo u europsko kopno i približilo Srednjoj Europi. Da bi se iskoristio povoljan položaj Rijeke, trebalo ju je povezati s potencijalnim zaleđem (Srednjom Europom), odnosno s prvim jačim prometnim pravcima koji su vodili u značajnije centre Austrougarske monarhije, tj. s Karlovcom.
U Hrvatskoj postoji 27 cesta koje kriju svoj veliki gospodarski, povijesni i kulturni značaj za Hrvatsku i ovaj dio Europe, a danas više nemaju nekadašnju komunikacijsku važnost. Ipak, te ceste su danas turistički vrlo zanimljive, budući da su prometno rasterećene i u najvećem dijelu prolaze kroz prostore iznimno sačuvanog okoliša i nesvakidašnjih prirodnih ljepota. Od spomenutih 27 cesti, tri su iznimno značajne u povezivanju Podunavlja s Primorjem: Karolina, Jozefina i Lujzijana. Ovim trima vrijedi dodati Rudolfinu i Terezijanu.


Početku gradnje Lujzijane (Lujzinska cesta; Ludovicejska cesta; Napoleonska cesta) prethodi pokušaj projekta gradnje kanala kojim bi se spojile rijeke Kupa i Dobra, odnosno riječni put od Karlovca do Broda na Kupi, iz kojeg je prema moru trebala dalje voditi cesta. Projekt je propao, ispostavilo se da bi troškovi bili golemi, pa se od njega odustalo krajem 18. stoljeća. Za izgradnju kanala utrošeno je oko 500.000 forinti, ali je ubrzo postalo jasno da je to promašena investicija. S ostatkom kapitala od 300.000 forinti počelo se ozbiljno raditi na gradnji nove ceste od Karlovca do Rijeke, a na kraju je cijena gradnje Lujzijane premašila svotu od 1,5 milijuna forinti. Inicijativu za početak gradnje predvodio je zagrebački biskup, karlovčanin Maksimilijan Vrhovec. Osnovano je dioničarsko društvo u čijem su članstvu bili najpoznatije kneževske i grofovske austrougarske obitelji tog doba.
Austrougarska je odobrila pravo na gradnju ceste i pravo na ubiranje vozarine na rok od 50 godina po gotovo identičnom sustavu kakvog danas ima državna tvrtka Autocesta Rijeka-Zagreb. Gradnja je počela 1803. godine, prvo u Rijeci, odakle se krenulo prema Jelenju, Lokvama, Delnicama, Skradu, Vrbovskom i Severinu na Kupi. Šest godina kasnije preostalo je izgraditi samo oko 15 kilometara ceste između Karlovca i Netretića.
Riječ je bila o jednoj od najmodernijih prometnica tog doba u Europi, širokoj ukupno osam metara, zbog čega je bilo i moguće da se ta prometnica koristi gotovo punih 200 godina. Projektiranje i gradnju vodio je Filip Vukasović, oficir i inženjer, potomak drevne senjske patricijske obitelji, koji je prethodno gradio ceste Senj – Sv. Juraj i Senj – Novi Vinodolski te projektirao senjsku luku, kako bi ista po austrougarskim planovima postala glavna luka sjevernog Jadrana. Lujzijana je bila njegovo najvažnije djelo, ali ga nažalost nije uspio završiti. Poginuo je u velikom ratu protiv Napoleona od teške rane zadobivene u bitci kod Aspena 1809. godine. Francuzi (kapetan Charpentier) su preuzeli gradnju i 1811. godine završili posljednju dionicu Netretić – Karlovac, nakon čega je Napoleon cestu nazvao Lujzinskom po svojoj tadašnjoj (drugoj po redu) suprizi Mariji Lujzi, kćeri austrijskog cara Franje I. Po izgradnji Lujzijane započeo je jači razvoj Delnica, ali i drugih naselja uz tu cestu (Severina na Kupi i Lukovdola prvenstveno). Ali, promet po Lujzijani bio je tada manji od očekivanog, prihod od vozarina premali, a održavanje ceste skupo. Situacija je postala još i teža nakon što je 1873. godine izgrađena željeznička pruga od Karlovca do Rijeke. Činovništvo društva koje je izgradilo Lujzijanu tada je raspušteno, zgrade u vlasništvu prodane su u bescjenje, a upravljanje cestom preuzela je država, odnosno ugarska vlada koja je imenovala posebno povjerenstvo za taj posao.
Zanimljiva je još jedna priča na prolasku kroz tri Prilišća: Donje, Srednje i Gornje. Gledajući lijep i skladan kameni obzid oko izvora potoka, izgrađen 1899. godine, savršeno stopljen u ovaj prekrasni prirodni ambijent u dolini rijeke Kupe, zaključujemo da je nekada bio najvažniji izvor pitke vode za Prilišćane. Ovaj zid ujedno osigurava čvrsti kameni put iznad izvora. Stara slika sa sedam djevojčica koje su došle po vodu s „vuhačima” i „barilcima” – drvenim posudama za vodu, još više potvrđuje ovu misao i potiče brojna druga razmišljanja. Stariji pamte i mnoge druge izvore u ovom kraju ali najviše ih je bilo uz Kupu. Na potok su redovito dolazile i pralje rublja, osobito zimi, jer je izvorska voda bila toplija od vode u Kupi. Na potoku je uvijek netko bio, ili u blizini, pa bi pomogao „izviti” plahte i dizati „naćve” pune teškog (mokrog) rublja, koje su pralje nosile na glavi, na “svitku”. Što li se je sve ovdje razgovaralo i dogovaralo, saznalo i obznanilo…?


Ovdje je uvijek bilo živo. Iznad potoka je kosina koja se zove Strana, to zemljište je čuvano kao zajedničko dobro svih mještana za ispašu stoke. Stoka je redovito dovođena u Brig na pojenje. Jedni se vraćali – drugi tek dolazili. Ponekad bi taj mimoilazak krava ili volova bio i opasan, jer bi se poboli.
Ljeti su u Kupu dovoženi snopovi konoplje i lana. Položeni u vodu i pritisnuti kamenom namakali bi se u vodi i kasnije sušili na travi uz Kupu. Toplu vodu je trebalo iskoristiti za pranje stoke, naročito konja, a krajem ljeta dovožene su bačve za vino: „badnji” i „škafi”, da ih voda „zapuhne”. Trebalo ih je i oprati za berbu grožđa. Napunjene vodom i opterećene kamenom bile su u vodi nekoliko dana. Ako bi voda rasla, ljudi bi po noći išli vaditi bačve iz vode da ih ne odnese. Prepričavalo se kako je nabujala voda često nosila bačve.
O veselju djece i odraslih za vrijeme ljetnih kupanja posebne su priče, a o ribolovu još posebnije. Iznad slapa je bio „čun” za prijevoz na drugu obalu. Zanimljivo je bilo dozivanje kada je čamac bio na „krivoj” strani. Ubrzo bi netko došao s čamcem po one koji žele preko vode. I još zanimljiviji način sporazumijevanja, ugovaranja čamca. Nije trebalo dugo čekati, ta veza je bila savršena. Ujedno, ovdje je bilo i mjesto gaza. Sve se znalo, gdje je koja dubina vode, gdje su sigurniji kameni, kada treba lijevo – gdje desno… A preko Kupe se išlo i jašući na konju.
Odsjeo sam malo dalje od triju Prilišća, u velikom ugostiteljskom objektu u mjestu Bosanci, na spojnici prema auto-cesti.

14.7. srijeda, Bosanci – Severin na Kupi; dan četrdeset i šesti

Krenuo sam danas na nešto kraću dionicu istom onom cestom kojom smo toliko puta išli na najbliže more, ono u Kvarnerskom zaljevu, do izgradnje mreže auto-cesta, kojima je ova cesta marginalizirana, ali ujedno i dobila određenu ekskluzivnost. Nećete ovuda slučajno naići, ići ćete zato što tako želite, zato što želite proći polako, bez žurbe, možda svratiti i na dobru janjetinu. Jedno od legendarnih mjesta, gdje se dnevno okretalo nekoliko desetaka lijepo pečenih potomaka ovčica, zacijelo je Tihi raj u Zdihovu.

Bio sam tamo stao desecima puta kada nije bilo autoputa, a i sada namjerno zalutam. Razgovarao sam jutros sa gazdom Davorom, i ne žali se on na posao i promet, već je osnovni problem kadar. Naime, niti uz vrlo privlačna primanja koja mogu za kvalificirani kadar ići vrlo lako preko 1000 europskih novčića, ne može naći nikoga zainteresiranog za rad, bilo koje struke, jer kaže, nije teško nekoga brzo obučiti makar za pomoćne poslove uz opet pristojna primanja, no jednostavno nema zainteresiranih?
Nastavio sam uz Kupu, svoju vjernu pratiteljicu, hodajući uz njen tok, desnom obalom, jer na lijevoj je već Slovenija, većim djelom trase kroz ovaj prekrasan kraj. Prošao sam redom kroz Klanac, Damalj i stigao do Severina na Kupi. Nalazi se u Gorskom kotaru, u blizini grada Vrbovsko, kojem administrativno pripada. Na desnoj je obali rijeke Kupe, a obala na suprotnoj strani rijeke pripada susjednoj državi Sloveniji.
Smješten je uz državnu cestu D3 Zagreb–Rijeka i poznato je odmorište. Međutim, izgradnjom moderne autoceste Rijeka-Zagreb, izgubio je na prometnom značaju. Nedaleko od sela prolazi i slijepa željeznička pruga. Ona je prije 2. svjetskog rata djelomično izgrađena od Vrbovskog do Zdihova i trebala je biti izgrađena do Črnomelja u susjednoj Sloveniji. Zbog rata projekt je stao te nikada nije nastavljen. Mjesto ima 157 stanovnika, prema popisu iz 2001. godine. Zanimljivost ovog mjesta na Kupi je svakako stari, nažalost zapušteni dvorac i sve što ga okružuje.


Nema pouzdanih podataka kada je izgrađen grad – kaštel Severin , ali sigurno jest da je nastao krajem 15. st. ili početkom 16. st. Prvi vlasnici grada Severina bili su Frankopani Tržački. Oporukom kneza Štefana Frankopanskog Ozaljskog iz 1572.g.vlastelinstvo severinsko prelazi u posjed sinova šurjaka Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka i njegove žene Katarine te sinova Jurja, Krste i Nikole. Nagodbom 1580.g. Severin je ustupljen Gašparu Frankopanu Tržačkom. U posjedu Frankopana ostaje sve do propasti Zrinsko-frankopanske urote 1671.g. Car Leopold darovnicom od 20. travnja 1682.g. Franji Oršiću daruje grad Severin. Dvorac Severin je više puta obnavljan, a današnji izgled dobio je 1803.g. prilikom obnove tadašnjeg vlasnika Ivana Oršića. Uz obnovu unutrašnjosti dvorca uređen je vrt, park, i zvjerinjak. U posjedu grofova Oršića grad Severin ostaje do1823.g. kada je prodan plemiću Ambrozu Vranyczanyju Dobrinoviću.


Pored dvorca nalazi se zaštićeni spomenik parkovne arhitekture – perivoj. Perivoj je uređen stepenasto u nekoliko razina i zasađen je rijetkim vrstama drveća kao što su crvena bukva, javor, čempres koji inače ne uspijeva u goranskim šumama i božikovina. Među drvećem se nalazi ribnjak, a pokraj kapelice ostaci vodoskoka. Niz liticu na kojoj se nalazi dvorac uređene su staze za šetnju sve do Kupe. Perivoj je 1966.g. proglašen spomenikom parkove arhitekture, površine je 6 ha te nadmorske visine 246 m.
Najzanimljiviji detalj uz ulaz u dvorac je vidikovac s kamenom šternom. Odatle se pruža lijep pogled na rijeku Kupu čiji tok vijuga uz livade i šume , a podno šumovite gorske kose Ravan preskakuje jaz u koritu na kojem se pjeni i buči probijajući se kanjonom.
I za kraj dana, sve ove priče o starom kaštelu i starim vremenima, jer me jako zanima, u centru mjesta ispričao mi je slikar Oliver, koji se bavi slikarstvom od kada su strojarstvo i ekonomija postali prestresni. Ovaj osebujan umjetnik izrađuje goblene, slika i zanima se za antikvitete, a u Severinu na Kupi je od svog rođenja.

15.7. četvrtak, Severin na Kupi - Vrbovsko; dan četrdeset i sedmi

Odlučili su Željko i Tatjana opet napraviti izlet u Gorski Kotar i malo me razveseliti, jer nije mi lako kroz ovo prekrasno, ali uglavnom pusto i rijetko naseljeno područje lijepe naše. Možemo to mjeriti po mnogim pokazateljima, no onaj koji je bitan za nekoga tko hoda iz dana u dan po 16 kilometara u prosjeku već gotovo sedam tjedana je postojanje i raspored mjesta za okrjepu na putu. Bila to gostionica ili mjesna trgovina, no njih na nekadašnjoj najprometnijoj cesti prema našem lijepom plavom moru u ovom zelenom prostranstvu jednostavno nema. Tako sam se uspinjao od Severina na Kupi sa 240 na 460 m/nm na koliko je Vrbovsko, prošavši kroz Močile, Nadvučnik i Stubicu i ništa, ničega, samo tu i tamo redovi rijetko naseljenih kuća.
Pogledi su prekrasni, tako da sam nekoliko kilometara pred kraj dvanaestak kilometara dugačke dionice pred sobom ugledao i znameniti Klek. Klek je istaknuti stjenoviti vrh na istočnom rubu masiva Velike Kapele, iznad grada Ogulina. Visok je 1.182 metra. Ima oblik 3-4 km dugog hrpta smjera sjeverozapad-jugoistok, koji je od podnožja pa do bila pokriven šumskim plaštem, dok se oko podnožja planine prostiru široke livade.


S koje god mu se strane prilazi, Klek pokazuje drugo obličje, ali pogled odasvud privlači njegova okomita, 200 m visoka stijena. Gledan s juga doimlje se kao usnuli div, kojemu su stijene Klečice noge, a vršna stijena glava, prema narodnoj predaji, vrh Klek je sijelo vještica, koje su svojevrstan simbol Kleka i Ogulina. Prilazio sam sa sjevera pa je i sam izgled varao i nismo bili sigurni ako se vidi baš Klek ili nešto udaljenije Samarske i Bijele Stijene. Sam vrh Klek je kamena glavica promjera desetak metara, povrh stjenovitih okomica. S vrha je lijep vidik prema Bjelolasici, Risnjaku, Ogulinu i jezeru Sabljaci, a za lijepih dana vide se i Alpe.
Stigao sam do Vrbovskog iza podneva, Tatjana i Željko su još vozili njihovu prekrasnu rutu do Brod Moravica i nazad, smjestio sam se blizu mjesne crkve i napokon došao do okrjepe.
Grad Vrbovsko zauzima krajnji istočni dio Gorskog kotara, obuhvaća 65 naselja. Prostor Grada Vrbovskog obuhvaća površinu od 280 km² ili 7,80% teritorija Primorsko-goranske županije i po veličini dijeli drugo mjesto sa Gradom Čabrom od 36 gradova i općina u Županiji te ima 5.076 stanovnika. Na sjeveru je odijeljen od Republike Slovenije trajnom povijesnom granicom dolinom goranskog dijela rijeke Kupe. Ova granica na istočnoj strani se nastavlja područjem Zdihovo, Liplje i presijeca dolinu rijeke Dobre nedaleko Ljubošine. Zapadna granica prolazi od sutjeske rijeke Kupe kod Radočaja, zaobilazi Razdrto, pa između Koristnika Velikog (592 m) i Paleža (902 m) presijeca željezničku prugu u dolinskom proširenju rijeke Dobre, nastavlja se na Lužac i izbija na područje Jablan – Sušica. Južna međa Grada reljefno je najviša i prolazi vrhovima višim od 1000 m. Šumovitošću i visinom ističu se Debela kosa (1289 m), Bukovica (1253 m), Mirkovica (1283 m), Smolnik (1219 m). Odavde prema istoku granica se nastavlja bilom Kosice (722), sljemenima Lumbarde (632 m), te izbijanjem na dolinu Dobre zaokružuje područje Grada Vrbovskog.


Prvi pisani izvori iz povijesti Vrbovskog i okolnih naselja nalaze se u crkvenim ispravama od sredine 15. stoljeća. Tri najveća naselja Lukovdol, Moravice i Vrbovsko prvi put se spominju u ispravi iz 1481 godine. U ovoj ispravi spominju se i Frankopani kao vlasnici i gospodari ovog kraja. Treći povijesni izvor vezan je Modrušku urbar iz 1486. godine u kojem se spominju Vrbovski kraj, Gomirje i Lukovdol.
Početkom 16. stoljeća zbog turskog pustošenja Gorskim kotarom staro stanovništvo Gomirja, Vrbovskog i Moravica gotovo je nestalo. Stanovništvo se mijenja. Radi obrane od Turaka krajiške vlasti od 1599. godine u nekoliko navrata iz Bosne, Like i Sjeverne Dalmacije dovode pravoslavno stanovništvo srpske narodnosti. U Vrbovsko i uz Karolinsku cestu tijekom 18. stoljeća doseljavaju se mnoge nove obitelji iz Primorja, Kranjske i Češće. Danas na području Grada Vrbovskog živi 57% Hrvata, 36% Srba, a 7% su stanovnici ostalih nacionalnosti.
Za povijest Vrbovskog osobito je značajna povelja kojom Josip II 1785. godine izdvaja Vrbovsko iz neposredne strukture vlastelinstva i dodjeljuje mu položaj povlaštenog kraljevskog trgovišta. Tom poveljom Vrbovsko je dobilo gradsku samoupravu, gradski magistrat i sud., a nekadašnji kmetovi trgovačke gospoštije postali su slobodni građani kraljevskog trgovišta. Nakon ukidanja vojne krajine ovaj prostor od 1886. godine pripada Županiji Modruš. Današnji oblik i ustroj Grada Vrbovskog započeo je 1962. godine kada su se općine Vrbovsko, Severin i Moravice ujedinile u jedinstvenu općinu. Općina Vrbovsko 1997. godine temeljem Zakona o područjima županija, gradova i općina dobiva status Grada.
Nakon prve okrjepe, stigli su i moji prijatelji iz Samobora i otišli smo svi zajedno do prekrasno uređenog Restorana Kamačnik. Zanimljiva je priča oko ovog restorana i obližnjeg planinarskog doma istog imena. Isti je čovjek dobio ugovore za oba objekta. U ime Komunalca Vrbovsko Stefani Jadro Štefančić i Nikolina Osojnički potpisale su ugovor s Draženom Nikolićem, izvršnim direktorom tvrtke Jarun ideja o petogodišnjem zakupu restorana i Planinarskog doma Kamačnik.


Komentirajući pak potpisivanje ugovora o petogodišnjem iznajmljivanju restorana i Planinarskog doma Kamačnik, gradonačelnik Mufić podsjetio je kako su tijekom nekoliko posljednjih godina Grad i Komunalac Vrbovsko uložili oko 6 milijuna kuna (obnova rada restorana, uređenje pješačkih staza, kupnja zemljišta za skijalište i objekta Planinarskog doma…), a cilj davanja u najam restorana i PD-a je daljni razvoj turizma i ugostiteljstva: »Drago nam je što je na natječaj stigla kvalitetna i poznata firma koja će, vjerujemo, razviti ovo što smo mi do sada radili, a Grad Vrbovsko i Komunalac nastojat će, ako to bude potrebno, pomoći«, rekao je gradonačelnik Mufić, dok je izvršni direktor Jarun ideje Dražen Nikolić najavio da restoran s radom počinje odmah te da će na početku u njemu raditi njihova uigrana ekipa od 11 ljudi, a potom im je cilj zapošljavanje i domicilnog stanovništva.
Druželjubivi i očito poduzetni Dražen sjedio je sa nama na ručku, pokazao nam buduće projekte i planove, a mene počastio noćenjem u obližnjem planinarskom domu. Kakav domaćin! Posjetiteljska infrastruktura izletišta Kamačnik obogaćena je šetnicom koja kroz kanjon spaja izletište s Planinarskim domom „Kamačanik“ . Prekrasna šetnica duga je 981 m , odvaja se 60 m nakon prvog mosta u Kamačniku i vodi do sela Vujnovići. „Planinarski dom“ raspolaže s 30 postelja i konferencijskom salom sa 60 sjedećih mjesta.
Recimo još za kraj da se nedaleko doma nalazi i novouređeno sanjkalište. Mini skijalište s malom vučnicom od 200 metara, smješteno u naselju Vujnovići u blizini centra Vrbovskog. Skijalište sa sanjkalištem posebno je prikladno za djecu i skijaše početnike. Ljubitelji sanjkanja i skijanja mogu uživati na snijegu i biti smješteni u Planinarskom domu Kamačnik ili u nekom od drugih smještajnih kapaciteta na području grada Vrbovskog.

Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 18

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.