Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Svijetla strana planine

Nizbrdo sa Risnjaka i Platka u Grobničko polje pa do podnožja Učke

Sve dva po dva, dva po dva, preskačem korake, nemam dane odmora, već naprotiv, donosim prijedloge i odluke da smanjim broj dana na svom, sada već potpuno jedinstvenom putu, koji ima neke osnove i dodirne točke sa originalnim, zacijelo je cilj isti, proći sve najisturenije točke Hrvatske pješice, no nitko, ponavljam NITKO ne upoznaje toliko ljudi kao ja i ne stiče toliko novih poznanika i prijatelja. A to i je jedan od mojih glavnih ciljeva, proći lijepu našu i upoznati bolje tu divnu zemlju i njezine ljude.
Objava 25. srpnja 2021. 0 komentara 2799 prikaza
Zvonko Maduna
Zvonko Maduna
cover photo Risnjak

PUT 16.7. petak, Vrbovsko - Zalesina; dan četrdeset i osmi

Krenuo sam jučer ujutro sa izlaza iz Vrbovskog, nakon što me ljubazni domaćin i upravitelj Planinarskog doma Kamačnik, g. Dražen Nikolić, na putu do posla ostavio na nekada prometnoj cesti do Rijeke. Redom sam planirao proći Jablan, Staru Sušicu, Vrh i doći do Ravne Gore, no htio sam proći i malo dalje pa sam stigao do Zalesine. Sve u potrazi za nečim atraktivnim s jedne strane i okrjepom s druge strane.
Prvo sam naišao na stari dvorac, koji je za razliku od mnogih takvih objekata u odličnom stanju. Dvorac Stara Sušica pravi je povijesni dragulj Gorskog kotara. Smješten je u Gorskom Kotaru u mjestu Stara Sušica udaljenom 5 km od Ravne Gore. Nalazi se na 800 metara nadmorske visine, u netaknutoj stoljetnoj šumi, raznolike flore i faune. U vlasništvu je grada Rijeke a njime upravlja Dom Mladih. Dvorac Stara Sušica pruža usluge dječjeg odmarališta te u njemu borave djeca i mladež iz čitave Hrvatske na različitim programima škole u prirodi, kampovima, zimovanjima i ljetovanjima.


Nešto dalje, još jedna atrakcija na ruti. Multimedijalni i vrlo suvremeni prikaz načina života triju velikih zvijeri: vuka, medvjeda i risa, postalo je nova turistička atrakcija Gorskog kotara od jeseni 2020. godine. Posjetitelji putem 3D tehnologije imaju osjećaj da su u šumi zajedno s goranskim zvjerima, u njihovu staništu, a putem GPS sustava praćenja ovih rijetkih životinja u prirodi imati priliku doslovno vidjeti gdje je koja od označenih životinja u pojedinom trenutku u prirodi, u stvarnom životu. Čuvanje i predstavljanje raznolikog prirodnog bogatstva Primorsko-goranske županije uvijek je višestruko korisno jer, s jedne strane, pomaže očuvanju posebitosti po kojima je zeleno-plava županija prepoznatljiva, a s druge strane svakako proširuje turističku ponudu koja je pak za cijelu našu županiju iznimno bitna. Zbog svega toga je županijski projekt izgradnje Centra za velike zvijeri u Staroj Sušici vrlo bitan, jer su prvi puta na jednom mjestu u ovoj županiji sustavno i stručno predstavljene tri velike europske zvijeri, a uz to je novi objekt podigao razinu turističke ponude Gorskog kotara i cijele PGŽ, te, što je također vrlo važno, pridonijeti i zapošljavanju – direktnom i indirektnom. Ukupna vrijednost projekta je 8.180.006,45 kuna, dok ukupni troškovi koji su odobreni za sufinanciranje sredstvima EU iznose 7.152.287,09 kuna, od čega je udio od 70 posto, točnije 5 milijuna kuna, dobijen kao bespovratna sredstva iz Europskog fonda za regionalni razvoj.
Što se tiče smještaja, uspio je Nikola iz Ozlja, koji je pravi anđeo ovog projekta i prati me i nakon što me ugostio i hodao dvije dionice sa mnom, naći za mene smještaj u centru Delnica, u samoj Supilovoj ulici, kod gazdarice Tatjane, koja je danas spasila moj dan. Stigao sam do Ravne Gore, ali sam samo nastavio dalje nakon kratke okrjepe, jer sam imao dogovor za transfer do sobe u Delnicama ako dođem do Zalesine.


Smjestio sam se u Centru Delnice, gdje je Kavana Centar, a iznad smještajni kapacitet sa jednokrevetnim, dvokrevetnim, višekrevetnim sobama i jednim apartmanom, sveukupno 21 ležaj. Tu sam stigao još jučer, ostat ću i danas, a prespavat ću i nakon sutrašnjeg hodanja do Crnog Luga, no o tome više ubrzo. Nekoliko dana sam već u kontaktu sa Igorom, Željkovim rođakom koji živi u Delnicama, a koji se zaintrigirao ovim projektom, i odlučio me podržati i pomoći koliko mu to posao dopusti. Odveo me popodne na “krov” Delnica, prekrasan centar sa restoranom i vidikovcem na iznad 1000 m/nm, Planinski centar Petehovac. Tako sam završio dan.

17.7. subota, Zalesina - Delnice; dan četrdeset i deveti

Od kad sam danas ustao, bio sam nemiran, jer je prognoza bila jako loša, kiša u cijeloj zemlji, ali posebno u području Gorskog kotara. Nisam mogao nigdje niti mrdnuti, Igor je bio u uredu, a za divno čudo, Željko nije uspio nigdje naći nikakvu taxi službu u Delnicama, a i gazdarica Tatjana je rekla da jednostavno nema toga u Delnicama. To me još više uznemirilo, ali barem mi je stigao novi šešir, nakon što mi je onaj legendarni iz Osijeka, “nestao” u Gornjim Stativama ili tamo negdje.
Pričali smo više puta i dopisivali se Igor, Željko i ja o najboljoj verziji uspona na Risnjak, jer našu rutu koju je izbacio Komoot nitko nije poznavao. Konzultirao sam se sa svojom najdražom planinarskom knjigom Alana Čaplara, Planinarski vodič po Hrvatskoj i ipak smo odlučili promijeniti trasu, tako da ću sutra ići do Crnog Luga, gdje je i ulaz u Nacionalni park Risnjak, a onda ću u ponedjeljak napraviti uspon Horvatovom stazom pa preko Medvjeđih vrata do Schlosserovog doma. Tamo ću odlučiti ako ću noćiti u domu ili nastaviti još 300 metara visinske nizbrdo do 6 kilometara udaljenih domova Platak i Sušak. Ovisit će i o vremenskim prilikama. Rezervacije su napravljene. Kako god, vratimo se u danas. Vrijeme se rano popodne malo smirilo i na scenu stupa moja odlična gazdarica Tatjana koja mi nudi prijevoz i odvezla me do Zalesina i Dedina, gdje sam nastavio kratku današnju šetnju do Delnica, napokon.


Središnje i najveće naselje Gorskog kotara. Smještene na nadmorskoj visini od 698 metara i uokvirene uzvišenjima Drgomlja, Petehovca i Japlenškog vrha, Delnice su grad na najvišoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj. Grad Delnice pokriva središnji prostor goranske visoravni. Okosnicu naseljenog prostora, uz same Delnice, čine Brod na Kupi smješten u kanjonu rijeke Kupe i Crni Lug koji se nalazi na obroncima dragomaljskog sklopa i risnjačkog masiva. Mjesta se prožimaju svojim različitostima i kulturalnom te geografskom povezanošću čineći jedinstvenu ravnotežu između Kupske doline i više crnoluške – risnjačke zone, slikovito nazvane Delničkim trolistom. Sveobuhvatno područje Grada, nalazi se na visoravni prosječne visine od 700 do 900m koju okružuju brda i iznad 1500m nadmorske visine. Najniža područja mjere visinu od 210 (Kupska dolina), a najviša 1528 metara (Nacionalni park Risnjak). Iako ta prirodna osobitost upućuje na izrazitu raznolikost područja; reljef je izrazito kontinentalnog karaktera, a klima planinska.
Eto, završava i ovaj dan, ja u Delnicama čekam da mi stožer pošalje novu verziju drugog dijela B2 pod sekcije od Delnica do Klane, sa nekih 62 kilometra i 1450 metara uspona, uključujući i prvi nacionalni park na putu – Risnjak. Sve je razrađeno, još nam nedostaju neki detalji poput noćenja u Sobolima, na kraju Grobničkog polja i Sošonima, na putu prema Klani, koja je prolazna točka iz B2 u B3: vrata Istre. Slobodno mi se javite ako imate nešto.

18.7. nedjelja, Delnice – Crni Lug; dan pedeseti

I dok ste vi, nadam se, čitali novi tjedni nastavak na Blogosferi Večernjeg lista, ja sam već gazio iz svoje baze u Delnicama, gdje sam se smjestio kod preljubazne gazdarice Tatjane iznad cafe bara Centar, kroz Kovačeve vode, prekrasne šume na sjeverozapadu Delnica, gdje vodi šumski put do asfaltirane ceste prema Crnom Lugu, koji je bio cilj nedjeljnog hodanja.


To je zbilja prekrasna ruta, potvrdili su mi to i Željko i Tatjana iz vlastitog iskustva, jer su tuda prošli biciklima prošle godine na jednom od njihovih izleta. Izbio sam na cestu D32 koja vodi od Delnica do Crnog Luga i istom nastavio skroz do središta tog pitoresknog mjesta u srcu Gorskog kotara. Zanimljivo za Crni Lug je da se nalazi na bijeloj liniji Via Dinarice. Crni Lug je zimi bijelo, a ljeti cvjetno ishodište za Nacionalni park Risnjak. Nalazi se na nadmorskoj visini od 726 m i iako je tipično gorskokotarsko selo, ovdje više nego drugdje dolazi do izražaja očuvanost izvorne goranske arhitekture i tradicionalnih materijala. Tako je i u okolnim manjim selima koja odišu duhom prošlosti. Upravo u okrilju još očuvanih starih zanata u ovom kraju, kao što je npr. Košarštvo u selu Razloge, smjestila se Uprava Nacionalnog parka Risnjak i to u “selu šindre” – Bijeloj Vodici. Ovdje je šindra vidljiva na svakom koraku. Još u kraju ima starih majstora koji vladaju umijećem kalanja jelovine iz koje se na taj način dobiva šindra – tradicionalan drveni pokrivač za krovišta i zidove. U čistoći i urednosti Crnog Luga i Malog Sela, njihovim cvjetnim gredicama i pokošenim livadama očituje se kulturno blago ovdašnjih ljudi, na koje je tako snažno utjecala prirodna sredina te kontrast okolnih tamnih crnogoričnih šuma, po kojima je Crni Lug i dobio ime. Drugačije od ostalih, i crnoluške maškare, Pesniki, idealno se uklapaju u tamne šume okolice noseći tračak mistike u izgledu svojih maski i odora, a veselje u kapama. Svojim štapovima i zvoncima već stoljećima udaraju ritam kojim se njihova bizarnost, nasreću, otire zaboravu.
Upravo u centru ovog predivnog mjesta, naravno na okrjepi u bertiji, kako uvijek kažem, sreo sam vlasnicu caffe bara Lug, Kaju, koja mi nije dala platiti niti jedno piće, niti u nedjelju, a niti kavu dan kasnije kada sam sa mladom informatoricom u NP Risnjak, Dunjom, krenuo put vrha. Sam caffe bar je nezaobilazna stanica prolaznicima kao i lokalnom stanovništvu. Nudi preko 20 vrsta piva kako domaće tako i strane proizvodnje i to po pristupačnim cijenama.


Nakon okrjepe i nakon što je Igor, moj vjerni anđeo u Delnicama stigao da me preveze natrag u bazu u centar Delnica, otišli smo obilaznim putem, da vidim i Lokve. Lokvarsko jezero odlično je mjesto na kojemu možete provesti vikend ili više dana u kućici za odmor. Mir, tišina, privatnost, priroda… I izolacija!
Mnogi ga još pamte pod starijim imenom, Omladinsko jezero. Naziv je dobilo po graditeljima i graditeljicama brane tijekom omladinskih radnih akcija u bivšoj Jugoslaviji. Čak 27.000 mladih sudjelovalo je u gradnji od 1952. do 1955. godine – ovdje se živjelo, (g)radilo, zaljubljivalo… A stiglo se obaviti posao i prije roka. Umjetno Lokvarsko jezero stvoreno je na mjestu nekadašnjeg naselja Srednji Jarak, čiji su se stanovnici morali iseliti. Kada je podignuta brana na rijeci Lokvarki, potopljena je dolina s desecima kuća, gostionicom, kapelicom te čak trima pilanama. Jezero vrvi klenom, šaranom i pastrvama, a legendarna je priča iz 1968. godine o najvećoj potočnoj pastrvi na svijetu – bila je dulja od metra, a teška oko 25 kilograma! Prije osam godina ulovljena je i štuka od 16 kila, no lokalna turistička zajednica poručuje da se ne plašite kupanja u jezeru: nisu osvetoljubive i ne napadaju ljude. Kada se razina vode spusti, vidljiv je stari kameni Carev most, a impresivan je prizor i nakon potpunog pražnjenja jezera. Tijekom remonta hidro opreme jezero se prazni i za sobom ostavlja pustoš kao s drugog planeta. Da sve bude sablasnije, ožive ostaci nekadašnjih kamenih kuća, potopljenih nakon gradnje brane. Ako je to nešto što vas zanima – sljedeće isušivanje jezera treba se odviti tijekom ove godine.

19.7. ponedjeljak, Crni Lug – Risnjak - Platak; dan pedeset i prvi

Rekao sam u uvodu da ne uzimam dane odmora, gazim kao stroj, svaki dan siguran broj kilometara, niti previše, niti premalo, ovisno o usponu i vremenskim prilikama, ili društvenim prilikama prethodnoga dana. Ponedjeljak je prije svega bio namijenjen da se oprostim rano ujutro od svoje dobre domaćice proteklih tri dana, Tatjane, koja me ugostila u centru Delnica u svojim sobama Centar i pripadajućem kafiću. Za mene je složila i prikladnu cijenu, daleko ispod tržišne i na tome joj veliko hvala, jer možete pretpostaviti da osim logistički i fizički ovakav projekt ima i vrlo zahtjevnu financijsku konstrukciju, pogotovo ako se realizira na ovakav drušveno-urbani način kao što to ja radim. Podatke za donacije možete naći na našim stranicama. Hvala!
Po mene je došao Igorov otac, Stjepan, za prijatelje Štef, prekaljeni hrvatski borac i vrsni penzionirani pirotehničar. Nemirnog je duha kao i ja, bilo mu je interesantno ispratiti me do Crnog luga. Tamo sam se, nakon ponovno besplatne jutarnje kave kod Kaje, trebao točno u 8:00 naći sa mladom Dunjom Z. kojoj je struka šumarstvo, i vrlo je logično da je za ovu sezonu odabrala bolje upoznati jedan od naših nacionalnih parkova, i tako je zaposljena kao stručni referent – informator, prema Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu Javne ustanove “Nacionalni park Risnjak”. Ona je inzistirala na ranom polasku, no, s obzirom da je nedavno razbila mobitel, nije imala budilicu i prispala je…probudilo ju je moje dozivanje sa druge strane ulice, jer pansion u kojem je smještena je u sastavu centra mjesta. Kako god, krenuli smo i tu dolazimo do ubrzanja…naime, odluka je da se ne ide samo do Schlosserovog doma ispod Velikog Risnjaka (1528 m/nm), gdje sam trebao prespavati, nego da nakon odmora nastavimo i do PD Sušak, ispod Velikog doma Platak. Dodatnih 6 kilometara sa 300-400 metara spusta nakon 800-900 uspona, Horvatovom stazom do Medvjeđih vrata pa gore.


Nacionalni park Risnjak nalazi se u Gorskom kotaru, najšumovitijem području zapadne Hrvatske, površinom od 63,5 km² zauzima središnji dio masiva Risnjaka i Snježnika te gornji tok rijeke Kupe s izvorišnim dijelom. Zračna udaljenost od vrha Velikog Risnjaka (1528m) do mora iznosi 15 km, a od izvora Kupe (321m) 8 km. Dakle, na samo 23 km zračne udaljenosti vladaju izrazite klimatske razlike. To je ono po čemu se ističe Risnjak, planina koja nadvisuje sva područja između kopna i mora što su pripala Nacionalnom parku. Područje Nacionalnog parka Risnjak pripada Dinarskom sustavu koji se pruža od istočnih Alpa pa do Šarsko-pindskog gorja, dio je područja koje spaja Alpe i Dinaride. Preko masiva Risnjaka i Snježnika prolazile su velike migracije alpskih, artičkih i borealnih vrsta u smjeru jugoistoka, ali se na ovim planinama sačuvala bitno različita vegetacija od okolnog područja. Najviši zapadni i sjeverozapadni dio obuhvaćaju vrhovi masiva Risnjaka i Snježnika, središnji i jugoistočni dio obuhvaća krška zaravan, a sjeverni dolina rijeke Kupe s bujičnim vodotocima Krašićevica i Sušica. Na cijelom području dominira hrbat Risnjaka, koji je približno dinarskog smjera pružanja (SSZ-JJI). Najviši vrh Veliki Risnjak (1 528) ujedno je i najviša kota zapadnog dijela Gorskog kotara. Sjeverni Mali Risnjak (1 428) i južni Mali Risnjak (1 446) također su dominantni vrhovi na hrptu Risnjaka. Pored njih, susreće se cijeli splet vrhova viših od 1 400 metara. Na prostoru Nacionalnog parka Risnjak, prema popisu stanovništva iz 2001. godine, živi samo 61 stanovnik u nekoliko sela, koja su dodana prostoru Nacionalnog parka 1997. godine (u usporedbi s 82 stanovnika na istom području u 1991.). Neka sela su u potpunosti napuštena. Samo u jednom selu (Podgrič) živi 20 stanovnika, dok su ostala sela i zaseoci nastanjena manjim brojem staračkog stanovništva.
Planinarski dom Josip Schlosser Klekovski podno samog vrha Risnjaka raspolaže sa 43 lezaja. I tako smo za nekih 5-6 sati hoda Dunja i ja stigli do manjeg Planinarskog doma Sušak, gdje sam i prespavao sa ponedjeljka na utorak. Gazda Brko (Brkić), nije htio čuti da naplati spavanje, a niti jutarnju kavu prije nego sam se krenuo spuštati prema Grobničkom polju, Sobolima i Podhumu, gdje je sada već pridruženi član našeg stožera, Nikola uspio naći povoljno spavanje, no o tome u sljedećem nastavku, morate nešto i željeti da vam bude veći gušt čitati. Mnoge današnje fotografije kao i naslovnu snimila je Dunja, koja je već u prvom tjednu svog boravka u NP Risnjak uspjela vidjeti mamu medvjedicu, koja navodno čuva tri mlada medvjedića. Pjevala je i trčala kao i do tada i nitko se nikoga nije prepao. Respekt!

20.7. utorak, Platak (PD Sušak) – Soboli (Podhum); dan pedeset i drugi

Nakon jutarnje kavice sa Brkom, upraviteljem planinarskog doma, u kojem sam opet odlukom domaćina boravio bez naknade, na čemu smo neizmjerno zahvalni i u ime cijelog tima, bio sam spreman za spust do Grobničkog polja, sa malim sportskim aerodromom i poznatim autodromom. Inače, mali dom Platak, odnosno Planinarski dom Sušak nalazi se na 1127m nadmorske visine svega 30-tak km od Rijeke. Dom je prostrana jednokatnica kapaciteta 60 kreveta i restoranskim djelom 96 sjedećih mjesta. Sve su sobe smještene na katu gdje se nalazi i zajednički sanitarni čvor koji je podijeljen na muški i ženski.


Ispred doma se nalazi asfaltirani parking cca 40 parkirnih mjesta, a cesta do doma je tijekom cijele zimske sezone očišćena i prohodna. Dom je također polazište mnogih planinarskih staza kao što su one na Risnjak, Sljeme, Snježnik i Guslica. Mali dom je otvoren svakodnevno od 08-22 h te ima širok asortiman ponude od kojih izdvajamo domaće njoke sa gulašom od divljači, razne maneštre, pljeskavice i ćevape naše recepture te štrudle i dnevne kolače po pristupačnim cijenama. Platak je vrlo uređeno, posjećeno i omiljeno izletište ljudi iz grada koji teče, nešto kao što je Sljeme i Medvednica stanovnicima glavnog grada.
Započevši spuštanje sa Platka, sa još jedne planine preko 1000 metara koju sam riješio nakon Ivanščice, Medvednice, i Japetića nešto nižeg od ovog društva, zatim Risnjaka sa preko 1500 mnv, došao je red na jedno zanimljivo polje koje sam vidio prema zapadu odmah nakon započinjanja spusta. Kažu učeni ljudi iz Hrvatske online enciklopedije: Grobničko polje, polje u kršu sjeverno od Rijeke; oko 20 km²; dugo je 6 km, široko do 4 km. Uzvisina Hum (395 m) dijeli ga na dva dijela. Istočni je viši (302 m) i neplodan (eksploatacija pleistocenskog šljunka), a zapadni niži (293 m), plodan i naseljen (Grobnik, Podhum, Dražice, Jelenje, Podkilavac i dr.). Na polju je šport. zračna luka i automotodrom. Istočnim dijelom polja prolazi autocesta Zagreb–Rijeka. – Ostatci liburnijskoga limesa na brijegu Rebru i lokalitetu Na Dračišću ispod Bele Peše iz antičkoga doba te ostatci utvrda, po rubnim dijelovima polja, iz srednjega vijeka (brdo Straža kraj Grobnika, Majur, Gradišće na brdu Siljevice iznad Jelenja). Prema legendi iz XVI. st., poprište bitke i pobjede nad Tatarima 1242., pa mu se ime dovodi u vezu s mnogobrojnim grobovima poginulih u toj navodnoj bitci.


Prošavši iznad auto ceste Zagreb – Rijeka (A6), i pored naplatnih kućica iza kojih sam gledao na uzvisinu od 364 mnv zanimljivog imena Konj, starom cestom Lujzijanom, paralelno sa autocestom naišao sam na nekada jako posjećen i poznat ugostiteljski objekt Gostiona Putniku. Kažu oni: Dozvolite da vas razmazimo i guštajte u hrvatskoj kuhinji. Naš veliki izbor odličnih lokalnih proizvoda i raznovrsnih regionalnih proizvoda ima nešto za svaki ukus. Za pravo oduševljenje brinu se naše raznovrsne kolačiće, naš svježi kruh i naše svježe palačinke između obroka ili kao desert. Više vas ništa ne sprječava da k nama dođete na slastan brunch. Nudimo vam i gratis pristup WiFi-ju kako biste tijekom boravka kod nas mogli surfati na internetu. Sve što treba jednom hodaču namjerniku kada se spusti sa Platka!
Naravno da kada sam stao na okrjepu netko me oslovio i pozvao, meni nepoznat čovjek. Bio je to Brane. Vrlo živopisan i zanimljiv čovjek, koji je proveo 42 godine na svim svjetskim morima i oceanima, a sada uživa sa suprugom Vesnom u obiteljskom poslu iznajmljivanja soba i apartmana u obližnjem Podhumu, malom mjestu koje je najbliže najpoznatijem hrvatskom autodromu. Kako ništa u životu nije slučajno, Brane me prepoznao, zato što mi je naš novi logističar za smještaj, Nikola, našao spavanje kod gazdarice Vesne. Popili smo piće i Brane me odvezao do Podhuma na zasluženi odmor. Tamo sam upoznao i njihovu kćer Petru, kojoj sam predao mobitel koji sam našao usput, nedaleko Putnika, da pokuša isti otvoriti i vratiti vlasniku. Uspjela je i našli su sretnu vlasnicu, koja me sutradan ujutro i nagradila. Naravno da Brane i Vesna nisu htjeli ništa naplatiti, jer po njegovim riječima, treba nešto društvu i vratiti, a ne samo gledati gdje da se što više uzme. Svaka čast obitelji Brcan, i ako vas put nanese na Grobničko polje možete tamo odsjesti: https://sobe-brcan.hr/.

21.7. srijeda, Soboli - Viškovo; dan pedeset i treći

U sunčano rano jutro Brane me odvezao do Sobola, gdje se autoput okreće jugu i prema Rijeci, a lokalnom cestom nastavljate pored mjesta Grobnik, koje gordo stoji na uzvisini iznad 400 mnv i dolazite do malog mjesta Drastin, gdje sam stao na prvu okrjepu svoje dionice do Viškova. Zašto Viškova, a ne Klane, pitat će se oni koji pozorno prate naše rute i planove koje izrađujemo za moje hodanje. Pa razlog je jednostavan, odlučili smo odstupiti od prolazne točke Klana, koja je prijelaz iz B2 u B3 pod sekciju CLDT-a, jednostavno zato što nam se ponuđeno na dionici prema Viškovu i kasnije danas Kastvu čini daleko privlačnije i zanimljivije za mene i za vas koji pratite i čitate. Ima se što vidjeti, a na Učku ću ionako ići iz Veprinca, kao i u “originalnoj” ruti. Ionako, master goal je obići najisturenije točke, sve nacionalne i što više parkova prirode i to i činimo! Odnosno ja hodam gdje mi nacrtaju i to radim odlučno, čineći ono što on najbolje radim, a to je upoznavanje ljudi i komuniciranje sa lokalnim stanovništvom. U tome uživam i na ovom putu postajem ekspert za to! Prije nego opišem novu epizodu na okrjepi, spomenimo da sam prije Drastina prešao preko mosta preko ne rijeke, nego Rječine!


Rječina – Fiumara (tal.) je rijeka koja se u gradu Rijeci ulijeva u Jadransko more. Autohtoni nazivi su Ričina ili Rečina (čak.) i Fiumara (fiumanski). U Starom vijeku naziva se Tarsia flumen (od keltskog tars=kanjon, klisura). G. Kobler spominje i naziv Phlawon (kelt. riječ za manju rijeku) te otud i njem. naziv za Rijeku u XV. st. St. Veit am Plawon. Duga je oko 19 km, korito joj je širine prosječno 9 – 16 m. Izvire iz pećine na nadmorskoj visini od 325 m ispod strme litice brda Kičeja (606 m n.m.). Do 1870. g izvirala je ispod susjednog vrha Podjavorja, no taj izvor se zatrpao zbog potresa u blizini Klane. Najveći pritoci su joj Sušica, Lužac, Zala, Zahumčica, Golubinka, Ričinica i Borovšćica no oni su uglavnom bujice i veći dio godine su suhi. Rječina velikim dijelom teče kroz strmi kanjon. U Rijeci se račva na Mrtvi kanal (staro korito) i novo korito koje je napravljeno u 19. stoljeću. Izvor Rječine se od 1915. koristi za vodoopskrbu Rijeke, a 1968. kod sela Valići izgrađena je brana za Hidroelektranu Rijeka i nastalo je istoimeno umjetno jezero.
Vratimo se sada mojoj standardnoj proceduri. Dođem do lokala ili kako ja kažem bertije i smjestim se na neki rubni stol, pola na suncu, pola u hladu. Ja u hlad, a moj teški ruksak na sunce, vadim rezervnu majicu, skidam se, presvlačim do tada već mokru od znoja majicu, stavljam na ruksak da se suši na suncu, a oblačim onu drugu, dok čekam, po mogućnosti konobaricu (preferiram) da naručim prvu pivicu. Sve to posmatrao je čovjek za susjednim stolom i bio zaintrigiran očito uigranom procedurom, mislio je da sam vojnik; procedura koja je ponovljena preko stotinjak puta od polaska iz Iloka, prije 53 dana i prije 822 kilometara.


Vratimo se čovjeku koji je to promatrao. Njegovo ime sam saznao uskoro, za prijatelje Firdi, iz Rijeke, umjetnik i još svašta nešto, a ispostavilo se da je u keramičarskim krugovima i da dosta radi i da zna iste ljude koje zna i Željkova supruga Tatjana, koja je keramičarka, tako da kada sam uobičajeno dao čovjeku mobitel da priča sa Željkom, on ga je proslijedio Tatjani i Boga mi su se napričali. Uglavnom Firdija sam oduševio i odlučio mi je pomoći na način da će me u četvrtak skupiti kada stignem do Veprinca i vratiti me do Viškova, gdje mi je naš već prekaljeni logističar za smještaj Nikola, našao smještaj za dva dana, u jednom stanu u restauriranju, koji pripada Nikolinom šogoru. Ako ste se pogubili tko je tko, to je OK, jer mi sve zapisujemo, paralelno sa zbivanjima radimo indeks imena od prvog dana kada sam krenuo iz Iloka, a i sve se već lagano draftira za tekst knjige koja će nekada biti gotova, nakon što to odlučim, i Željko sve sredi kao glavni logističar i kada dosegnem Prevlaku.
Nakon okrjepe i razmjene kontakata sa Firdijem koji je bio počašćen da mi pomogne i oduševljen kada sam ga nazvao anđelom traila i objasnio mu da mi svaka takva mala gesta koju netko učini iz čiste volje i gušta, neopisivo puno znači i da samo tako mogu ostvariti svoj cilj, hodao sam uzbrdo pročišćenim i lijepim stazicama do ceste koja vodi prema Saršonima, Škalnici i prema graničnom prijelazu Rupa. Nakon toga je slijedio spust skroz do odredišta Viškova.


Područje današnje Općine Viškovo sastoji se od Smokvarije i Halubja. Smokvarija je područje od Furićeva prema Kvarnerskom zaljevu, okrenuto „od bure“. Nagnuto je moru i suncu, pa i sam naziv dolazi od činjenice da smokve kao tipično mediteranska sorta na području Smokvarije rode obilnije i ranije nego na Halubju. Tradicionalno se stanovnice tog područja nazivaju Smokvarice, a stanovnici Smokvari, koji su bili industrijski radnici i težaci. Halubje je kraj pastirske tradicije, o čemu svjedoči sam naziv koji potječe od riječi „halupa“ što znači pastirska koliba. U srednjem vijeku cijelo je područje Općine pripadalo Kastavskoj komuni. Razvoj kraja povezan je s izgradnjom ceste koja je od davnine otvarala put prema Italiji, Austriji i ostalim europskim državama. Upravo ta prometnica ubraja se među najstarije prometnice u Kastavštini, spominje se još u 16. stoljeću, kada je to bio jedini put između Rijeke, Trsta, Ljubljane pa sve do Graca i Beča. Općina Viškovo osnovana je 15. travnja 1993. godine. Jedna je od jedinica lokalne samouprave Primorsko-goranske županije, koje su iz bivše Općine Rijeka osnovane dvije godine nakon proglašenja samostalne Republike Hrvatske. Općina Viškova prostire se na 19 km² i ima 7 naselja (Kosi, Marčelji, Marinići, Mladenići, Saršoni, Sroki,Viškovo). Prema popisu stanovništva iz 2011. godine na području Općine Viškovo stanovalo je ukupno 14 445 stanovnika.
S obzirom da smo malo preuredili završetak B2 pod sekcije i nismo forsirali prema Klani, već smo posljednju dionicu nakon Sobola odveli do Viškova, smatramo da je tu završila. Ukupno sam od Sljemena prešao, sa danom odmora u Samoboru, 217,5 kilometara u 16 dana, od čega 15 dana u pokretu i popeo sam preko 3500 metara. To je okvirni izračun rađen sa strane logistike, ja ne snimam svoj GPS trag, gdje bih vjerujem bilo i više kilometara stvarno zabilježenih na terenu. Ukupno je to 821,9 km u 53 dana i održavam neki prosjek između 15-16 kilometara na dan, bez obzira na uspon.

22.7. četvrtak, Viškovo - Veprinac; dan pedeset i četvrti

Krenuo sam rano jutros iz svojeg privremenog smještaja kod Nikolinog šogora u Viškovu da izbjegnem moguću vrućinu, iako je današnja prognoza ispod 30 C, a i kretao sam se na iznad 300 mnv tako da je moguće bilo oko 26-27 C. Svakako, iako su Viškovo i Kastav na samo jedan metar razlike u nadmorskoj visini, bilo je dosta blagih uspona i spustova, tako da sam se odmah na startu u prvih 4 kilometra do starog grada na rastojanju iznad Rijeke i Opatije fino napentrao. Stigavši u Kastav, i odradivši opisanu proceduru presvlačenja, već sam imao novog sugovornika, kojeg sam naravno odmah preusmjerio na Željkov mobitel. Bio je to Igor, koji mu je ispričao o vrlo staroj povijesti ovog gradića, kojem će zato sutra obići na njihovom putu prema Istri, gdje će provesti tjedan dana godišnjeg odmora vozeći bicikle i pružajući meni logističku pomoć, da malo odmorimo i Nikolu.

Kastav, grad utvrđen srednjovjekovnim gradskim bedemom s devet obrambenih kula, sazdan je na grebenu kraškog brijega (položaj: 377 m nad morem, 45°22″17″” sjeverne geografske širine, 14°21″18″” istočne geografske dužine). Nalazi se u neposrednoj blizini Opatije (6 km) i Rijeke (10 km) tek dvadesetak kilometara od Rupe, hrvatsko-slovenskoga graničnog prijelaza.
Burna je povijest Kastva. Arheološki pronalasci potvrđuju prisutnost ilirskog plemena Japoda već u XI. st. pr. Kr. na području današnjega grada. Kastavštinom su nakon njih vladali Rimljani, Ostrogoti, Grci, Langobardi, a u VII. st. doseljavaju Hrvati da bi ovdje ostali do danas. Tijekom srednjeg vijeka crkvena vlast u Kastavštini pripada pulskim biskupima, a od sredine XII. st. svjetovni gospodari Kastva su Devinski grofovi (iz Duina nedaleko od Trsta) koje zamjenjuju grofovi Walsee oko 1400. godine. Tada je zapisan statut Zakon Grada Kastva od letta 1400, a od 1465. godine Kastav i Kastavština dolaze u posjed Habsburgovaca. Od 1630. do 1773. godine Kastavština je u vlasništvu isusovaca. Nakon ukidanja isusovačkog reda Kastav i Kastavština su u posjedu austrijske Dvorske komore. Vlasnici Kastva izmjenjuju se sve do 1848. godine kada je proglašena opća sloboda zemljišta i ukinuta gospoštija. Devetnaesto stoljeće vrijeme je narodnog preporoda i osnivanja niza kulturnih institucija koje njeguju hrvatski jezik i nacionalni identitet. Tada je utemeljen amaterski kulturno-umjetnički rad po kojem je Kastavština poznata i danas. Kastav i Kastavština nakon Prvog svjetskog rata doživljavaju sudbinu područja razdijeljenog između Kraljevine Italije i Kraljevine Jugoslavije. Nakon 1945. godine ponovo su sjedinjeni s Hrvatskom u okviru Jugoslavije, a od 1991. godine su u sastavu suverene i samostalne Republike Hrvatske koja je 1997. godine vratila Kastvu status grada.
Poznata manifestacija koja se odvija i ovih dana je Kastafsko kulturno leto, kulturna manifestacija koja se održava u ljetnim mjesecima i jedan je od najstarijih ljetnih festivala na Kvarneru osnovan je 1992. godine. Festival obuhvaća glazbene, dramske, izložbene, filmske, književne, obrazovne i druge sadržaje. Festivalski program Kastavskog kulturnog leta okuplja neke od najkvalitetnijih glazbenih izvođača s ovih prostora, žanrovski sveobuhvatnu i raznoliku ponudu dramskih predstava te međunarodno priznate izvođače u sklopu Festivala gitare, kao i druge umjetnike u ostalim programskim linijama (izložbeni, dječji, filmski, književni program…).
U obilasku starog grada Kastva od pomoći je bila profesorica engleskog jezika Branka Švornić Bratonja, koja mi je ispričala neke činjenice koje iznosim. Igor mi je preporučio da ne idem asfaltiranom cestom kroz Matulje, Mihotiće i Brege pa sve do Veprinca, kao današnjeg cilja, već lijepo uređenim šetnicama oko grada Kastva, kroz šume Lozu i Lužinu. Prateći šumsku cestu pokraj oznake eko staze ne skrećemo, već nastavljamo ravno do spoja šumske ceste sa stazom iz pravca Jelovičana. Ravno pratimo lijevu stazu, nedaleko dubokoga Knež dola do raskrižja Zvirić (desno je Lovačka kuća „Zvirić“).


A pogledi…vidi se pola Kvarnerskog zaljeva, jer sam tu već bio iznad Opatije bajne, a u daljini se vidjela Rijeka, sa kojom ću se susresti u povratku nešto južnijim i nižim rutama uz samu obalu, kada će me moja logistika vraćati kroz obale Istre, kroz Kvarner pa iza Rijeke i Novog Vinodolskog i Senja kada budem penjao prema Zavižanu i sljedećem nacionalnom parku, NP Sjeverni Velebit. No, o tome više u najavi cijele C sekcije u našoj varijanti (sa mogućim izmjenama u hodu), nekada pred kraj sljedećeg tjedna, jer po planu, završit ću B sekciju 29.7. dolaskom u Savudriju.
Nešto iza podneva, završio sam današnjih 14 kilometara ulaskom u Veprinac. Zaželite li se spektakularnog pogleda na cijeli Kvarner, Veprinac je lokacija koju morate obići. Za one avanturističinog duha, do Veprinca možete doći slikovitom planinarskom stazom direktno iz Opatije. Ovo pitoreskno mjesto bogate baštine na svakom koraku otkriva značajne kulturno-povijesne spomenike. Prvi od njih je crkva sv. Marka i njezin upečatljivi zvonik. Na putu za Učku naići ćete na drevnu kapelu sv. Ane, koja je iznutra oslikana crtežima koji datiraju još iz 15. stoljeća. U Veprincu se nalazi i zanimljiva Etno zbirka u kojoj je izloženo dvjestotinjak dobro očuvanih predmeta koji prikazuju nekadašnji način života. Baš kao Volosko, i Veprinac je bio značajno središte mnogo prije nego što je nastala turistička Opatija. Izgrađen je vjerojatno na temeljima pretpovijesne gradine, a porijeklo imena obično se dovodi u vezu s biljkom veprinom koja ovdje raste u izobilju. U povijesnoj baštini Veprinca svojom se važnošću posebno ističe Veprinački zakon iz 1507. godine, kojim su regulirani tadašnji običaji i propisi. U stari grad ulazi se kroz gradska vrata s tri otvora u sklopu nekadašnje zgrade veprinačkog komuna. S desne strane ispred vrata nalazi se gradska loža, a lijevo je crkva Sv. Ane s natpisom iz 1442. godine, u kojoj su nedavno prilikom radova otkriveni ostaci zanimljivih fresaka koje tek treba detaljno istražiti. U prostoriji desno od gradskih vrata uređena je etno-zbirka koja posjetiteljima predstavlja predmete, alate i dokumente kojima se ilustrira nekadašnji život ljudi na ovim prostorima. Kroz baštinu Veprinca vodio me opet Firdi, koji se jučer ponudio pomoći što treba i kako sam mu i rekao jučer, već je postao anđeo moga puta. Jer svaki i najmanji dio ove priče čini cjelinu koja nastaje i pomaže mi da nađem svoje odgovore.
Uspon kamenim stubama do ulaza u dvorište župne crkve Sv. Marka odakle se pruža jedinstven pogled na Kvarner i Opatiju s morske strane i planinu Učku u zaleđu, okoliš crkve u kojemu kao da je vrijeme stalo – to je Veprinac, drevni gradić iznad opatijske rivijere u kojemu na svakom koraku osjećamo nostalgični duh prošlih vremena. Baš kao što je zapisano u stihovima lokalnog pjesnika Josipa Stanića – Veprinac je “samo dva prsta do neba”! A do neba se penjem sutra, za početak na Poklon, na 919 mnv, gdje se nalazi moj sutrašnji dom, PD Poklon. A od Viškova, gdje opet noćim, do Veprinca će me odvesti Firdi.

Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 13

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.