Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Svijetla strana planine

Preko Papuka vođen anđelima

Postoji posebna vrsta ljudi u našim životima. Svatko od nas nekada doživi od nekoga nešto i pomisli kako ima svog anđela koji ga gleda, pazi i čuva. Postoji takva grupa ljudi koji vole hodati više dana u komadu, osvajati daljine koje nisu za “normalne” ljude koji se ne miču iz naslonjača i najveći domet im je emisija o prirodi na National Geographic kanalu. Takva jedna grupa je i CLDT – zajednica anđela staze (trail angels) – grupa namjenjena koordinaciji anđela staze, informiranju i praćenju hodača, te pronalaženju idealnih pozicija i modusa trailenđeliranja.
Objava 20. lipnja 2021. 0 komentara 1371 prikaza
Zvonko Maduna
Zvonko Maduna
prvi (i jedini) selfie u 20 dana

Postoji posebna vrsta ljudi u našim životima. Svatko od nas nekada doživi od nekoga nešto posebno, nadnaravno i pomisli kako ima svog anđela koji ga gleda, pazi i čuva. Postoji takva grupa ljudi koji vole hodati više dana u komadu, osvajati daljine koje nisu za “normalne” ljude koji se ne miču iz naslonjača i najveći domet im je emisija o prirodi na National Geographic kanalu. Takva jedna grupa je i CLDT – zajednica anđela staze (trail angels) – grupa namjenjena koordinaciji anđela staze, informiranju i praćenju hodača, te pronalaženju idealnih pozicija i modusa trailenđeliranja.
Zašto ih spominjem? Naime, toj grupi od danas i sam pripadam i ponosim se time, tako sam upoznao i Daniela i Zvjezdanu Križanec, divne, mlade ljude iz Osijeka na Dravi. Njih dvoje su me upratili iza Osijeka, kada sam krenuo put Baranje i od tada mi pomažu, pronalaze kombinacije gdje bih mogao prenoćiti, tko će me gdje dočekati, da bi vrhunac bila njihova odluka da me odprate dva dana, za prošli vikend od Gazije do Jankovca, odnosno, Slatinskog Drenovca. Posebni i vrlo plemeniti ljudi. A imam sreće da ih nalazim kao gljive poslije kiše, ili je do mog pristupa, otvorenog, iskrenog i punog poštovanja prema svim ljudima.

PUT

11.6. petak Našice - Gazije; dan trinaesti

Danas sam, u trinaestom danu puta, napustio “sigurnost” civilizacije i krenuo put Krndije i Papuka, prvog takvog zalogaja na mojem dugom putu sa bezbroj znanih i manje znanih hrvatskih vrhova i mjesta. Put prema zapadu me vodio iz predgrađa Našica prema obroncima Krndije, gdje se nalazi mjesto Gazije. Gazije je naselje smješteno na sjevernim padinama Krndije uz potok Babina Voda, 4,5 km južno od središta općine Feričanci. Osmanlije su u ovaj kraj doselile pravoslavne Vlase sredinom 17. stoljeća. Nakon 1720. počinju i pojedinačna doseljavanja vlaških izbjeglica uglavnom iz Baranje. U selu je 1754. izgrađena pravoslavna crkva Svete Trojice u skromnom baroknom stilu. Naselje najveći broj stanovnika selo bilježi početkom 20. stoljeća a posljednjih 30- tak godina bilježi se veliki pad broja stanovnika pa u budućnosti prijeti nestanak samog naselja. Jedini pomak posljednjih godina je veliko zanimanje vikendaša i zaljubljenika u prirodu za ovaj kraj kojeg krasi netaknuta priroda. U selu se nalazi stablo lipe čija se starost procjenjuje na oko 500 godina. Gazije se nalaze na 195 metara nadmorske visine.
Na samom izlazu iz Gazije nalazi se privatna Planinarska kuća Tivanovo, na sjevernom podnožju Krndije. Kuća je u vlasništvu Branka Tivanovca, a za nju se brine HPD Sunovrat iz Đurđenovca. Raspolaže sa 20 kreveta s posteljinom te jednim pomoćnim krevetom, a pokraj kuće je teren pogodan i za kampiranje. Nalazi se na 220 m/nm.
A kako je došlo do toga da tamo prenoćim? Naime, jedan od spomenutih anđela, Damir Kligl, zna gazdu Branka i najavio je moj dolazak. No, gazda je morao otputovati, ali nikako me nije htio ostaviti na cjedilu i kada smo se čuli mobitelom, objasnio mi je kako da uđem i uspijem koristiti blagodati planinarske kuće. One, za razliku od planinarskih domova, nisu javno otvorene uvijek, već se morate najaviti onome tko je vlasnik ili objektom upravlja. Svakako, sve je prošlo odlično, propisno sam se odmorio i pripremio za penjačku dionicu koja me danas očekivala, u društvu Daniela i Zvjezdane, koji će doći u subotu ujutro.

12.6. subota Gazije – PK Šaševo; dan četrnaesti

14. dan hodnje je bio i najzahtjevniji hodački u smislu prvog pravog uspona. Iako smo imali proračunatu rutu koju je sugerirao Damir Kligl, za dolazak od Našica do Jankovca, na kojem ćemo se na kraju kratko zadržati sutra, ako sve bude po planu, Daniel je sugerirao nešto modificiranu verziju prolaska mjesta gdje je danas hod trebao završiti da bi došli do povoljnijeg prenoćišta, što je zasigurno sljedeća planinarska kuća – Planinarska kuća Šaševo.
Planinarska kuća Šaševo nalazi se u šumovitoj dolini na sjevernoj strani Krndije, u prijelaznom području prema Papuku. To je zidana šumarska prizemnica koju su za planinarske potrebe uredili članovi HPD-a Orahovica. Uz kuću je lijepa livada i u blizini potok, a kako se nalazi na osamljenome mjestu, kuća može poslužiti za dobar odmor. Nalazi se na 400 metara nad morem. Da priča bude zanimljivija i uvjerljivija, dočekalo nas je cijelo rukovodstvo HPD Orahovica. Članovi HPD Orahovica: Branko Pećek, predsjednik, Zlatko Tomšić, ministar financija u društvu i Zorko Steiner, dopredsjednik. Dočekali su nas sa gajbom piva, ‘ladnog!
A ja ne bih bio ja da se za mene ne lijepe lijepe stvari, događaji, ljudi…naime baš danas, na nedalekom vidikovcu, blizu planinarske kuće u kojoj ćemo večeras prenoćiti, naišla je poveća grupa biciklistica i biciklista, na svom 200 kilometara dugom brevetu. I naravno da su čuli na Facebooku-u za mene i moj put i poželjeli se sa mnom fotografirati. A za one koji se možda pitaju što je to brevet…prvo i najvažnije treba naglasiti kako brevet nije utrka.

Brevet je primarno druženje ljubitelja biciklizma, uživanje u zajedničkoj vožnji i prirodi. Postoje breveti od 200, 300, 400, 600 te 1000 kilometara. Svaka dužina ima predviđeno vremensko ograničenje, koje se odnosi na završetak vožnje, ali i na prolazak kontrolnih točki. Neposredno prije samog početka, sudionici dobivaju kontrolni karton i plan puta kojeg se mora pridržavati. Kontrolne točke najčešće su organizirane u ugostiteljskim objektima, pa ćete osim potvrde kartona imati priliku napuniti bidone i popiti kavu. Ili sresti nekog neumornog hodača, poput mene, koji sutra krećem put vrlo poznatog i odlično uređenog (i zato posjećenog i bez slobodnog kreveta) planinarskog odmorišta – Jankovac, gdje bih sa svojim anđelima trebao doći za vrijeme trajanje naše utakmice protiv Engleske.

13.6. nedjelja PK Šaševo – Slatinski Drenovac; dan petnaesti

Park prirode Papuk star je oko 440 milijuna godina i kao takav jedan je od najstarijih u Hrvatskoj. Zbog iznimne geološke, biološke i kulturne raznolikosti, koja se rijetko može naći na ostalim hrvatskim područjima, Papuk je 1999. godine proglašen zaštićenim područjem, a 2007. postao je dijelom europske i svjetske asocijacije geoparkova, a samim time i prvi UNESCO-ov geopark u Hrvatskoj.
U mnogome me podsjeća na moj domaći Žumberak, pa sam tako na dvadesetak kilometara dugoj dionici u nedjelju ušao u Park-šumu Jankovac, koja je po mnogo čemu jedinstvena i fantastična. Smještena u samom srcu Papuka kao pravi biser slavonskog gorja, dolina je bogata hladnim izvorima i bistrim potocima koje okružuje stoljetna bukova šuma (baš kao i na Žumberku). Puna svježine i romantike, ta gorska dolina 1955. godine proglašena je zaštićenom park-šumom, a u njezinu okrilju možete vidjeti i špilju s mramornim sarkofazima te špilju hajduka Maksimira Bojanića iza koje stoji prava seoska priča. Ipak, najviše će vas oduševiti slap Skakavac visok 35 metara koji se nalazi na ”Grofovoj poučnoj stazi”. Izletište Jankovac biser je slavonskih planina. Visoravan je smještena na sjevernoj padini Papuka u blizini Slatine, 100 km zapadno od Osijeka na 475 m nadmorske visine. Najbliže selo je Slatinski Drenovac, odakle vodi cesta do Jankovca, a zatim preko prijevoja na južnu stranu Papuka u selo i izletište Velika.
Današnji planinarski dom na Jankovcu jedan je od najljepših planinarskih domova u Republici Hrvatskoj. Do takvog današnjeg stanja došlo se kroz niz godina. Prvi je planinarski dom na ovoj lokaciji sagrađen prije 80 godina. Za afirmaciju prirodnog prostora današnje Jankovačke doline u potpunosti je zaslužan plemeniti Josip Janković, voćinski vlastelin – kojega se često naziva i grofom, iako to nikad nije bio – a koji je kao osebujan i poseban čovjek prepoznao ljepote ovog prostora još početkom 19. stoljeća i to ne samo prepoznao već izgradio, unaprijedio i oplemenio.


Jankovac je u jednoj lijepoj prirodnoj dolini, koju okružuju bogate bukove šume i brojni izvori i potoci podno Papuka. Da bi u toj lokaciji probudio romantični, atraktivni okoliš plemeniti je Janković izvršio određene radove. Prvo je uredio tri izvora, uklonio dio šume i oblikovao širu dolinu; u njoj oformio dva jezera usmjeravajući prema njima brojne izvore podno stjenovitih obronaka s istočnog ruba doline. Potom je kanalizirao potok iz jezera i usmjerio ga prema trećem manjem jezeru na zapadnom dnu doline, na mjestu gdje se dolina obrušava u kanjon rječice Kovačice. Time je stvorio posebnu atrakciju, slap Skakavac. Zbog obilja vode i svoje visine, slap pruža veličanstveni prizor, jedinstven na području Slavonije, posebice za jake zime kada se zamrzava u atraktivan ledeni stup.
U tako definiran prostor inicijativa za izgradnju planinarskog doma na Jankovcu krenula je već 1929. godine. Tadašnji osječki planinari poduprli su tu inicijativu i zaključili da je potrebno izgraditi manji planinarski dom. Za lokaciju je odabrano mjesto na dnu jankovačke doline sa zadovoljavajućim kolnim pristupom sa ceste od Slatinskog Drenovca, ali i vrlo lijep pogled na livadu i jezera. Projekt za taj prvi dom izradio je osječki graditelj Franjo Dlouhy, član društva Jankovac, 1930. godine. Objekt je završen i otvoren 3. lipnja 1934. godine.
Vrlo brzo se pokazalo da novoizgrađeni planinarski dom na Jankovcu ne zadovoljava potrebama, jer se na izlet na Jankovac, u to vrijeme, odlučuje veliki broj osječkih i požeških planinara. Zbog toga se žudilo za većim ambicijama odnosno izgradnjom većeg i reprezentativnijeg doma. Nadogradnja je završena u kolovozu, a dom otvoren u rujnu 1940. godine. Prošireni je dom bio dvostruko veći od prethodnog. Drugi je dom zapaljen tijekom Drugog svjetskog rata.
Treći dom grade ponovo planinari Jankovca na mjestu starog doma. Ovaj dom otvoren je 1951. godine. Dom je bio opskrbljen vodovodom iz izvora, strujom iz male hidrocentrale (kasnije je izgrađen dalekovod pa se prestaje koristiti ta hidrocentrala). Dom je stradao u požaru na Novu godinu 1987. Krajem iste godine ga planinari Jankovca potpuno obnavljaju i nadograđuju (velika mansarda, centralno grijanje, spavaonice, sanitarije). Tako nastaje četvrti dom. Ovaj dom potpuno je devastiran u Domovinskom ratu od 1991. do 1992. godine. Hidrocentrala, turbina i generator su odneseni, dalekovod je van upotrebe, sve instalacije pokidane.
Društvo “Bršljan-Jankovac” daje 2002. godine dom “Javnom poduzeću Hrvatske šume” u koncesiju na 25 godina. “Hrvatske šume”, podružnica Orahovica obnavlja i potpuno uređuje okoliš i dom. Tako nastaje peti Dom na Jankovcu kao lijepo uređeni objekt s dobro opremljenim sobama, kuhinjom i blagovaonom. Otvorenje Doma obavljeno je 5. svibnja 2004. godine uz prisutnost tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića (rodom iz Orahovice). Zbog poteškoća oko obnove dalekovoda napajanje električnom energijom obavlja se pomoću agregata.
Nas troje smo stigli u dolinu Jankovca za vrijeme našeg neslavnog nastupa na EURO 2020 protiv Engleske i nismo baš doživljeni od strane osoblja koje je pratilo utakmicu, tako da smo nakon kraće okrjepe odmah krenuli nizbrdo odličnom gorskom cestom i sporednim stazama do najbližeg sela u podnožju, već spomenutog Slatinskog Drenovca.
Zašto baš tamo? Pa zato što je Željkova prijateljica Marika Marić, sredila da prenoćim kod plemenitog Renata Bunčića, u kako je rekla Marika, prvoj kući u selu sa lijeve strane kada silazite sa Jankovca. Ne možete promašiti!

14.6. ponedjeljak Slatinski Drenovac - Voćin; dan šesnaesti

Nakon odlične okrjepe i doručka, u ponedjeljak ujutro krenuo sam dalje prema sjeveru, gdje se na dvadesetak kilometara nalazi lijepi gradić Slatina, no već na prvom skretanju, skrenuo sam prema zapadu, u smjeru sela Gornji Meljani, pored kojeg sam prošao sjeverno, da bih prošao nezanimljivim krajolikom do Sekulinaca (zloglasni logor tijekom Domovinskog rata), lagano se uspinjući prema zaseocima Dobrić, te Kometnik-Zubići i Kometnik – Jorgići. Slijedio je ulaz u prvo veće mjesto na ovom potezu, a ujedno i kraj moje hodnje jučer, Voćin.
Voćin sa okolicom ima oko dvije i pol tisuće stanovnika. Žive tamo Hrvati, Srbi, Albanci, Mađari, Rusi i Slovenci. Nalazi se u južnom dijelu Virovitičko-podravske županije. Sa sjeverne strane graniči sa gradom Slatina i općinom Suhopolje, sa istočne strane graniči s općinom Čačinci i općinom Mikleuš, sa zapadne strane s Bjelovarsko-bilogorskom županijom, a s južne strane sa Požeško-slavonskom županijom.
Današnja općina Voćin svojim prirodnim vrijednostima, reljefom, geološkim sastavom tla, klimatskim i hidrološkim karakteristikama, vegetacijskim pokrovom i faunom, ima izuzetno značenje u Virovitičko-podravskoj županiji. Svojim smještajem Voćin predstavlja poveznicu između virovitičkog, daruvarskog, požeškog, orahovačkog i posebice slatinskog kraja kao njen najznačajniji povijesni lokalitet. Općina Voćin jedna je od većih općina u Virovitičko-podravskoj županiji, sa površinom od 295,80 km2, što predstavlja 14,63% površine županije. U strukturi ukupnih površina najviše su zastupljene šume sa 67,01%. Slijede oranice sa 14,93%, i vode sa 0,60%.

15.6. utorak Voćin - Đulovac; dan sedamnaesti

Kao što sam već pisao i objašnjavao, što zbog moje želje da tako bude, što zbog mogućnosti i životne dobi, ali najviše zbog druželjubivosti i želje da upoznam lijepu našu prolazeći našim selima, mjestima, naseljima i gradovima, moj tim i ja činimo svjesna odstupanja od originalne dugohodačke krajobrazne staze za hodanje koju su zamislili autori. Hodanje je slobodna kategorija, njihova ideja je originalna i odlična, no ja idem svojim putem, posjećujući mjesta koja se dogovorimo i držeći se komunikacija, jer sam sam i ovisim o mojoj logistici, o ljudima koji me prate iz Samobora, provode vrijeme u traženju mogućeg smještaja za sljedeći dan ili dva, opskrbe, zanimljivosti koju bi bilo dobro posjetiti pa da onda o tome napišem koju riječ. Naravno da prihvaćamo svu moguću pomoć anđela traila, koji su već odigrali korisne i plemenite uloge i dionice. Na kraju krajeva, ova varijacija CLDT-a bit će jedinstvena, po želji ponovljiva, i jednostavno moja, kom’ se svidjelo ili ne!
Jučer je trasa išla cestom od Voćina, o kojem sam pisao, prema Humu, prije kojeg sam skrenuo prema Lisičinama. Nažalost, prema podacima dostupnim na Internetu, i onom što sam vidio, tamo nema života, u svojstvu ljudskih bića, negdje još od 2001. kada je popisano svih 6 stanovnika. Međutim biljnog života ima u izobilju, i ako netko prolazi negdje blizu i ljubitelj je prirode i botanike, ovo je mjesto obavezno za vidjeti. Radi se o Arboretumu Lisičine.


Odličnu galeriju fotografija iz Arboretuma možete naći na webu fotografa Goldy-ija. Arboretum Lisičine nalazi se u selu Lisičine, općina Voćin, usred planine Papuka. Nastao je 1963. zalaganjem inženjera šumarstva Đure Jorgića. Prvotno je zauzimao površinu od približno 40 hektara. Do velikosrpske agresije u Hrvatskoj, ovaj arboretum je bio bogat raznoraznim vrstama drveća i grmlja, kako onih koji su bili domaćim vrstama u Hrvatskoj, tako i vrstama podrijetlom iz krajeva diljem Europe, Azije i Amerike. Ukupno je imao oko 2500 taksona i kultivara i bio je jednim od najznačajnijih u jugoistočnoj Europi.
Izbijanjem velikosrpske pobune u Hrvatskoj i intervencijom JNA, arboretum je teško stradao 1991.. Pored izravne štete, ratna djelovanja su imala i neizravnu štetu. Neizravni učinak je bio taj što je zbog ratnih djelovanja oštećena ograda te se divljač mogla nesmetano kretati, tako da je napravila štetu na osjetljivim kulturama. Dalja šteta je napravljena nepoznavanjem vrijednosti zasađenog drveća i grmlja od strane naseljenih koji su veliki broj unikatnog drveća isjekli za potpalu. Nakon rata arboretum se vrlo sporo obnavljalo, što je isto pridonosilo propadanju, tako da ni danas nije obnovljen do prijeratne razine. Jedna od najboljih mjera oštećenosti je taj što je broj taksona sa prvotnih 2500 je došao na samo 500.
U ožujku 2013. godine, napokon je dovršena obnova arboretuma uz sredstva Europske unije te je ponovno otvoren za javnost. Uređeni su putovi i jezero, postavljene ploče s kartama i opisima biljaka, uređena mjesta za odmor, klupe i sjenice.
Tu negdje sam prvotnim planom trebao privesti dan kraju, jer sam imao još dva dana planirana za privođenje kraju druge etape hodanja. No uslijed greške u komunikaciji, odlučio sam produžiti, ušao sam u šumske puteve iza Lisičina, izgubio signal na oba mobitela i nakon toga odlučio produžiti skroz do Đulovca, tako da sam povukao 21 kilometar.
O Đulovcu. Na području općine prostiru se južni obronci Bilogore i zapadni obronci Papuka. Teče rijeka Ilova, ima mnogo vodotoka i izvora. Velike površine su pod šumom. Najčešće vrste su: obična bukva, hrast kitnjak, obični grab, bagrem i crna joha. Nema industrijskih postrojenja pa su okoliš i zrak čisti. Do popisa 1991. godine, mjesto Đulovac zvalo se Miokovićevo, a područje današnje općine Đulovac bilo je u sastavu bivše općine Daruvar. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine, općina Đulovac imala je 3.640 stanovnika (Hrvati 2.893, Srbi 580, Česi 34, ostali 133.), koji su raspoređeni u 29 naselja. Ovaj kraj bio je slabo naseljen u prošlosti. Krajem 6. i početkom 7. stoljeća naselili su se Slaveni. O tome svjedoče srednjovjekovni lokaliteti. U 17. stoljeću dogodila se turska okupacija. Turci su naselili Srbe po selima. Uglavnom su se bavili stočarstvom. Nakon protjerivanja Turaka, na ovo područje dolazi plemićka obitelj Janković, koja poziva na naseljavanje opustjelih sela. Pozivu se odazivaju Česi, Austrijanci, Nijemci, Mađari. Đulovac je nastao 1852. pod nazivom Gjulaves, gdje su se nastanile njemačke i mađarske obrtničke obitelji. Ovim krajem prošla je željeznička pruga od mađarskog grada Barča do Daruvara, 1885. Par godina kasnije otvorena je pilana. Sjekle su se šume u velikim količinima i izvozilo drvo.

16.6. srijeda Đulovac – (Veliki) Bastaji; dan osamnaesti

Jutros sam uputio uobičajeni poziv prema Željku, kažem ja njemu da sam u Virovitici?! Nije me shvatio odmah kako, no ukratko, otišao sam pretovariti neke kukuruze, da “zaradim” sljedeće noćenje u Đulovcu. Operativac sam na terenu, sve mogu, samo mi daj vremena i signala na barem jednom mobitelu. Kako god, krenuo sam nekada danas na kratku, završnu dionicu uz željezničku prugu, prema Bastajima. Objašnjeno nam je da više nisu Veliki, već samo Bastaji, a Mali Bastaji su nešto dalje, i proći ću pored njih sutra ujutro, ako sve bude u redu, na putu prema Grubišnom Polju.
Završio sam drugu od devet! Ne sedmu… Sedma od Devet, rođena kao Annika Hansen biva asmimilirana od Borga sa šest godina. Prije Borga živjela je na Tendari s roditeljima Magnusom i Erin Hansen, koji su bili znanstvenici s teorijom o postojanju Borga. 2354. krenuli su u potragu za Borgom i poveli Anniku sa sobom…
Ups! Oprostite, ovo je iz neke druge priče, vratimo se mi u moju priču. Nakon 18 dana, po računici moje logistike, prešao sam 323 kilometra, ili u prosjeku 17,94 kilometara po danu. Kratko o trećoj od devet: plan je ići vrlo ravnom linijom prema Marofu i Svetom Martinu na Muri, pored većih gradova kao što su Bjelovar, Koprivnica, Ludbreg i Čakovec, o čemu ću pisati. Ideja je to prijeći u 11 dana, no nije uklesano u kamen, ništa se ne mora, ali volja i želja postoji! I naravno moj urbaniji put, društva željan.

17.6. četvrtak Bastaji – Grubišno Polje; dan devetnaesti

Zanimljivo je da je Bjelovarsko-bilogorska županija tek jedna od dvije koje ne graniče niti sa jednom susjednom državom! Također, u ovoj županiji je najrazvijenija poljoprivreda u Hrvata, iako zauzima samo 3,03% površine lijepe naše. Interesantno je i da imaju i 3% stanovništva Hrvatske (prema popisu iz 2001.) Pa kada sam već krenuo sa tricama, danas sam načeo treću dionicu A sekcije puta koji namjeravam proći. Sada se krećem lagano prema sjeverozapadu, kako bih dohvatio tablu CLDT-a kod starog mlina na Muri, nadam se kroz deset dana. Naravno da će me tamo dočekati glavni logističar Željko sa suprugom Tatjanom, koji su me i ispratili na put u Iloku.
Dogovorom, nakon boravka u Đulovcu kroz dvije noći i transferima, koje sam djelomično “zarađivao” i pomaganjem obitelji Furjan, kojima se i ovim putem zahvaljujem, danas je došao red na načinjanje treće etape. Našom modificiranom verzijom, gdje smo odlučili ići ravnom linijom prema Marofu, prijeći ću 161 kilometar u 11 dana.
Prošao sam danas kroz, redom: Donju Vrijesku, Maslenjaču, Rastovac, Treglavu, Donju Rašenicu, Poljane, da bih već oko 14 sati bio u Grubišnom Polju, nakon 17 kilometara, što je bio današnji plan. Zanimljiva crtica o nastanku imena grada. Postoje dvije legende o nastanku grada. Prva seže u 15. stoljeće, kada je područje jugoistočne Bilogore s pašnjacima između Ilove i Česme bilo posjed iločkih knezova. Kao feudalni posjed, polja su predana na upravljanje Grubiši, vlastelinu iz roda iločkih knezova. Druga legenda navodi da je u tursko vrijeme između gornjih tokova Ilove i Česme strah i paniku je sijao izvjesni hajduk Grubiša. S obzirom na to da je bilo malo seoskih naselja, a grad nije ni postojao, radijus njegova kretanja je u narodnom sjećanju ostao kao Grubišina Polja.


Na Bilogori postoje tragovi zemunica iz mlađeg kamenog doba. Nalazi poput oštrice noža, šila, kamene sjekire, manjeg i većeg utega. Iz barenog doba je jedino eneolitsko naselje Kreševine u Velikoj Barni. Tamo su pronađeni tragovi Vučedolske kulture s ostatcima keramike, zatim i tragovi tumula kulture 1200. pr. Kr. U blizini tog lokaliteta će Maki proći sutra na putu prema 13 kilometara udaljenom Velikom Grđevcu.

Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 15

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.