Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Svijetla strana planine

Punta Oštra – ništa više ne moram!

Sunce je zašlo nad jednu jako veliku planinu. Njenom sam svijetlom stranom malo više od četiri mjeseca hodao prehodavši cijelu Hrvatsku. Na leđa sam koncem svibnja stavio 17 kg težak ruksak i krenuo iz Iloka. Otrčali su neki sa mnom mnogo utrka, znao sam da baš nijednom neću stati niti usporiti. Ja sam takav tip, Caballo Blanco, osobenjak i borac.
Objava 08. listopada 2021. 0 komentara 963 prikaza
Zvonko Maduna
Zvonko Maduna
Maki ništa više ne mora!

24.9. petak, Mali Ston - Slano; dan stotinu i osamnaesti

Prvu od dužih dionica u sljedećih nekoliko dana, započeo sam u petak iz Malog Stona, sa drugog kraja fascinantnih zidina o kojima sam već pisao. Krenuo sam prekrasnom obalom najjužnijeg dijela našeg Jadrana sa prekrasnim vidicima na more i otoke. Ispred mene je bio Zaljev Budima, no samo malo dalje nazirali su se prekrasni Elafitski otoci, koji će me pratiti do daleko ispod Dubrovnika. Elafiti su skupina otoka smještenih zapadno od Dubrovnika. Iako danas na njima više ne obitavaju jeleni, otočje im duguje svoje ime (grč. ἔλαφος, elaphos=jelen). Elafitske ili Jelenske otoke pod tim imenom prvi spominje Plinije Stariji u 1. stoljeću u svome djelu Naturalis Historia. Najveći otok u skupini je Šipan, a čine je još Lopud, Koločep (Kalamota), Jakljan, Ruda, Goleč i Crkvina te neki manji otoci i hridi poput Grebena. Svojim prekrasnim krajolicima i pješčanim plažama privlače brojne turiste. Dnevno su povezani brodskim linijama s Dubrovnikom. Na trima najvećim otocima nalazi se brojna kulturno-povijesna baština, tj. mnoštvo crkava, kapelica i ljetnikovaca dubrovačke vlastele. Mnogi od njih su danas u privatnom vlasništvu i u zapuštenom stanju. Šipan – Najveći je otok Elafita, a ujedno i najudaljeniji od Dubrovnika. Na njemu se nalaze dva mjesta: Šipanska Luka i Suđurađ smješteni u dvije nasuprotne uvale koje dijeli samo polje. Koločep (Kalamota) – Najbliži je Dubrovniku i zbog svoje blizine često je odredište Dubrovčana. Suptropska vegetacija, svježi morski zrak, prostrane borove šume i masline čine ovaj otok izrazito privlačnim. Lopud – Smješten je između Šipana i Koločepa i moglo bi se reći da je i najrazvijeniji. Na ovom otoku možete uživati u plažama od kojih je najpoznatija pješčana plaža Šunj. Poznati pisac i znanstvenik Plinije Stariji u svojim djelima spominje Elafite još početkom 1. stoljeća u svom kapitalnom djelu Naturalis Historia. Iz grčke riječi ἔλαφος, elaphos=jelen moglo bi se zaključiti da su u to doba otoke nastanjivali Grci i da su na njima živjeli jeleni. Druga je teorija da skupina otoka, gledajući sa Srđa, podsjeća na jelena i da su otoci po tome dobili ime. Koločep je jedan od rijetkih, ako ne i jedini jadranski otok koji ima dva naziva. Mjesno stanovništvo gotovo isključivo rabi neslužbeni naziv Kalamota, a sebe naziva Kalamotezima. U prošlosti je otok uvijek nazivan Calamotta. U najstarijem spisu Župnog arhiva na Koločepu iz 1497. godine otok je označen imenom Calamotta. Po svemu se može zaključiti da je naziv grčkog podrijetla, tim više što grčka riječ Kalamos znači ribarski štap. Koločepljani ribarski štap, odnosno ribarsku trs, i danas nazivaju kalamuća.

Uz takve lijepe vidike, stigao sam do mjesta Banići, gdje su mi mještani ukazali na mogućnost presijecanja lokalnom cestom, da ne idem po magistrali, što sam i učinio. Slano sa svojim zaljevom se već naziralo na vidiku. Slano je naselje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i administrativno središte općine Dubrovačko primorje. Slano se nalazi u istoimenom zaljevu, a udaljeno je 37 km sjeverozapadno od Dubrovnika i smješteno uz Jadransku turističku cestu uz obalu Jadranskog mora. Slano i njegova okolica bili su naseljeni već u pretpovijesno doba o čemu svjedoče pronađeni ostaci kasteljera (gradine, utvrde) i gomile na obližnjim brdima. O tome da je Slano bilo naseljeno i u antici svjedoče ostaci rimskog kastruma (vojni logor) na brdu Gradina iznad Slanog i starokršćanski sarkofazi, koji se danas nalaze pred Franjevačkom crkvom. Na sarkofazima su uklesani križevi i natpis u kojem se spominje svećenika Anastazija i konzula Severa prema kojem se taj sarkofag datira u 462. godinu. Godine 1399. Slano ulazi u sastav Dubrovačke Republike, pa je u Slanom bilo sjedište kneza i knežev dvor koji je pregrađen potkraj 19. stoljeća. U blizini se nalazi i ljetnikovac obitelji Ohmučević. Tijekom Domovinskog rata Slano i okolna sela su bili skoro u potpunosti uništeni, popaljeni i opljačkani. Najveće štete je pretrpio hotel Admiral, koji je uz hotel Osmine bio nositelj gospodarstva ovog kraja. Posjetio sam Arheološki muzej i Lapidarij u Slanom koji se nalazi u vrtu Franjevačkog samostana.

Arheološkim nalazima samostanskog kompleksa i crkve Sv. Jeronima u Slanomu utvrđeno je da je sadašnji samostan sjeo na starokršćanski kompleks iz 5. st., da kamene nadgrobne ploče, starohrvatski ulomci i ostali kameni i drugi nalazi imaju izuzetnu vrijednost u kontinuitetu od gotovo 2000 godina. U samostanskom vrtu smješten je lapidarij s rimskim sarkofazima iz 5. st. i bogumilski stećci iz 14. i 15. stoljeća. I naravno, kada stignem do dnevnog cilja, moram se okrijepiti, a to volim učiniti uz neke ljude koje upoznam uz put. Ovoga puta su to bili Nijemci Walli i Frank. Bio je prisutan i simpatični Azijat čije ime nisam saznao.

25.9. subota, Slano – Zaton; dan stotinu i devetnaesti

Drugi dan u nizu sa dvadesetak kilometara pred sobom, podnio sam sportski, jer samo tako mogu ići u prosjeku, 14-15 kilometara dnevno, u nizu, četiri mjeseca, svaki dan! Plan za još uvijek lijepo vrijeme kakvo je bilo u subotu, je bilo proći što više uz obalu kroz mjesta na ruti do Zatona. To su bila redom Brsečine (gdje se nisam zadržavao, jer ništa više ne radi), zatim Trsteno, Orašac te Zaton. Napustivši veliki zaljev kojim je okruženo Slano, prošavši brzo kroz Brsečine gdje nisam našao ništa zanimljivo, stigao sam do svjetski poznatog Arboretuma – Trsteno.

Dubrovnik već godinama svojom ljepotom privlači turiste diljem svijeta koji se u grad na samom jugu naše zemlje slijevaju zbog njegove bogate povijesti, nevjerojatne arhitekture, kulturnih znamenitosti, predivnog, čistog mora… No, mnogi od njih ne znaju da se svega 20-ak km sjeverozapadno od grada krije predivna prirodna atrakcija koja će svakog posjetitelja ostaviti bez daha. Radi se o Arboretumu Trsteno, najstarijem spomeniku vrtne arhitekture u Hrvatskoj. Trsteno je najstariji uređeni renesansni perivoj u Dalmaciji (1502. god), danas jedini arboretum na cijelom obalnom dijelu Hrvatske. Bogat je egzotičnim biljem poput eukaliptusa i kamforovca. Dvije orijaške platane starije od 400 godina jedinstveni su primjerci te vrste u Europi. Inače, arboretumi su botanički vrtovi koji su posvećeni uzgoju drveća i grmlja koji služi za znanstvene, uzgojne i dekorativne svrhe, dok botanički vrtovi u širem smislu uzgajaju raznovrsnije biljke. Trsteno je jedan od svega tri arboretuma u Hrvatskoj i jedini se nalazi na jadranskoj obali. Osnovan je 1948. na prostoru renesansnog ljetnikovca s vrtom, na imanju koje se od kraja 14. stoljeća nalazilo u vlasništvu dubrovačke plemićke obitelji Gučetić-Gozze. Arboretum Trsteno poznat je po povijesnim perivojima i zbirci sredozemnih i egzotičnih biljaka, a 1949. je zaštićen kao spomenik prirode.

Prostire se na približno 25 hektara i obuhvaća renesansni park s ljetnikovcem, neoromantičarski park s kraja 19. i početka 20. stoljeća, stari maslinik i prirodnu vegetaciju šume i makije, s priobalnim stijenama. U okviru kompleksa, osim ljetnikovca, nalaze se i kapela svetoga Jeronima iz 17. stoljeća, stara mlinica za masline, akvadukt iz 15. stoljeća i barokna fontana s rimskim bogom Neptunom i nimfama. S bogatim biljnim fondom koji čini 465 uzgojenih i 510 samoniklih vrsta, Arboretum Trsteno ujedinjuje prirodnu i kulturnu baštinu. Na prekrasnom vidikovcu, sa pogledom na Elafite, upoznao sam opet Njemice, Iris i Dorli. Sa njima sam malo popričao, no nisam se mogao okrijepiti, jer ništa nije radilo, sve do Orašca, gdje sam pronašao prvu bertiju.

Orašac se nalazi 15 km sjeverozapadno od Dubrovnika, uz Jadransku magistralu, između Zatona i Trstenog. Orašac se veċim dijelom proteže po brdu iznad magistrale, a manjim ispod nje. Nizbrdicom, ispod magistrale, kroz maslinjake, borove, čemprese i makiju vodi šetnica do uvale u kojoj su vezovi za barke, plaža, taverna i mul (pristanište za plovila) okrenuti prema otoku Kalamoti (Koločepu). Legenda kaže da Orašac nosi ime po orasima. Naime, Orašani su gajili orahe sve do pada Dubrovačke Republike, tj. do gradnje 15 dubrovačkih brodova u Gružu kad se najveći dio oraha posjekao. Kao i danas, Orašac se i u povijesti dijelio na dva dijela: Poljice i Orašac. Dio Poljice je do pada Republike bio izgrađen do područja zvanog Krst na koje je postavljen kameni križ. Prvo spominjanje imena dogodilo se 1040. Kuće u naselju su tada građene jedna uz drugu radi što lakše obrane od Neretvanskih gusara. Orašac se u to vrijeme nazivao pod Zahumljem, a ime mu se izriče tek 1333. godine. Danas Orašani obično govore da Poljice od Orašca dijeli voda koja protječe ispod mosta. Godine 1399., na Mitrovdan, Orašac ulazi u sastav Dubrovačke Republike. Uputili su me mještani na betoniranu šetnicu koja vodi od Orašca do Zatona, kojom sam nakon okrjepe i pošao do Zatona. Zaton se nalazi u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i dubrovačko je prigradsko naselje u sastavu grada koje s naseljima Zaton Veliki, Zaton Mali, Štikovica i Vrbica čini jednu cjelinu. Zaton je smješten u prelijepoj uvali Jadranskog mora, 8 km sjeverozapadno od Dubrovnika, uz Jadransku turističku cestu, a prostire se između naselja Lozica i Orašac. U užem smislu Zaton se dijeli na Veliki i Mali. Naziv naselja se povezuje s nazivom za morsku uvalu (uvala = zaton) u kojoj je naselje smješteno. Za vrijeme Dubrovačke Republike Zaton je bio omiljeno mjesto za gradnju ljetnikovaca imućnije dubrovačke vlastele, pa su tu ljetnikovce sagradile obitelji Zamagna, Saraka, Kaboga, Gučetić, Menčetić, Palmotić, Lukarević i Natali. Župna crkva sv. Stjepana sagrađena je u 10. stoljeću. U uvali Soline nalazile su se solane, čiji su vlasnici bili Lukarevići do 1333., a poslije Menčetići. Zaton je naselje u kojem je najrazvijenija grana privrede turizam, iako je jedno od rijetkih naselja u neposrednoj blizini Dubrovnika koje nema hotel, razvijena je uslužna djelatnost iznajmljivanja privatnih soba i apartmana. Uz turizam Zatonjani se bave i ugostiteljstvom, ribarstvom i trgovinom. Dolaskom u Zaton, završio sam hodanje za subotu i čekalo me je ipak lakših 7 kilometara za nedjelju i dolaska do bisera našeg turizma, grada koji je bio Republika u prošlosti i ima svoju vlastitu veličinu i važnost u cjelokupnoj svjetskoj kulturnoj baštini. Dubrovnika!

26.9. nedjelja, Zaton - Dubrovnik; dan stotinu i dvadeseti

Ovih devet kilometara, nakon dva dana po 20 bilo je pravo osvježenje za mene, a čekalo me i hodanje po vječnom gradu i njegovim nezaobilaznim kamenim znamenitostima. Na putu do Gruža, zapadne luke na ulazu u grad, gdje pristaju najveći svjetski cruizeri, prošao sam kroz Štikovicu. Štikovica je mjesto u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i dubrovačko je prigradsko naselje, a sa Zatonom i naseljem Vrbica čini jednu cjelinu. Štikovica je relativno novo naselje u kojem predvladavaju vile i kuće sa apartmanima za iznajmljivanje. Mještani Štikovice se uglavnom bave turizmom i ribarstvom. U mjestu se nalaze restoran i jedna od najljepših šljunčanih plaža u okolici. Upravo tu sam sreo Branka, koji me počastio grožđem, a upoznao sam i Ginny, Šveđanku koja se fotografirala sa mnom.

Vrlo brzo se ukazao pogled na prekrasan most. Most dr. Franja Tuđmana (stari naziv: Most Dubrovnik) je most koji povezuje dvije obale zaljeva Rijeke dubrovačke kod grada Dubrovnika. Ideja o izgradnji mosta preko Rijeke dubrovačke stara je oko 30 godina, a sama realizacija je počela 1989. godine izgradnjom prilaznih cesta od naselja Lozica sa zapadne te dubrovačkog gradskog predjela Nuncijata s istočne strane. Za vrijeme Domovinskog rata je odgođena gradnja. S gradnjom se nastavilo 1998., a most je završen i pušten u promet u svibnju 2002. godine. Most je ovješenog tipa i sastoji se od dva dijela pred napetog grednog sklopa sa zapadne strane i glavnog nesimetričnog sklopa s ovješenom spregnutom gredom na istočnoj strani. Na zapadnoj strani, na prilaznoj cesti, izgrađen je vijadukt dužine 66 metara.

Dužina samog mosta je 518 metara. Slobodna visina mosta iznosi 50 m. Do izgradnje mosta promet prema zapadnom ulazu u grad Dubrovnik se odvijao Jadranskom turističkom cestom kroz područje Rijeke dubrovačke, a gradnjom mosta taj put se skratio za oko 9 kilometara te na taj način pridonio bržem razvoju dubrovačkih prigradskih naselja Lozica, Štikovica, Vrbica, Zaton i Orašac te naselja općine Dubrovačko primorje. Prolaskom ovog 518 metara dugog mosta, koji se za jake bure zna doslovno ljuljati, već je pogled dosezao do Gruža, poznatog kvarta u Dubrovniku, ali i kolokvijalnog imena za Luku Dubrovnik. Luka Gruž se spominje još u desetom stoljeću, ali se za istinski početak njezina sustavnog i organiziranog djelovanja uzima početak dvadesetog stoljeća kada se zbog naglog razvoja trgovine i dolaska željezničke pruge do Dubrovnika pojavila potreba za pronalaskom adekvatne lokacije za gradnju nove teretne luke budući stara gradska luka svojim položajem i mogućnostima nije udovoljavala novonastalim ekonomskim i tehničkim potrebama društva i tržišta. Dubrovačka luka u Gružu je 15. srpnja 1901. godine bila umrežena u sustav europskih željezničkih pruga izgradnjom željezničke pruge Gabela – Zelenika, s odvojcima između Uskoplja i Gruža, te Huma i Trebinja. Pruga je bila dio ondašnje južne mreže uskotračnih pruga koju je krajem 19. stoljeća Austro-Ugarska počela graditi na području Bosne i Hercegovine. Godine 1918. luka u Dubrovniku bila je jedina jugoslavenska luka koja je imala željezničku vezu s unutrašnjošću. Nakon drugog svjetskog rata, otvarane su nove teretne luke po “republičkom ključu” (Kopar, Ploče i Bar), pa je dubrovačka luka izgubila svoju dominaciju na južnom Jadranu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća mreža uskotračnih pruga u Bosni i Hercegovini i južnoj Dalmaciji je stavljena van upotrebe, osim na rentabilnim pravcima gdje je izgrađen kolosijek normalne širine. Na tragu navedenoga, 1. lipnja 1976. godine prestalo je željezničko prometovanje prugom Čapljina – Dubrovnik, što je Dubrovnik ponovo vratilo na pozicije s početka dvadesetog stoljeća kada je bio lučki grad bez željezničkih poveznica sa svojim zaleđem. Ukidanjem uskotračne željezničke pruge Čapljina-Dubrovnik, teretni promet Luke Gruž je značajno smanjen, ali je putnički promet i dalje bio na zavidnom nivou. Razvojna politika poduzeća preusmjerena je na davanje prioriteta prometu generalnim teretima (posebno prehrambenim proizvodima) i međunarodnom putničkom prometu, a što je iziskivalo izgradnju novih obala, skladišta, nabavku nove lučke mehanizacije i investiranje u nove instalacije. Do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća dubrovačka je luka bilježila porast prometa. Najveći teretni promet u Luci Dubrovnik ostvaren je 1964. godine s 513.000 tona. Iste godine, putnički promet je dosegao maksimalnih 402.000 putnika. Ukidanjem željezničke pruge ostvaren je najniži teretni promet od 198.571 tona. Tada iz teretnog prometa potpuno nestaju rasuti tereti (žitarice, rude, staro željezo,…), a luka se preorijentirala na generalne terete.

Tradicionalan je postao promet drvnom građom i prehrambenim proizvodima, izvoz papira, uvoz južnog voća i razvoz cementa. Od generalnih tereta dominiralo je voće, a hladnjača je činila Luku veoma atraktivnom i traženom za prihvat lako pokvarljivih prehrambenih proizvoda. Brodovi koji su u Luku dovozili južno voće, pri povratku su ukrcavani drvnom građom za Bliski Istok. Hrvatski fond za privatizaciju je dana 5. veljače 2001. godine izdao Rješenje o pretvorbi „Luka Dubrovnik“, poduzeća za obavljanje lučkih usluga, u dioničko društvo s temeljnim kapitalom od 5.936.000,00 kuna (1.511.252,27 DEM), koji je podijeljen u 14.840 redovnih dionica nominalne vrijednosti po 400,00 kuna i jednak je vrijednosti kapitala. Prvi dio privatizacije odnosio se na zaključivanje ugovora s malim dioničarima o prodaji dionica koje su činile 46,19 % kapitala Društva, sukladno odredbama Zakona o privatizaciji na maksimalni zakonski rok otplate od 20 godina. Druga faza privatizacije temeljila se na ugovoru sklopljenim s Gradom Dubrovnikom kao kupcem 46,16 % temeljnog kapitala, dok su se preostale dionice odnosile na rezervaciju Hrvatskog fonda za privatizaciju za potrebe nekadašnjih vlasnika. Osnivačka skupština „Luka Dubrovnik“ d.d., nakon provedene vlasničke pretvorbe iz društvenog poduzeća, održana je 18. i 25. travnja 2002. godine. Smjestio sam se kod prijateljice Tanje na Gružu (9.kat zgrade), o kojoj ću kasnije, a onda smo pošli u obilazak ovog drevnog grada koji opet privlači tisuće turista na svoje kamene ulice.

Na ulasku u Jadransko more to je prva otocima zaštićena točka na pomorskom putu od istoka prema zapadu, a dolinom Neretve najbrže je povezan s unutrašnjošću. Novija arheološka istraživanja utvrdila su da je naselje na mjestu današnjeg grada postojalo u 6. stoljeću, a vjerojatno i prije. Širi se dolaskom Hrvata, nakon napuštanja antičkog Epidaura (današnji Cavtat) u 7. stoljeću. Pojačani promet između istoka i zapada, za vrijeme i nakon križarskih ratova, potaknuli su u 12. i 13. stoljeću razvoj pomorsko-trgovačkih središta na Mediteranu i Jadranu, među njima i Dubrovnika. Oslobađanje od mletačkog utjecaja, koje je Dubrovnik ishodio Zadarskim mirom 1358., presudno je za njegov daljnji uspješan razvoj. Ostalim dalmatinskim gradovima to nije uspjelo pa su 1420. g. definitivno potpali pod vlast Mletačke Republike. Već tijekom 14. i u 15. stoljeću Dubrovnik je, uz Veneciju i Anconu, najznačajnije pomorsko-trgovačko središte na Jadranu. Ugovorima i kupnjom Dubrovčani proširuju svoj teritorij od Kleka na sjeveru do Sutorine na ulazu u Bokokotorski zaljev, zajedno s otocima Mljetom, Lastovom, Elafitima i Lokrumom. U 15. stoljeću potpuno je izgrađen državnopravni položaj Dubrovačke Republike, što znači samostalno biranje kneza i vijećnika, kovanje novca i državna zastava s likom sv. Vlaha, samostalno zakonodavstvo i pravo otvaranja konzulata u inozemstvu. Prema aristokratskom ustavu, temelj državne vlasti činilo je Veliko vijeće dubrovačke vlastele koje bira Vijeće umoljenih i Malo vijeće kao izvršni organ Velikog vijeća. Knez se birao svaki mjesec kao nominalni simbol vlasti. Dubrovčani su već u 15. stoljeću dobro organizirali tranzitnu trgovinu s balkanskim zaleđem. Zbog sve jače osvajačke politike Turske na Balkanu, Dubrovačka Republika je 1525. prihvatila tursko pokroviteljstvo i plaćanje tributa, ali su od njih ishodili slobodu trgovanja po čitavom turskom carstvu, uz carinu od samo 2 %. Malena država, bez vlastite vojske, dovela je do savršenstva svoj obrambeni sustav vještom diplomatskom službom i razgranatom konzularnom djelatnošću. Ustrajavanje na neutralnosti u međunarodnim sukobima i pokroviteljstvu moćnih država, poglavito Španjolske i Vatikana, omogućuju joj očuvanje nezavisnosti. Jedini stalni konkurent i neprijatelj bila joj je Mletačka Republika. Zlatno doba Dubrovačke Republike nastupa u 16. stoljeću kada sjaj i moć Mletačke Republike jenjava. Temelj prosperiteta čini pomorska trgovina. Dubrovačka trgovačka mornarica u 16. stoljeću svojom kvalitetom i brojem od 180 do 200 brodova dostiže svjetsku razinu. Grade se sve veći brodovi tipa galijuna, karaka i nava, koji poduzimaju sve duža i opasnija putovanja po cijelom Mediteranu, Crnom moru i oceanom do sjevernih luka Engleske i Njemačke, a plovili su i do Indije i Amerike. Dubrovčani postaju svjetski poznati i traženi prijevoznici tereta, s vrlo razgranatim pomorsko-trgovačkim poslovanjem. Materijalno blagostanje, osjećaj sigurnosti i slobode, formiralo je kulturu življenja u humanističkom duhu i potaklo kreativan stvaralački polet. Dubrovnik doseže blistave domete u svom urbanističkom i graditeljskom razvoju koji se zadržao do danas u književnosti i pjesništvu (Marin Držić, Ivan Gundulić), znanosti (Ruđer Bošković) i mnogim drugim vidovima umjetnosti i kulture. Opća kriza pomorstva na Mediteranu u 17. stoljeću pogodila je i dubrovačku pomorsku trgovinu. Katastrofalni potres 1667. doveo je Dubrovačku Republiku u kritično razdoblje borbe za opstanak i političkog očuvanja nezavisnosti. 18. stoljeće donosi Dubrovniku priliku za gospodarskom obnovom u pomorskoj trgovini pod neutralnom zastavom i tako dočekuje Napoleonovo ukinuće Dubrovačke Republike 1808. Bečkim kongresom 1815. dubrovačka regija je pripojena ostalom dijelu Dalmacije i Hrvatske i od tada dijele zajedničku političku sudbinu. Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske i srpske agresije na Hrvatsku, Dubrovnik je bio napadnut u listopadu 1991. neviđenom uništavajućom silom Srba i Crnogoraca, u nakani da čitav kraj osvoje i unište. Dubrovački kraj je bio okupiran i znatno porušen, a sam grad u osmomjesečnom potpunom okruženju više puta bombardiran i najbrutalnije razaran, posebno 6. prosinca 1991. g. Obišao sam vrlo detaljno grad, čije zidine su svakako vrijedne pogleda i obilaska, no ne i 200 kuna za jednog domaćeg nomada koji ima namjeru tako dobro promovirati našu zemlju! Svako mjesto kroz koje sam prošao, svaku crkvu, prošao sam na način da smo kasnije isto promovirali, no još jednom su pokazali u ovoj županiji kako nemaju sluh za ovakve vrijedne projekte i samo nastoje zaraditi i uživati u trenutku, a prebrzo su zaboravili 2020. kada je svaki domaći turist bio zlata vrijedan, no njima na čast!

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 10Kako god, barem sam na račun Tanje, kao domaće gospoje, uspio nabaviti povlaštenu kartu za žičaru i otići na Srđ. Brdo Srđ se nalazi iznad grada Dubrovnika s njegove sjeverne strane. Padine brda Srđ spuštaju se do samog mora i grada Dubrovnika na južnoj strani, Rijeke dubrovačke na sjeverozapadu, Šumeta na sjeveru i Župe dubrovačke na istoku. Brdo Srđ od davnina je bilo prirodni zaklon grada Dubrovnika od bure, ali i najezdi raznih osvajača koji su kroz povijest u više navrata pokušavali osvojiti tadašnju Dubrovačku republiku. Na brdu Srđ je, nakon što je Napoleonova vojska na prevaru osvojila grad Dubrovnik, započela gradnja utvrde Imperijal koju je dovršila Austro-Ugarska. Utvrda je imala velik strateški utjecaj za obranu grada s njegove sjeverne strane. Tijekom Domovinskog rata utvrda Imperial je odigrala najznačajniju ulogu od svoje izgradnje. U i na utvrdi su bili obrambeni položaji Hrvatske vojske na kojima su hrabri branitelji uspješno odolijevali najžešćim napadima srbo-četničke vojske i JNA. Na vrhu se nalazi nadaleko vidljiv veliki betonski križ s oltarom, gornja postaja žičare kao i televizijski stup. Za cijelo vrijeme uspona, vidik na Dubrovnik i Elafite je nezaboravan. Na vrhu treba pronaći lijepo mjesto za sjesti i uživati u nezaboravnim vidicima u svim smjerovima. Vrh još nije član niti jedne obilaznice, niti ima žig.

Najviša kota brda je na 415 m nadmorske visine (u izvorima se može naići i na podatak o 412 odn. 411 metara, iako se tome slučaju vjerojatno radi o visini Strinčjere koja je prikazana na mnogim topografskim kartama). I na kraju priče o Dubrovniku zasluženo mjesto ima prijateljica Tanja, koja živi na Gružu, u zgradi na 9. katu što se vidi na fotografiji, jutarnjoj, prije polaska prema Mlinima, što je bila misija za ponedjeljak.

27.9. ponedjeljak, Dubrovnik - Mlini; dan stotinu dvadeset i prvi

Ponedjeljak je bio rezerviran za ranojutarnje napuštanje Gruža i odlazak prema Župi Dubrovačkoj. Tamo se nalazi mnogo mjesta, no na ruti od petnaestak kilometara zanimljivi su bili Kupari, Srebreno i Mlini. Kupari su nekada bili vrlo omiljena predsjednička rezidencija, onog skroz bivšeg predsjednika, Tita, no danas su potpuno zapušteni. Naselje naslonjeno na sjeverne padine brijega Gorice uvuklo se u duboki potkovasti zaljev da bi se zaštitilo od nepoželjnih došljaka i pljačkaških pohoda gusara. Ime su dobili po “Kuparici” tvornici u kojoj se proizvodio crijep (“kupe”). Na proizvodima je bila otisnuta 1200. godina.

Radilo je 12 peći za sušenje opeka i crijepa. Sveukupnu proizvodnju nadzirala je Dubrovačka Republika koja je određivala cijenu, organizirala prijevoz i prodaju. Osobito nakon Velikog potresa 1667. godine u Dubrovniku i okolici bilo je potrebno mnogo cigli i crijepa za obnovu. Glina se kopala ispod Kupara, pa je tako nastala i Kuparska jama koja je navodno bila izvor groznice. Djelomično je zatrpana pred početak Prvog svjetskog rata, i time je završena proizvodnja “kupa”. Uz ciglanu se vezuje i ime grofa Brnje Kaboge, jednog od vlasnika i prvog Dubrovčanina koji je automobilom došao u Župu što je izazvalo znatiželju stanovnika. Uz obalu, između Kupara i Srebrnog, na predjelu zvanom Goričina bilo je nekada naselje i luka o čemu svjedoče otkriveni ulomci amfora, zdjelica, raznog posuđa i primjerci novca iz rimskog vremena. Nedaleko od Kupara nalazi se zaseok Blato (Balta) koje se prvi put spominje 1279. godine. Sam naziv mjesta romanskog je podrijetla, a potječe od nakvašene zemlje koja nakon obilnih kiša postaje blato. Odvodnim kanalima otječe višak vode i to je danas plodna površina u Župskom polju. Kupari su najstarije turističko mjesto u Župi u kojemu je 1920. godine izgrađen prvi hotel. Uređuju se plaže, parkovi, šetališta. Grade se sportski tereni, objekti za odmor i rekreaciju, organiziraju izleti, zapravo razvija se ljetni i zimski turizam. Od prvog hotela svaki novi bio je atraktivno arhitektonsko zdanje s bogatstvom turističkih sadržaja, a parkove oko prvih hotela uređivali su vrhunski stručnjaci… Laganim tempom stigao sam i do Srebrenog, prekrasnog turističkog mjesta, ali i puno piše od toga. Smjestilo se istočno od Kupara uz morsku obalu Srebrno, danas poznato pod iskrivljenim nazivom Srebreno, odnosno povijesnog imena Sub Burnum što znači Pod Župom. To nekada težačko i ribarsko selo prvi se put spominje 1272. godine. Pronađene amfore, urne i novčići rimskih careva dokazi su povijesnog trajanja ovog područja koje je danas odredište mnogobrojnih posjetitelja i središte suvremenog turizma. Taj mirisni krajolik s lijepim šljunčanim plažama i skrovitim uvalama, blagom klimom i obiljem plodova zemlje i mora bio je odabrani prostor bogate dubrovačke vlastele koja je tu gradila svoje dvore i kuće za odmor i uživanje u miru ljetnih dana. Od stare kuće obitelji Bunić, koja je stradala u ratnim pustošenjima 1806. godine, ostao je sačuvan vrt sa starim zidom i kapelica na čijem su oltaru dva grba knezova Bunić. Stara crkvica posvećena sv. Nikoli nalazi se unutar dvorca koji je kasnije izgrađen i u njoj je sačuvana vrijedna oltarska pala s prikazom sv. Nikole. Uza samu plažu nalazi se crkvica Srca Isusova koju je dao sagraditi Silvo Miloslavić, svećenik i pjesnik podrijetlom iz Srebrnog. Kamena renesansna kuća obitelji pomorskog kapetana Miloslavića gotovo dodiruje more. Na šetnici u Srebrenom postavljena je brončana skulptura “Župka”, djelo kipara Petra Dolića.

Župka je simbol vrijedne žene koja je radom na zemlji i prodajom svojih proizvoda, koje je u košiću na glavi nosila na placu i tako osiguravala egzistenciju svojoj obitelji. Osim brončane župke, upoznao sam i dvije domaće gospoje od krvi i mesa sa kojima sam popio pivo, Sanju i Ljerku.

I tako je iza podneva, kao i obično, dospio sam do svoga cilja, do Mlina. U prekrasnom župskom perivoju najljepše su naselje Mlini koji imaju svoje more i rječicu Zavrelje, plitke šljunčane plaže i zaštićene uvale, cvjetne vrtove i šetnice, hotele, vile i ljetnikovce. Mlini su staro povijesno naselje Molina. Bili su središte mlinarskog obrta, a u davnini su se često spominjali jer je odavde prije izgradnje vodovoda odvođena voda u Dubrovnik, osobito u ljetnim mjesecima kad je bila suša. U XIV. stoljeću dva su broda redovito vozila vodu za piće iz Mlina u Dubrovnik. Zahvaljujući obilnim izvorima na kojima su izgrađeni mlinovi i samo je mjesto dobilo ime. Od nekadašnjih mlinova danas je dobro sačuvan tek jedan. Osim iz Grada, cijele Župe, te susjednih Konavala i Hercegovine u XIX. stoljeću u Mline su dolazili brodovi iz Ukrajine natovareni žitom i tu ga mljeli. I dok su muškarci radili u mlinovima žene su krpale i prale vreće za brašno. Sve od 1897. godine za mlinske žrvnjeve koristila se električna energija iz vlastite centrale u mlinu “Marija”. Serafin Razzi u povijesti Dubrovnika piše o ovom kraju: “Na kraju ove doline, koju nazivaju Župom, neki Francuz, koji tu pristade sa svojim brodom i čije se ime ne zapamti, opazi kako nedaleko od obale, iz strane krševita i kamena brda obilno i bujno izvire slatka voda, pa doskora dade napraviti nekoliko velikih mlinova za mljevenje žita. Voda toga izvora nakon manje od pola milje, u more utječe”.

Na najstarijem lokalitetu u Mlinima nalazi se župna crkva sv. Ilara “sancti Hylacrioni”, što potječe od grčke riječi ilaros, odnosno latinske hilaris što znači veseo, radostan, vedar, a koja se spominje u dubrovačkom Statutu iz 1272. godine. Ova stara crkva s grobljem “koja se spominje od pamtivijeka, starija je nego dokumenti o njoj. Stare je domaće kronike spominju 1164. godine”. Tijekom stoljeća rušena je i stalno obnavljana. Teško je stradala, osobito u potresu 1667. godine, a obnovljena je 1683. godine u baroknom stilu. Ponovno je oštećena u potresima 1823. i 1824. godine. Prema staroj legendi sv. Ilar, pustinjak i svetac, podrijetlom Palestinac ubio je zmaja na obali Mlina i oslobodio ovaj kraj od poganstva. Tako je sv. Ilar pokrstio Ilire u IV. stoljeću. Iliri su prema povijesnim izvorima bili pastiri i plašili su se zmija. U čast sv. Ilara izgrađena je crkva i tako on postaje zaštitnik Mlina, a na velikom zvonu koje je njemu posvećeno piše: “Napominjem narodu sv. Ilare da si zmaja poganstva ovdje uništio. MCMXXV”. I na kraju, stigao sam do svojeg, na inzistiranje gazde Mira, besplatnog noćenja u Apartman/Villu Narona. Narona je bilo rimsko naselje na području današnjeg sela Vid kod Metkovića. Jezikoslovac A. Mayer izvodi toponim “Narona” iz imena rijeke Náron, od korijena ner-/*nar-, u značenju “roniti”, odakle i hrvatsko “noriti” (roniti), kao u po-nor-nica.

28.9. utorak, Mlini - Cavtat; dan stotinu dvadeset i drugi

U 7 kilometara koje je prošao u laganom tempu, da dođem do mjesta na magistrali gdje mi je Nikola sredio noćenje, do Zvekovice, bilo je predviđeno da prođem kroz Soline i Plat, a da se onda sa magistrale u Zvekovici spustim do jednog bisera turizma i važnog mjesta na ovom mjestu obale, do Cavtata. Ispod Jadranske turističke ceste, uza samu obalu mora smjestilo se selo Soline koje je ime dobilo po solanama što se tu od starine spominju. Srdačni i gostoljubivi domaćini otvorili su vrata svojih domova brojnim gostima koji će uvijek iznova uživati, kao i onda kad su prvi put ovdje došli. Na najljepšem mjestu nalazi se crkvica sv. Nikole, zaštitnika putnika i pomoraca. Na njoj se uočavaju dvije faze gradnje, prva iz XIV. i XV. stoljeća s gotičkim karakteristikama i druga na prigrađenom dijelu iz XVIII. stoljeća. Nedaleko od Solina nalazi se selo Smokovijenac uz istoimeni izvor koji se prvi put spominje 1281. godine. Plat sam izbjegao prolazeći iznad mjesta. I već na samom kraju Župe nalazi se stari Belenum (Belen, Belem, Bellem, Bieleni, Baleni, de Bielo kako se sve spominje u starim dokumentima) što su Hrvati preveli kao Bijelo i taj se naziv čuo sve do 1734. godine, dok se ime Plat prvi put spominje 1400. godine. Presijecali su ovo područje rimski, dubrovački, francuski i današnji putovi. Najstariji lokalitet Spiona čuva tragove Ilira i Rimljana, a “Iz doba Dubrovačke Republike Plat je poznat po boju koji Župljani i Šumećani vođahu protiv Crnogoraca u lipnju 1806. Odbili si napadače, a kada popusti francuska obrana Cavtata, uzmakoše i oni. Boj se bio pod barjakom bratstva Svetoga Ivana”. Naposljetku je Maki stigao do Cavtata. Cavtat je smješten na zapadnim obalama Konavala, 19 km jugoistočno od Dubrovnika, podno Jadranske turističke ceste. Naziv Cavtat je kroatizirani oblik nastao od naziva Civitas vetus, kako su njegovi bjegunci u Dubrovniku nazivali svoje matično naselje Epidaurus. Na mjestu današnjeg Cavtata nalazila se starogrčka kolonija Epidaurum koja 228. godine prije Krista dolazi pod vlast Rimljana koji tu osnivaju svoju koloniju Epidaurus. Najstariji arheološki nalazi pronađeni na području današnjeg Cavtata iz 6. su stoljeća prije Krista.[1] Izvan obrambenih zidina grada pretpostavlja se postojanje građevine rimskog amfiteatra za priređivanje krvavih gladijatorskih igara. Ondašnji stanovnici Cavtata napuštaju mjesto povlačeći se pred najezdom Slavena 614. godine na stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj, te podno padina brda Srđ u vjerojatno već postojeću utvrdu, kaštel. Tu osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg nukleusa je nastao današnji Dubrovnik. Slavenski Cavtat je nakon toga pripao Travunji, a 1426. godine, od vojvode Radoslava Pavlovića ga otkupljuje Dubrovačka Republika, te tada Cavtat postaje drugi centar Republike i ima važnu ulogu u društvenom životu. Zacijelo najpoznatiji stanovnik Cavtata bio je Vlaho Bukovac, čiju sam kuću posjetio.

Vlaho Bukovac (Biagio Faggioni) (Cavtat, 4. srpnja 1855. – Prag, 23. travnja 1922.), bio je hrvatski slikar. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara. Bukovac je začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne i ide u red najplodnijih hrvatskih slikara. Prošao je slikarske faze od akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma do moderne. Osobito je poznat i priznat po portretima. Najistaknutiji hrvatski slikar na prijelazu s 19. na 20. stoljeće. Vlaho Bukovac rođen je 4. srpnja 1855. godine u Cavtatu kao Biagio Faggioni, a poslije je svoje prezime pod utjecajem Meda Pucića pohrvatio i promijenio u Bukovac (tal. faggio: bukva). Bukovčev djed Giuseppe Faggioni, bio je pomorac iz Chiavarija kraj Genove koji se je nastanio u Cavtatu i vjenčao s Anom Kličan. Vlaho Bukovac rodio se je u skromnoj obrtničkoj obitelji Agostina i Marije (r. Perić) u kojoj je bilo još troje djece (Jozo, Ana i Gjorgjo). Njegovo školovanje bilo je oskudno, ne ističe se u učenju, već ga zanima slikanje. U ranom djetinjstvu slika akvarele, a sličice prodaje djeci za krajcar. Imao je samo 10 godina kad sa stricem Franom odlazi u Ameriku kako bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova udovica šalje Vlahu u popravilište za malodobne. U teškim uvjetima, mučen nemogućnošću da se javi roditeljima i spoznajom da je prevaren, disciplinirano pohađa školu za koju će kasnije reći kako je ipak bila korisna jer je naučio dobro engleski jezik. Bez novca i zanimanja vraća se u Cavtat, a s 15 godina polazi na svoje prvo putovanje kao pomorac. Plovio je na brodu Osmi dubrovački na liniji Carigrad – Odesa – Liverpool. Dvije godine kasnije, 1873. godine, Bukovac odlazi s bratom Jozom u Peru u potragu za boljim životom. Nakon nekoliko mjeseci zajedničkog života, početkom 1874. godine, Bukovac sam odlazi u San Francisco. Ovoga puta u Americi radio je kao ličilac, soboslikar te je oslikavao vagone. Nostalgija za domom pobijedila je te se 1877. godine vraća u rodni Cavtat. Tu nastaje velika prekretnica u njegovu životu. U Šarićevoj ljekarni u Dubrovniku pjesnik i publicist Medo Pucić svima je pokazivao sliku mladog Bukovca nazvanu Sultanija naslućujući da bi se ta darovitost u pravim rukama mogla dobro razviti. Uz pomoć biskupa Strossmayera stiže Pucić s Bukovcem u Pariz. No prije negoli se uputio u Pariz, po nagovoru istog pjesnika, pohrvatio je svoje ime iz Biagio Faggioni u Vlaho Bukovac. Odlaskom u Pariz počinje njegovo plodno razdoblje. Na Akademiji (École des beaux-arts) je usavršio svoj rad, a bio je pod utjecajem mnogih slikara, ponajviše svog profesora Alexandrea Cabanela. Već iduće godine izlaže u Pariškom salonu sliku Crnogorka i dobiva naklonost stručne kritike. Nakon školovanja ostaje u Parizu i gradi svoj prvi atelier. S vremenom napušta realizam Cabanelovog smjera, prihvaća poglede plenerista i impresionista, sebe smatra predstavnikom moderne francuske škole. Bio je od 1892. godine počasnim članom Société des Arts du Canada, te počasnim članom češkoga umjetničkoga društva Jednota umělcu výtvarnych od 1900. godine, od 1905. godine počasnim članom Srpske kraljevske akademije, od 1908. godine bio je predsjednikom društva Medulić u Splitu, od 1913. godine dopisnim članom Češke akademije cara Franje Josipa I. za znanost, jezik i umjetnost, a od 1919. godine počasnim članom JAZU. Osim Vlahe, sreo sam u Cavtatu i Jenny Kamber, koja iznajmljuje brod za ture do Dubrovnika, Čehinja je i udala se u Cavtatu.

29.9. srijeda, Cavtat - Radovčići; dan stotinu dvadeset i treći

Tri etape prije kraja, krenuo sam iz Zvekovice. Zvekovica se nalazi tik uz jadransku turističku cestu, 17 km jugoistočno od Dubrovnika, a 2 km sjeverno od Cavtata, na raskrižju Jadranske turističke ceste i lokalne ceste koja vodi od Cavtata u konavoska brda prema gornjim selima. Vodi ta cesta i prema jugoistoku, pored Zračne luke Dubrovnik. Zanimljiva crtica za srijedu ujutro se dogodila kada sam krenuo iz apartmana gdje sam bio smješten kod Lidije i Bože Urlović. Naime, Nikola je dogovorio cijenu, ja sam platio još večer prije i ujutro rano, bez da uznemiravam ukućane, htio krenuti na svoju porciju od 14 kilometara do sljedećeg cilja, kada su me zazvali domaćini. Naime, večer prije sam njihovoj kćeri pokazao našu web stranicu da pogleda što to ja radim, no stranicu su pročitali roditelji i oduševljeni mojim poduhvatom i humanim ciljem koji je u začetku svega ovoga, inzistirali na tome da mi vrate novac! I još su me počastili kavom i voćem da lakše krenem na svoju dionicu. Hvala!

Nakon svega pet kilometara i blagog uspona na visoravan na kojoj se nalazi Zračna luka Dubrovnik, ugledaosam pistu sa svoje lijeve strane. Zračna luka Dubrovnik jedna je od devet zračnih luka u Hrvatskoj. Nalazi se u Čilipima, 22 kilometra od Dubrovnika. Prvotno je izgrađena 1936. u naselju Gruda u Konavlima. Promet je zbog Drugog svjetskog rata jedno vrijeme bio zaustavljen, a 1960. zračna je luka premještena na današnje mjesto, pored mjesta Čilipi. Tijekom srpske agresije na Hrvatsku zračna je luka u potpunosti razorena, a imovina (oprema i signalizacija) opljačkana i odvezena u Crnu Goru te postavljena u zračne luke Tivat i Podgorica. Šteta na zračnoj luci bila je procijenjena na 180 milijuna kuna. Nakon oslobođenja dubrovačkog područja u listopadu 1992. zračna je luka osposobljena za promet, te je unatoč razorenoj i opljačkanoj pristanišnoj zgradi otvorena 10. prosinca 1992. slijetanjem zrakoplova pristiglog iz Zagreba. Uslijedila je obnova pristanišne zgrade koja je završena 19. travnja 1995. kada je obnovljenu zračnu luku svečano otvorio ministar prometa, pomorstva i veza Ivan Mudrinić, uz nazočnost drugih hrvatskih i stranih uglednika, uključujući i predstavnike diplomatskog kora. Otvaranje je zasjenio napad srpskih terorista iz okupirane istočne Hercegovine, koji je oko 11.15 prekinuo govor premijera Nikice Valentića. Haubička granata od 122 milimetra pala je na pistu, na udaljenosti oko 150 metara od mjesta gdje je u tijeku bila svečanost. U napadu nitko nije stradao, ali su geleri oštetili Vladin zrakoplov. Vođa istočno hercegovačkih Srba, Božidar Vučurević, komentirajući napad izjavio je za beogradske novine Vreme, među ostalim, „da nikad neće biti mirnog života u Dubrovniku”. Obnova je trajala do 2006. godine. Prvi izravni let (Boeing 767-300ER) iz SAD-a 8. lipnja 2019. stigao je iz Philadelphije u Dubrovnik nakon 28 godina. To je prvi izravni let koji povezuje Dubrovnik sa SAD-om. Naime, još 1991. godine Dubrovnik i SAD je povezivala zračna linija na kojoj je operirao u međuvremenu propali Pan American. Direktne linije sa SAD-om nastavile su se i 2021. godine.

Čilipi su mjesto u općini Konavle, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, koje leži uz jugozapadni rub Konavoskog polja, 22 km udaljeni od Dubrovnika a samo 5 km od mjesta Cavtata. Poznati su po Zračnoj luci Čilipi, poznatijoj kao Zračna luka Dubrovnik, kao i po nedjeljnim susretima i čuvenom narodnom folkloru kada se na glavnom trgu zvanom Precrkva, okuplja velik broj turista. Čilipi su 1426. ušli u sastav Dubrovačke Republike, te su tada dobili status naseljenog mjesta. Tijekom Domovinskog rata u periodu između 1991. i 1992., za vrijeme srpsko-crnogorske agresije gotovo je cijelo selo bilo spaljeno, a stanovnici prognani. Selo je oslobođeno od agresora u jesen 1992., iako je rat ostavio teške posljedice i oštećenja povijesne baštine. Napustio sam nakon aerodroma glavnu cestu i krenuo prema Popovićima. To je jako malo mjesto, gdje sam sreo učiteljicu Barbaru. Popovići je naselje smješteno na samom jugu Hrvatske u općini Konavle. Konavoske stijene ispod sela Popovići su visoke i do 300m, u prosjeku 100 – 200m. Egzotična skrovita plaža Pasjača nalazi se nedaleko Popovića i do nje vode pristupna cesta i uzak put uklesan u stijene. Ova prekrasna plaža nalazi se iza strmih litica, a do nje jedino možete doći spuštajući se niz duge, prilično fotogenične i vrlo strme stepenice koje su usječene u stijenu. Stijena je na 250 m nadmorske visine, tako da je spust, no i uspon, mala avantura za sebe. Na plaži nije gužva, a niti brodice ne zaklanjaju vidik prema morskom horizontu. Ovaj idealan položaj djelomično je zbog nepristupačnog terena, a djelomično zbog njezinog tajanstvenog položaja.

Posljednja tri kilometra dijelila su me od cilja dana, Radovčića. Radovčići su smješteni na 18° i 20′ istočne zemljopisne dužine i 42° i 30′ sjeverne zemljopisne širine. Nalazi se južno od Konavoskog polja, uz lokalnu cestu između sela Popovići i Poljice. Selo ima svoj izlaz na Jadransko more s obalom dužine 3 kilometra. Ono što nas zanima je prekrasno obiteljsko imanje Agroturizam Zlatovišće. Svime upravlja mladi gazda Niko Ljubić, koji me obilno počastio i kao i prethodnici, odbio primiti bilo kakav novac za smještaj. To je toliko plemenito i divni ljudi u ovoj županiji su popravili dojam, koji nikako nismo imali od službenih predstavnika u TZ Dubrovačko-neretvanske županije, koji uopće nisu bili zainteresirani za moju priču za razliku od prethodnih nekoliko županija počevši od divnog Kvarnera, kojim je jučer i danas vožena spomenuta biciklistička utrka. Niko kaže sljedeće: “Agroturizam Zlatovišće je smješteno u mirnom, ruralnom mjestu Radovčići s bogatom poviješću usredotočenom na hranu i vino. Otkrivanjem njegove slatke kamene kućice, uske ulice i prekrasne vinove loze, dobit ćete sve opuštene, mediteranske vibracije u ovom mirnom području. Naša obitelj se godinama bavi proizvodnjom vina. Posjetite naš rustikalni vinski podrum i uživajte u degustaciji vina koju vodi profesionalni sommelier. Ako se odlučite na naš jelovnik, on će se sastojati od svježih, organskih proizvoda pripremljenih po tradicionalnoj recepturi i naravno, savršeno će se kombinirati s lokalnim vinom.” Hvala!

30.9. četvrtak, Radovčići - Vitaljina; dan stotinu dvadeset i četvrti

Pretposljednji dan cijelog puta, čekalo me dosta kilometara, jer je naš logističar za smještaj opet pronašao čovjeka spremnog dati besplatan smještaj za mene i to ovoga puta, dakle, posljednje noćenje za trajanja hodanja, kompletna vila sa bazenom! Nevjerojatno! No, krenimo redom! S obzirom da je ovaj dio trase prilično pust, i jedino mjesto prije Vitaljine, koja je ujedno i posljednja stanica linije 27 koja prometuje do Dubrovnika tri puta na dan, nisam očekivao da ću ikoga sresti na putu do tamo, osim što je u planu bilo svraćanje u Molunat, ako se pruži prilika. Naišao sam na čudan posjed još čudnijeg čovjeka sa odličnom pričom. Radilo se o Marku Bradvici koji se doselio iz Kanade.

Vodi Marko više projekata, jedan od njih je da vrati starog čiru. Ideja o renoviranju već postojeće željezničke pruge u Konavlima, Hrvatskoj u svrsi turizma je nastalo 2003. Glavni ciljevi projekta su rekonstrukcija tračnica, obnavljanje željezničkih stanica u njihovom originalnom izdanju, očuvanje kulturne baštine, razvoj turizma u regiji, suradnja između državnih graničnih prijelaza, promocija uskotračnih željezničkih pruga, kolekcija artefakata, intervjui sa originalnim željezničkim zaposlenicima, edukacija nadolazećih željezničkih djelatnika, organizacija egzibicija, objavljivanje monografija, itd. ČIRO surađuje sa Markom Bradvicom, osnivateljem i izvršnim direktorom iste. 1989. Marko je financirao preliminarni studij izvodljivosti za dio tračnica između Uskoplja i Gruža, luka u Dubrovniku, kao i daljnji studij o nastavku rute ovog projekta. Marko je glavna sila koji pokreće ovaj projekt i nerazdvojiv je dio revitalizacije željezničke trake. Organizacija uspješno surađuje sa Dubrovačkom-Neretvanskom županijom, Gradom Dubrovnikom, općinama Župa Dubrovačka i Konavalom, također i sa razvojnim agencijama DUNEA i DURA (lokalne kompanije) i nevladinim organizacijama iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Dosad, ČIRO je zabilježio rast u broju članova iz svih dijelova svijeta. Članovi trenutno u suradnji su iz Hrvatske, BiH, Kanade, Francuske, Norveške, Brazila i Španjolske. U više navrata smo prezentirali svoje ciljeve i ideje u egzibicijama i radionama diljem Hrvatsku, BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Vodi naš Marko još i prirodni park Mikulići, a i podržava biciklističku zajednicu warmshowers.org. Nevjerojatan lik, kao i ja!

Prošao sam park Mikulići i nastavio uglavnom makadamima, za koje mi je policijska patrola koja me zaustavila, rekla da je glavna migrantska trasa. Rekao sam Željku kada smo čuli, da nikada brže nisam završio 17 kilometara! Došao sam do Vitaljine, gdje mi je mladi gazda Nikša ostavio upute kako da uđem na posjed gdje ću kasnije biti smješten, no nemirnog duha, svakako sam htio vidjeti i Molunat. Snašao sam se za prijevoz i otišao do ovog prekrasnog mjesta. Molunat je smješten na krajnjem jugu Hrvatske, 20 kilometara jugoistočno od Cavtata u uvali istoimenog poluotočića. Naziv Molunat mjesto je dobilo po istoimenom poluotoku, koji je dobio ime po grčkoj riječi molos koja znači luka ili uvala. Molunat je osnovan kao zbijeg u 15. stoljeću, a bio je sklonište za oboljele od kuge i karantena za brodove koji su dolazili iz okuženih luka. U selu ima neistraženih ostataka rimske arhitekture, a poluotočić je s kopnene strane zaštićen zidom koji su gradili Dubrovčani od 1468. – 1471. godine kako bi u slučaju opasnosti imali gdje skloniti obitelji. Unutarnja površina isparcelizirana je i razdijeljena na zemljišta za kuće stanovnika ili povremenih branitelja 1471. U uvali Veliki Molunat 1958. pronađeni su ostatci broda, oružja i raznih drugih predmeta.

Danas se nalaze u dubrovačkom Pomorskom muzeju. Vjerojatno je to bio ruski brod potopljen pri povlačenju pred francuskom flotom 1803. Ovo rubno područje Dubrovačke Republike često je bilo metom napada gusara. Još uvijek u narodu postoji priča po kojoj su gusari oteli četiri djevojke iz obitelji Kise, Ljubenka i Memeda dok su prale rublje u lokvi blizu sela. Za tri se nikad ništa nije saznalo, dok se četvrta javljala i bogato pomagala obitelj. Kako uvijek nekoga sretnem, tako sam i ovdje u jedinom otvorenom lokalu, sjeo sa opet Markom (definitivno najčešće ime slučajnih poznanika na putu) i popio pivo, dok sam čekao svog domaćina koji živi i radi u Dubrovniku.

Nikša me pokupio na gornjoj cesti i odvezao u Vitaljinu. Vitaljina je najjužnije hrvatsko naseljeno mjesto, smješteno u općini Konavle. Vitaljina je smještena na krajnjem jugu Hrvatske, udaljena oko 2km od poluotoka Prevlaka, a u svom sastavu ima pet zaseoka: Bezboge, Mitrovići, Misletići, Donji Kraj i Gornji Kraj. Upravo u Gornjm Kraju je bila Nikšina vila sa bazenom, gdje sam se udobno smjestio i ostao potpuno sam. Vitaljina je ime dobila po antičkom nalazištu Vitoš-gradu. Ljubazni domaćin me nazvao navečer da me upozori da glasno zavijanje koje ću možda čuti, dolazi od čagljeva, kojih ima dosta u okolnim šumama.

1.10. petak, Vitaljina – Prevlaka (Punta Oštra); dan stotinu dvadeset i peti i posljednji!

Došao je i taj dan, dan kada više nema dalje, dan kada je kraj puta i jedino o čemu sam trebao razmišljati je da nađem nekoga tko će me lijepo fotografirati na kraju, jer za razliku od prva tri milestone-a, moje logistike nije bilo ovdje danas. Rano ujutro sam krenuo na kratku, posljednju rundu hodanja do Prevlake. Prevlaka je poluotok u Hrvatskoj na ulazu u Boku kotorsku u južnoj Dalmaciji. Nalazi se u jugoistočnome dijelu Konavala uz mjesto Vitaljinu za čiji je morski greben vezana 170 metara širokom i 3 do 4 metara (nadmorske visine) visokom kopnenom spojnicom koja se također naziva Prevlaka. Najviša točka te spojnice je 8,2 metara. Od uskog spoja s kopnom do krajnje točke poluotoka – rta Oštra ima 2,5 km. Rt Oštra, iako nije najjužnija točka Republike Hrvatske, najjužnija je točka kopna.

Ranije se Prevlaka nazivala Ponta Oštra, ili samo Oštra prema nazivu rta, a prevlakama se nazivaju i dvije uvale oko morskoga grebena kojim je vezana za Vitaljinu. Nastavak tog grebena naziva se Obora i najviše je visine 187 metara. Po nazivu rta Oštra naziva se i tjesnac Oštra koga još zovu Bokokotorska vrata, široka 1,25 do 3 km. Površina poluotoka iznosi 93,33 hektara. Kako je ovaj put obilježilo sretanje sa ljudima na putu, druženje i prenošenje njihovih priča, tako je i ovdje, na kraju svega, na kraju najjužnijeg dijela Hrvatske sreo sam nekoliko ljudi! Prvo sam pronašao bertiju! Bio je to lokal Gusar, lokalnog Vlahe, kojem nije bio problem sići sa mnom do utvrde koja se tamo nalazi, u rekonstrukciji, nesanirana. Zbog pogodnosti za pomorski prijevoz i strateškog položaja s kojeg se nadzire ulaz i izlaz u Bokokotorski zaljev za vrijeme austrijske vlasti 1850-ih izgrađene su obrambene utvrde. Jedna na samom rtu Oštra, a druga na Mamuli (Lastavica, Velika žanjica), ostale su dobro sačuvane sve do današnjih dana. Utvrda na Prevlaci je nakon kapitulacije Italije 1943. pretrpjela udarce koji su vidljivi i danas. Utvrde su sagrađene na prijedlog Lazara Mamule, časnika u austrijskoj vojsci, po kome je otočić dobio jedno od svojih imena. Došao sam do kraja!

Poslikao sam se sa Vlahom, zatim sa domaćim motociklistima Ivanom i Dariom, a naposljetku, opet u Gusaru, dok sam čekao raniji autobus za Dubrovnik, onaj srednji u 12:15, jer je posljednji u 16:15, sa Melinom i Marcom.

Otišao sam opet do Gruža, kod prijateljice Tanje gdje sam prespavao prije neki dan, a supruga Daniela, koja me strpljivo iščekuje u Samoboru, kupila mi je kartu za autobus sa polaskom iza podneva u subotu, dakle dok ovo čitate, ja sam već u Samoboru! Ponovno ću spomenuti divne ljude koji su me primili na Pelješcu, i daleko više od niske cijene smještaja, pružali mi dom tri dana, uključujući vožnje do i sa rute, sve obroke i vožnje po poluotoku koji je poseban. Upoznao nas je Nikola Ledinić Paprica, o kojem sam pisao, a posebni ljudi koji su dirnuli moje srce su Ruža i Vlaho iz Ponikvi na Pelješcu! HVALA!

Hvala i Tanji koja mi je pružila posljednje noćenje prije povratka doma. I za kraj posljednje moje objave sa puta, jer uslijedit će velike zahvale, neke rekapitulacije, sažetci, obraćanja medijima, najava knjige, najave prezentiranja mojeg puta sa prikazivanjem tisuća fotografija nastalih na ovom putu (točno 5145 fotografija), za kraj, osvrt našeg Zvonimira Markića, koji je tu i tamo davao umjetničke osvrte na ovaj put, dok sam ja iz dana u dan samo hodao.

Zvonimir Markić, rezime: “Sunce je zašlo nad jednu jako veliku planinu. Njenom je svijetlom stranom malo više od četiri mjeseca hodao moj prijatelj prehodavši cijelu Hrvatsku. Na leđa je koncem svibnja stavio 17 kg težak ruksak i krenuo iz Iloka. Otrčao sam s njim najmanje pedeset utrka, znao sam da baš nijednom neće stati niti usporiti. To je takav tip, Caballo Blanco, osobenjak i borac. Pregledavam malo Whatsapp poruke na svojem mobitelu, svakoga je dana Maki u ranim poslijepodnevnim satima slao lokaciju. Pratio sam njegov hod širokim lenijama i žitnim poljima Slavonije, gledali smo nogomet tih dana, a on je neumorno gazio staze zelenog Papuka, zalazio u opustjela sela pa preko Kalnika stigao do Mure. Počeli su ljetni odmori, Maki je krstario zagorskim bregima pa preko Sljemena stigao u naš Samobor. Pržilo je sunce, popili smo pivo na trgu, bio je nemiran, u njegovoj su glavi bile visine, daljine… Idućeg je jutra krenuo na Japetić, tu smo se rastali, ima tome gotovo tri mjeseca. Ja sam otišao na jug, a on prema Pokuplju pa uz rijeku do Gorskog Kotara. Lokacije su i dalje stizale, stigao je i do Savudrije pa uz more prema Rijeci. Bio je na Velebitu, prehodao cijelu našu obalu i jučer stigao u Prevlaku. 125 dana hoda, 1772 kilometara pod potplatima, deseci tisuća koraka, a posljednji je načinio jučer na najjužnijoj točci naše lijepe domovine. Veliko hvala Žaretu, čovjeku bez kojeg teško da bi išta bilo, koji pod kontrolom drži hrvatski zračni teritorij, ali i ravničarski, planinski, primorski i svaki drugi. Bravo, prijatelju!!! Ovo je bio tvoj put i ti ćeš ga ispričati! Jednom bih htio ići takvom stazom, okrenuti se na kraju i reći „ja sad više ništa ne moram“, da iza mene ne ostane ništa što sam morao zaboraviti. Slušao sam kad su govorili da je to ludost, da nisi spreman, samo si odrješito mahnuo rukom i, baš kao na našim utrkama, Vollgas!!! Tako je, moj Caballo! Dinamit u nogama, vatra u srcu, život u očima!“

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 35

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.