Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Svijetla strana planine

Sedam dana Velebita

Kako nam kazuju geografski, orografski i drugi izvori, brdski masiv Velebita, jedan od najznatnijih u užem dinarskom području, proteže se, u dužinu otprilike 145 km, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu do okuke Zrmanje na jugoistoku. Od obalnog pojasa do kopnenog podnožja u Lici, u prosjeku je širok 14 km, ali od mjesta do mjesta širina varira, od najviše 30 km u sjevernom do najmanje 10 km u njegovom južnom dijelu. Na površini približno 2 270 km2 razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i ponikva, kukova, gorskih hrptova, dolina i pretplaninskih vrhova, od kojih njih 130 u prosjeku premašuje nadmorsku visinu 1370 m. Oni u sjevernom dijelu Velebita dosežu visinu gotovo 1700 m (Mali Rajinac 1699 m), u srednjem dijelu više od 1600 m (Šatorina 1624 m, Ograđenik 1604 m, Ograđenica 1614 m), a u južnom i najvišem dijelu od 1700 do 1757 m (Babin vrh 1723 m, Vaganski vrh 1757 m, Segestin 1715 m, Malovan 1709 m, Sveto brdo 1751 m).
Objava 21. kolovoza 2021. 0 komentara 4094 prikaza
Zvonko Maduna
Zvonko Maduna
Premužićeva staza

13.8. petak, Senj – Sveti Juraj - Oltari; dan sedamdeset i šesti

Završna dionica, što se hodanja uz magistralu tiče, jer već u petak popodne bio sam na Oltarima zbog jedinog mogućeg noćenja tamo i iz tehničkih i logističkih razloga odlučili smo da se ne vraćam dolje, već da u subotu ujutro krenem prema Zavižanu. Krenuo sam iz Senja dosta rano da što prije, prije ozbiljnijeg prometa na magistrali, stignem do svog odredišta. Tamo sam trebao pričekati g. Viktora Samardžiju, koji je bio domaćin u petak i osigurao noćenje u Senju, preko TZ Ličko-senjske županije i direktora Ivana Radoševića. Hvala!

Tih 9 kilometara od Senja do Svetog Jurja proteklo je relativno glatko i već prije podneva došao sam do ovog simpatičnog mjesta. Sveti Juraj tipično je primorsko mjestašce smješteno u zaljevu s čije se jedne strane nalazi brdo Gradina, a s druge otočić Lisac. U pretpovijesno doba ovdje se nalazilo naselje Lopsica. Na starom groblju uz more još uvijek se mogu vidjeti ostaci crkve Sv. Filipa i Jakova koja se spominje još u srednjem vijeku. U samom centru nalazi se mjesno kupalište, a oni koji žele malo više intime, svoj mir pronaći će u osebujnim uvalama Spasovac, Ujča, Vlaška, Planikovac, Kalić, Grabova i Rača. Osim kao turističko mjesto, Sveti Juraj poznat je i po proizvodnji najboljeg cvjetnog meda na svijetu.
Kao što sam već rekao, osigurano je bilo noćenje sa petka na subotu u planinarskoj kući Oltari, na 960 mnv, odvezao me Viktor, no nije mogao u subotu ujutro opet dolaziti po mene i ponoviti dionicu, tako da smo odlučili propustiti ovaj dio iz tehničko-logističkih razloga. Odmorio sam se u ovoj simpatičnoj planinarskoj kući. Razliku između kuća i domova sam objasnio još kada sam boravio na Papuku, u planinarskoj kući Šaševo. Ukratko, nema hrane, voda je ponekad neupotrebljiva i to je to. Planinarska kuća Oltari nalazi se neposredno uz asfaltiranu cestu iz Sv. Jurja za Krasno, u planinskom selu Oltari. To su tri prostorije na prvom katu kuće iznad zatvorene gostionice. Zahvaljujući autobusnoj vezi iz Senja, Oltari su važno ishodište za pohode na sjeverni Velebit. Opskrbljena je pićem, a istom upravlja HPD Sisak. Zanimljivo je da sam i ovdje pronašao jedan mobitel, neke Talijanke i vratio ga osoblju doma, kao što sam već učinio i na Grobničkom polju.

14.8. subota, Oltari - Zavižan; dan sedamdeset i sedmi

Subotnje prekrasno jutro na 960 metara iznad Jadrana, obećavalo je još ljepše vidike kada se popnem do svog cilja, do Zavižana, točnije Planinarskog doma Zavižan na 1594 mnv. Krenuo sam prema glavnom ulazu u Nacionalni park “Sjeverni Velebit”, koji se nalazi kod Babić Siče. Sreo sam tamo Luku, koji radi na ulazu u park. Ispričavši svoju već sada nevjerojatnu priču, zadobio sam simpatije odgovornog za naplatu koji mi je izdao personaliziranu kartu bez naknade, nakon respektabilnih preko 1150 kilometara u tom trenutku. Vrijednost i ljepota prirode Velebita odavno su prepoznati. U sklopu UNESCO-va programa Čovjek i biosfera (MAB – Man and Biosphere) planina Velebit uvrštena je još 1978. godine u mrežu svjetskih rezervata biosfere. Tri godine kasnije čitav Velebit postaje Parkom prirode. Unutar njega čak su dva nacionalna parka – na jugu je Nacionalni park Paklenica, proglašen još 1949. godine, a na sjevernom je dijelu Nacionalni park Sjeverni Velebit, proglašen pola stoljeća kasnije. Stoga Velebit s pravom nazivamo Parkom nacionalnih parkova. Nacionalni park Sjeverni Velebit obuhvaća i nekoliko ranije zaštićenih područja – Strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, botanički rezervat Visibaba i botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa, unutar kojega se nalazi i poznati Velebitski botanički vrt, proglašen spomenikom parkovne arhitekture.7. srpnja 2017. UNESCO je još jednom prepoznao ljepotu i vrijednost Nacionalnog parka Sjeverni Velebit te je bukove šume, koje se nalaze u Strogom rezervatu Hajdučki i Rožanski kukovi zajedno s bukovim šumama Nacionalnog parka Paklenica, dodao na Popis svjetske prirodne baštine UNESCO-a.

Zavižan je jedan od najpoznatijih lokaliteta u Nacionalnom parku „Sjeverni Velebit“. Na 1594 metara nadmorske visine, ispod vrha Vučjak, smješten je Planinarski dom Zavižan i najstarija visinska meteorološka postaja u Hrvatskoj, osnovana 1953. godine. S obzirom da je Velebit prirodna granica između kontinentalne i mediteranske Hrvatske, u njegovu vršnom dijelu sukobljavaju se i dvije različite klime – maritimna i kontinentalna, što uzrokuje nepredvidive vremenske prilike pa je ova zavižanska postaja od neizmjerne važnosti za meteorološku zajednicu. Planinarski dom Zavižan izgrađen je na temeljima nekadašnje Krajačeve kuće sagrađene davne 1927. godine. Krajačeva je kuća za vrijeme Drugog svjetskog rata urušena te je Hrvatski planinarski savez, uz pomoć planinara iz Senja, 1951. godine započeo graditi novi planinarski dom koji je otvoren 27. 7. 1953. godine. Posao meteoroloških motritelja na postaji Zavižan već tri generacije obavljaju članovi obitelji Vukušić, koji su ujedno i domari planinarskog doma. Zahvaljujući njima, dom je za posjetitelje otvoren i u zimskim mjesecima. S obzirom na lagani prilaz i postojanje planinarskog doma i drugih sadržaja za posjetitelje (parkiralište, sanitarni čvorovi, klupe, odmorišta i sl.), Zavižan je vrlo dobra polazna točka za planinarske ture po Velebitu. Popnete li se planinarskim stazama na neki od okolnih vrhova – vidikovaca, otvorit će vam se prekrasni vidici na kvarnerske otoke i Liku. Upravo vizure koje se pružaju sa skupine zavižanskih vrhova (Veliki Zavižan 1676 m, Balinovac 1601 m, Velika (Zavižanska) Kosa 1620 m, Vučjak 1644 m) ostavljaju najveći dio naših posjetitelja bez daha. Ostao sam i ja bez daha, ali ne i bez okrjepe, kao i uvijek upoznao sam neke ljude na samom Zavižanu, pa sam tako sreo Andreu i Damira, koji su jedan dio ove 8 kilometara duge dionice išli sa mnom.

Upoznao sam i Anu koja hoda rutu Via Dinarica, kao i drugu Anu, koja radi kao domaćica u domu.

Uživao sam na ekstremno čistom, rijetkom i zdravom planinskom zraku, sjedio na lijepo uređenim klupama sa fascinantnim pogledima, a onda sam se potrudio poslikati zalazak sunca sa pogledom na Kvarnerske otoke, Pag i Rab.

15.8. nedjelja, Zavižan – Planinarska kuća Alan; dan sedamdeset i osmi

Na blagdan Velike Gospe, imao sam predivan zadatak. Započeti hodnju po zacijelo najljepšoj “šetnici” na Velebitu. Radi se o poznatoj i prelijepoj Premužićevoj stazi. Ideje o turističkom otvaranju Velebita spominju se u tekstovima hrvatskih planinara objavljivanima u časopisu “Hrvatski planinar” još dvadesetih godina prošloga stoljeća. Zahvaljujući u prvom redu predanosti dr. Ivana Krajača, ministra trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za njihovu realizaciju. Stazu je projektirao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić, strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Kasnije su je, graditelju u čast, hrvatski planinari prozvali njegovim imenom. Gradnja uzdužne planinarske staze započela je 1930. godine. Financirali su je zajednički Direkcija šuma na Sušaku (Rijeka), Hrvatsko planinarsko društvo i Kraljevska banska uprava Savske banovine. Zbog nedostatka financijskih sredstava gradnja staze zastala je jednu čitavu sezonu, a dovršena je u ljeto 1933. godine, kad je završena i najteža dionica u dužini od 1,5 km od Čepuraša do Gromovače.

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 13

Premužićevu stazu danas smatramo pravim remek-djelom graditeljstva jer je građena u kamenu – suhozidu, te je položena tako da nas na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita – Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 km. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. S obzirom na duljinu staze, moja logistika i ja smo planirali da prehodam istu u tri etape. Prvu u nedjelju do planinarske kuće Alan, drugu od Alana do Skorpovca, koji je sklonište na nekih 20 kilometara od Alana, na putu do Baških Oštarija, kao kraja staze i završe faze ova tri dana o kojima govorim. S Premužićeve se staze odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhunaca sjevernog i srednjeg Velebita – Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge. Kroz Nacionalni park „Sjeverni Velebit“ prolazi 16 km staze, a na otprilike dva sata hoda od Zavižana nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba. Sreo sam tu negdje još jednog hodača koji je došao iz suprotnog smjera, a hoda rutu Via Adriatica. Radi se o Goranu Buljanu, sa kojim sam izmijenio dosta korisnih informacija, između ostalog o odličnoj opskrbljenosti planinarske kuće Alan, koju nisam očekivao.

Mislili smo da tamo ima samo pića, no ima i jednostavnih jela, prijeko potrebnih za okrjepu umornih hodača. Tako sam i ja pristigavši tamo, kako ja kažem, maznuo dva tanjura mahuna sa kobasicom. Imao sam i dobar GPRS signal, uspio sam poslati fotografije i čuti se sa Željkom telefonom. Planinarska kuća Alan je brvnara na kat. Na katu je 5 soba s ukupno 40 ležaja. Preporučuje se donijeti vlastite vreće za spavanje i jastučnice, koji su potrebne i usred ljeta, jer je noćna temperatura često 12-14 stupnjeva. Voda za piće samo u bocama, za vrijeme prisutnosti domaćina. Voda za održavanje osnovne higijene dostupna je pored kuće. Rasvjeta je, za vrijeme dežurstava, osigurana putem sunčanih panela, a inače se koriste svijeće. Prostor na katu je osvjetljen za osnovne potrebe. Nije dopuštena upotreba otvorenog plamena zbog opasnosti od požara. Koriste se baterijske svjetiljke.

Planinarskom kućom Alan upravlja Planinarski klub Sljeme iz Zagreba, a briga o kući i dežurstva organizirana su putem Sekcije za gospodarstvo. Od kraja svibnja pa do kraja listopada organizira se stalno dežurstvo, a u ostalo doba godine dežurstva za vikende. U zimsko doba godine, kada nema dežurstava, može se koristiti zimska soba u prizemlju s peći i četiri madraca. Dežurni planinari mogu osigurati razne osvježavajuće napitke te jednostavna jela po dogovoru i mogućnosti. Kuća se održava volonterskim radom manje skupine planinara, donacijama i dobrovoljnim prilozima posjetitelja. Kuća ima knjižnicu s fondom od oko 150 doniranih knjiga, koje su na raspolaganju posjetiteljima. I tako su me ostavili na Alanu, da odmorim prije vrlo zahtjevne druge dionice po Premužićevoj stazi, do Skorpovca.

16.8. ponedjeljak, PK Alan - Skorpovac; dan sedamdeset i deveti

U literaturi je uobičajeno da se Velebit dijeli na:
• Sjeverni Velebit, započinje na prijevoju Vratnik i završava na prijevoju Veliki Alan iznad primorskog naselja Jablanac. Dužine je oko 30 km, a najveće širine do 30 km.
• Srednji Velebit, završava na prijevoju Oštarijska vrata preko kojeg vodi cesta Karlobag – Gospić. Dužine je oko 24 km, a najveće širine do 20 km.
• Južni Velebit, završava na prijevoju Mali Alan, na staroj cesti koja spaja Obrovac i Lovinac. Dužine je oko 46 km, a najmanje širine oko 10 km. • Jugoistočni Velebit, započinje na istom prijevoju, a završava uz kanjon rijeke Zrmanje. Dužine je oko 40 km.

Takva podjela se zasniva na zemljopisnim, morfološkim, reljefnim i biološkim posebnostima pojedinih velebitskih dijelova. Crte podjele idu duž prijevoja, preko kojih ceste spajaju unutrašnjost s priobaljem. Cijelo područje planine zaštićeno je kao park prirode, a Sjeverni Velebit i Paklenica su proglašeni nacionalnim parkovima. Unutar NP Sjeverni Velebit nalazi se i posebno zaštićeni strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi. Za vedra vremena Velebit se iz zraka, s visine 8 000m, vidi cijeli. Doima se kao glomazan, malo razveden, ali naboran bedem koji se u luku izbočio u more. Padine su mu strme, a hrbat širok. Primorska padina, kojom se spušta do mora, mnogo je viša od kopnene padine. Visinska razlika primorske padine od mora do najnižeg prijevoja iznosi oko 700 m, a do najvišeg vrha čak 1757 m. S kopnene strane Velebit se samo 150 do 1150 m uzdiže iznad ličke visoravni, jer ona već leži na nadmorskoj visini oko 500 do 600 m. Obje se padine međusobno bitno razlikuju i izgledom. Primorska je padina vrlo krševita i gola, mjestimično poput Mjesečeva krajolika, sive ili žućkasto sive boje, prošarana sitnim zelenilom. Kopnena padina, iako strma, doima se pitomija, gotovo je sva obrasla šumom, pa je tamnozelene boje. Srednja, ujedno i najduža dionica koju prehodaju oni koji odluče uživati u prekrasnoj Premužićevoj stazi, po mnogima je i najljepša. Nešto manje od 20 kilometara, koliko ima od Planinarske kuće Alan, pa do planinarskog skloništa Skorpovac, dobro utrenirani planinari mogu prijeći i za pet sati, no sa preporučljivim pauzama i potrebi za uživanjem u prekrasnim vidicima i prirodi, fotografiranjem, treba oko 7 sati.

Krenuo sam rano ujutro, oprostio se sa domaćicom Dianom, i sa novostečenim pratiteljem, kojeg sam oduševio svojom pustolovinom, krenuo sam u društvu Siniše, na srednju dionicu ove staze koju mora prehodati svatko tko drži do svojeg planinarskog renomea.

Jednostavno je to nešto što se mora imati na listi želja i odraditi kada ste za to spremni i imate mogućnosti. Sa dolaskom na Zavižan, trebate komotna tri dana u kojima je možete prehodati i usput i stići uživati i nakon dolaska u Baške Oštarije i vratiti se nekim od mogućih prijevoza ili kako se već organizirate, računajte na pet dana, dakle dolazni, prespavate na Zavižanu i rano ujutro krenete na tri dana avanture i peti dan nakon povratka na Zavižan i odmora krenete napunjenih baterija vašoj kući. Druga dionica Premužićeve staze je naprosto predivna. Pruža se pogled na našu obalu, otoke poput Krka, Paga i Raba, a ako imate sreće na horizontu ćete ugledati i Italiju. Ova dionica skoro cijelim putem ima otvoren pogled na more i doslovno bi konstantno mogli u rukama držati fotoaparat. Putem se otvara pogled i na nekadašnje livade, odnosno pašnjake, koje je stvorio čovjek, a koji se danas skoro pa ne koriste.

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 12

Završava kod planinarskog skloništa Skorpovac. Sklonište se nalazi u napuštenom gorskom zaselku Skorpovac, a o njemu brigu vodi HPD Sveti Šimun iz Markuševca, a članovi tijekom ljeta dežuraju u objektu. Sklonište se sastoji od kuhinjice, ima WC u obliku čučavca, a u spavaonici ima 10 jednostavnih ležaja. Sve skupa postoji 14 mjesta za spavanje.
Na blogu https://underdreamskies.com/ koji piše Mija ima dosta korisnih informacija i tekstova ne samo o Premužićevoj stazi i Velebitu nego i o mnogim drugim krasnim mjestima za hiking. Korisne informacije za ovu dionicu:
• Početak staze: kod planinarske kuće Alan
• Dužina i trajanje staze: Druga dionica Premužićeve staze duga je 20 kilometara za što je uz dvije pauze bilo potrebno 7.15 h. Staza spada pod K2 (kondicijski umjereno zahtjevna, pet do sedam sati hoda) i T1 (tehnički nezahtjevna).
• Za koga je prikladna staza: Staza nije tehnički zahtjevna ni kondicijski zahtjevna. Ona je možda kilometarski duga, stoga imaju to svakako na umu. Ako u svojim gojzericama već imaš pokoji kilometar, ona za tebe neće predstavljati veći problem.
• Postoji li mjesto za hranu i piće?: planinarska kuća Alan, izvor vode Korita koji, nažalost, tijekom ljetnih mjeseci presuši, cisterna kod planinarskog skloništa Skorpovac
• Dodatno: Pripaziti na poskoke. Svakako ponijeti dovoljnu količinu vode i stazu zbog manjka hlada izbjegavati tijekom vrućih ljetnih dana ili krenuti dovoljno rano ujutro.

17.8. utorak, Skorpovac – Baške Oštarije; dan osamdeseti

Zadnja dionica Premužićeve staze je i kilometarski i vremenski najkraća, no nije zbog toga manje lijepa. Pohod starta kod planinarskog skloništa Skorpovac gdje se kod križa s lijeve strane nastavlja Premužićeva staza koja na tom području prolazi većinski kroz šumu te u par navrata siječe makadamsku cestu. Uskoro se ponovno pogled otvara prema obali i okolnim otocima, a posebno je upečatljiv pogled na zelene livade Velebita. Ova dionica prolazi preko Dabarske kosi gdje prolazi Dabarska cesta. To je glavna prometna okosnica srednjeg Velebita otkuda kreću brojni planinarski pohodi. Premužićeva staza se odmah nastavlja iznad same ceste te ulazi u šumu koja je pratila Makija sve do samog završetka.

Premužićeva staza završava prije oštarijskih polja na čijem rubu se nalazi planinarski dom Prpa. Kao i mnogi drugi, i ja sam našao fantastičnu okrjepu u hostelu Baške Oštarije. Baške Oštarije smještene su na klancu Velebita na nadmorskoj visini od 926 m, na mjestu gdje se Velebit dijeli na Srednji i Južni dio (južni seže od prijevoja Mali Halan, a sjeverni od Oštarija do Vratnika nad Senjom). Do 1900. godine ime mjesta je Oštarije kad je promjenjeno u Baške Oštarije. Iako u podjeli Velebita predstavljaju granicu između srednjega i južnoga Velebita, u svijesti govornika najviše pripadaju Lici. Takva podijeljenost vidljiva je i u svakodnevnome funkcioniranju naselja; tako Baške Oštarije administrativno pripadaju općini Karlobag, ali poštanski se promet odvija preko Gospića (odnosno pošte u Brušanima). Župni ured kojemu pripada oštarska crkva sv. Elizabete također se nalazi u Karlobagu, ali smrtovnice se podižu u Matičnome uredu Gospić. Takva podvojenost, dakako, ima svoje korijene i razloge. Oštarije se nalaze na 20. kilometru ceste Gospić – Karlobag iz smjera Gospića, odnosno na 18. kilometru iste ceste iz smjera Karlobaga. Naselje je smješteno uz rub krškoga Oštarskog polja, dugačkoga oko četiri kilometra i širokoga jedan kilometar, koje je u prošlosti hranilo mnogobrojne oštarske obitelji. No prema popisu iz 2001. godine u Oštarijama je živjelo 30 stanovnika. Za vladavine Rimljana navedenim su prostorom prolazile rimske dvokolice povezujući Liku i Podgorje. U srednjem vijeku lokalitet je bio u posjedu obitelji Kurjaković, krbavskih knezova. Nakon povlačenja Turka iz Like 1689. godine, zapovjedništvo Vojne krajine kojoj je 1713. godine pripao taj prostor, uočilo je njehove gospodarske i prometne mogućnosti te je u prvoj polovici XVIII. stoljeća otvorena prva gostionica po kojoj je naselje i dobilo ime (mlet. ostarĕa- ‘gostionica, birtija, krčma’), a čija je svrha bila osigurati trgovcima iz Podgorja mjesto za odmor na putu prema Lici. S obzirom na razvoj prekovelebitske trgovine, a time i otvaranje većega broja gostionica, vlasti su na spomenuti prostor počele naseljavati hrvatsko bunjevačko katoličko stanovništvo uglavnom iz Podgorja, ali ljudi su teško ostavljali svoje tek ponovo stečene domove i selili se na planinu. No jedan dio ljudi je došao i stvorio sebi novi dom. Pravi uzlet naselje je doživjelo u XVIII. i XIX. stoljeću otvaranjem triju cesta (Karoline, Terezijane i Knežić- Kekićeve) između Gospića i Karlobaga koje su otvorile put novom naseljavanju. Rezultat tih promjena bila je izgradnja crkve i otvaranje škole pokraj XIX. stoljeća. No već s prelaskom u novo stoljeće skromno Oštarsko polje više nije moglo hraniti mnogobrojne obitelji te su mnogi otišli u Ameriku u potrazi za boljim životom, a dva svjetska rata i otvaranje Ličke pruge 1925. godine koje je prometna žarišta premjestilo dublje u Liku nepovoljno su utjecali na oštarsku demografsku sliku.

18.8. srijeda, Baške Oštarije – Šugarska duliba; dan osamdeset i prvi

Oprostio sam se u hostelu, nakon odlične okrjepe, spavanja i punjenja svojih i baterija uređaja koje koristi, od Siniše, koji je prehodao cijelu Premužićevu stazu sa mnom, od gospođe Silvane, koja je sa svojih 80 godina također prehodala ovu ipak dugačku stazu. Svaka čast za damu iz Zameta.

I na kraju, oprostio sam se od odličnog osoblja hostela i restorana sa odličnom hranom. Upoznao sam tu i Ružicu, koja radi u hostelu Baške Oštarije.

Za razliku od relativno pitome i odlično uređene Premužićeve staze, ruta kojom trebam stići do Ramića Dvora iznad Planinarskog doma Paklenica i dalje do Starigrada, nije niti lagana, niti pitoma, ali je dobro markirana što odlikuje velebitske planinarske staze. Po ovom dijelu Velebitskog planinarskog puta moram se držati staze, jer samo uz nju se nalaze vrlo korisna i odlično održavana skloništa. Velebitski planinarski put (VPP) je planinarska obilaznica koja vodi kroz najzanimljivije predjele uzduž najljepše hrvatske planine. Ona omogućava udobnu turu koja putniku pruža cjelovitu sliku o Velebitu i njegovim glavnim značajkama. Put započinje na Zavižanu, prateći Premužićevu stazu prolazi kroz stjenovito carstvo Rožanskih kukova, stiže do najviših vrhova srednjeg Velebita, vodi kroz područje impresivnih Dabarskih kukova do Baških Oštarija, odakle se nastavlja preko Stapine i Rujna sve do najviših vrhova Velebita i klanaca Paklenice.

Trasa Velebitskog planinarskog puta duga je oko 100 km i označena uobičajenim planinarskim markacijama uz dodatak slova »V«. Za prolazak cjelokupne trase VPP-a potrebno je 9 – 10 dana hoda. Put je, prema mogućnostima noćenja, podijeljen u devet dionica ujednačene duljine i težine. Naša verzija prvog dijela pod sekcije C2 koju upravo prolazim uvelike prati ovaj put osim “osvajanja” nekih vrhova, što nije cilj mog puta. Počeo sam na Zavižanu, u tri dana sam savladao Premužićevu i sada se nalazim na prvoj od 4 dionice kojima namjeravam stići do Starigrada. Dakle od Zavižana do Paklenice u 6 dana i još dodatni dan za spustiti se do mora. Kasnije popodne stigao sam do ovog prekrasnog skloništa, do Šugarske dulibe. Planinarsko sklonište Šugarska duliba važna je točka na VPP-u i zahvalno ishodište za uspone na razgledni vrh Veliki Stolac i druge vrhove u okolici.

Sklonište je 2017. rekonstruirano. Prema originalnoj zamisli arhitekta Ivana Juretića dvije velike staklene stijene posjetiteljima u skloništu pružaju neposredan doživljaj boravka u prirodi. U blizini skloništa, uz ruševine lugarnice, nalazi se cisterna s pitkom vodom, a u njoj imate 12V napon struje iz solarnih panela, dostatno za napuniti mobitel. Ima desetak mjesta za staviti karimat i vreću za spavanje i prenoćiti. Sasvim dostatno! Sreo sam tamo obitelj koja je hodala zajedno sa malim sinom Lukom, roditelji Tomislav i Magda, kao i Švicarku Miru, sa kojom sam se teže sporazumijevao zbog jezične barijere.

Sutra ću nastaviti svoj put od Šugarske dulibe do Tatekove kolibe, što je ime još jednog skloništa na Velebitskom planinarskom putu. Za razliku od uspona od Baških Oštarija koje su na 923 mnv do Šugarske dulibe na 1210 mnv, do Tatekove kolibe fje spust do 885 mnv.

19.8. četvrtak, Šugarska duliba – Tatekova koliba; dan osamdeset i drugi

Što su uopće planinarska skloništa ili bolje pitanje, kakve vrste planinarskih kuća imamo u Hrvatskoj:
• Planinarski domovi su otvoreni vikendom, blagdanima ili stalno i u pravilu pružaju mogućnost prehrane i okrepe. Objekti koji su otvoreni samo nedjeljom, ali ne i subotom ne smatraju se planinarskim domovima, nego planinarskim kućama.
• Planinarske kuće (u užem smislu) otvorene su samo povremeno ili po dogovoru s planinarskim udrugama koje skrbe o njima. Za posjet planinarskim kućama potrebno je na vrijeme provjeriti hoće li biti otvorene, odnosno pravovremeno najaviti upravljaču svoj dolazak.
• Planinarska skloništa su nezaključane, stalno otvorene i neopskrbljene kuće u kojima se može prenoćiti bez prethodne najave onome tko njima upravlja. Za noćenje u planinarskim skloništima treba sa sobom ponijeti podložak i vreću za spavanje.
Dodatno, neki domovi i kuće imaju zimsku sobu, zapravo prostoriju koja služi kao sklonište u vrijeme kada je kuća zatvorena, a inače kao dodatni prostor za noćenje. Ako je takvo sklonište u samoj kući ili u njezinoj neposrednoj blizini (u vidokrugu), naziva se zimska soba i ne smatra se zasebnim planinarskim skloništem. Najčešće zimske sobe su unutar kuće, no zimske sobe nekih planinarskih kuća su odvojene od njih. Cilj 9 kilometara, uglavnom rute prema dolje, sa 1210 mnv na koliko sam se probudio u Šugarskoj dulibi, do 885 mnv na koliko se nalazi Tatekova koliba, dosegao sam popodne.

Bitna razlika u opremljenosti, dizajnu i starosti između ova dva skloništa. Jedno, kao sam jučer napisao, završeno 2017., moderno, sa staklenim stijenama za ljepši ugođaj boravka u prirodi, a drugo… Planinarsko sklonište Tatekova koliba na Stapu simpatična je koliba na rubu lijepog i ravnog travnatog dolca Stapa, na trasi VPP-a, i idealno je ishodište za niz uspona u bližoj okolici, ali i važno prenoćište na uzdužnom putu od Baških Oštarija prema Strugama. Ime je dobilo po nadimku Slavka Tomerlina koji ga je sagradio, uredio i opremio, a u okolici je pronašao mnoge zanimljivosti i markirao putove. Voda se uzima iz uske špilje, oko 30 m od skloništa. Ima desetak mjesta za prenoćiti, gdje možete položiti svoj karimat i vreću za spavanje. Nazvao sam Željka ujutro, video pozivom, da mu pokažem što se vidi sa ove rute, a vidio sam marsovsku površinu Paga, most sa kopnom, i cijelo zadarsko zaleđe. Vrijedno truda i hodanja zasigurno je vidjeti ovako nešto. To čovjeka odmah napuni i nekako mu je lakše hodati. Sutra hodam prema Ramića dvorima, iznad Planinarskog doma Paklenica, do kuda ima 18 kilometara, a onda u subotu još 10 do Starigrada. Tu je kraj nekog poglavlja, naše verzije C2 pod sekcije mojeg puta. Drugi dio te pod sekcije ide od Starigrada do Splita, priobalno, nekih 220 kilometara, koje imam plan savladati u 17 dana, nešto umjerenijim tempom, nakon ovih 100 velebitskih kilometara. Sada sam na 1228 kilometara! Idemo dalje!

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 22

Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.