Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Svijetla strana planine

Tjedan dana raja na Kvarneru

Svašta se dogodilo u protekla tri dana, nakon susreta sa gospođom Irenom, direktoricom TZ Kvarnera u Brseču. Stigao sam do Mošćeničke Drage u četvrtak popodne. Moram ovdje još jednom javno zahvaliti Turističkoj zajednici Kvarnera, prvenstveno gospođi Ireni koja je prepoznala što radim, koji potencijal ima moj put kroz lijepu našu preko svih istaknutih geografskih točaka. Preuzela je gospođa Anđelka Kusturin logistiku za ovaj tjedan od našeg Nikole i uz podršku TZ Kvarnera ono što mene uvijek najviše brine, mogu smatrati riješenim, moje je samo hodanje. Prešao sam od Mošćeničke Drage do Bakra, u kojem dok ovo pišem, sjedim sa svojim domaćinima, 42 kilometra u tri dana, sa bezbroj zanimljivih vizura i tako sam poslao rekordan broj fotografija za tri dana, čak 287! A od Iloka, od prve fotografije pored table CLDT-a na najistočnijoj točki Hrvatske imamo 2250 fotografija, zgodno, zar ne? A preda mnom je još toliko fotogeničnih prizora, tek slijede planinske ljepotice sa pogledom na najljepše more.
Objava 14. kolovoza 2021. 0 komentara 3698 prikaza
Zvonko Maduna
Zvonko Maduna
uvala scott prvo kupanje

6.8. petak, Mošćenička Draga - Opatija; dan šezdeset i deveti

U petak me čekala dionica od 16 kilometara kroz zanimljive predjele poznatih kvarnerskih ljetovališta i mjesta omiljenih nautičarima. Išao sam redom kroz Donji Kraj, Medveju, Lovran, Iku, Ičiće, da bih stigao do Opatije bajne. U Donjem Kraju nisam se zaustavljao, a prvu okrjepu pokušao sam napraviti u Medveji. Nisam našao nešto pogodno za sebe, no oni koji vole kampove, netaknutu prirodu i mir, mogu tamo doći na svoj odmor.
Čarobnica Medea, unuka boga sunca Heliosa i žena slavnog Jasona koji je s Argonautima tražio zlatno runo, prema grčkoj je predaji u svojim lutanjima naišla na prekrasnu plažu kojoj nije mogla odoljeti. Okupala se u kristalno čistom moru, a to je mjesto postalo poznato diljem grčkih zemalja i oko njega je niknulo živopisno naselje. Grci su odavno odselili s ovih obala, Medea je ostala živjeti samo u sjećanjima i mitovima, ali prekrasna plaža i mjesto nazvano po čarobnici – Medveja i dalje plijene pažnju svakoga tko se u njima zaustavi. Tijekom dana plaža je namijenjena hedonističkom odmaranju, a predvečer postaje centar zabavnog života uz atraktivne after-beach partyje. Uz privatni smještaj, Medveja raspolaže i modernim autokampom smještenim u blizini plaže.

Nastavio sam prema pravom biseru na zapadnoj strani Kvarnera, prema Lovranu, sa pravom očekujući mjesto za okrjepu tamo. To je najstarije naselje koje je izraslo neposredno uz obalu Liburnije. Lovran je grad duge i bogate prošlosti sa stogodišnjom tradicijom u turizmu. Ime je dobio po lovoru (laurus nobilis) koji u izobilju raste u zimzelenim gajevima u mjestu i okolici. Od mjesta koja su se razvila na istočnim strmim padinama Učke, Lovran je najstarije naselje koje je izraslo neposredno uz obalu Liburnije. Lovran je sačuvao svoju povijesnu jezgru srednjovjekovne urbane koncepcije. Stari grad je bio okružen obrambenim zidom i bastionima na čijim su temeljima i zidovima vremenom izgrađene kuće. Kortili Starog grada su draž i posebnost mediteranskog urbanog graditeljstva.

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 3

Iza kamenog portala naziru se fasade susjednih kuća, ukrašene skalinama, trjemovima i skodovima, a u sredini kortila uzdiže se kameno grlo cisterne. Dobra klima, bujna mediteranska vegetacija i povoljan zemljopisni položaj omogućili su snažni razvoj turizma na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Lovran je od tog vremena, uz Opatiju, najvažnije mjesto glasovite Rivijere. Nekoliko vila sagrađenih u to doba ubraja se u svjetsku graditeljsku baštinu. Lovran u 21. stoljeću raspolaže s bogatom povijesnom baštinom, stoljetnom turističkom tradicijom, očuvanom prirodom, izgrađenom infrastrukturom, a sve to omogućuje ponovni uzlet turizma uz održivi razvoj i poštivanje svih ekoloških standarda. Našao sam, s obzirom na nevjerojatnu komunikativnost, sugovornika u lokalu Peharevo u Lovranu. Ponudio me mladi Dominik iz Bjelovara dobrom domaćom rakijom iz svog kraja, i uz kavu, bio sam spreman krenuti prema Iki i Ičićima, nakon što sam prošao kroz zbilja prekrasan stari gradić Lovran.

Zanimljivo je da tu negdje počinje šetnica, koja se proteže skroz do Voloskog. Šetnica Franje Josipa I, najpoznatija pod imenom Lungomare, spaja pitoreskno mjestašce Volosko te Opatiju, Ičiće, Iku i Lovran. Ovaj simbol grada Opatije proteže se duž mora zbog čega je oduvijek bila omiljena opatijska šetnica. 2011. obilježena je stota godišnjica izgradnje čuvenog obalnog šetališta Franje Josipa I. od Voloskog do Lovrana, najpoznatijeg pod imenom Lungomare. Nastao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u doba procvata turističke Opatije, Lungomare je građen u etapama: sjeverna dionica, od Voloskog do Opatije, izgrađena je 1889., iste godine kad je Opatija i službeno proglašena klimatskim lječilištem, a južna, koja je povezala Opatiju s Lovranom, dovršena je 1911.

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 5Sljedeća je bila Ika. Šarmantne ulice među starinskim kućicama i simpatične brodice na mirnom moru očekuju vas na vašoj šetnji kroz bajkoviti ribarski gradić Iku. Ika je stari ribarski gradić smješten na padinama Učke. Karakteriziraju ga mir i tišina koji vam omogućuju potpuno opuštanje od svakodnevne strke. Možete pronaći veličanstvene primjere secesijske arhitekture, moderno uređene vile i vikendice bivše austro-ugarske elite. Ika nudi veliki izbor sportskih aktivnosti koje će usrećiti sve ljubitelje sporta i rekreacije, sve od plivanja, ronjenja i ribolova do pješačenja, biciklizma i šetnji. Prošetao sam Ikom duž šetnice Lungomare, i nastavio prema Ičićima. Koliko god se ovo mjesto činilo malim, ono je u srednjem vijeku bilo značajno kao veprinačka luka za utovar drva. Kasnije su ovdje sagrađeni veliki jezuitski posjed i barokni samostan. Smješteni uz samu Opatiju, Ičići su danas poznati nautički centar. ACI Marina ima oko 300 vezova u moru i 40 suhih vezova, te nudi kompletan nautički servis, a vlasnik je i visokog ekološkog priznanja „Plava zastava“.

Smještajne mogućnosti u Ičićima su vrlo raznolike, tu se nalazi hotel Giorgio II, mnoge luksuzno opremljene vile i apartmani, a ljubiteljima kampiranja na raspolaganju je autokamp okružen prekrasnim zelenilom. Napredujući preko predivnog Lungomare, uskoro sam ušao u Opatiju, mjesto toliko puta spominjano i toliko omiljeno, možda i više od strane stranih posjetitelja kojima je to nezaobilazno odredište sa mnogim kvalitetama. Od kuda početi? Opatijska rivijera postala je poznata u 19. stoljeću zahvaljujući austrougarskoj eliti, te je i danas primjer elegantne i profinjene turističke destinacije. Povijest moderne Opatije započela je prije nešto više od 160 godina. Zahvaljujući blagoj klimi i vrhunskoj lokaciji, grad je ubrzo postao omiljeno okupljalište elite i aristokracije, posebno austrougarskog plemstva. Jedan od najpoznatijih gostiju Opatije bio je austrijski car Franjo Josip I. Godine 1884. izgrađen je hotel Kvarner kao prvi hotel na jadranskoj obali. U godinama koje su uslijedile nastavljena je izgradnja hotela i vila da bi se zadovoljila povećana potražnja za smještajem u ovom obalnom gradu. Opatija je uskoro postala mondena destinacija. To se ni danas nije promijenilo. Austrougarski utjecaj i dalje je vidljiv na pročeljima opatijskih zgrada, a duh minulih vremena može se osjetiti na svakom koraku. Opatija je danas vrlo popularna destinacija za vjenčanja zbog svog prekrasnog prirodnog okruženja i vrhunske usluge u hotelima. Poslovni turizam također doživljava procvat jer mnogi hoteli u Opatiji imaju kongresne sale i poslovne centre za skupove svih veličina. ZAŠTO OPATIJA? Zahvaljujući povoljnom geografskom položaju, Opatija je lako dostupna iz mnogih velikih europskih gradova i zračnih luka. Blaga klima čini opatijsko područje poželjnom destinacijom u svako godišnje doba. Blizina mora i planina daje bezbrojne mogućnosti rekreacijskih aktivnosti i zabave za sve uzraste.

Opatija je oduvijek bila poznata kao destinacija za wellness, a danas se u gradu nalazi nekoliko vrhunskih wellness centara. Ako tome dodamo obalno šetalište Lungomare, čiste plaže, zelene parkove, odlične restorane i obilje kulturnih događanja, dobit ćemo grad prepun sadržaja i mogućnosti zabave. Tu su i brojni spomenici i znamenitosti poput Vile Angioline, crkve sv. Jakova, fontane na Slatini, Hrvatske ulice slavnih i mnogih drugih. Prošetati Opatijom, a ne zastati kraj poznatih skulptura zaista bi bila prava šteta. Nisam niti ja propustio sresti se sa Krležom, barkajolom, a niti djevojku sa galebom. Iznad poznate plaže Slatina, na samoj šetnici Lungomare smjestio se Miroslav Krleža, najznačajniji hrvatski književnik i erudit 20. stoljeća. I ja pored njega!

Nekoliko koraka dalje u portiću Dobno se smjestio Opatijski barkajol. On je uvijek na usluzi gostima, barka mu je uredna i čista i spreman za vožnju Opatijskom rivijerom. Najpoznatija dama, simbol grada poznata je djevojka s galebom. Nema turista ili slučajnog prolaznika koje se bar jednom nije fotografirao s ovom fotogeničnom ljepoticom koja zamišljeno gleda u plavetnilo Kvarnera. Naravno da nisam niti ja propustio ovu djevojku!

Došao je po mene naš poznanik iz ove priče, Firdi i odvezao me na Kantridu, gdje mi je bio riješen smještaj u prenoćištu. Procedura ista, drugo jutro ponovno vožnja, vraćanje do Opatije i nastavak hodanja prema gradu koji teče!

7.8. subota, Opatija - Rijeka; dan sedamdeseti

U subotnje jutro, prekrasno i sunčano, razgovarao sam sa Željkom video pozivom samo da mu pokažem koliko je lijepa šetnica. Ista ona kojom hodam još od Lovrana. Nešto jedinstveno na Jadranu, po dužini, ljepoti i detaljima! Kao što sam već prije rekao, u stvari je početak šetnice u malom mjestu koje se naslanja na Opatiju, i koje dobro poznaju oni koji su trčali Riječki maraton. Radi se o Voloskom. Volosko, šarmantno mjestašce prošarano uskim uličicama na kojima se igraju nasmiješena dječja lica, poznato je po vrhunskim restoranima i konobama koje svojim opojnim mirisima pozivaju goste na slastan obrok.

Volosko je uvod u prekrasnu priču zvanu Lungomare, omiljenu opatijsku šetnicu koja vas vodi skroz do Lovrana. Kupači su redovni gosti ovog ribarskog mjesta jer ih tamo čeka uvijek opuštajuća plaža Črnikovica. U vrijeme dok Opatija još nije postojala kao mondeno turističko odredište, Volosko je bilo sjedište kotara, trgovačka luka i administrativno-upravno središte. Danas je Volosko izgubilo tu svoju važnost, no ostala je čarobna privlačnost slikovitog primorskog mjesta, nepresušnog izvora inspiracija za umjetnike, utočišta svih onih koji traže oazu mira u uskim uličicama, uz šalicu kave na rivi, u jedinstvenom ambijentu ribarske lučice i velog i malog mula. Ima nečeg posebnog u pogledu na pučinu s vrha vološćanske rive: odavde se prema jugu otvara cijelo Jadransko more… Prolazeći uskim ulicama stare vološćanske jezgre, naići ćete na spomenik koji nas podsjeća da je ovdje, u kući na samom početku obalnog šetališta Lungomare, rođen Andrija Mohorovičić, veliki znanstvenik svjetskoga glasa, otkrivač plohe diskontinuiteta koja dijeli Zemljinu koru od njezina plašta. Malo sam “popričao” s njim.

Volosko je danas i sinonim za dobru gastronomiju – od tipičnih konoba i ribarnica u kojima se može uživati u domaćim specijalitetima, do vrhunskih restorana koji su svoje mjesto našli u najprestižnijim svjetskim vodičima za gurmane – sve to nudi Volosko, i još mnogo toga. Napustivši zapadni krak zaljeva, prelomio sam iza Voloskog, prošao pored plaže Preluk i lagano počeo ulaziti u grad koji teče, u Rijeku! Tamo su me čekali rođaci moje supruge Daniele, koja me cijelo vrijeme prati kroz naše priče, svakodnevnim razgovorima, no i pomoći kada je to potrebno. Tako mi je kod svoje sestrične Tatjane dostavila nove hodačke tenisice, potpune iste kakvima sam prevalio prethodnih 1073 kilometra! Tatjana i njezin suprug Zoran dočekali su me kako priliči. Spremili su mi okrepljujući obrok s mora: skuša sa gradela, čaša ili dvije Babića i na kraju hladna lubenica. A onda smo otišli na kupanje.

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 5

Pa sezona je, Jadran je pun, no baš sam rekao Željku jutros kada smo se čuli da se nisam uopće mogao kupati, da to nije moj trenutni film. Potpuno sam fokusiran na svoje hodanje! I to je dobro! Najstariji tragovi čovječje prisutnosti na današnjem području Rijeke potječu još iz doba paleolitika i neolitika, a ostaci pretpovijesnih gradina (Solin iznad Martinšćice, Trsatski brijeg i Veli vrh – Gradišće iznad Rječine) iz brončanog i željeznog doba. Trsat, za koji se prvi put čulo još davne 799. godine, idealno je mjesto za šetnju, kavu i razgledavanje znamenitosti. Prije svega Trsatskog kaštela koji potječe iz prapovijesti kad je bio samo osmatračnica. Svoj današnji izgled zahvaljuje svom posljednjem vlasniku, grofu Lavalu Nugentu, koji ga je kupio u prvoj polovici 19. stoljeća i obnovio kao obiteljski mauzolej. U neposrednoj blizini nalazi se Svetište Gospe Trsatske, jedno od najstarijih u Hrvatskoj, koje je u lipnju 2003. posjetio i papa Ivan Pavao II. Njemu u spomen u svetištu je podignut spomenik Sveti otac – Trsatski hodočasnik, djelo kipara Anta Jurkića. Svetište na Trsatu je, prema legendi, nastalo 1291. godine kad se tu pojavila nazaretska kućica Svete obitelji koju su donijeli anđeli. Već sedam stoljeća ovo mjesto pohode brojni hodočasnici iz cijeloga svijeta, a posebno je svečano 15. kolovoza za blagdan Velike Gospe. Svetište i franjevački samostan povezani su s centrom Rijeke i stubama Petra Kružića koje je ovaj hrvatski vojskovođa dao izgraditi 1531. i po kojem danas nose ime. Ukupno ima 561 stepenica ugodne šetnje od centra grada do Trsata. Riječka katedrala sv. Vida jedina je barokna rotonda monumentalnih proporcija izgrađena na tlu Hrvatske. Gradnja ove crkve započeta je 1638. godine prema projektu isusovačkog arhitekta G. Briana. Kao uzor je poslužila znamenita venecijanska crkva Santa Maria della Salute.

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 3

Za mjesto gradnje crkve sv. Vida odabrano je povišeno mjesto usred, u to vrijeme gustog, još srednjovjekovnog, urbanog tkiva. Ondje se prvotno nalazila crkvica istoimenog titulara, zaštitnika grada. Isusovački red je kao inspirator pothvata prvenstveno odlučio iskoristiti kult drevnog Čudotvornog raspela iz te crkvice, za koji pučka predaja kaže da je prokrvarilo kada je stanoviti Petar Lončarić, u bijesu zbog gubitka na kocki, na njega bacio kamen. Ranogotičko raspelo je ukomponirano u barokni glavni oltar nove crkve, a mjesta se ondje, u sklopu pripovjedačke pobožnosti svojstvene čudotvornim relikvijama, našlo i za Lončarićev kamen i malu brončanu ruku. Rijeka je sjedište i središte Kvarnera. Na Kvarneru živi više od 305.000 stanovnika ili 6,9 posto ukupnog broja stanovnika Hrvatske. Najveća je Rijeka sa 144.000 stanovnika. Kvarner je regija raznolikih priča i snažnih emocija. On je ekološki čisto područje bogatog kulturnog i povijesnog naslijeđa te sjajne turističke ponude i aktivnog odmora. Tako je blizu Vas, a opet, drukčiji od Vaše svakodnevice. Kvarner je neprocjenjiv spoj mora, otoka i gorja na iznimno malom prostoru. U samo jednom danu možete ploviti jahtom ili se kupati u moru, a zatim uživati u hladovini nedaleke šumovite unutrašnjosti. Zimi ćete ovdje skijati s pogledom na more, a samo koji kilometar dalje, uživati u bazenu s morskom vodom, opuštajućim wellness tretmanima ili pak dugim šetnjama uz more. Mogao bih nastaviti još dugo o Rijeci, no moram dalje, za kraj samo jedan od pomagača u Rijeci, kojeg ste već sretali, Firdi. Hvala!

8.8. nedjelja, Rijeka - Bakar; dan sedamdeset i prvi

Danas sam, da bih stigao već na drugu trećinu Kvarnera, krenuo iz Rijeke, prešao je drugi puta preko Rječine (nakon što sam to učinio na izlazu iz Drastina, kada sam i upoznao Firdija. Ovoga puta prešao sam Rječinu gotovo kod samog ušća u Jadransko more, na istočnom kraju Rijeke. Preko Martinščice se uputio prema Žurkovu pa Kostreni. Kostrena je staro popularno primorsko mjesto, prvi puta spomenuto početkom 15. stoljeća. Prvu općinsku samostalnost stekla je 1874. godine, ali ju je vrlo kratko zadržala, svega dvije godine. Podijeljena je na dva dijela, Sv. Luciju i Sv. Barbaru, prema imenima dviju crkava koje postoje na njezinom području. Kostrena je smještena u neposrednoj blizini grada Rijeke, uokvirena uvalom Martinšćica i Bakarskim zaljevom.

Kostrenski poluotok dužine je nekih 10 kilometara i blago se spušta prema morskoj obali. Cijelom njegovom dužinom smještene su predivne plaže koje tijekom ljeta posjećuje na tisuće kupača. Najpoznatije i najposjećenije su one u uvali Žurkovo, zatim Smokvinovo, Svežanj, Spužvina, Podražica, Nova voda i Perilo.
Najbolje o Kostreni svjedoče riječi pjesnikinje Branke Longin:
KOSTRENO, TAKO SI SE LIPO ZALEGLA,
NA KAMIK KI Z MORA ZVIRA, RUKE RAŠIRILA,
VA MODRINU KVARNERA PUNU STIHA I KANTA VA ZAGRLJAJ ULOŽILA.
TAJ LIPI KVARNER SPLEL JE KRUNČICU OD LIPOTE S KUN SE KITI,
A VA NJOJ, NAJLIPŠA ROŽICA, KOSTRENO SI TI.

U Kostreni sam se okrijepio, popio sam piće sa Firdijevom prijateljicom Estom, koja mi je pripremila maništru.

Nakon prekrasne Rijeke, Kostrene i njenih plaža, naišao sam na industrijski kompleks, gdje nema niti šetnice, niti prolaza, samo tankovi, vagoni, rezervoari i uništenje prirodnih ljepota. I to je Hrvatska! Radi se o Urinju.


Digao sam se na magistralu, jer je to jedini način da se popnem iznad Šoića i prođem magistralom do spuštanja u moje današnje konačište u režiji fantastičnih ljudi u TZ Kvarnera. Danas su mi domaćini vrlo simpatični Mirela i Josip, u jednom apsolutnom biseru Kvarnera, pomalo zaboravljenom, ali po onome što sam čuo fantastičnom. Radi se o Bakru.

Područje Grada Bakra proteže se od Bakarskog zaljeva do Vrha Risnjaka i zauzima površinu od oko 12.560 ha, te obuhvaća 9 naselja: Bakar, Hreljin, Krasica, Kukuljanovo, Plosna, Ponikve, Praputnjak, Škrljevo i Zlobin. Bakar, drevni grad i luka, mjesto je gdje se Sredozemno more najdublje uvuklo u europsko kopno, a smjestio se poput bisera u naručje dubokog zaljeva (dugog 4,5 km, širokog 600-700m, dubine do 40 m). Izgrađen je amfiteatralno na brežuljku, a njegova povijesna jezgra registrirana je kao spomenik kulture 1968. godine. Područje Bakra bilo je naseljeno još u 3. i 2. tisućljeću prije Krista. Svoj trag tu je ostavilo i Rimsko Carstvo, potom hrvatske velikaške porodice Frankopani i Zrinski, a carica Marija Terezija dodijelila mu je status slobodnog kraljevskog grada 1779.g. Godine 1102. stvoreno je ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, a ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. predao je 1225. g. Vinodol, a time i Bakar, posebnom darovnicom Krčkim knezovima, kasnije nazvanim Frankopanima. Pod Frankopanima grad Bakar je jedan od gradova potpisnika slavnog Vinodolskog zakona iz 1288. g., i tada se prvi puta u nekom dokumentu spominje hrvatsko ime za grad Bakar. Pod Frankopanskom vlašću grad Bakar kao samostalna općina, communitas, ima vlastitu upravu, crkvenu i vojnu organizaciju. Bogato povijesno naslijeđe ostavilo je iza sebe značajnu kulturnu baštinu koja se ogleda kroz bakarski Kaštel, hreljinsku gradinu, crkvu sv. Andrije u Bakru ( treću po veličini u Hrvatskoj), Rimsku i Tursku kuću, bakarske prezide i mnoge druge kulturno-povijesne znamenitosti i osobitosti).

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 3

Bakar je 1804. godine imao gotovo tri puta više stanovnika nego Zagreb! Željeznica koja je 1873. g. izgrađena samo do Rijeke bila je udarac za daljnji razvoj Bakra, a također i sporost u prelasku na suvremenije načine brodarenja tj. na parobrode. No, u kulturnom i društvenom smislu Bakar je još uvijek vrlo živ, a vodi se borba za očuvanje bakarske nautičke škole (treća najstarija škola), vrlo je prisutna tiskarska djelatnost s nekoliko listova te se izdaju i razne knjige. Također, Bakar ostaje i jak politički, duhovni i nacionalni centar što dokazuje niz istaknutih saborskih zastupnika biranih upravo u Bakru. Od brojnih osobitosti istaknuo bih Bakarsku vodicu i bakarski baškot. Na području Bakra uzgajala se loza Belina od koje se dobivao nadaleko poznati pjenušac „Bakarska vodica“. Bakarske prezidi nastale su od kraja 18. stoljeća do početka 20. stoljeća, mukotrpnim radom i znojem naših predaka, rođenih praputnjaraca. Na antropogenom tlu, ograđujući metar po metar gromača, donoseći zemlju u košarama na leđima, sadila se i uzgajala autohtona sorta vinove loze Belina. Preradom grožđa beline nastala je Bakarska vodica, definirana u Vinskom zakonu iz 1929. godine, a konzumirana na Brionima i Engleskom dvoru. Nakon više od pola stoljeća zapuštenosti PZ „Dolčina“ Praputnjak je u 2002. godini započela obnovu prezida sadnjom i uzgojem spomenute sorte vinove loze. Težnja je da se blagodati podneblja – obilje sunca i blizina mora – sjedine s ljudskim radom ne bi li se postigla izvrsnost i osebujan bouqet pjenušca. Mladima i nadolazećim generacijama to je zalog za ulazak u europsku i svjetsku kulturnu baštinu, nastavljajući s ponosom tradiciju svojih djedova. Baškot je tipičan dvaput prepečeni ili svježi krušni proizvod (vrsta peciva) u obliku koluta koji su u Bakar donijeli ribari iz Chioggie. Nekada se nosio umjesto kruha na duža ribolovna putovanja, a bio je nezaobilazan u brodskoj kuhinji, gdje su baškoti visili na konopcu. Zbog njegove je suhoće mogao trajati i do šest mjeseci te je bio vrlo pogodan za prehranu na dugim putovanjima, a jeo se sa svim tekućinama dostupnima na brodovima (vino, čaj, voda), iako se tradicionalno umakao u crno vino. Kvalitetu baškota ocjenjivali su tako da bi baškot pustili s određene visine da padne i razbije se. Baškot koji se razbio u više komada bio je bolji. Svaki baškot nije savršenoga prstenastog oblika jer ga proizvodi čovjek, a ne stroj, ali je zbog istog razloga, savršenog, nepromijenjenog okusa. Proizveden je s ljubavlju i toplinom dodira za uživanje u okusu. Danas je postao i zaštitni znak Bakra a i izabran je za službeni suvenir Grada Bakra. Kaže moj domaćin Josip da dobar baškot mora “popiti” litru crnog vina, i onda ga pojedete u slast! Moja dobra domaćica večeras u Bakru bila je Mirela.

#visitkvarner

9.8. ponedjeljak, Bakar – Uvala Scott; dan sedamdeset i drugi

Plan dana je bio proći cijeli Bakarski zaljev sa zapada prema istoku, kroz Bakarac, pored Kraljevice do Uvale Scott, gdje sam i u ponedjeljak imao riješen smještaj dobrostivošću TZ Kvarnera, u prekrasnom ugostiteljskom objektu u Uvali Dubno i Grabrova. Kao i uvijek, krenuo sam rano oko velikog, prirodno zaštićenog od vjetrova, zaljeva koji je prilično industrijaliziran i to narušava njegovu prirodnu ljepotu. Kaže enciklopedija.hr: Bakarski zaljev, zaljev na Kvarneru jugoistočno od Rijeke; dug 4,6 km, širok do 1,1 km, dubok do 40 m. Dio je potopljene Vinodolske udoline dinarskoga smjera pružanja (sjeverozapad–jugoistok). S Riječkim zaljevom veže ga 0,3 km širok morski prolaz. Bakar i Bakarac jedina su naselja na njegovim obalama. Nedaleko od Bakra smješten je naftni terminal. U zaljev mogu uplovljavati brodovi za rasuti teret (ponajviše željezna rudača, ugljen) nosivosti do 100 000 brt. Duž sjeveroistočne i južne obale zaljeva prolazi Jadranska magistrala. Nakon pet kilometara hoda našao sam se točno nasuprot Bakru, u Bakarcu. Upoznao sam tu divne ljude iz mog kraja, točnije iz Lovasa, gdje mi je bilo prvo noćenje prije 72 dana! Dragi ljudi, Jadranka i Matija odradili su svoje u Njemačkoj i od ušteđevine kupili slatku kućicu u centru mjesta, nedaleko župne crkve sv. Petra apostola, koja dominira ovim mjestom sa nešto preko 300 stanovnika.

Točno nasuprot Bakarcu nalazi se Bakar, tako da neki ljudi zaljev na čijim se suprotnim stranama nalaze ta dva mjesta nazivaju Bakarski zaljev, a drugi (Bakarčani) Bakarački zaljev. Čitavim dijelom zaljeva na bakaračkoj strani prostiru se (betonske) plaže i svaka ima i svoje ime. Dolazeći iz pravca Rijeke to su redom: Kupalište, Mala plažica, Palada, Skalada, Melina, Prva kućica (misli se na ribarske kućice), Druga kućica, Sansovo (iznad kojeg se nalazi i istoimeno nogometno igralište) i Kavranić (Treća kućica). Na vrhu Bakarca, prema Križišću, nalazi se Turinsko (Turinovo selo). Zanimljive su i tunere, koje možete vidjeti i sa magistrale, Tradicionalni su višestoljetni sustav lova na tune, a sastoji se od mreža, straža, „portića“ te natkrivenih i pratećih prostora. Nalazile su se u uvalama duž cijele obale grada, a do sada su obnovljene samo najpoznatije „bakaračke“ tunere kao zaštićeni etnološki spomenik.

Prošao sam nešto istočnije od same Kraljevice, kako bih optimizirao svoje hodanje do odredišta, no spomenimo ono najpoznatije: brodogradilište i luka Kraljevice su osnovani ediktom austrijskog cara Karla VI, 28. travnja 1729. godine, od kad brodogradilište uspješno neprekinuto radi. U njemu su izgrađeni mnogi veliki vojni i trgovački jedrenjaci, a s prvom polovicom 19. stoljeća počinje gradnja i prvih parobroda. Početkom 20. stoljeća počinju se graditi čelični brodovi, pa je do danas izgrađeno mnogo vrijednih brodova različite namjene; most kopno – otok Krk sagrađen 1980. godine. Sastoji se od dva betonska luka koji preko otočića Sv. Marko povezuju otok Krk s kopnom.

Veći luk ima dužinu od 390 metara i u vrijeme izgradnje bio je najveći lučni most na svijetu. Ukupna duljina mosta s prilazima je 1430 metara, a na njemu su zabilježeni snažni udari bure i do 220 km na sat; stari grad Zrinski sa crkvicom Sv. Nikole nastao je u srednjem vijeku kao mala frankopanska utvrda uz kapelu Sv. Nikole. 1651. godine grof Petar Zrinski ga je dogradio i nadogradio, tako da je to danas velebno zdanje s dva atrija u kojemu je osim crkve smještena i uprava Grada, knjižnica, te ostali sadržaji. Crkva je dograđena krajem 18. stoljeća. Objekt je kao i oltarna slika Sv. Nikole, proglašen nacionalnim kulturnim dobrom. Na kraju hodanja ponedjeljkom stigao sam do odredišta. Uvala Scott je ugostiteljski objekt smješten u uvali Dubno. Ta je uvala svojom ljepotom privukla i engleskog plemića Alexandra Scotta koji ju je početkom XIX. stoljeća kupio i odabrao za mjesto stalnog boravka, sve do smrti 1860. godine. Otuda i naziv ovom turističkom naselju, ostavštini misterioznog Engleza. On je, naime, na uljepšavanje i ozelenjivanje ove uvale potrošio cijelo bogatstvo. Uvala Scott je izgrađena 1967. godine prema projektu Igora Emilija. Primorski stil gradnje odredio je razbacanu strukturu naselja, zamišljenog u obliku malog primorskog gradića. Raspolaže i nizom ugostiteljskih sadržaja i plažom. Uvala Scott je objekt sezonskog tipa, otvoren od ranog proljeća (Uskrsa) do kasne jeseni. Nevjerojatno, ali istinito, bez obzira što sam prehodao dobar dio najzapadnijeg dijela obale Istre i cijeli Kvarner, prvi puta na svom putu okupao sam se u moru u ovoj romantičnoj uvali.

10.8. utorak, Uvala Scott - Selce; dan sedamdeset i treći

Utorak je donio jednu od zahtjevnijih dionica za mene, uslijed rasporeda prenoćišta koja su osigurana zahvaljujući TZ Kvarnera. S obzirom na iznenađujuću i svima potpuno popunjenu sezonu što se tiče ugostiteljskih i hotelskih kapaciteta (vrlo usporedivo sa 2019. godinom), nije bilo moguće naći ništa od Uvale Scott do Selca. Bez obzira što sam prolazio redom kroz: Jadranovo, Dramalj i Crikvenicu, da bih kasnije popodne stigao do Selca, već iscrpljen od hodanja turističkim i prepunim turistima mjestima, ali koja uopće nisu moj đir, niti sam fokusiran sada na to. Dapače, gužva odmaže i bez obzira na vrlo naporan uspon koji me očekuje za vikend, bit će to pravo osvježenje nakon preko 350 kilometara od kada sam se spustio sa mirne i zelene Učke. Kaže reklama: Sunce, svježi zrak i miris soli te zeleni parkovi i šetnice neodoljivi su razlozi za dolazak na Rivijeru Crikvenica. Ovdje će svakoga dočekati šarmantna mala turistička mjesta: Jadranovo, Dramalj, Crikvenica i Selce! Točno, ali ne i za nekoga tko je na nogama već 73 dana i prešao je do toga trenutka 1111 kilometara! I držim nevjerojatan prosjek od preko 15 kilometara na dan cijelo vrijeme.
Razni vladari, kulture i civilizacije ispisale su povijest crikveničkoga kraja. Svaki segment te bogate materijalne i nematerijalne baštine ostavio je mali trag u razvoju i pomogao u kreiranju današnje ponude. Vidljivi su tragovi ostali zapisani u ostacima naselja, grobnih humaka i obrambenih gromača, oružja, nakita, građevinskoj keramici i specifičnim amforama. Nevidljivi su pak ovjekovječeni u barbarskim kletvama, molitvama pavlina, smijehu i pjesmi ribara… Povijest Crikvenice, Dramlja, Jadranova i Selca povezana je s razvojem susjednih srednjovjekovnih gradova Drivenika, Grižana, Bribira i Triblja te plodne udoline Vinodol. U srednjemu je vijeku bilo uobičajeno da svaki od gradova ima i svoju luku uz koju su nicala ribarska naselja. Ovdje su se iznjedrili vrsni ribari i zidari, koji su uvelike utjecali na život, ali i na izgled gradova. More i prilike koje ono pruža usmjerilo je crikveničku rivijeru prema drugome smjeru. Smjeru društvenog blagostanja i razvoja koje je donio turizam, jedna od najvažnijih gospodarskih grana koja se na ovome području počela razvijati koncem 19. stoljeća. Crikveničani su prije naseljavanja današnje Crikvenice živjeli u zaleđu čije je sjedište bilo mjesto Kotor na obližnjem brijegu. Bavili su se zemljoradnjom, stočarstvom i ribarstvom, a od domicilnoga rimskoga stanovništva preuzeli su vještinu uzgoja vinove loze. Utemeljiteljem Crikvenice smatra se knez Nikola IV. Frankopan, koji je uz tada zapuštenu crkvicu Uznesenja Blažene Djevice Marije dao sagraditi samostan, a poklonio ga je redovnicima Sv. Pavla Pustinjaka (pavlinima) 14. kolovoza 1412. godine. Darovnicu je izdao u Modrušu, a to je ujedno i najstariji pisani dokument u kojem se spominje ime Crikvenica.

Brojnije naseljavanje današnje Crikvenice započelo je u 17. stoljeću, a posebno 1776. kad je u požaru stradao veći dio Kotora, između ostaloga i župna crkva Sv. Šimuna pa se sjedište župe seli u Crikvenicu. Zbog nedostatka obradive zemlje, Crikveničani su se sve više okretali moru i ubrzo stekli glas najboljih ribara sjevernoga Jadrana. Krajem 19. stoljeća Crikvenica se nalazi u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, a gradnjom prvoga morskoga drvenog kupališta 1888. godine te hotela “Therapia” (1895) i “Miramare” (1906) u njoj započinje intenzivan razvoj turizma, i to prvenstveno zdravstvenog. Napretkom parobrodarstva i pomorsko-putničkog prometa između Rijeke i Crikvenice Crikvenica postaje pristupačnija, a time i poznatija širem krugu domaćih i stranih turista. S vremenom je izgradila turističku tradiciju, stekla status jednoga od vodećih turističkih mjesta na Jadranu te postala omiljeno ljetovalište mnogih generacija. Došavši do Selca, našao sam se u Pensionu Duda, kod vrlo ljubaznog domaćina i gazde Ivana. Pravi domaćin i to je velika razlika između onih koji upravljaju tuđim objektima i onih koji iznajmljuju svoje vlastite i stalo im je do vašeg mišljenja i osjećaja ugode o kojem ćete poslije i drugima pričati. Takvi su bili i domaćini u Bakru, kao i Ivan u Selcu. Hvala na tome!

11.8. srijeda, Selce - Klenovica; dan sedamdeset i četvrti

Danas me ruta vodila dalje Kvarnerom, prekrasnim turističkim lokacijama, koje nisu trenutno moj film, no ruta je išla tuda, jer nema drugog načina za doći u podnožje najvećeg uspona na dosadašnjem dijelu puta, uspon prema Zavižanu, koji ću odraditi u dvije faze za vikend, u subotu od Svetog Jurja do Oltara, a u nedjelju od Oltara do velikog planinarskog doma Zavižan, na 1563 nmv. Vratimo se na mjesta kroz koja sam danas prošao, prvenstveno Novi Vinodolski. Grad Novi Vinodolski smješten je na jugoistočnom dijelu Primorsko-goranske županije, u središnjem dijelu Sjevernog Hrvatskog primorja, pokraj Vinodolske doline, uz razvedenu obalu Podvelebitskog kanala, a administrativno obuhvaća 20 statističkih naselja. Područje Grada Novog Vinodolskog prostire se na površini od 265km2, dok uređenom površinom zauzima 5,13km2. Površina akvatorija u Velebitskom kanalu iznosi 65,24 km², a dužina razvedene obale iznosi čak 25 km. U svojoj dugoj povijesti Novi je nekoliko puta mijenjao svoje ime: Novi Grad, Novigrad, Novi, Novi u Vinodolu, Novi Vinodol, sada Novi Vinodolski. Područje Novog naseljeno je u prethistoriji, o čemu svjedoče nalazi iz spilje Vlaška peć, kod Kozice, s artefaktima iz eneolitika, neolitika, iz ranobrončanog i s početka srednjeg brončanog doba. Materijalne tragove bivanja na ovom tlu ostavili su Liburni, poslije i Japodi, u gradini koju su sagradili na tjemenu brda Veli Osap, na lokalitetu uz današnju vodospremu. Za vlasti Rimljana sagrađena je utvrda Lopar uz izvorišta u uvali Lišanj nasuprot Školjiću. Napušteni Lopar naselili su Slaveni, potonji Hrvati. Početkom 13. st. preko mora na kopno prelaze, iz svog kaštela Gradec, zapadno od vrbničkog polja, knezovi Krčki, stekavši kraljevskom darovnicom Ugarsko-hrvatskog kralja Andrije I Modruš i Vinodol. Na brijegu nad utokom Ričine (Suha Ričina) u more grade svoj kaštel i utvrđeni Novi Grad, iz kojeg se šire na novu stečevinu. U Novom je 6. siječnja 1288. napisan Vinodolski zakon, kojim se uređuju odnosi Krčkih, kao novih feudalnih gospodara Vinodola, s devet vinodolskih općina. To je najstariji zakonski tekst na hrvatskom jeziku i najstariji zakonski spomenik slavenskoga juga, a napisan je glagoljicom. Novi je napadan i od Mletaka, za uskočkih ratovanja, 1598. i 1613. g., a naročito teško stradava 1615. g., za odsustva Nikole Frankapana i vojničke posade grada u Lici, u borbi s Turcima. Napadnut je s 3000 mletačkih vojnika, srušena je gradska kula, grad je porušen, oplijenjen i zapaljen, a odnešena su tri gradska topa. Porušeni su Pavlinski samostan i lazaret u luci, a uništene su i frankapanske solane. Godina 1875. Novom donosi renesansu: Ivan Mažuranić (ban od 1873. do 1880.) potpisuje Naredbu kojom se sjedište kr. kotarskog suda iz Crikvenice premješta u Novi. Te je godine utemeljeno tamburaško društvo „Zvonimir”, poticajem upravitelja kotarskog suda suca Ivana Obajdina, utemeljeni su pjevačko društvo „Stenjak” i limena glazba, sagrađena je Bribirska riva (projektirana 1856. g.), Novi dobiva ljekarnu i lučki ured, a porušen je gradski bedem uz kulu Rundel, s ulazom u grad zvanim Vela vrata. Novi dobiva 1884. g. prvi vodovod, s izvora Ivanj u novljanskom polju, a 1886. g. postaje sjedište kotarske oblasti, pod koju potpadaju općine Novi, Bribir, Selce, Crikvenica, Grižane, Belgrad, Drivenik, Drežnica i Krmpote.

Nastavio sam prema Klenovici, prošavši pored prekrasnog bisera prirode uvale Žrnovnica, koja se doduše ne vidi najbolje sa magistrale, a sama uvala je potpuno izgrađena i u vlasništvu Grupe Zubak, sa nekoliko vila i hotelskih objekata. Došao sam do Klenovice. Klenovica je udaljena samo 15 km od grada Senja znanog po kuli Nehaj, nalazi se u Primorsko-goranskoj županiji udaljena od grada Novi Vinodolski nešto manje od 10 km, no veliki utjecaj na Klenovicu ima upravo Ličko-senjska županija. Za one ljude koji na odmor idu da bi se odmorili, Klenovica je idealno mjesto. Naime, Klenovica je među rijetkim gradovima koja je uz preko 100 km dug, slabo naseljeni pojas obale u podnožju planine Velebit uspijela prikupiti mnogobrojne turiste te je postala jedna od najposjećenijih manjih turističkih mjesta. Od samo 352 stanovnika zimi, Klenovica ljeti višestruko popuni svoje kapacitete. U sezoni kroz nju prođe tisuće i tisuće stranaca. Obzirom na površinu od samo 4.46 km² i činjenice da vam pruža sve kao na dlanu, automobil slobodno možete ostaviti u dvorištu te se prošetati do plaže, dućana ili do restorana. Staze uz obalu kao stvorene su za večernje šetnje, uz predivne zalaske sunca, tihi šum valova i miris opojnog mora. Kao stvoreno za kraj kvarnerskog raja koji sutra ujutro napuštam, prelazim u Ličko-Senjsku županiju i idem prema samom Senju, u kojem zahvaljujući kontaktima koje nam je dala gospođa Irena, imam riješen smještaj uz pokroviteljstvo TZ Ličko-Senjske županije, ali nemam još u Svetom Jurju u petak.

12.8. četvrtak, Klenovica - Senj; dan sedamdeset i peti

Stigao sam do oproštaja od vrlo domaćinske, ekstremno gostoljubive županije, one Primorsko-goranske i ulaska u Ličko-senjsku. Samo ime govori što očekivati od terena, no ipak za početak je danas na redu bila još jedna dionica uz more, od Klenovice do Senja. Prošao sam bez puno zadržavanja kroz nekoliko manjih mjesta čije su kuće podalje od magistrale kojom sam bio prisiljen hodati iznad, ponegdje viših litica iznad mora sa vizurama otoka Krka nasuprot. Nakon prevaljenog 1140. kilometra, ušao sam u Senj. Grad poznat po mnogočemu, ali i po buri. Grad Senj najveća je urbana aglomeracija na hrvatskoj obali između Rijeke i Zadra. Područje grada obuhvaća morsku obalu u dužini od 76 km, a smješten je između mora, obronaka Kapele i Velebita, najveće planine u Hrvatskoj. Njegov položaj na istočnoj obali Jadrana pomorski ga povezuje s gradovima i zemljama Mediterana. Cestovnim vezama povezan je sa zaleđem preko planinskog prijevoja Vratnik (700 m nad morem), na zapadu s Vinodolskom dolinom, Rijekom i njezinim zaleđem, te na jugu sa Zadrom, Splitom i južnom Dalmacijom. Grad Senj staro je naselje utemeljeno pred više od 3000 godina na brdu Kuk, istočno od današnjeg Senja. U prapovijesno vrijeme ispod utvrđenog naselja, na utoku bujice u dugi zaljev, nalazilo se sidrište i trgovište na kojemu se obavljala razmjena dobara između stanovnika iz unutrašnjosti, otočana i primoraca. Zbog porasta važnosti trgovišta, stanovništvo gradine postupno se spuštalo u podnožje i osnovalo novo naselje koje se prvi put spominje u IV. st. pr. Kr. u Periplusu grčkog moreplovaca Pseudoskilaka pod imenom Attienites. Na antičkim ruševinama Hrvati u srednjem vijeku podižu novi grad koji u svom imenu čuva tradicije antičke Senije, tj. današnji Senj. O povijesti hrvatskoga Senja u prvim stoljećima poslije dolaska Hrvata gotovo da i nema podataka. Centar srednjovjekovne hrvatske države bio je južnije (u današnjoj Dalmaciji), pa Senj gubi značaj prometnog i trgovačkog središta. Tek sredinom XII. st. grad se opet spominje u pisanim vrelima. Tada je zbog promjene geopolitičkih odnosa i pomicanja središta države prema unutrašnjosti Senj ponovno dobio na važnosti. Godine 1169. osniva se biskupija, što ukazuje na značenje i važnost grada. Od godine 1184. grad pripada viteškom redu templara u čijem će posjedu ostati do 70-ih godina XIII. st. Poslije templara preuzimaju ga knezovi krčki, kasnije nazvani Frankopani (Frankapani), pod čijom će upravom obnoviti stari sjaj. Ponovno se razvija trgovina i raste značaj senjskoga prometnog pravca i luke. Gospodarski napredak stvorio je osnovu za izgradnju grada, brojnih crkava i samostana u gradu i okolici. U srednjem je vijeku Senj poznat po glagoljici, pismu vjerojatno stvorenom još u IX. st. za potrebe evangelizacije Slavena. Od XII. st. glagoljica postoji još jedino na tlu Hrvatske, a osobito je razvijena na senjskom području. Godine 1248. senjski je biskup dozvolom pape Inocenta IV. postao jedini biskup u katoličkom svijetu koji može koristiti glagoljicu i narodni jezik u liturgiji. To je dalo novi poticaj razvoju ovoga pisma tijekom XIV. i XV. stoljeća, o čemu govore i brojni sačuvani glagoljski natpisi i rukom pisane knjige i dokumenti. U Senju je radila i glagoljska tiskara, osnovana oko 1494. godine, koja je bila među prvim tiskarama u cijeloj jugoistočnoj Europi i u kojoj su tiskane dvije inkunabule: Senjski glagoljski misal i Spovid općena. Mirnija vremena omogućila su obnovu senjske trgovine, a time je bio osiguran i gospodarski prosperitet grada. Posebice je to izraženo u drugoj polovici XVIII. i prvoj polovici XIX. st. kada se izvode veliki građevinski radovi (izgradnja nove Jozefinske ceste, obnova luke, gradnja velikih, tzv. Carskih magazina, regulacija bujice i sl.). Tada počinje novo zlatno doba grada koji će postati jedan od najznačajnijih gospodarskih i kulturnih centara ondašnje Hrvatske. Senjska luka postaje jedna od najvažnijih u državi. Kroz nju prolazi uvoz soli i izvoz žita i drveta. Senjski pomorci na svojim brodovima plove diljem svijeta, a osobito intenzivno trguju s mediteranskim zemljama. U prosperitetni grad doseljavaju se poduzetnici i radna snaga, osnivaju se trgovačka i brodograđevna društva, trgovinska i obrtnička komora, a razvija se i značajna kulturna djelatnost. Osnivaju se: gradska glazba, čitaonica i ostala kulturna društva. Senj postaje značajan kulturni centar, a njegovi intelektualci i građani nositelji hrvatske nacionalne ideologije. U gradu su rođeni i živjeli najpoznatiji hrvatski književnici i pjesnici onoga vremena: Silvije Strahimir Kranjčević (1865. – 1908.), Vjenceslav Novak (1859. – 1905.), Milutin Cihlar Nehajev (1880. – 1931.), Milan Ogrizović (1877. – 1923.). Izgradnja željezničke pruge Karlovac – Rijeka (1873.) koja je zaobišla Senj imala je pogubne posljedice za gospodarstvo i trgovački značaj grada. Promet u luci je veoma smanjen, a roba je skrenula prema Trstu i Rijeci koji su željezničkim vezama bili povezani sa zaleđem. Uloga Senja svedena je na izvoznu luku za drvo iz šire okolice. Izostanak gospodarskog prosperiteta i marginaliziranje senjskoga prometnog pravca negativno su djelovali na sve ostale vidove života u gradu i široj okolici, tako da već krajem XIX. st. dolazi do odljeva kapitala i stanovništva. To će se u XX. st. intenzivirati, posebice nakon svršetka Drugog svjetskog rata, kada se gospodarskim razlozima pridružuju i politički. U Drugom svjetskom ratu stara gradska jezgra je znatno oštećena u bombardiranjima pri čemu je nestao veliki dio izuzetno vrijedne kulturne baštine. No, dosta se spomenika i sačuvalo, što Senj danas čini zanimljivim za domaće i strane posjetitelje.

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 4

Imao sam volje i vremena, s obzirom da sam jako rano ustao i krenuo sa izlaskom sunca prema istoku – jugoistoku, da se popnem na brdo iznad grada i posjetim ono po čemu je Senj najpoznatiji – tvrđavu Nehaj. Tvrđava Nehaj, simbol grada Senja, sagrađena je 1558. godine pod nadzorom kapetana i generala hrvatske Vojne krajine Ivana Lenkovića i kapetana Herbarta VIII. Auersperga Turjaškog. Sazidana je od materijala razrušenih crkava, samostana i kuća prvotno smještenih izvan gradskih zidina. Ima kockasti oblik, a orijentirana je prema stranama svijeta. Visoka je 18, a široka 23 m. U nju se ulazilo stepenicama preko drvenog mosta kroz uska dvostruka vrata. Zidovi su debeli od 2 do 3,30 m, prema vrhu se sužuju, a završavaju s kruništem na kojemu je pet malih ugaonih kula. U zidinama se nalazi oko stotinu puškarnica i jedanaest velikih topovskih otvora. Vrh tvrđave služi kao vidikovac. Odatle su budne straže promatrale prilaze Senju s kopna i mora, te primale dimne i svjetlosne signale od svojih suradnika s otoka i obale. S vrha tvrđave pruža se lijepi pogled na Hrvatsko primorje i otoke Rab, Goli, Prvić, Cres, Krk, na planine Gorskog kotara, te Učku i Velebit. U tvrđavi Nehaj postavljena je zbirka Senjski uskoci i Senjska primorska kapetanija, stalne izložbe Senjske crkve kroz povijest i Gradski i plemićki grbovi Senja. Tvrđavom upravlja Gradski muzej Senj.

Sutra mi je u planu još posljednja dionica uz ovaj dio obale Jadrana, kada u Svetom Jurju započinjem uspon prema Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Tu je u planu da preko Oltara dođem do Zavižana, a onda poznatom velebitskom ljepoticom Premužićevom stazom prođem preko Alana, Skorpovca do Baških Oštarija. O svemu tome čitajte u opisu naše verzije C2 pod sekcije koja započinje upravo na Zavižanu, a ide skroz do Dinare, koju sam već posjetio u pripremama. Čitamo se!

Zvonko MadunaFoto: Zvonko Maduna 1 / 18

Link na svakodnevne priče sa mog puta je: https://svijetlastranaplanine.com/

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.