U današnje vrijeme ubrzanog življenja skloni smo vjerovanju da možemo u svega nekoliko sati riješiti sve svoje probleme i živjeti život iz snova. Kada bi to bilo moguće, onda bi svijet danas drugačije izgledao. Život je proces, prepun zbivanja i puno toga nas u njemu određuje. Obično se sa njime nosimo kako najbolje znamo i umijemo i nismo skloni previše čeprkati po sebi i svom životu sve dok nas neka sila na to ne natjera. To uglavnom mora biti vrlo moćna sila u vidu značajnijih ili dugotrajnijih problema za čije smo rješavanje potrošili pregršt svoje i tuđe energije, živaca i novaca i došli do zida, ne znajući što dalje. Tek tada se neki odlučuju za posjet psihologu ili nekom drugom terapeutu duše ili osobi od struke i povjerenja kako bi uz njihovu pomoć dokučili zašto im se dešava to što im se dešava i što mogu učiniti da to promijene.

Obično ih ta osoba, ako je profesionalna, na početku upozori da je put prema sebi – proces. To čujemo, ali tome rijetko vjerujemo, jer to sigurno ne vrijedi za nas, nego za one druge koji zaista imaju problema. Skloni smo zazirati od psihološke pomoći jer to rade oni koji su “ludi” ili “stvarno imaju problema”. Povezujemo to i sa ludim “amerima” i pomodarskim trendovima. Poznato mi je to jer sam i sama tako mislila kada mi je prijateljica prije nekoliko godina, tijekom liječenja od karcinoma, predložila da se javim jednoj divnoj psihologici uz čije ću vodstvo lakše promijeniti svoj pogled na život, a time i život sam. Ne bih otišla do nje, iako sam grcala u problemima, da me prijateljica maltene nije uzela za ruku i tamo odvela. To je bio najbolji korak u mom životu koji mi je izmijenio život. Tada nisam znala da će taj put biti dugačak, a nisam bila spremna niti na njegove trnovite i teške uspone i padove, ali iz današnje perspektive sam zahvalna na svakoj dionici tog puta i opet bih je prošla bezbroj puta bez pogovora.

Nakon početnih, laganih i predivnih pomaka tijekom procesa samospoznaje, znaju se nakon nekog vremena pojavljivati poteškoće i još veći problemi od onih koje smo imali ranije. Uplašeni, često se tada ljudi vraćaju na staro jer su uvjereni da sve to nema smisla i da na njih ne djeluje.
To je prva zamka u procesu dublje samospoznaje i ako ste na nju upozoreni, nećete odustati kada i ako se pojavi.

Naime, kada potražimo pomoć, često smo prepuni problema pa će biti dovoljno svega nekoliko sitnih uvida da dođe do “vau efekta” u našim životima. Tada letimo na zvijezdama i mislimo da je svijet naš, da smo sve riješili i da smo svemogući (daleko od toga da nije tako, međutim, prije nego doista iskusimo svoju cjelokupnu moć, moramo prvo iskusiti sebe same). Naime, na početku nismo svjesni da je maknut samo deblji sloj ustajale prašine sa naše slike o životu te nam se privremeno pokazala puno ljepša slika od one prepune prašine. Pritom nismo svjesni da je i dalje ostala samo slika o našem životu koju smo marljivo stvarali i mi i naši preci, kroz naš odgoj, kolektivnu svijest, okolinu, društveno uređenje, prijatelje, neprijatelje,…. Mnogi su utjecali na našu sliku o životu, krojili nas prema svojim uvjerenjima i predodžbama, a mi smo im se prepustili, jer nismo znali, niti mogli drugačije. Samospoznajom ili “radom na sebi” ta se lažna slika našeg života ruši kao kula od karata i to izaziva potrese u našim lažnim životima. Ti nas potresi plaše jer osjećamo da gubimo sve one okove koji su nas dosada stezali, a ne znamo što ćemo sa svojom slobodom i čemu ona služi. Npr., može se desiti kroz proces samospoznaje da nas, izazvan našim promjenama, napusti partner sa kojim smo godinama bili u zatrovanoj vezi, a mi umjesto da odahnemo poželimo sve vratiti na staro, uplašeni promjenom.

Ako u takvim trenucima “krize” ne posustanemo, ispred nas će se otvoriti nove spoznaje, novi svjetovi, nove mogućnosti. Svakog dana ćemo sve dublje ulaziti u svoje strahove, zablude, predrasude, uvjerenja i skidati sa njih one slojeve koji nisu naši, koji ne govore o onom tko smo to mi, nego o onima koji stoje iza njih.

Kao što sam rekla, to je proces. Kod nekog je dulji, kod nekog kraći, ovisno o tome koliko smo se odvojili od sebe i koliko smo duboko spremni zakoračiti u samoga sebe. U svakom slučaju, nakon što smo neko vrijeme ustrajno kročili putem prema sebi i prošli one prve prepreke na tom putu, tzv. “dječje bolesti rada na sebi”, nastavit ćemo kročiti tim putem hrabro i svakodnevno uživati u blagodatima koje nam život pruža. Iako nas to neće izuzeti od problema, naučit ćemo da smo mi ti koji ih kreiraju i da jedino mi imamo moć ih i riješiti. Dan po dan ćemo živjeti sebe i svoje nebrojene potencijale, sve svjesniji i sretniji.

I za kraj, stavljam jednu divnu priču koju sam danas dobila od majke jednog djeteta koje slavi 14-ti rođendan. Majka svom djetetu želi jedino oslobođenje od svakog zamjeranja koje to divno dijete ima prema sebi. To je predivna i svjesna majka, predivnog i sve svjesnijeg djeteta. Oni kroče putem prema sebi, a želja majke govori o tome koliko je daleko na tom putu došla. Uživajte u priči, koja između ostalog govori i o tome kako nas naša okolina čini onim što jesmo i kako to može biti podržavajuće:

“Postoji pleme u Africi gdje se datum rođenja djeteta ne računa od dana kada je došlo na svijet, niti od momenta kada je začeto, već od dana kada je dijete bilo misao u majčinom umu. I kada žena odluči da ima dijete, ona odlazi i sjedi pod drvetom, sama, i sluša dok ne čuje pjesmu djeteta koje želi da dođe.
I pošto čuje pjesmu, vraća se muškarcu koji će biti otac, da je i on nauči. Zatim, kada vode ljubav da fizički začnu dijete, neko vrijeme pjevaju pjesmu, kao način da ga prizovu.
I kada zatrudni, majka uči babice i druge stare žene u selu djetetovu pjesmu, da bi je pjevali za dobrodošlicu.
Kasnije dok dijete raste, i drugi seljani uče pjesmu.
Ako dijete padne, ili povrijedi koljeno, neko će ga podići i otpjevati mu je. Ili, kada dijete uradi nešto divno, ili prođe kroz obrede puberteta, ljudi u selu pjevaju njegovu ili njenu pjesmu.
Ako u bilo kom trenutku u toku njegovog života, ličnost počini zločin ili aberantan društveni čin, pozovu je u centar sela i svi ljudi iz zajednice je okruže. Zatim joj pjevaju njenu pjesmu.
Pleme shvata da korekcija antidruštvenog ponašanja nije kazna, već ljubav i podsjećanje na identitet. Kada prepoznate svoju sopstvenu pjesmu, nemate želju ili potrebu da učinite bilo šta što bi povrijedilo nekog drugog.
Ne morate odrastati u afričkom plemenu koje će vam pjevati vašu pjesmu na svim krucijalnim životnim prijelazima, jer vas život podsjeća kada ste u skladu sa sobom, a kada niste.”