Vrijeme leti. Početkom svibnja 2011. objavio sam prvi tekst na ovom portalu. Dvije godine kasnije, stotinu i devet tekstova kasnije, deset i pol tisuća komentara kasnije, vrijeme je za rekapitulaciju. Neki od cijenjenih čitatelja sjetit će se da sam prošle godine, 30. travnja, bio objavio tekst pod naslovom Rekapitulacija, u kojem sam ukratko predstavio svaki od do tada objavljenih tekstova, kako bi zainteresirani pročitali one koje su preskočili, ili se podsjetili nekih koji su im bili zanimljivi. Ovo što slijedi rezime je tekstova objavljenih nakon tog datuma, s linkom na svaki od njih, ukoliko ga (iznova) poželite pročitati.

Iskreno sam zahvalan svima koji prate moje tekstove, dijele ih na društvenim mrežama, šalju prijateljima putem elektroničke pošte, koji mi se obraćaju privatnim pismima, i s kojima sam imao zadovoljstvo upoznati se osobno. Sve što pišem, pišem u dobroj vjeri, dijeleći osobna razmišljanja, postavljajući (sebi) pitanja, priželjkujući  pritom dobronamjernog, radoznalog, vedrog, neopterećenog i optimističnog – ukratko, idealnog – čitatelja, ali posve svjestan konteksta prostora i vremena u kojemu mi tekstovi izlaze, i posve svjestan toga da sam i sâm jako daleko od idealnog autora.

Kako bilo, podijelio sam s vama neke od stvari koje su me tijekom proteklih 365 dana zaintrigirale, i nadam se da ćemo se i dalje susretati na ovom mjestu, koje sam od početka zamislio kao mjesto susreta i prijateljske razmjene mišljenja u duhu nastojanja da se istinski pokuša razumjeti one nam svjetonazorski udaljene sugrađane, među kojima i s kojima nam je živjeti i raditi na tome da nam taj zajednički život bude ugodniji.

Evo, dakle, o čemu sam pisao od 8. svibnja 2012.

U tekstu Nafte IMA, u izobilju!, objavljenom tog datuma, bilo je riječi o svojedobnom gostovanju Williama Engdahla u Zagrebu, tijekom kojega je iznio svoje viđenje histerije oko epidemije ptičje gripe, a također i o knjizi Mitovi, laži i ratovi za naftu u kojoj piše da nafte, sasvim suprotno onome što tvrde mainstream mediji, zapravo ima u gotovo neograničenim količinama. Ja nemam pojma. A ima li Engdahl, procijenite sami.

Kakva je budućnost religije tema je teksta Religija – modeli i projekcije, ispod kojega je ostavljeno čak 699 (dobro da nije 666) komentara. Podsjetite se zašto.

U tekstu Enciklopedija mrtvih prisjetio sam se, a na podlozi mormonskog nepojmljivo ambicioznog projekta prikupljanja podataka o svim pokojnicima na planetu, jednog od najvećih pisaca druge polovice 20. stoljeća, Danila Kiša. Uz osvrt na standard učiteljâ.

Jesmo li i koliko imuni na (novi) totalitarizam? S obzirom na eksperiment proveden u jednoj američkoj školi, u kojem se pokazalo da su ljudska bića neobično sklona zastrašujuće brzo prihvatiti (kvazi)zajedništvo bazirano na parolama, simbolima, agitiranju i, naročito, ostracizmu neistomišljenika, baš i nismo. Fašizam ex cathedra.

Sijedi tekst O osjećaju ugroženosti i smaku svijeta, u kojem je riječ upravo o tome: o osjećaju da nas ‟oni drugi‟ ugrožavaju, dok je zapravo prava istina da nas se sve skupa ciljano manipulira kako bismo njih – koji nas uistinu sve skupa ugrožavaju, i koji polako zatežu omču što su je namaknuli oko vrata i ‟lijevima‟ i ‟desnima‟, i ‟homo‟ i ‟hetero‟, i ‟našima‟ i ‟njihovima‟ – pustili da i dalje nesmetano rade na privatiziranju ove zemlje i cijelog planeta. A svit se konča barem od 14. stoljeća.

Kako sam na Filipinima upoznao mrtvu ženu opisao sam u tekstu Filipini – mali kulturni šok.

Zašto se tema propadanja nadarenog, inteligentnog, talentiranog pojedinca u skučenim, nesklonim okolnostima provlači u hrvatskoj književnosti od Šenoe do danas, i kako bi mogao izgledati alternativni završetak Krležinog romana, u tekstu Kako je dr. Freud izliječio Filipa Latinovicza.

‟Prije ili kasnije – tako, nažalost, stoje stvari – susretnemo se s nečim što doživimo i imenujemo kao Zlo. Susret je ružan, bolan i – neizbježan. Zato je mudro pripremati se na nj. Postoji jedan tekst, jedan govor, kojemu se vraćam svako toliko, ima evo već dvadesetak godina, a govornik je čovjek koji je imao stanovitog iskustva sa Zlom – individualnim i institucionalnim – pa sam sklon njegove riječi uzeti za ozbiljno.‟ Josif Brodski ili Rendez-vous sa Zlom.

U tekstu Je li Bošković potpisao ugovor s vragom? predstavljam Leksikon Ruđera Boškovića, i problematiziram pitanje je li svekoliki tehnološki razvoj u konačnici nešto što je za pojedinca i čovječanstvo pozitivno, ili pak vodi u propast.

Uz obljetnicu smrti vokala skupine The Doors – u tekstu Hommage Jimu Morrisonu – prisjetio sam se pisanja referata u osmom razredu, u kojem sam pisao upravo o njemu, pjevaču čije pjesme i danas volim poslušati.

Izumitelj i njegov đavao: ako je netko trgovac oružjem koje je uzrokom smrti stotina tisuća ljudi, a silne na tome zarađene milijune ulaže u podizanje standarda svojih radnika, u razne projekte za unapređenje života u lokalnoj zajednici, ako je dakle filantrop i mecena, dobrotvor i obiteljski čovjek, koja je pouka?

Zabilješke s putovanja, Tunis – reminiscencije. Dojmovi putnika iz zemlje u kojoj je upravo započinjala  revolucija.

‟Svaka zemlja ima, usporedno s temeljnom civiliziranošću i tradicijama, neku vrstu unutarnjeg ludila, vjerovanje toliko iracionalno da ga čak ni smrt i destrukcija ne mogu promijeniti‟. Vrijedi koliko za Sjedinjene Države, toliko i za Hrvatsku: Iracionalna uvjerenja.

Crtica s ljetovanja na Molatu, Lipi moj otoče.

Kako i zašto djeci treba ogaditi reklame, i što sam po tom pitanju poduzeo na jednom školskom satu, čitali ste u tekstu Iz školske prakse. (Morpheus: ‟The Matrix is a system, Neo. That system is our enemy‟.)

Ernesto Cardenal je nikaragvanski svećenik i učenik Thomasa Mertona, jedna od vodećih osoba u poeziji i praksi socijalnog aktivizma u Amerikama. Podijelio sam s vama njegovu pjesmu Molitva za Marilyn Monroe.

O politici rijetko pišem, ali evo iznimke koja potvrđuje pravilo: Enigma Tito. (‟Drug Tito gleda mene!‟ rekla je Ana. ‟Ne, drug Tito gleda mene!‟ uzviknuo je Ivo. I tako dalje. Naposljetku, učiteljica je utišala mališane i umirila ih utješnim riječima: ‟Djeco, drug Tito gleda sve nas‟.)

Kako je bilo biti učiteljem 1858., a kako je danas? Lijepo je – bilo – biti učitelj.

O tome kako je na nebu rijetko se piše; bit će da je toliko lijepo da je to zapravo neopisivo. S druge strane, o tome kako izgleda pakao pisali su mnogi; relativno ga je lako opisivati kad si ga ljudi svako toliko stvore na Zemlji. Srećom pa taj ne traje vječno. Povijest pakla ili paklena povijest.

Je li autoritetu nastavnika došao kraj? Svatko tko radi u školi s tim će se nedvojbeno složiti. Učenik se danas ne libi svog učitelja pitati, Odakle Vam pravo?!

Što znači novi prijevod Biblije na hrvatski jezik svakom je kulturnom i obrazovanom čovjeku bjelodano. O jednom prijevodu o kojemu u medijima gotovo da i nije bilo riječi pisao sam u tekstu Varaždinska Biblija – novi prijevod Staroga i Novoga zavjeta.

Dar starog ravnatelja: moj utopijski pokušaj da promijenim vladajuće trendove u obrazovanju.

Kako su o smrti pisali Gundulić i Bukowski, uz poneku moju opservaciju: Svi sveti – refleksije o smrti.

Budući da sam mjestom rođenja vezan uz Hrvatsko zagorje, zainteresirala me novoobjavljena studija Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945., autora Filipa Škiljana.  Tema poput ove uvijek izazove velik interes na ovom portalu.

Hamburger bi zapravo realno trebao koštati oko 1100 kuna. A zašto zapravo ne košta toliko, čitali ste u tekstu Vrijednost ničega ili stvarna cijena hamburgera.

Kako sam u jednom tzv. salonu namještaja utjerivao stolac i to bez pomoći Društva za zaštitu potrošača? Nije Ionesco, ali je apsurdno: Stolac.

Živimo u zemlji u kojoj postoje ljudi koji o učiteljicama i učiteljima što se u nevjerojatno nesklonim im okolnostima i dalje trude da djeci prenesu neka znanja i da ih donekle uljude i pripreme za život govore kao o GAMADI, a zna se što se čini s gamadi: Štrajk i preventivna dehumanizacija.

Iznimno sam objavio dva teksta, tj. prenio ih s portala dnevno.hr za koji sam bio pisao, O posljednjim vremenima i hrvatskim generalima, i Ne pali radio!, oba pod naslovom O generalima i reklamama. Prvi se tiče povratka generalâ Gotovine i Markača, a drugi je o šokantnim reklamnim kampanjama koje se ne libe profanirati svetinje.

‟Istina oslobađa zato što ima moć nad nama: ona je nadređena nama, a ne obratno. No, ta apsolutna, nepristupačna istina, koju možemo spoznati našom savješću, ali je ne možemo posjedovati, po definiciji se ne može ograničiti prolaznim oblikom. Stoga nijedan smrtnik nikada ne može ni pomišljati na to da bi mogao posjedovati istinu. Ortodoksnost – teistička ili ateistička – postaje fundamentalizam kada se ne poštuje ova suština istine. Svijet koji je u neprestanoj mijeni stalno traži nove oblike kroz koje se istina može izraziti. Druga riječ za te oblike je – kultura.‟ (Zaboravljeni ideal)

Tekst Rajski vrt dr. Pavune izazvao je priličnu pažnju, uključujući i pažnju samog dr. Pavune, prenijelo ga je i nekoliko drugih portala, a ‟prijeteća‟ pisma, ali i pohvale pristizale su i s one strane oceana. Pohvala je stigla i od gospodina Pavune pa nemam razloga ne biti doista zadovoljan ovim tekstom, unatoč pokušajima da se ono što sam napisao izvrne.

Još jedan tekst koji je bio iznimno čitan pa je očito da najbolje prolaze dnevnopolitičke teme (ah, zašto se njima tako rijetko bavim?), O biskupu Pozaiću, akciji i reakciji, i koji pokazuje da svaka vjerska zajednica ima ateiste kakve zaslužuje (a valjda vrijedi i obratno).

Djeco zvijezda, djeco Božja: još jedan naivan pokušaj da se sugrađane oprečnih svjetonazora potakne na dijalog. Ali, tko zna…

Za Krležinim romanom Na rubu pameti posegnem – zašto ne biste i vi – godišnje barem jednom, da se – kad se, poput pripovjedača zapitam ‟zašto se u posljednje vrijeme toliko uzrujavam zbog ljudske gluposti‟ – podsjetim da je glupost ‟sama u sebe zaljubljena‟ i da je njezino ‟samoljublje bezgranično‟. Podsjetim se pa mi bude lakše. Narcisoidni ste? To je OK.

Ne mogu si pomoći, ali žensko tijelo mi je neobično privlačno. A dopadljiv mi je i način na koji ga je na svojim slikama prikazivao Robert Auer, o čemu sam pisao u tekstu Erotska aura Roberta Auera.

Slijedi tekst o romanu C. S. Lewisa, Velika rastava – Fantastična pripovijest o raju i paklu, u kojem jedan od najvećih suvremenih apologeta kršćanstva nudi posve neuobičajenu predodžbu o paklu, naime, pakao zamišlja kao ‟mjesto‟ gdje ljudi borave – svojevoljno. Promatrajući ponašanje ljudi oko sebe, zaključujem da ideja nije posve besmislena.

Muško-ženski odnosi oduvijek su, malo je reći, intrigantni. O tome kakvi su bili kroz povijest, i u različitim društvima, čitamo u knjizi Povijest muško-ženskih odnosa Jacquesa Attalija, koju sam predstavio u tekstu Tko s kim, gdje, kako, kada, koliko i zašto?

Potaknut pokoljem u osnovnoj školi Sandy Hook, zapitao sam se, kao i mnogi, kako je moguće da se to događa: Puške & Biblije.

Fundamentalizam se pojavljuje u različitim vidovima i premda se najčešće vezuje uz vjerski svjetonazor, može se govoriti i o ateističkom fundamentalizmu, što je samo naizgled proturječnost u pojmovima. Zašto tako mislim pišem u tekstu Fundamentalizam – vjerski i sekularni.

Slijedi ponešto fantazmagorični doživljaj shopping-centara (hrv. mallova), Shopping spašava!. Shopping-centri zbog toga neće propasti, ali barem mi je malo lakše.

Opća kultura – sve što treba znati jedan je od boljih priručnika opće kulture na koji sam naišao. Nekoliko kolegica u školi pitalo me gdje sam ga nabavio.

Ne mislim da je bosanski franjevac Matija Divković koji je živio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće razmišljao o relativnosti vremena baš einsteinovski, ali da se jednim njegovim tekstom dade poigrati u tom smislu, dade se, pa sam to i pokušao u tekstu Bosanski franjevac i teorija relativnosti.

Često mi se učini da bismo relativno brzo riješili dobar dio svojih problema, od onih obiteljskih, sasvim privatnih i osobnih, pa sve do problema na nacionalnoj razini, samo kad bismo se barem neko vrijeme držali jednog u osnovi jednostavnog pravila što ga djeca uče (i očito ne nauče) još u vrtiću, naime, da dok netko govori, ostali šute i pažljivo slušaju čekajući na svoj red. Jer, kod nas je pravilo da svi govore u isti mah, jedni preko drugih, i zapravo nitko nikoga ne sluša. Tako da već podulje fantaziram o jednoj, ovaj put konstruktivnoj Hrvatskoj šutnji.

Je li teorija evolucije ‟samo teorija‟, ili tu ipak nečega ima, i jesmo li na korak od toga da, između brojnih (nepotrebnih) polarizacija kojima se ovo društvo samokažnjava, dobijemo još jednu, te je li polemika oko uvođenja seksualnog odgoja u škole nešto recentno, pitam se u tekstu Nečuveno: učiteljica zagovara Darwina!

Trebaju li se biskupi i kardinali voziti u javnom prijevozu? Je li gesta zamjene križeva od plemenitih metala onima od neplemenitih išta više od sezonskog ‟modnog‟ hira? Šimun Petar i Franjo Prvi, ili o tome je li i u kojoj mjeri duhovnoj moći potrebna materijalna potpora.

Što je stvarnost i kako je definirati, i kako svoj doživljaj stvarnosti uskladiti s doživljajem, često radikalno drugačijim, onih oko nas? (Pa… strpljivim razgovorom, primjerice.) Crtica o umu & stvarnosti.

I posljednji tekst što sam ga objavio povodom godišnjice rođenja Richarda Wagnera, Wagner: ususret 200. godišnjici rođenja. Last, but not least, nadam se.