navigacija

Odakle Vam pravo?!

Foto: Darko Milošić

Sjetit ćete se teksta Lijepo je – bilo – biti učitelj, od 23. rujna. Riječ je bila o tome da su se prije stotinu i pedeset godina učiteljima pod normalno dodjeljivali bezplatni stanovi sa vertom. Uz, da tako kažem, dodatnu opremu. Autoritet i ugled u društvu da ne spominjem. Ono, nešto kao u Finskoj danas.

Stotinu godina kasnije, u Školskim novinama br. 35, iz listopada 1958., objavljena je sljedeća vijest:

Narodni odbor kotara Virovitice donio je rješenje da se Pitomača, Suhopolje, Podravska Slatina i Virovitica ne smatraju selima, i time ukinuo pravo na besplatan stan i ogrijev prosvjetnim radnicima. Nikako prosvjetni radnici Suhopolja ne mogu vjerovati da Suhopolje nije selo i da može ići u red Virovitice i Podravske Slatine, premda ni to nisu gradovi.

U Školskim novinama br. 36, također iz listopada 1958., izašla je pak ova vijest:

Na području Ozlja postoje 24 škole, sa 46 učionica i 2667 učenika. Površina učionica je 2300 m2, a to je ispod prosjeka, jer na svakog učenika otpada 0,86 m2. Dobar broj škola radi pod vrlo teškim uvjetima. U četiri škole nastava je u tri smjene, dvije škole nalaze se u nekadašnjim plemićkim dvorcima, koji su već dotrajali, dvije se nalaze u privatnim zgradama i jedna u vatrogasnom domu. Ni sa stanovima prosvjetnih radnika nije ništa bolje.

Eto, protutnjalo stoljeće, propala cijela jedna carevina, propala kraljevina, dva se svjetska rata završila, propao i onaj nesretni pokušaj ostvarenja vjekovnoga sna, promijenili se prioriteti i autoriteti pa su se kolege onih koji su nekoć dobivali bezplatne stanove obreli u novom društvenom uređenju, a po svoj prilici i u tim istim bezplatnim stanovima iz 1858. (vrtovi se, odavna zarasli u korov, više ne spominju). I neke učionice su, čitamo, u, 1858. vjerojatno novim, a stotinu godina kasnije dotrajalim plemićkim dvorcima (pa neće valjda radnička klasa ulagati u njihovu obnovu!). Kako bilo, čovjek bi, zadojen prosvjetiteljskom idejom o blistavom napretku civilizacije na svim područjima i u svakom pogledu, očekivao da će, ako su sredinom 19. stoljeća profesori dobivali stanove s vrtom, sredinom 20. dobivati uz stan s vrtom i, štojaznam, novi automobil. Ali ne, ne ide to tako.

Dapače, deset godina kasnije, 1968. zadan je (u Zapadnom svijetu) takav udarac nastavničkom autoritetu (i statusu u društvu) od kojega se profesori nisu oporavili do danas (i pitanje je hoće li se, uzmemo li u obzir suvremena kretanja). Pobuna mladeži (prema nekim teorijama dirigirana), popraćena sex, drugs & rock’n'roll svjetonazorom, za jedan od ciljeva je imala i rušenje svih (navodno lažnih) autoriteta. Što se tiče sveučilišne razine, evo kako to komentira J. Barzun (Od osvita do dekadencije, Masmedia, Zagreb, 2003., str. 903./904.):

Riskantno je ocijeniti taj neobični pokret, koji je ozbiljno uzdrmao Zapad… Neki najglasniji i najsposobniji studentski vođe pretvorili su se u opskurne poslovne ljude ili profesionalce, drugi su uspješno ušli u redovitu politiku… Svojim su rasprostranjenim utjecajem postigli to da je okrutni stav prema profesorima postao uobičajen. Njihov autoritet, zasnovan na učenosti ili na samoj tituli, danas se drži u šahu… Studenti danas svojim nastavnicima daju dobre ili loše godišnje ocjene, što se uzima u obzir pri određivanju plaće ili promaknuću. U nekim ustanovama studenti sudjeluju u planiranju predmeta i održavanja tečajeva, i slobodni su svađati se o svojim ocjenama. Buntovni osjećaj iz 1960-ih natjerao je autoritet (sama ta riječ je već tabu) u vječito obrambeni stav – sve odluke moraju se donositi u konzultaciji.

Što želim postići ovim skakanjem amo-tamo kroz proteklih stotinu i pedeset godina? Želim, ponajprije sebi, osvijestiti činjenicu da određenim fenomenima – želi li ih se razumjeti, želi li se razumjeti zašto nam se danas nešto događa – uzroke treba tražiti Prije i Drugdje (vidi, u tom smislu, tekst Osviješteni pojedinac – samosvjestan narod, od 25. kolovoza 2011.).

Kad stvari sagledamo iz takve, šire perspektive, onda nas neće čuditi doživljaji poput onoga što ga je svojedobno na svom blogu opisao jedan nastavnik: Sjećam se kako mi jednom prilikom učenica nije dopustila da joj pregledam i ocijenim bilježnicu, već se zaprijetila: “Odakle Vam pravo da mi gledate bilježnicu? To vam je isto kao da želite pročitati poruke iz mojeg mobitela!”.

Ipak, možda je baš to napredak? Jer, hej, nećemo se valjda vraćati o v o m e:

Kako naći pravu mjeru?

Ocijeni:

1 2 3 4 5

0 (0 ocjena)