HOMOGAYCI & FEJSBUK-ATATURCI U BORBI PROTIV TRADICIJE

Ovih dana mnogi se u svijetu pitaju gdje su korijeni najnovijih sukoba u Turskoj, koji mogu prerasti u revoluciju. Ali masa zapravo ne zna da oni već jesu dio globalne “revolucije koja teče”. Znam, naslov ovoga posta izgleda potpuno promašenim, a nekome se čini “kretenskim”… ali pričekajmo – nije uvijek dobro (pre)brzo zaključivati, ni zaključavati… Poglavito znamo li kako mediji manipuliraju i SKRIVAJU istinu pod maskom objavljivanja “istine”. Budući da je upravo objavljeno kako današnji “mladoturci” spominju poznatog “utemeljitelja moderne Turske”, bit će zato za razumijevanje sadašnjih zbivanja na ulicama Istanbula veoma korisno podsjetiti na poznatu veliku tursku revoluciju koja je započela 1908. godine i u kojoj su sudjelovali mnogi protagonisti, ali se kao njezin simbol (i glavni “kolovođa”) uvijek ističe “otac domovine” Kemal Paša Ataturk.
Za ovaj post poslužit ću se dijelom poglavlja Genocid nad Armencima iz knjige Nikole Mate Roščića REVOLUCIJE RAZARAJU KRISTA (koja je nedavno objavljena u Šibeniku), a čiji naslov – kao i naslov ovoga posta – ostavlja dojam da potpuno “promašuje temu”. Ali pričekajmo malo, tj. pročitajmo strpljivo do kraja… (zapravo, za puno razumijevanje ove teme u užem i širem smislu treba pročitati spomenutu knjigu, ali i ovo će biti dovoljan broje kockica za prepoznavanje cjeline mozaika…). Jer – ništa nije slučajno. To više što, kako je dobro (barem nekima) poznato, da ono što djeca u ŠKOLI uče o uzrocima mnogih (poglavito ratnih i revolucionarnih) događaja uopće NEMA bitne veze sa STVARNOŠĆU. I ovdje je lako iščitati lažnu i stvarnu povijest – o čemu sudionici zbivanja (a posebno oni koji ginu na barikadama) kao mali patuljici POJMA NEMAJU!

Dakle, treba ČITATI! I to – BRATI odnosno SKUPLJATI (latinski “legere” doslovce znači sve to!), jer nije sve na jednom mjestu! Tako je npr. u pregledu povijesti europskih revolucija od 1492. do 1992. profesor Charles Tilly (School for Social Research, New York) pokušao na svoj način obuhvatiti sve relevantne revolucije ili događaje nalik na revolucije tijekom pet stoljeća pa se osvrnuo i na zbivanja na Balkanu za koji je napisao: “Na neki način, revolucija je na Balkanu bila gotovo trajna pojava tijekom pola tisućljeća” (1). Međutim, kad je riječ o Turskoj (tzv. Kemalističkoj) revoluciji, autor o toj revoluciji ništa pobliže ne piše, iako je spominje, kao što i mnogi drugi autori povijesnih prikaza te dramatične povijesne mijene jedva da svrstavaju u kategoriju revolucije.

A to je bila prava revolucija, turski, odnosno islamski preslik Francuske revolucije od koje je baštinila idejna nadahnuća i provedbenu metodu. Ne mali broj “Mladoturaka”, koji se školovao u europskim središtima (Beču, Berlinu, Parizu, Londonu, i dr.), prenio je u Tursku revolucionarne ideje o stvaranju nacionalnih država, o potrebi radikalnih političkih promjena (dokidanje monarhija i uspostava republika) kao i o novom prosvjetiteljskom odnosu prema vjeri i Crkvi. Novo doba pokucalo je i na vrata drevnog Osmanlijskog carstva koje će s okončanjem Prvog svjetskog rata (1918.) nestati ter se od goleme geografske i etničke veličine tijekom nekoliko stoljeća, konačno, suziti samo na granice suvrjemene Turske koja je teritorijalno i politički ustrojena po revolucionarnim načelima “Mladoturaka” odnosno “kemalizma”. Moglo bi se reći da je revolucionarno bujanje trajalo cijelo jedno stoljeće, počevši od krvavog uništenja i okončanja janjičara 1826. (nakon pet stoljeća duge tradicije), u vrijeme sultana Mehmuda II. (1808-1839).

Revolucionarne i nacionalističke ideje europskog XIX. stoljeća, oličene u Napoleonu, Mazziniju, Bismarcku i drugima, izvršile su svoj utjecaj na mladu generaciju turskih studenata i vojnih časnika koji se već od 1860. okupljaju u tajnom savezu i kuju planove o stvaranju moderne države, po uzoru na Mazzinijevu “Mladu Italiju” (1832.). Već je tada na djelu bilo slobodno zidarstvo, napose lože u Carigradu i Solunu. Obnova organizacije “Mladoturaka” u Damasku 1905. pod geslom “Domovina i sloboda” i vodstvom Mustafe Kemala Hasretlerija (Kemal Paša Atatürk) može se smatrati stvarnim početkom revolucionarnih događanja na području “bolesnog i umirućeg” Osmanlijskog carstva. Bili su to revolucionari koji su željeli raskrstiti s otomanskom tradicijom. Ona je za njih bila “anciene regime”, kao nekoć za jakobince u Francuskoj. Oni ne žele višenacionalno carstvo, nego čistu nacionalnu državu, bez balkanskih i arapskih naroda…

Revolucija se događa 1908. godine, kad su “Mladoturci” pod vodstvom Enver Paše i generala Mustafe Kemal Paše krenuli iz Soluna na Istambul i svrgnuli sultana Abdula Hamida II. ter uspostavili “ustavnu monarhiju”. Enver Paša, vođa “Mladoturaka”, 1913. ubija u parlamentu ministra rata i prisiljava predsjednika vlade na ostavku. Naposljetku se 1. studenog 1922. dokida i sultanat, a Turska proglašava republikom. Tada je posljednji sultan Mehmed VI. pobjegao na Maltu, potom u Mekku, da bi 1926. umro u San Remu (Italija). Mustafa Kemal Paša postao je prvim predsjednikom nove Turske (1923.) i ostao u toj funkciji do svoje smrti 10. studenoga 1938. godine.

Revolucionarna preobrazba Osmanlijskog carstva u demokratsku (jednostranačku!?) republiku događa se tijekom Prvog svjetskog rata kad nestaju dotadašnje, dugovječne europske monarhije: i ruska, i pruska, i habsburška, a s njima i osmanlijska. Pod okriljem višegodišnjih tragičnih ratnih zbivanja “Mladoturci”, pod jakim utjecajem nacionalističkih ideja dokidaju “osmanlijizam” i uspostavljaju “ekstremni turcizam” u obliku republike. Bilo je to rušenje starog režima (“ancien regime”), upravo po predlošku Francuske revolucije. To se očituje i u odnosu na vjerska pitanja.
Naime, prema istom revolucionarnom predlošku, a u duhu Voltairova pokliča “ecrasez l’infame” (“zgaziti bestidnicu”, tj. Crkvu), Kemal Paša 1924. dokida carigradski islamski kalifat i provodi druge revolucionarne reforme tijekom svoga upravljanja državom. Dokidaju se vjerski (islamski) sudovi, uvodi se svjetovni zakonik, vjerske se ustanove strogo odvajaju od Države, religija postaje “privatna” stvar. Zatvaraju se sve “koranske” škole i uvode državne. Godine 1925. dokidaju se svi derviški redovi, godinu poslije izlazi zabrana nošenja turbana i fesa, dok žene moraju skinuti zavjesu, feredžu. Godine 1928. dokida se arapsko pismo i uvodi latinica, a malo kasnije dokida se obvezatno učenje perzijskog i arapskog jezika u školama. S prezirom se izgovaraju riječi: arapski, perzijski, islamski. U očima mladih revolucionara sve je to tamna prošlost koja Turskoj nije dozvolila napredak.

Atatürk je pokazivao nestrpljivost revolucionara koji oštro i brzo želi raskinuti sa svakim vidom “tradicije” (2). Turski nacionalizam poprimao je obilježje nove političke religije. “Na mjesto vjere u Boga nastupa vjera u naciju, nacionalizam postaje religija” (3). “Obogotvoreni nacionalizam otvorio je put zatiranju narodâ” (4). Kemal Paša Atatürk, utemeljitelj moderne, laičke Turske bio je zadojen idejama Francuske revolucije i slobodnozidarskog programa ter je u svome prosvjetiteljskom programu želio eliminirati religiju iz javnog života.

Bečki profesor i veliki meštar Peter Stiegnitz u osvrtu na djelo i zasluge Kemal Paše piše kako se on nakon raspada Osmanlijskog carstva probio na čelo nove države ter se iskazao kao jedna vrst “Josipa II.” u Turskoj. U tom smislu Stiegnitz navodi kako je Kemal Paša u svojoj monumentalnoj reformi sve kuranske škole zamijenio državnim školskim ustanovama, a arapski i perzijski, kao jezik Korana, odnosno islamsku literaturu, dokinuo i uveo žive strane jezike. Godine 1924. zabranio je vjerske sudove (šerijat) i zamijenio ih svjetovnim, zapadnim. Dvije godine poslije uveo je revolucionarno civilno pravo koje je garantiralo potpunu vjersku slobodu. Konačno je 1928. “Atatürk” proglasio sekularnu državu (5). Upravo je te godine – a to sigurno nije slučajnost – u Kairu nastalo zacijelo najrevolucionarnije društvo islama, takozvana “Islamska braća” pod vodstvom pučkoškolskog učitelja Hassana al-Banna. “Atatürk” je unatoč svojim radikalnim reformama ostao vjerni musliman i nije postao ateist, ali je sa svojim naglim promjenama otišao predaleko – zaključuje Stiegnitz (6).

Preslikavajući “Uredbu o kleru” iz vremena Francuske revolucije Atatürk je uspostavio državni nadzor nad cjelokupnim ustrojem islamske vjerske zajednice i njenim službenicima pa i danas u Turskoj postoji Ministarstvo za vjerske poslove, koje vodi brigu o 75.000 džamija i oko 100.000 službenika koje plaća država. Turski muslimani su u golemoj većini suniti, ali ima i oko 20% alevita, koji su dio šijitske grupe, ili “moderni muslimani”, od nekih smatrani hereticima. Oni ne pokrivaju žene, uglavnom su monogamisti, ne mole u džamijama, ne idu na hadž u Meku i Medinu, ne opslužuju pet puta dnevno molitvu i zamjenjuju ramadanski post s postom za Ašuru, a politički su filokamalisti (7).

U tom revolucionarnom prevratu novovjeke Turske zbile su se i tragične promjene koje se odnose na pripadnike drugih etničkih i vjerskih skupina… Na početku Prvog svjetskog rata, 1914., u Osmanlijskom carstvu je živjelo 24% kršćana, a taj je broj dosezao i do 30% u područjima današnje Sirije, Libanona, Jordanije i Palestine (8). “Kada je 1914. izbio Prvi svjetski rat, Turska se svrstala uz bok Njemačke. Tada je iskoristila prigodu da ostvari svoj plan panturcizma i panislamizma. Taj je plan predviđao da opstanu samo građani turske rase i muslimanske religije, zatirući kršćane koji ne bi prihvatili islamsku religiju. Stvoren je, dakle, plan o uništenju koji je bio motiviran i vjerskom mržnjom protiv kršćana. Tako je, usporedno s ratnim zbivanjima u Osmanlijskom carstvu izvršen progon velikih razmjera protiv kršćana. Bili su to kršćani svih obreda: armenski katolici, armenski gregorijanci, sirijski katolici, sirijski jakobiti, kaldejci, nestorijanci, protestanti. Među njima najveću skupinu sačinjavali su kršćani armenske nacionalnosti, kao najjača vjerska i nacionalna skupina. U tom kontekstu ističe se lik mons. Ignacija Choukrallaha Maloyana, armenskog katoličkog nadbiskupa iz Mardine, u Turskoj, koji je proglašen blaženim 7. listopada 2001. On je podnio mučeništvo 11. lipnja 1915. zajedno sa 417 drugova, svećenika i laika. Oni tvore jednu od većih skupina deportiranih i ubijenih, a ukupan broj penje se do strašnih 1.500.000 mučenika” (9)…

U razgovoru za Glas Koncila biskup Armenske apostolske pravoslavne Crkve Naregom Alemezianom, prigodom njegova sudjelovanja na proslavi blagdana Sv. Vlahe u Dubrovniku 2010. godine, spomenuo je i masakr “koji se dogodio 1909. u mjestu Adana kada je trideset tisuća Armenaca masakrirano. Zanimljivo je istaknuti da je prvi put riječ holokaust upotrijebljena upravo za masakr u Adanu. Veoma ugledni izdavači objavili su to jer je velik broj stradalnika bio zatvoren u crkve i spaljen, a riječ holokaust upravo znači žrtva paljenica. I zato je ta riječ upotrijebljena” (10). Biskup je napomenuo da “sada na svijetu živi deset milijuna Armenaca: tri milijuna u Armeniji, sedam u dijaspori”. Ova sudbina raseljenosti armenskog naroda, najstarijeg kršćanskog naroda, usporediva je jedino s dugovječnom raseljenošću židovskog naroda. Nakon holokausta u Adanu uslijedio je genocid iz 1915. godine “kada je milijun i pol Armenaca pobijeno, masakrirano od strane Turaka”. Međutim “pisani dokumenti ili foto bilješke povezani sa genocidom nad Armencima veoma su rijetki. A negiranje genocida nad Armencima uporno traje i jedva se probija istina o tom zločinu. Koliko su ti tragični događaji i genocid nad Armencima u Turskoj prešućivani, a time i u svijetu, došlo je na vidjelo u novije vrijeme kad je turska vlast htjela procesuirati romanopisca Ferita Orhana Pamuka, nobelovca za književnost 2006., koji se prvi od turskih pisaca i publicista usudio spomenuti pokolj nad Armencima u Prvom svjetskom ratu, tvrdnjom da je “milijun Armenaca i trideset tisuća Kurda ubijeno na ovim prostorima, no nitko se, osim mene, ne usudi to reći” (11). Zbog prevelike reakcije u Europi i svijetu Pamuk je djelomično oslobođen tužbi koje su došle iz nacionalističkih turskih krugova, slijednika “Mladoturaka”.

Uz genocid nad Armencima dogodila se i prisilna deportacija grčkih pravoslavaca s područja Turske. “Računa se da je 464.000 grčkih muslimana prebačeno u Tursku, a 1.344.000 kršćana grčko-pravoslavnih deportirano je na grčki teritorij” (12). Cilj revolucionarnih “Mladoturaka” je bio stvoriti etnički i vjerski čistu Tursku, a to znači očistiti Anatoliju od Armenaca i kršćana te očistiti turske prostore od Grka. “U Turskoj je proces stvaranja nacionalne države, temeljen na turskom identitetu, doveo do isključenja kršćana iz nove države… Ideologija ‘Mladoturaka’ koji su na vlasti od 1908., temeljila se na nepomirljivom nacionalizmu, koji se nadahnjivao zapadnim modelima liberalnog tipa. Tako je armenska zajednica, tradicionalno smatrana najvjernijim ‘miletom’ Velike Porte, bila shvaćena kao opasnost za stvaranje jedinstvene turske države, neka vrst pete kolone u službi ruskog neprijatelja, vjekovnog neprijatelja osmanlija”…

Turski pokolji nad Armencima od 1915. do 1918. strašno su pogodili Armensku crkvu: pet je biskupa mučeno, trojica su umrla u izgnanstvu; od šesnaest biskupija ostale su samo tri, a od 250 svećenika, oko 126 su bili masakrirani, uz mnoštvo redovnica. Franjevci iz kustodije Svete Zemlje pamte svojih osam mučenika koji su stradali u progonima Armenaca (13). Katolički Armenci na osobit način pamte i časte kao mučenike armenskog katoličkog nadbiskupa iz Mardina, Ignacija Maloyana, koji je, kako je već rečeno, umro mučeničkom smrću 11. lipnja 1915. zajedno s 417 drugova, svećenika i laika, a blaženim proglašen 7. listopada 2001. (14). Živ je spomen i na biskupa iz Malatya, Mikaela Kačadurijana, koji je bio zadavljen lancem svoga biskupskog križa na prsima (15)…

Papa Ivan Pavao II. pohodio je Armeniju u rujnu 2001. i tom prigodom odao počast mučeničkoj snazi vjere koju su armenski kršćani (armenski katolici i armenski pravoslavci), kao najstarija kršćanska nacija, dali tijekom novovjekih prevratničkih događaja (16). I ovdje treba spomenuti da je revolucionarno razaranje “Mladoturaka”, dobrim dijelom pod vodstvom Mustafe Kemala Paše Atatürka, osim genocida nad armenskim kršćanima, izvršilo i stravičan kulturocid, paleći i uništavajući crkve i samostane, knjižnice i arhive, umjetničke slike i sakralne predmete, a što je nenadoknadiva šteta za cijelu kršćansku i svjetsku kulturnu baštinu…

Eto dakle, na kraju, umjesto zaključka može se reći da i u sadašnjoj turskoj revolucionarnoj “borbi za cigarete i alkohol” – koja je započela prozirnim i jeftinim obrazloženjem pobune protiv gradnje robne kuće u parku! – nije uopće teško vidjeti duh zapadnjačkog liberalizma koji želi dubinski preoblikovati već prije stotinu godina preoblikovano tursko društvo… Nije nimalo slučajno što su se u demonstracije uključili i glavni glumci nažalost popularne sapunice “Sulejman veličanstveni” (utjecaj sapunica u rastakanju identiteta posebna je tema!). Strašenje naroda nekakvom islamizacijom društva također je jeftin (ali efikasan) paravan… Iskustvo potvrđuje: kada se likvidira “vjersku državu” tada se vrlo lako uspostavi zvjersku paradržavu (ili naddržavu!) pod maskom liberalne demokracije (“da se Turci ne dosjete”!), u kojoj u određenoj fazi “tranzicije” dolazi do legalizacije svih perverzija… što olakšava put u ‘demokratski totalitarizam” NSP-a u koje će, kako je Huxley predvidio, globalni “robovi voljeti svoje ropstvo”…
Zato možda nije daleko dan (odnosno to je plan) kad će se i u Istanbulu organizirati tzv. Gay Pride (“parada ponosa”) – naravno “povijesna i prva u islamskim zemljama!” – sa zastavom duginih boja! Ali i ona će (to je također plan) biti popraćena neviđenim policijskim snagama, demonstracijama “tradicionalista” i žestokim sukobima… ter kamenjem razbijenim glavama… Sve će to prikazati sve glavne televizije cijeloga svijeta, sa zaključkom da je takva “parada” (kao i sadašnja revolucija) bila nužna da se razbije “totalitarna svijest nazadnih vjerskih fundamentalističkih fanatika”!
Sapienti sat (a blenti ni budilica)!

NB: Citirana literatura nalazi se u prvom komentaru (da bude manje opterećenje dugom postu)!

—————–

WeAK-Like’s:

1. “U ime naroda” završili su tzv. lokalni izbori u HR (iako nekima za lokanje ne treba mandat). Drugi krug je nekima presudio, a neki su uskočili u sedlo. I jedni i drugi zemlju sada će se cijeli mandat ponašati kao da oni ništa nemaju s time je li cijela zemlja u “devetom krugu”…

2. “U ime (na)roda i spola” u Splitu je za gradonačelnika postavljen lik koji se kao specifičan “dr. Baltazar” meka srca i osjetljive duše najprije očitovao gotovo kao u X. stoljeću hrvatska kraljica Jelena (“majka sirota i zaštitnica udovica”) jer je odmah stao u zaštitu “najslabijih” a to je u hrvatskom društvu – homogayska zajednica. Na ruku (i na stražnjicu) tome homočovjeku dolazi već u subotu održavanje tzv. gay parade. Bit će to prava Gaydasarova procesija “stopama Sv. Dujma” – valjda, po njihovu, u svrhu zaštite i jačanja hrvatskog i katoličkog identiteta “Dioklecijanova Splita”!

3. “U ime obitelji” upućen je tzv. predsjedniku Republike (države više nema – njezin “lijes” prenesen je u Bruxelles!) zahtjev da se očituje o MILIJUN manje trista tisuća potpisa za referendum o definiciji braka u Ustavu. Nažalost, on im nije ni na prethodno pismo odgovorio – a nije stigao jer je imao mnogo koncerata po svijetu – pa je neshvatljivo kako pismopisci nemaju razumijevanje za čovjeka koji se toliko troši za opće dobro (Eunije). A čeka jer nije još dobio uputu kako da im odgovori, jer su “savjetnici” izLOŽEni jakom šoku iz kojega teško izlaze zbog uspjeha neočekivane i dobro ORGANIZIRANE akcije katoličkih laika… A kad bismo imali katoličku televiziju…!