Pisci su najčešće vukovi samotnjaci. Barem kad ih takve gledate u filmovima/serijama. Ispijaju litražu kave i piskaraju u nekakvim simpatičnim barovima, a prsti su im promrzli. I prehlađeni su. I gužvaju list za listom. Ne sviđa im se ono što su napisali. Moglo bi to i bolje. Motivacija pada. Inspiracija se čini maglovitom.

Spisateljske snage, ujedinite se! Eto, to smo napravili u Zadru. Osnovano je društvo nedovoljno afirmiranih! Iza imena ‘ZaPis‘ krije se grupa ZAdarskih PISaca, okupljenih s ciljem stvaranja i afirmacije domaćeg književnog kruga, ali i obogaćenja kulturne ponude našeg grada, kojemu, uz druga događanja kulturno-umjetničkog karaktera, nedostaje čvrsta književna jezgra oko koje bi se okupljali ljubitelji pisane riječi.

Do sada smo imali 4 književne večeri, a na posljednjoj smo ugostili Juricu Pavičića - više o tome ovdje!

Članovi ‘ZaPisa’ čine potpuno različiti autori, a čak troje ih dolazi iz Sv. Filipa i Jakova.

Elvis Serdar kolumnist je Biogradskog portala, pripovjedač kratkih priča obojanih crnim humorom. Ive Baričić uglavnom recitira, podsjećajući na dane kada su pjesnici s lakoćom izgovarali stihove ‘iz glave’. Igor Eškinja svojim sugestivnim čitanjima publici tjera suze smijeha na oči.

Za nježniju, suptilniju notu odgovorne su dvije pjesnikinje: Valentina Mlađen i Andreja Malta. Mario Padelin, poznat kao član ‘Zločestog Reaktora’ i ‘TV svekrva’ Zadarskog lista, književne večeri obogaćuje svojim pjesmama uz gitaru.

Robert Nezirović autor je priča u kojima dominiraju teme iz suvremenog obiteljskog života. A tu su i kolumnisti

portala eZadar: Nikola Turčinov, majstor pogađanja aktualne tematike… i moja malenkost!

Posjećenost naših večeri sve je bolja i bolja, što definitivno pokazuje da se tu ipak postoji ‘nešto’ - nismo sami sebi svrha, nismo vukovi samotnjaci, a sigurna sam da svatko od nas iz svega toga dobija ljekovitu dozu nužnu svakome tko ima spisateljske ambicije - inspiraciju&motivaciju!

Za kraj, evo priče koju sam čitala na našem druženju..!

* * *

PUKOTINA

Moj suprug i ja nismo ogorčeni.

Rado se prisjećamo minulih desetljeća, pregledavajući fotografije u baršunastim albumima, čuvenim zbirkama u koje smo pohranili djeliće ponosa, nade i ravnodušnosti, kao sićušne balerine u glazbenim kutijama, uvijek iznova klize u pratnji iste, prepoznatljive melodije.

Kada hodamo, trudimo se ne razlikovati prozore na zgradama i prolaznike. Ako primijetimo da nam se približava kakav daleki ili bliski rođak, poput razigrane djece skrivamo se iza debelih krošnji u parku.

Pronalazimo jedan drugoga u tišini. Ona nam pruža utočište, nježno nas prima u svoje krilo, radujemo joj se kao majčinom osmjehu.

Ništavilo je lako ispuniti brojnim suvremenim rješenjima koja se nude na tržištu, a mi nismo iznimka.

Nikada se nismo zatekli u situaciji u kojoj bi nam tijela obuzelo uzbuđenje ili, ne daj Bože – ushit. Redovito navijamo zidni sat, otirač pred vratima izgleda kao nov. Sobama se širi blaga aroma lavande. Parket škripi samo kada se sprema kiša.

Naši su roditelji bili karijatide grada. Naslijedili smo njihove nekretnine, porculan, sklonost impresionizmu i bolnim desnima. Kako bi udobno disali, postelje smo odvojili već prvih dana nakon vjenčanja, pa već godinama spavamo u akvariju.

Samo se jednom dogodila prirodna katastrofa, koja je na površinu izbacila pijesak i alge, čudesno oblikovanih udova. Liječnici su produkt smjestili u inkubator, a na našu adresu stiglo je tristo pedeset i sedam čestitki. Jednu je poslao i tadašnji predsjednik. Potpisala se i prva dama.

Nekoliko godina trpjeli smo užitak, bilo je to nalik guljenju kraste. Znali smo da, što god napravili, pod slojem odvratnog gnoja koji narušava naš hram, nesumnjivo niče mlada koža, čovječja ribica koja obećava, tako blijeda i ružičasta, no slijepa.

Prepustili smo se struji. Nije nam donijela sigurnost.

Vaza koja se nalazi na rubu ulaštene komode prije ili kasnije padne, a tako je bilo i u našem salonu. Razbila se u tisuće krhotina. Oštetila je pločice, a nekoliko sitnih komadića upalo nam je u oči. Nije ih bilo moguće izvaditi, krvlju smo namazali lica i drhtavim prstima pokušali popraviti stvari. Povukli smo se iz društva. Pozivali su nas na izložbe, gala-večeri i premijere. Nismo se odazivali. Prestali su zvati.

Negdje u to vrijeme započeo je rat.

Našli smo se u vrtlogu proturječnih prizora, negdje na granici ludila i olakšanja. Poslušali smo vlastite instinkte, što se pokazalo najboljim rješenjem. Pepeo i prašinu zamijenili smo za Sascher tortu i crni čaj. Nekoliko godina proveli smo u zemlji gdje je lako premostiti razlike.

No, došlo je vrijeme povratka.

Nismo bili sigurni što nas čeka. Sudbina se još jednom pokazala naklonjenom: nastavili smo koračati svijetlim hodnicima, penjati se na sljedeći kat. I naš nasljednik - bez pogovora – hodao je za nama. Punio je naše prazne bočice, do pola ispunjene htijenjima i snovima. Nikada ga nismo pitali može li ih poslagati, nekako se to podrazumijevalo.

Ponovo smo stekli ugled, pa čak i onda kad je naše ime spomenuto u aferi koja je prodala najveći broj primjeraka dnevnog tiska u posljednjih pet godina. Pažnja nam nije naškodila.

Dane smo provodili radno, jedva čekajući svaki sljedeći. Hranili smo se ugodom i toplom zavišću. Nasljednik, poslušan i uredno podšišan, ljetne večeri ispunjavao je Mozartovim sonatama. Obožavali smo njegovu anemiju i svjedodžbe, pa smo ga poslali na studij u inozemstvo.

Ipak, oštrica je prije ili kasnije morala zasjeći u naše meso.

Na Badnju večer, moj suprug i ja pušili smo, umotani u modre ogrtače s inicijalima, kada se na vratima sobe pojavila nepoznata žena. Kosa joj se u slapovima spuštala do srebrnim remenom naglašenog struka. Očekujući nasljednika, njegovoj smo prijateljici ponudili piće i zapitali je hoće li možda prespavati kod nas. Obradovala nas je njezina elegantna introvertiranost. No, žena je na naš prijedlog samo odmahnula rukom, te se blago nasmiješila. Potpuno preneraženi, u njezinim smo očima prepoznali sebe.

A ona se tada zaputila na kat, u svoju mladenačku sobu.

Ta Badnja večer koštala nas je života.

Bili smo spremni nazvati obiteljskog liječnika, zamoliti ga da dođe što prije i u žile nam ubrizga smrtonosni koktel.

Ipak, nakon nekoliko čašica, moj suprug je došao k sebi, pa smo se, kao nerazdvojni provalnički par, odšuljali na kat i lokotom osigurali vrata iza kojih je spavao nasljednik. Tako je naša povrijeđena krila smirila ljekovita doza konačne odluke, a moguća opasnost nestala je kao kada pukotinu na podu prekrijete tepihom što prigušuje svaki malo glasniji korak.

Nakon nekoliko mjeseci, na naš se oglas javio jedan ugledni odvjetnik. Predali smo mu ključeve i, s povećom količinom novca na računu, kojeg smo zaradili prodajom kuće, zaputili smo se u toplo poslijepodne. Sunce je grijalo, milujući nas kao da pokušava izraziti sućut.