Da sve obavještajne službe, a pogotovo službe SAD i drugih velesila nadziru vlastite građane, to je danas opća javna tajna i informacija na razini srednjoškolca. Da je zviždač Edward Snowden privatna osoba i napisao takvo što na svom blogu nitko to i ne bi niti primijetio. Međutim Snowden je djelatnik CIA-e a svaki sustav i agencija se naljuti kada njen član insider to kaže u javnosti. Pa zbog toga je Snowden i nestao iz svoje hotelske sobe u Hong Kongu.

Također svima je jasno da su velike internetske tvrtke – Google, Facebook, Skype, pa i mobiteli prikladne „smart“ tehnologije, neiscrpni izvor osobnih podataka i informacija koje su instrumentalizirane u svrhu nadziranja, praćenja i izrade „profila“ svih građana. Međutim ono što je uvijek zapanjujuće jest da većina građana SAD-a podržava informatičko nadziranje građana u ime imperativa borbe protiv terorizma, što znači da se pokoravaju ograničenju svojih ustavnih temeljnih sloboda i prava na privatnost.

Kako objasniti taj paradoks da je zemlja svjetionik demokracije i ljudskih prava ujedno zemlja u kojoj se događaj Orwelovski scenarij opće kontrole i video-nadzora građana? Zbog činjenice da čovjek-građanin više voli sigurnost negoli slobodu, i spreman je žrtvovati slobodu pa i druge u ime vlastite sigurnosti.

Hegel je već davno napisao da je „lakše biti rob negoli slobodni gospodar“. Samo što je tanka granica između potrebe sigurnosti i ukidanja slobode i uspostave totalitarnog režima. Benjamin Franklin je dobro uvidio da „onaj koji preferira sigurnost negoli slobodu kad tad izgubi oboje“. Fenomen dobrovoljnog pokoravanja vanjskom obavještajnom nadziranju predstavlja srž svih „mekih“ demokratskih totalitarizama i tvrdih represivnih totalitarnih režima iz prošlosti poput komunizma i nacizma.

Znamo da je već od Sun Tzua, drevne Kine, srednjeg vijeka, Francuske revolucije preko MI 6 i KGB-a sve do danas, špijunaža najstariji zanat (spominje se u Ilijadi i u Bibliji). Neke su anglosaksonske zemlje kao kolijevke špijunaže od toga napravili brend i način života. Srž totalitarnih liberalnih demokracija i komunističkih narodnih demokracija pronalazimo, kako pokazuje Tocquevilleovo djelo „O demokraciji u Americi“, a kasnije i George Orwell, u onome što je u rano doba “Etienne de La Boetie” nazvao „dragovoljno ropstvo” u djelu “Rasprava o dragovoljnom ropstvu”, koje poput Big Brothera soft-psihološkim metodama iznuđuje pasivan pristanak masa i njihovu konformističku usmjerenost misli te društvenu anomiju i poticanje „kulturne samovolje“ koja omogućuje uvjetovanje i socijalizaciju masa pomoću medijskoga aparata.

Atomizaciju društva u liberalnim demokracijama, kao i u totalitarnim režimima, stigmatizirala je Hannah Arednt, kao proizvod egalitarnog individualizma i totalitarne mašinerije. Prema njoj, liberalni kao i totalitarni režimi jesu odgovor na „desakralizaciju svijeta“ i egzaltiranje moderniteta kao paradigme uspona modernih industrijskih i postindustrijskih društava. U istom kontekstu Frankfurtska škola s Theodorom Adornom i Maxom Horkeimerom dokazuju kako liberalni i marksistički totalitarizam poistovjećuje svijest s „proračunatošću svijeta“. U liberalnim demokracijama kao i u totalitarnim režimima postoji ono što je Ernst Nolte nazvao „kauzalnim čvorom“ – paradigma za neprestano nadziranje građana o stigmatiziranju i proizvođenju fiktivnog neprijatelja “sklonog svakom mogućem zločinu“.

Nijedan sustav, bio on demokratski ili totalitarni ne može opstati niti funkcionirati bez određenog nadziranja vlastitih građana i kategorizacije potencijalnih devijantnih ili politički nepodobnih, rizičnih građana. Svi oblici mekog ili tvrdog totalitarizma počivaju na strategiji mentalne manipulacije i iznuđivanju pasivnog ili aktivnog pristanka. Bivši su komunistički totalitarizmi savršeno funkcionirali zbog pasivnog ili aktivnog pristanka ili kolaboriranja građana a pogotovo „uglednih građana“ iz Partije i znanstvenih krugova, koji su cinkali svoje kolege zbog političke nepodobnosti ili ideološke devijantnosti. Takvi režimi nisu mogli opstati godinama bez određenog pasivnog pristanka i suradnje širih slojeva društva. Samo se paradigma i legitimacija tog pristanka i konformizma mijenja, jučer u ime „komunističke revolucije“ danas u ime „borbe protiv terorizma“ u ime slobode i ljudskih prava.